“Cijenila bih ukoliko biste našli vremena da napišete osvrt na ono što se dešava [na Sjeveru], s obzirom na to da su izvještaji koje dobijam od tamo vrlo površni…”
Tim riječima su me zamolili da napišem ovaj članak, zbog čega sam smjesta pristala da to i učinim. Ova poruka se podudara s mojim viđenjem načina na koji se inače gleda na Sjever — a gleda ga se kao na vještački i pojednostavljen dio Kosova pod kontrolom Beograda.
Kada se radi o sjeveru Kosova, ništa nije jednostavno, mada bi se moglo činiti da jeste. Nijedna ovdašnja kriza ne predstavlja samo neki izolirani incident koji se olako može pripisati zloglasnoj umiješanosti Srbije. Pa ipak, samo takva objašnjenja i možete pronaći u kosovskim medijima.
Brojni novinari i novinarke koji se slijevaju u Sjevernu Mitrovicu znaju kako će ispričati svoje priče i prije nego što sjednu u automobile.
“Premijer Haradinaj bio je upravu, navodi o humanitarnoj krizi na sjevernom Kosovu su neistiniti.” Na to se u posljednjih nekoliko dana otprilike svodi značajan broj medijskih reportaža o stanju na Sjeveru.
Zatvoreno
Prodavnice, apoteke, restorani, kafići, benzinske pumpe i butici u sve četiri općine sa srpskom većinom na sjeveru Kosova u ponedjeljak i utorak su bili zatvoreni. Njihovi vlasnici i vlasnice navode da su to učinili u znak „protesta upozorenja“.
U posljednjih nekoliko dana, trgovci na sjevernom Kosovu su se žalili da im ponestaje robe, čemu je prethodio širi bojkot nabavke proizvoda s većinski albanskog juga.
S druge strane, sam bojkot je bio reakcija na dva događaja: prvi je odluka vlade Kosova iz novembra prošle godine da na artikle iz Srbije uvede carine u visini od 100%; drugi je akcija suzbijanja krijumčarskih aktivnosti, koju je Policija Kosova provela krajem maja i tako privukla ogromnu pažnju javnosti.
Kako prenosi kosovska medijska organizacija KoSSev, mnogim trgovcima srpske nacionalnosti Udruženje privrednika Kosova i Metohije je poslalo dopis u kojim ih poziva da u bojkotu “pod svaku cenu” pokažu “harmoniju i jedinstvo”.
Politički vrh Srbije okarakterizirao je cijelu situaciju kao “humanitarnu krizu”, dok su je lideri i liderke Kosova opisali krizom koja je “inscenirana” kako bi se ubrali politički poeni.
Radnje su ponovo otvorene u srijedu, ali privrednici i privrednice sa sjevera su upozorili da će organizirati nove proteste ukoliko ne budu imali pristup srpskim proizvodima.
Nije bilo dovoljno usaglasiti medije kako bi se stekao dojam da podržavaju stavove kandidata i kandidatkinja na izborima. Ne, neke medijske organizacije čak su tvrdile da su uspjele razotkriti zavjere i zle planove koje su skovali moćnici iz sjene povezani s nekim drugim misterioznim ličnostima.
Tačno je da sjever Kosova već duže vrijeme služi kao politički pijun koji mnogima daje prednost u raznim pregovorima, te da se također koristi kao politička govornica i Beograda i Prištine. Tačno je i da ovo područje ima status sive zone koja funkcionira i unutar i izvan oba sistema, što ga čini atraktivnim za one koji imaju veze i u političkim i u kriminalnim krugovima, za one koji vole djelovati u sjeni.
Međutim, to ne znači da se sve što se događa na Kosovu uvijek odigrava prema istom šablonu.
Ono što nijedan kosovski medij nije uspio otkriti jeste istina, a istina je da trgovački radnici i radnice zajedno sa svim ostalim građanima i građankama sjevera Kosova ne mogu više trpjeti da na njihov svakodnevni život negativno utječu krupne političke igre. Veoma malo se govorilo o tome kakav je položaj prosječnog kupca na Sjeveru, o tome kakvo je mišljenje lokalnog stanovništva o cijeloj situaciji, pa čak i o tome zašto trgovci pribjegavaju tako ekstremnim mjerama kao što je zatvaranje trgovina.
A o čemu je riječ na Sjeveru?
Pa, zasigurno je riječ o krizi. Sjeverno Kosovo — sa svojim paralelnim sistemima i simbolikom koju nosi za obje suprotstavljene strane — već 20 godina se trajno nalazi u vanrednom stanju. Stvar je samo u tome što su neke krizne situacije gore od drugih.
Aktuelna krizna situacija, odnosno protest trgovačkih radnika i radnica te zatvaranje prodavnica, legitiman je oblik protesta. To je prije svega reakcija na niz prisilnih i nasilnih nametanja volje kosovske vlade.
Bilo je neizbježno da će te okolnosti zloupotrijebiti Beograd, stoga je Aleksandar Vučić iskoristio priliku da se predstavi kao samoproglašeni “europski Robin Hud”.
Kriza je zapravo započela u novembru 2018, kada su uvedene carine, da bi kulminirala u maju 2019. godine, kada su specijalne jedinice Policije Kosova uz prekomjernu upotrebu sile provele akciju suzbijanja šverca. Uvođenje carina je ojačalo lance krijumčarenja, dok ih je navedena akcija kosovske policije naglo razbila, čime je ujedno i nametnut trgovinski embargo na proizvode iz Srbije.
Dakle, najnovija kriza proizvod je isključivo implementacije odluke vlade Kosova kojom je zabranjen uvoz proizvoda iz Srbije. Šverc robe zaustavljen je na više od dvije sedmice, ali to je samo jedna strana medalje.
Druga strana medalje je to da trgovci srpske nacionalnosti bojkotiraju dobavljače albanske nacionalnosti, kao i činjenica da je nastupio opći bojkot trgovina na jugu. Zbog ta dva aspekta krize, u lokalnim prodavnicama je počelo ponestajati robe.
Sada dolazi onaj argument koji se stalno ponavlja — “na Kosovu ima i drugih artikala”.
Carine su označile kraj te neuobičajene i nadasve spontane prilike za unapređenje međuetničke komunikacije. Umjesto toga, dobili smo još jedan u nizu banalnih nacionalističkih brendova.
Naravno da ima, kao što i u Srbiji ima tekućine za infuziju, no Kosovo istu tu tekućinu uvozi iz Njemačke, i to po većoj nabavnoj cijeni. Da li bih se trebala praviti da ne razumijem zašto je to tako? U oba slučaja, ljudi čiji su životi ispolitizirani odlučuju se za ekonomski nacionalizam.
Srpski trgovci su prodavali robu proizvedenu na jugu te su uspješno i trgovali s poduzećima s juga Kosova sve dok nisu uvedene carine. Bio je to jedan od rijetkih, ali svijetlih primjera međuetničke komunikacije i saradnje na ovom prostoru. Važno je istaći i da prije nije bio rijedak prizor vidjeti kako neko iz Južne Mitrovice prelazi most i odlazi u srpske apoteke, supermarkete i butike.
Međutim, carine su označile kraj te neuobičajene i nadasve spontane prilike za unapređenje međuetničke komunikacije. Umjesto toga, dobili smo još jedan u nizu banalnih nacionalističkih brendova.
Ipak, ekonomski nacionalizam nije jedini uzrok najnovije krize. Kod trgovačkih radnika i radnica zaista vlada zabrinutost da će zarađivati manje ukoliko više ne budu nudili srpske proizvode.
Za razliku od stanovništva srpskih enklava u ostatku Kosova, stanovništvu sa sjevera nije toliko nepraktično otputovati čak u Rašku ili Novi Pazar radi kupovine. Naviknuti na artikle proizvođača u koje su stekli cjeloživotno povjerenje, ti građani i građanke će jednom sedmično ili mjesečno ići na takva duža putovanja samo u kupovinu, što je već ustaljena praksa uoči slava ili većih praznika.
Što su takva putovanja učestalija, to se više novca odlijeva sa sjevera Kosova. Tako lokalni privrednici i privrednice sve slabije posluju, a sve to može pogubno djelovati na lokalnu privredu.
Uloga Beograda u proizvodnji krize barem ovaj put nije toliko značajna. Naime, teren za njeno izbijanje prvenstveno je pripremila Priština sa svojim političkim potezima pomoću kojih je na snagu ponovo stupila takva segregacija da je roba postala “etnički obojena”.
Bojkot srpskih proizvoda je jedna stvar, no njihova zabrana je direktno ograničavanje slobode izbora kupaca. Naivno je očekivati da u kompleksnom, multietničkom području kakvo je Kosovo takva zabrana neće usloviti negativnu reakciju zajednice na koju se odnosi.
Svako ko razumije odluku kosovske vlade o uvođenju carina trebao bi biti opremljen dovoljnim brojem poveznica da bi mogao razumjeti zašto srpski trgovci i kupci vrše bojkot albanskih dobavljača i trgovina.
Na kraju krajeva, uvijek mogu prepoznati situaciju u kojoj se Beograd miješa u politički angažman bilo kojeg kosovskog Srbina ili Srpkinje, tako da — iako sam čula brojne navode o tome da se lokalnom stanovništvu prijeti da ne idu u kupovinu na jug — iz vlastitog iskustva odgovorno tvrdim da bi većina bojkotirala i ovako i onako, i to samo kako bi se iz prkosa usprotivili carinama.
Ta praksa je toliko važan faktor u kvaliteti našeg života da "šverc" ovdje više nije ružna ni nečastiva riječ.
Još jedno pitanje koje bismo trebali razmotriti je valuta. Većina građana i građanki na sjeveru Kosova još uvijek prima platu, penziju i socijalnu pomoć u dinarima. Za mnoge od njih, razmjenjivanje dinara u eure radi kupovine na jugu dugoročno gledano predstavlja lošu ekonomsku odluku, budući da bi se gubitkom novca pri konverziji smanjio ukupan iznos njihovih prihoda.
U svakom slučaju, kriza je makar privremeno riješena. Srpski proizvodi su se vratili na tržište sjevernog Kosova u srijedu, 3. jula, a većina trgovina je sada otvorena. No, sve dok se ne iznađe rješenje koje će više oslanjati na institucije, prodavnice bismo opet mogli zateći praznima i zatvorenima.
Bez obzira na izjave bilo kojeg političara i političarke, kada u cijelom gradu ne radi niti jedna trgovina ili apoteka, tome se svi u značajnoj mjeri moraju prilagoditi, pa čak i oni koji su naviknuti na, politički gledano, ekstremno nabijene situacije.
Srpska zajednica je počela krijumčariti lijekove i udžbenike na srpskom jeziku mnogo prije nego što su uvedene carine. Ta praksa — koja je zaživjela još 2015. godine — toliko je važan faktor u kvaliteti našeg života da “šverc” ovdje više nije ružna ni nečastiva riječ. Upravo zato većina ljudi upotrebljava eufemizam “nabavka robe alternativnim putevima” kada govori o onome što smatra opravdanim krijumčarenjem.
Za sada se čini da će se u sjeverno Kosovo ponovo krijumčariti artikli za kojima postoji potražnja, ali koliko će to potrajati zavisi od kosovske vlade.
Naslovna fotografija: Milica Andrić Rakić.
