Jeste li ikada razmišljali o tome koliko često se riječ “stvarnost” koristi u svakodnevnom govoru? Ili koliko običaja koje stvaraju pojedinci/ke postaje “stvarnost”?

Naša percepcija stvarnosti — kao i naša socijalizacija — pod jakim je utjecajem svijeta i kulture oko nas. Uzmite za primjer svoje društvo. Naime, društvo je skup ljudi koji žive na jednom geografskom području, uzajamno stupaju u interakciju i dijele zajedničku kulturu. Šta mislite kako je konstruisano vaše društvo?

Ono što je stvarno određeno je onime što je društveno prihvatljivo. Drugim riječima, svako od nas stvara vlastitu inačicu stvarnosti kroz interakcije u društvu. Ovu istinu ipak zanemarujemo i tako društveno uslovljenu konstruisanost stvarnosti uzimamo zdravo za gotovo, kao da je to nešto što nam je ponuđeno izvana i čemu se naprosto moramo prilagoditi.

Šta znači reći da je naša stvarnost društveno konstruisana? To znači da istina može biti izmijenjena. Individue oblikuju društva jednako onoliko koliko i društva oblikuju individue te se taj proces neprekidno odvija.

Bilo koji postupak koji se redovno ponavlja zapravo postaje obrazac. Mi svoju stvarnost konstruišemo pozivajući se na tradicije i “zdrav razum”. Pored toga, na ponašanje ljudi prije može utjecati njihova lična konstrukcija stvarnosti negoli objektivna stvarnost, a tu dolazimo do patrijarhalnog poretka.

Riječ “stvarnost” je semantički gledano neodređena

Kada spomenemo riječ “stvarnost”, postavlja se niz iskonskih pitanja. Neki od nas čisto podstaknuti logikom ispituju i preispituju razne fenomene koji nas okružuju. S druge strane, neki od nas propituju i nastoje izmijeniti “stvarnost”.

Svakodnevna stvarnost je objektivizovana, odnosno sačinjena je od poretka objekata kojima je uloga objekta dodijeljena prije nego što ste se i sami pojavili na sceni.

Naše djetinjstvo započinje objektivizovanjem svakodnevne stvarnosti. Osim toga, kada ste dijete, događaju se dvije stvari. Prvo, rađate se u porodici u kojoj se vrijednosti dijele i praktikuju te ih i vi vremenom prihvatate. Tako prihvatate interpretaciju stvarnosti koja nije zasnovana ni na kakvim empirijskim dokazima, jer podsvjesno gledate na odrasle kao na vjerodostojne izvore informacija — kao na kompletne ljude.

Drugo, nikada se ne morate baviti nejasnošću stvarnosti zato što vas roditelji štite od nje. Na taj način postajete odraz njihove volje i percepcije stvarnosti.

Postepeno uviđate da je vaša potčinjenost kao žene “prirodni red”. Govore vam da ste a priori stvoreni kako biste ispunili svoju biološku ulogu. Pojedine slobode vam nisu dodijeljene zbog spola. Što ujedno objašnjava dugu tradiciju patrijarhalnog poretka u našem društvu, budući da se te vrijednosti prenose s koljena na koljeno i ukorjenjuju se u naše razmišljanje i svjetonazore.

U suštini je to ono što rade tradicionalisti — stavljaju patrijarhalni poredak u drugačiji okvir, tj. opravdavaju ga moralnošću, prirodnim redom i tradicijama, sve s ciljem da ga društvo prihvati.

Peter L. Berger, američki sociolog rođen u Austriji, pisao je da mi za razliku od marioneta imamo mogućnost da se zaustavimo, dignemo pogled i spoznamo mašineriju koja nas pokreće. Taj čin predstavlja prvi korak ka oslobođenju.

Ja vjerujem da mi kao pojedinci/ke imamo etičku obavezu da se zaustavimo, dignemo pogled i  spoznamo mašineriju koja nas pokreće kao ugnjetavačku. Nadalje, imamo etičku obavezu da zahtijevamo slobodu i za sebe i za druge.

Nesretne okolnosti se u našoj kulturi obično prihvataju kao dio “prirodnog reda”

Osvrnemo li se na našu historiju, primijetit ćemo da su se mnogi slučajevi ugnjetavanja opravdavali statusom kvo, i to uz tvrdnju da je to prirodni red stvari. Ovo naročito vrijedi za žene, imajući u vidu činjenicu da se dugo smatralo kako su one slabiji spol.

Uloga žene u patrijarhalnom poretku jeste to da boravi kod kuće, kuha i brine o djeci, a ne da izlazi i uživa pravo na transcendenciju. Time žene bivaju lišene prava na evoluciju kroz nadilaženje staromodnih pogleda na život i otvaranje širih, holističkijih vidika.

Kroz historiju su oni koji su uredili našu stvarnost pokušavali da potope grupu koju su nastojali ugnjetavati. S tim u vezi su interpretirali prirodni red tako što su ga iz ugnjetavanja pretakali u nešto što moramo prihvatiti kao zadano, kao “stvarnost”.

Stvarnost je nejasna. Ona ima više značenja, što nam se često nameće. Zato bismo i kao kolektiv i kao pojedinci/ke trebali odbaciti bilo koju ponuđenu teoriju i uređenu stvarnost.

Crni labud i zašto (ni)je jedinstven

Sve do 1697. godine, djeca školske dobi u Engleskoj učila su da su svi labudovi bijeli. To uvjerenje je dokinuto kada je jedan holandski istraživač otplovio u Australiju i susreo se s labudovima s crnim perjem.

Koliko god puta naišli na bijele labudove, time ne možemo potvrditi teoriju da su svi labudovi bijeli. Jer, kao što se da vidjeti iz australskog primjera, tu teoriju može opovrguti jedan jedini nailazak na crnog labuda.

Prema poperovskoj interpretaciji teorije o crnim labudovima, bez obzira na to koliko opservacija podupiralo teoriju, uvijek postoji mogućnost da će je one buduće pobiti.

Iako su iznijete mnoge opservacije koje pretpostavljaju “prirodni red” stvari — drugim riječima, patrijarhalni poredak — sa sigurnošću se može reći da su te opservacije osporene. Na vama je da odlučite u kojoj su mjeri i jesu li dovoljno osporene.

Mitovi i stereotipne predstave nadvladavaju realnost

Nazivanje stvari (podređenosti žena) pogrešnim imenom (prirodnim redom) doprinosi nesreći svijeta. Tako su se stereotipne predstave — koje doživljavam kao mitove — usadile u razmišljanje društva.

Štaviše, naše društvo više ne može opravdavati patrijarhalni poredak uime tradicija. Ne možemo razvijati i održavati na životu jednu zabludu uprkos dokazima koji je razbijaju. Žene su zbog toga mnogo propatile i otrpjele.

Rađamo se samo s jednom svrhom, a to je da postojimo, te u skladu s tim imamo slobodu da stvaramo vlastitu suštinu života. Kao rezultat toga, “nismo ništa osim onoga što napravimo sami od sebe”, zato što smo slobodni i imamo kontrolu nad oblikovanjem biti života. Međutim, to se ne odnosi na žene.

Mitovi i stereotipne predstave su nadvladali realnost i žene su postale zatočenice društveno konstruisane stvarnosti koja im uskraćuje prava i slobodu.

Naslovna ilustracija: Arrita Katona / K2.0.