Život između zatvorenih granica - Kosovo 2.0
Perspektive | Migracija

Život između zatvorenih granica

Balkanska ruta preko Bosne i Hercegovine i dalje je vrlo aktivna.

Piše - 06.02.2020

Treća je godina otkako je Bosna i Hercegovina postala aktivni dio rute kojom izbjeglice i migranti nastoje doći do zemalja Zapadne Evrope. Prema zvaničnim procjenama, u tom periodu više od 50.000 ljudi ušlo je u zemlju. Samo dio njih je uspio nastaviti svoj put. Neki su odustali i vratili se u zemlje porijekla, ali na hiljade je i dalje na Balkanu, zarobljeno između dva svijeta; onog iz kojeg dolaze i gdje je život često teško podnošljiv, i onog o kojem sanjaju.  

Mnogo je svjedočenja o brutalnim i nehumanim postupcima policija koje čuvaju granice EU, a o tome se sve češće govori i u Europskom parlamentu. Ispovijesti ljudi u pokretu dokazuju brutalnost koja uključuje prekomjernu upotrebu sile, oduzimanje imovine, uključujući garderobu, mobitele, novac, a nakon čega bivaju prisilno gurnuti od granica EU.  

Oni koji bivaju gurnuti ka BiH, prinuđeni su da žive u uslovima koji su ispod svih standarda, dok su im uskraćena osnovna prava, kao što je pravo na pristup azilu ili dostojanstven i human smještaj. 

Ajdin Kamber, novinar i fotograf, je proteklu godinu proveo putujući kroz BiH i izvještavajući o životu izbjeglica i migranata. Od Sarajeva, preko Bihaća, Velike Kladuše, Tuzle, i dalje, sve vrijeme na ruti kojom se kreću ljudi u pokretu, prateći “igru” koju moraju igrati da bi došli do mjesta gdje će biti sigurni i početi novi život.

Tuzla, januar 2020. Željeznička stanica

Temperature noću se ovdje spuštaju na minus deset stepeni. Nekoliko stotina ljudi prisiljeno je živjeti u improvizovanom kampu, između tračnica. Do Bosne su došli preko Turske, Grčke, Sjeverne Makedonije, Srbije ili Albanije, Kosova, Crne Gore. Krenuli su iz Afganistana, Iraka, Sirije, Pakistana, Maroka, Indije…

Borave na Željezničkoj stanici jer vlasti odbijaju obezbijediti smještaj. Briga o migrantima i izbjeglicama u BiH nadležnost je državnog Ministarstva sigurnosti koje – čini se prema onom što se dešava tokom protekle dvije godine – nema načina nametnuti lokalnim vlastima da poštuju zakone i osiguraju human i dostojanstven tretman ljudima u pokretu.

Više od 100 ljudi koji borave u ovom improvizovanom kampu tu čeka kraj zime. Sa prvim znacima proljeća, nastavit će put ka Europskoj uniji. Pred njima su planine koje treba prepješačiti, rijeke preko kojih treba preći i zatvorene granice sa ljutim čuvarima.

Oni koji su ostavljeni na ulicama Tuzle, nemaju ni osnovne uslove za život; nemaju ni pristup pitkoj vodi, toaletu, tuševe. Nemaju ni liječnike, ni psihologe, pristup bilo kojoj instituciji. Građani i građanke im uz pomoć lokalnih humanitarnih organizacija već duže od 18 mjeseci osiguravaju topao obrok, čaj i odjeću. Svakodnevno se suočavaju i sa različitim oblicima diskriminacije.

Krajina zima 2019/2020.

Na sjeveru BiH, u pograničnim mjestima Bihać i Velika Kladuša, te okolnim selima i gradićima, boravi najveći broj migranata i izbjeglica. Razlog je jednostavan – tu je najkraći put do sigurnih zemalja, gdje će pokušati tražiti azil ili način da ostanu.

Vučjak, zima 2019.

Do sredine decembra prošle godine, nekoliko hiljada ljudi bilo je prisiljeno živjeti na mjestu koje su zvali “džungla”. Gradske vlasti su improvizirale kamp na nekadašnjem smetljištu na području Vučjaka, uz minsko polje iz proteklog rata, te 2 kilometra udaljenom od granice sa EU. Pola godine je nekoliko stotina iscrpljenih ljudi živjelo i preživljavalo ovdje u nemogućim uslovima: bez struje, toaleta, dovoljno vode i hrane, bez ljekara i lijekova. Postojanje ovog kampa ostat će crna mrlja odnosa vlasti u ovom dijelu BiH, ali i cijele države.

Trenutno 4000 ljudi boravi u postojećim centrima koji su nastali nakon 2018, kada su ljudi u pokretu počeli dolaziti i prolaziti kroz Bosnu. Centri pružaju samo osnovno, a finansira ih Europska unija.

Istovremeno, broj ljudi za koje nema mjesta u kampovima ili koji ne žele biti unutra, skoro je jednak. Oni spavaju u napuštenim objektima i fabrikama koje su ugašene u tranziciji i procesu privatizacije. Uslovi života su nepostojeći. Nerijetko su žrtve policijskog zlostavljanja, ograničena im je sloboda kretanja, nemaju dovoljno hrane.

Tokom prošle godine, u nekoliko navrata građani i građanke Bihaća okupljali su se iskazujući nezadovoljstvo situacijom u gradu i neradom lokalnih i državnih vlasti po pitanju zbrinjavanja izbjeglica i migranata. Svoju ljutnju dijelom su usmjeravali prema vlastima i međunarodnim humanitarnim organizacijama, a bilo je i onih koji su se otvoreno protivili bilo kakvom prisustvu migranata i izbjeglica na ovom području, te su tražili njihovo protjerivanje, zatvaranje u kampove i zabranu prevoznicima da dovoze migrante. 

Blokade i prisilno izvođenje iz autobusa i vozova

Kako bi spriječile dolazak izbjeglica i migranata na područje Unsko-sanskog kantona (USK), tamošnje vlasti odlučile su se na ograničavanje njihovog kretanja, što je protivzakonito. No, do sada ih niko nije spriječio, te na ulazima u Kanton stoje policijske patrole koje izdvajaju izbjeglice i migrante iz sredstava javnog prijevoza, rukovodeći se, uglavnom, bojom njihove kože.

Velečevo pored Ključa jedan je od kontrolnih punktova na kojem je od oktobra 2018. godine, kada je uspostavljen, zaustavljeno više od 7000 ljudi. Mnogi su bili prinuđeni spavati na goloj zemlji. Čak i djeca. Jedino su članovi lokalnog Crvenog križa pokušavali olakšati tešku situaciju osiguravajući topao obrok, privremeno sklonište ili ogrijev. 

Osim blokiranih saobraćajnica, vlasti i policija USK blokirale su i željezničku liniju na relaciji Sarajevo-Bihać. Na prvoj stanici u USK, u mjestu Bosanska Otoka, policija prisilno izvodi izbjeglice i migrante koji su prethodno uredno platili kartu do Bihaća.

Nakon izvođenja iz voza, policija ljude odvozi autobusima nekoliko kilometara sjeverno od Bosanske Otoke, gdje ih ostave u potpunom mraku, bez skloništa, hrane, vode, pomoći.

Sarajevo, januar 2020.

U Sarajevu su također formirani kampovi, za sada dva. Kao i oni u Krajini, i ovi pružaju samo osnovno za boravak oko 2000 ljudi, uključujući žene, djecu i maloljetnike bez pratnje.

Ni u Sarajevu u postojećim centrima nema dovoljno mjesta za sve, a dio ne želi u kampove, smatrajući ih nedovoljno sigurnim ili jednostavno mjestima u kojima ne mogu živjeti. Oni borave vani, na otvorenom, gdje preživljavaju zahvaljujući građanima i građankama.

Da prežive, obezbijede hranu i eventualno plate jeftini smještaj, desetina mladića na ulicama Sarajeva prodaje papirne maramice. Često se mogu sresti na raskrsnicama glavnog grada dok strpljivo stoje i sa osmjehom pokušavaju prodati prolaznicima i vozačima paket maramica. Ovako čuvaju dostojanstvo i nastoje zaraditi nešto novca za obrok. Među njima je i M. iz Maroka koji provodi veći dio dana na raskrsnici u blizini jednog trgovačkog centra u Sarajevu. Problem su mu zaštitari iz trgovačkog centra i policajci koji ih tjeraju sa lokacije.

Dio ljudi u pokretu će zimu u BiH provesti u kampovima, dok je ostatak prisiljen da spava pod šatorima i u napuštenim kućama i fabrikama. Na proljeće će većina krenuti na put prema zapadu i boljem životu. Taj put zovu The Game.

-->