Perspektive | Mediji

Zašto više ne gledam političke debate na televiziji

Piše - 29.05.2020

Političke rasprave nisu informativne već iskrivljuju javno mnijenje.

Ako ste se raskomotili u svojoj dnevnoj sobi nakon osam sati napornog rada i sa porodicom želite gledati večernji program neke od kosovskih televizija, pripremite se na programsku šemu koja vrvi od debata i političkih intervjua. Nećete se nimalo opustiti, kao što biste trebali, nakon iscrpljujućeg dana provedenog na poslu. Na skoro svakom televizijskom kanalu zateći ćete ljude u odijelima koji jedne druge optužuju za to što vi, kao građanin/ka i gledatelj/ica, živite u siromašnoj državi zahvaćenoj političkim haosom.

RTK, Klan Kosova, T7, Dukagjini, KTV, RTV 21 — sve te stanice veoma često emituju televizijske debate manje-više istog formata: voditelj/ica, jedan ili više gostiju/šći i eventualno neki analitičar/ka. Nije da ne volim rasprave i politiku; naprotiv, već duži niz godina učestvujem u domaćim i međunarodnim debatnim takmičenjima, a i studirao sam političke nauke. Iskreno mogu reći da niti u jednoj od tih emisija nema ni debate ni vjerodostojne političke diskusije.

U ovom članku navest ću razloge zbog kojih ih ne gledam, ali ću i obrazložiti zašto smatram da su takve političke debate koje nam se serviraju nekoliko puta sedmično ustvari štetne. Zato sam uzeo u razmatranje glavne političke emisije debatnog karaktera na Kosovu: Pressing, Rubikon, Debat Plus, Info Magazine, Frontal, Click i Desku.

Učestalost i dužina trajanja

Ove debate u prosjeku se emituju tri do četiri puta sedmično, uglavnom radnim danima i u udarnom terminu, oko 20 sati, te traju otprilike 90 minuta. Te dvije činjenice same po sebi ukazuju na ključne probleme tih emisija: emituju se veoma često i traju veoma dugo.

Niti jedna televizijska kuća nema kapacitet da toliko često pripremi kvalitetan sadržaj. Koji je to novinar/ka do te mjere pripremljen da može gotovo svaki dan diskutovati o potpuno različitim temama? Da bi uspjeli u tome, potreban im je tim istraživača/ica koji će pripremiti sve iza kulisa i koji imaju znanje iz raznih društvenih, ekonomskih, pravnih i političkih oblasti. Ipak, to se ovdje ne događa — čini se da voditelji/ce imaju dovoljno samopouzdanja da govore o svakoj temi.

Visok kvantitet tih emisija obično se postiže na štetu kvaliteta; prikazuju se sati i sati razgovora, ali neke debate gledate dva sata i na kraju ne naučite ništa novo ni informativno. Samo se iznervirate i zamorite politikom.

Gosti/šće i teme

Rijetki gosti/šće su stručnjaci/kinje u polju o kojem se raspravlja i u tom pogledu je raznovrsnost skoro pa nikakva. Većina njih su politički zvaničnici/e čija se mišljenja “recikliraju” iz emisije u emisiju. Prednost se u mnogim slučajevima daje ljudima koji su u javnosti dobro poznati kao kontroverzne ličnosti, i to samo kako bi se proizvela negodovanja i sukobi. Tako su česti gosti, recimo, Dardan Molićaj (Molliqaj) ili Miljaim (Milaim) Zeka, iako niti jedan niti drugi značajnije ne učestvuju u procesima izrade politike; obojica su lideri političkih stranaka, pri čemu Molićajeva ima jednog zastupnika u Skupštini, dok Zekina nema nijednog.

S druge strane, teme se obično izvlače iz aktualnih događanja u zemlji, to jest, radi se o dnevnopolitičkim pitanjima. Dnevna politika — iako važna — već sutra postaje stara vijest, a prekosutra još starija. Prema tome, čak i da bojkotujete sve debate na sedmicu dana ili mjesec, primijetit ćete da je veći dio onoga o čemu se u međuvremenu raspravljalo prošlost, pa je samim time i irelevantno.

Konfrontacija umjesto argumentacije

Kao što je prethodno spomenuto, u ovim emisijama se recikliraju jedni te isti gosti/šće. Analitičari/ke i politički dužnosnici/e učestvuju u njima toliko često da niko zapravo ni nema vremena da se pripremi. Svi dolaze s rukama u džepovima da dva sata pričaju na televiziji u udarnom terminu.

Dakle, gosti/šće pretežno ne samo da nisu eksperti/ce, nego su i nepripremljeni, te završavaju na skandaloznim naslovnicama onlajn medija zbog svog ponašanja i onoga što govore u televizijskim emisijama.

U velikom broju ovih debata više je optužbi negoli argumenata.

Samo u aprilu smo imali priliku vidjeti gosta koji je predložio amnestiju za srpske zločine počinjene u ratu, savjetnika smijenjenog zbog svojih izjava o OVK, ljude bez ikakvih stručnih kvalifikacija koji su govorili o mentalnom zdravlju, pa čak i ispolitizovali samoubistvo kako bi ubrali političke poene. Trenutna politička kriza na Kosovu izazvana je smjenom bivšeg ministra unutrašnjih poslova Agima Veljiua (Veliu) uslijed tvrdnje koju je iznio u jednoj političkoj emisiji usred noći.

Takvi provokativni komentari su profitabilni za medijske kuće zato što povećavaju gledanost; ljubazni novinari/ke i gosti/šće koji poštuju jedni druge ne završavaju na naslovnicama onlajn medija. Emisiju hrane osobe koje viču i optužuju jedni druge.

U velikom broju ovih debata više je optužbi negoli argumenata. Učesnici/e emisije provedu nemalu količinu vremena boreći se da uzmu riječ i nadglasavajući se. “Samo da završim” fraza je koju stalno koriste.

Povrh toga, analitičari/ke ne dobijaju poziv za gostovanje u skladu s temom. Oni su skoro uvijek iz iste grupe ljudi i samo se mijenjaju — takozvani “majstori za sve”, koji u toku jedne sedmice govore u svojstvu epidemiologa/inja, psihijatara/ica i ekonomista/ica. Bez obzira na to koliko su obrazovani i sposobni, nema šanse da mogu biti toliko pripremljeni za dvosatne televizijske razgovore o svakoj temi. Obično se događa to da se svaka tema obradi površno, bez dublje analize, tako da, čak i ako je dobra, debata ostaje plitka u smislu sadržaja.

Gdje su žene?

Nerijetko je slučaj i to da od po najviše pet osoba koje gostuju u ovim emisijama niti jedna nije žena. Žene čine polovinu stanovništva, trećinu zastupnika/ca, trećinu ministara/ica u Vladi, ali su znatno manje zastupljene u ovakvim programima na televiziji. Uzmemo li za primjer samo sedmicu od 18. do 22. maja 2020. godine, ispostavlja se da je zastupljenost žena praktično zanemariva [brojčano].

Žene nisu uopće gostovale u tri od pet tih emisija, dok su učesnice u preostale dvije emisije činile samo četvrtinu gostiju/šći. Mada se kroz te emisije nastoji promovisati progresivnost, internalizovani seksizam i dalje je vidljiv na osnovu malog broja gošći, kao i činjenice da žene rijetko vode ove emisije. Prema tome, politika je u ovim programima još uvijek muška domena..

Kako se govori albanski

Još je jedna stvar raširena ne samo u ovim emisijama nego i u ostalim albanskim medijima, a to je nepotrebno ubacivanje stranih izraza u albanski jezik. Naime, pretjeruje se s upotrebom riječi poput “solucion”, “involvim”, “i satisfaksionuar”, te mnogih drugih, iako publika vrlo dobro razumije sinonime tih riječi na svom maternjem, albanskom jeziku. Strane riječi se upotrebljavaju vjerovatno jer osoba misli da će tako zvučati stručnije, što je zabluda.

Imena političkih emisija Pressing, Info Magazine, Frontal, Click i Desku preuzeta su iz engleskog uprkos tome što se prikazuju na Kosovu i što ih prate govornici/e albanskog jezika. Žalosno je i nadasve zabrinjavajuće to što redakcije lokalnih televizija — umjesto da budu zaštitnici albanskog jezika — ne žele čak ni albanske nazive emisija.

Manjak provjere podataka

Nažalost, u mnogim takvim emisijama izgovaraju se brojne neistine koje drugi učesnici/e ni ne osporavaju. Katkad ni u režiji nema nikoga ko bi precizno i ekspeditivno mogao provjeriti tvrdnje, a voditelj/ica u nekim slučajevima namjerno ne želi intervenisati i ponuditi objašnjenja zbog toga što bi onda skratio/la debatu, koja se mora nastaviti kako bi se opravdalo trajanje emisije. Tako se gledateljstvo ne informiše, već dezinformiše.

Ljudi ne zaslužuju da ih se opterećuje politikom, naročito ne nakon napornog dana na poslu.

Prema tome, gledatelj/ica prilikom gledanja takve debate polovinu vremena provede pokušavajući da odgonetne koji gost/šća laže, a koji/a govori istinu. Zato umjesto da su informativne, ovakve emisije iskrivljuju javno mnijenje jer nisu zasnovane na činjenicama, nego na tračevima, optužbama, kontraoptužbama i svađama. Ako gledatelji/ice poznaju osnovne logičke pogreške, uočit će da su ove emisije pune takvih grešaka.

***

Političke debate bi svakako trebale postojati i poželjno je da se kreatori/ce politike suočavaju s kritikama upućenim na račun njihovih odluka i tvrdnji. Tako čestim prikazivanjem [političkih emisija] trpi kvalitet, no zato se sasvim dovoljno prostora daje mediokritetu. Njihov broj bi trebao biti manji, posebno u terminu od 20 sati, kada je gledanost veći. I pojedini kriteriji bi trebali biti oštriji, dok bi i gosti/šće i novinari/ke trebali biti pripremljeniji.

Na Kosovu ima dobrih primjera koji bi mogli poslužiti kao niti vodilje na putu ka unapređenju standarda — Interactive i DPT s Fidanom Jupolijem ne emituju se u 20 sati već mnogo kasnije, a ujedno su samo djelimično bazirane na razgovoru s gostima/šćama. Pored toga, Jeta në Kosovë prikazuje se samo jednom sedmično i tako se ostavlja dovoljno prostora za pripremu.

Televizijske kuće bi također trebale raditi na promociji kulture te davati više prostora emisijama kao što su dokumentarci, igrani filmovi, umjetničke i emisije lokalnog karaktera, umjesto da zatrpavaju auditorij politikom u udarnom terminu. Ljudi hoće da se zavale ispred televizora, da se smiju, da nešto i nauče, da pogledaju neki interesantan sadržaj: ne zaslužuju da ih se opterećuje politikom, naročito ne nakon napornog dana na poslu.

Rasporedi televizijskog programa na Kosovu nisu podložni promjenama. Ako želite gledati televiziju u 20 sati, najčešće imate samo dvije opcije: ili televizijske debate ili turske sapunice. Drugim riječima, možete birati između melodrame na političkoj sceni i one u turskoj seriji. Potonja je barem fiktivna i neće štetiti vašem psihičkom zdravlju.

Naslovna ilustracija: Arita (Arrita) Katona / K2.0.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI

NAGORE

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.

THANKS FOR SUBSCRIBING

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.