Blogbox | ženska prava

Žene s Kosova u rascjepu između porodice i karijere

Ugnjetavački kompromis kroz prizmu misli Simon de Bovoar.

Piše - 29.04.2020

“Sudbina koju društvo tradicionalno nudi ženama jeste brak”, napisala je Simon de Bovoar (Simone de Beauvoir) u svojoj znamenitoj knjizi “Drugi spol” 1949. godine. Sedamdeset jednu godinu kasnije, mnoge žene su suočene s društvenim pritiskom koji ih tjera da se odluče – porodica ili karijera.

Prostije rečeno, nijedno društvo nije ostvarilo potpunu rodnu ravnopravnost. Prema istraživanju organizacije Plan International, “čak i u rodno najravnopravnijim zemljama svijeta, štetne i diskriminirajuće rodne norme i dalje će sputavati djevojčice, djevojke i žene sve do 2030. godine, pa čak i kasnije.”

Budući da sam imala priliku istražiti dvije različite kulture kao kosovska Albanka rođena u Češkoj, ovo globalno predviđanje čini mi se itekako izvjesnim. Međutim, u nastavku bih se željela fokusirati na “sudbinu” koju ženama pruža društvo na Kosovu, te ukazati na besmislenu i prilično uvredljivu retoriku s kojom se moraju nositi.

Iz vlastitog iskustva znam da se djevojčice indoktrinišu vrlinama braka još od malih nogu. “Porodica je broj jedan, tome bi trebala težiti — ne možeš čitav život studirati i raditi”, rečenica je s kojom se susretala skoro svaka žena koju poznajem, uključujući i mene. Brak i karijera često se asimetrično predstavljaju muškarcima i ženama.

De Bovoar bi to opisala sljedećim riječima: muškarci su društveno autonomni i upotpunjeni pojedinci koji se smatraju prije svega proizvođačima, a njihovo se samo postojanje opravdava radom kojim pridonose grupi. S druge strane, žene su se u prijašnjim vremenima integrisale u porodične jedinice kojima vladaju očevi i braća kao robinje i vazalke, pri čemu su muškarci davali njihovu ruku drugim muškarcima.

Prema tradicionalnom shvatanju, mlade žene bi [u prošlosti] postajale u potpunosti pasivne; njihovi roditelji su ih udavali. Muškarci su se ženili, uzimali žene. Usudila bih se reći da je na Kosovu čak i generacija naših roditelja prolazila kroz takva iskustva.

Danas te prakse gotovo da i nema, izuzev nekolicine ruralnih područja. Bez obzira na to, slobodan izbor mladih žena oduvijek je bio vrlo ograničen.

Sami sebe uvjeravamo da više nema "davanja žena u brak", ali iznova se susrećemo s drugim vidovima ugnjetavanja.

De Bovoar bi ustvrdila da u braku žene streme ka ekspanziji, ka potvrdi svog postojanja, ali ne i  samog prava na postojanje. Upravo je to ono što definiše brojne brakove na Kosovu. Potvrda opstojnosti, vrijednosti, značaja, i to kao društvenih konstrukata. No, ne [potvrda] prava na postojanje u njegovom punom značenju.

Defetistički stavovi prisiljavaju žene da se “skuće”

Egzistencija prethodi esenciji — shodno tome biste trebali pronaći vlastitu suštinu. U vezi sa ženama ne možete biti esencijalistički nastrojeni zato što ne postoji suštinska uloga koja im je suđena. Sama činjenica da se ženama na brak i karijeru mnogo češće i svjesnije skreće pažnja nego muškarcima zapravo je suštinski način razmatranja njihovog položaja.

U današnjem vremenu, kada se uvjeravamo da više nema “davanja žena u brak”, iznova se susrećemo s drugim vidovima ugnjetavanja. To je ugnjetavanje u boljem slučaju retoričko. U gorem ono eskalira do te mjere da se mladim ženama ne dozvoljava da same biraju te ih se konstantno podsjeća na to da je brak jedini smisao života, čime se obrazovanje svodi na sekundarnu vrijednost: onu društvenu, koja nije usmjerena na istinsko proširivanje znanja.

Obrazovanje i znanje procesi su pozivanja istine i mogućnosti. Žene (kao i muškarci) moraju biti naučeni kako da misle, a ne šta da misle, naučeni da ne razmišljaju u okvirima prihvatljivog u skladu s našim kulturnim normama. Sasvim suprotno od toga, veliki broj roditelja, umjesto da daju sve od sebe kako bi odgojili autonomne žene koje ne moraju misliti o tome ko će ih oženiti, neprestano sufliraju svojim kćerkama govoreći im da je brak njihov krajnji cilj.

Umjesto što štedite novac za “svetu proslavu” braka, zašto ga ne uložite u školovanje svoje kćerke? Štaviše, umjesto što je pripremate za brak tako što je učite pripremi tradicionalnih jela i kućnim poslovima, zašto je ne naučite samopouzdanju i ljubavi prema sebi?

Zbog tog defetističkog stava roditelja, kako kaže De Bovoar, žena se lako zadovoljava osrednjim upsjehom — ona se neće odvažiti da cilja visoko. Nakon što se zaposli u svojoj struci stekavši površno obrazovanje, žena ubrzo kreše svoje ambicije. Često joj se i puka činjenica da zarađuje sama za sebe čini kao dovoljno velik podvig — mogla je poput toliko drugih povjeriti svoju budućnost muškarcu.

Egzistencija jedne žene prema pravilu ne zavisi od egzistencije jednog muškarca, ali se, nažalost, često predstavlja tako. Naše društvo bi trebalo usmjeriti napore ka razgradnji subordinacije žena, što će sigurno biti historijski događaj. [Podređenost] je prisutna odvajkada i zato mnogima djeluje kao prirodna.

Inferiornost proizlazi iz načina na koji se drugi odnose prema vama, to nije nešto urođeno.

S tim u vezi, važno je naglasiti da nisu samo muškarci ti koji drže žene u podređenom položaju. Tome u velikoj mjeri doprinose i žene. Meri Vulstonkraft (Mary Wollstonecraft), filozofkinja i borkinja za prava žena, pisala je da žene kroz povijest obično nisu imale potrebu učiti bilo šta o moralu, pa su davale prednost učenju manira, a ne morala.

Učile su kako se ponašati, no ne i zašto bi se tako trebale ponašati, kako udovoljavati muškarcima, no ne i kako se brinuti o sebi.

To je veoma nezgodno jer vas skida s ekonomskog i metafizičkog lanca; ne morate pronaći smisao u svom životu, ne morate pronaći sigurnost — sve to će vam osigurati muškarac. Ipak, inferiornost proizlazi iz toga kako se drugi odnose prema vama, to nije nešto urođeno.

Staromodna očekivanja moraju biti iskorijenjena

Ništa više ne plaši tradicionaliste od žene koja je posvetila svoj život doktoratu i samo doktoratu, ili poslu i samo poslu. Nikada neću zaboraviti moment kada me je jedna starija žena upitala: “Za šta studiraš?” Ili kada su mi jednom prilikom rekli da bih se trebala suzdržati od toga da me kroz život vodi karijera.

Ljudi koji su mi prilazili s tim primjedbama ustvari su mi govorili da je žena sama po sebi društveno nepotpuno biće, čak i onda kada samostalno zarađuje. Prema njihovom uvjerenju, žena treba staviti prsten da bi mogla ostvariti dostojanstvo kao jedna osoba. De Bovoar je, pak, još prije 71 godinu napisala da niti jedan mladi muškarac ne smatra brak svojim suštinskim projektom; ekonomski upjeh je ono što će ga respektabilnog uvesti u odraslu dob. Zastrašujuće koliko je to precizna slika i današnjeg vremena, zar ne?

Šta ako žena odluči živjeti sama, čisto zato što želi?

Razmotrimo sada sljedeću situaciju: jedna žena uspije u obje sfere — istovremeno ostvari poslovni uspjeh i postane supruga, odnosno majka. O čemu bi, naravno, svako trebao odlučivati sam za sebe, ali uspjeti i u jednom i u drugom svakako je moguće. Bez obzira na to, tu uskače druga smjena.

Činjenica da supruge u modernom društvu nisu više zadužene za svakodnevne kućne poslove uveliko je zapažena u domaćinstvima na Zapadu. Međutim, čini se da to ne važi za društvo na Kosovu, gdje su se rodne nejednakosti u raspodjeli kućnih poslova i dalje održale te ih u tradicionalnom obliku prihvataju i muškarci i žene.

Rad u domaćinstvu kojim se pretežno bave žene, u isto vrijeme zauzete i poslovnom karijerom, više liči na sizifovsko mučenje. Umjesto da su usmjerene i na unapređivanje života, te obaveze, čak i kada nisu repetitivne, ne služe ničemu sem održavanju egzistencije. Dakle, poslovi kod kuće neophodni su za život, no ne daju mu nikakvu vrijednost. Domaćica stoga ništa ne postiže sama, već predaje svoj raison d’être (smisao postojanja) onima s kojima živi.

Još jedan slučaj koji je i više nego vrijedan spomena jest onaj kada žena ulazi u tridesete, a neudata je i usredotočena isključivo na vlastitu karijeru. Drugi je smatraju očajnom, sažalijevaju je. Međutim, za neoženjenog muškarca istih godina “ima vremena”, barem u očima društva.

Šta ako žena odluči živjeti sama, čisto zato što to želi? Povrh kritika kojima će biti izložena od društva, osobe iz njenog užeg kruga neprestano će joj govoriti: “Ima jedan dobrostojeći muškarac koga bih želio/željela da upoznaš…”

Mislim da postoji potreba za preobrazbom normativnih očekivanja vezanih za poziciju žene, karijeristkinje, supruge — i na Kosovu i šire. Prema pisanju De Bovoar, brak je represivan i moralno pogrešan kada omogućava jednom supružniku/ci da se uzvisi tako što onog drugog degradira na nivo obavljanja relativno nekreativnih poslova potrebnih za neometano odvijanje života kod kuće.

Mada smatrana zastarjelom, njena analiza je, nažalost, i dalje relevantna kada je riječ o brakovima druge smjene na Kosovu te percepciji uloge žena u našem društvu.

Naslovna ilustracija: Arita (Arrita) Katona / K2.0.