Moji roditelji su iz okolice Medveđe, Srbija. Jedno od njih korijene vuče iz ponajvišeg sela u općini — to je prelijep kraj i djelimično je naseljen Albancima/kama.

Oboje su decenijama živjeli u Prištini, ali prije nekoliko godina su odlučili da ispune san i pronađu neko lijepo mjesto na selu, među poljanama i šumama, gdje će se skrasiti kada ostare i odu u penziju.

Nakon što su se preselili, a znajući kakav je kvalitet javnog prijevoza koji im je dostupan, zatrebao im je auto. Kupili su ga u Prištini, stoga je, jasno, imao kosovske registarske tablice. Nikada im nije dozvoljeno da ga registruju u Srbiji niti da posjeduju neki drugi automobil.

Sporazum o slobodi kretanja dao im je mogućnost da auto odvezu u Srbiju, ali ništa više od toga. Čak ni danas, svoje registarske tablice s Kosova ne mogu ni ovjeriti ni zamijeniti u Srbiji — to je jednostavno zabranjeno. A, naravno, bez “validne” vozačke dozvole nisu mogli kupiti (niti uvesti) automobil.

Prema tome, već godinama unazad, moji roditelji su primorani da skinu te tablice i stave one privremene kad god se voze u Srbiju. Nakon što je Kosovo odlučilo da zatraži isto za aute registrovane u Srbiji, lako sam uvidio koliko je poteškoća to stvorilo njihovim vlasnicima/ama, običnim Srbima/pkinjama i Albancima/kama koji vode život s obiju strana granice. Novi režim naljepnica, s druge strane, ogroman je napredak.

Moji roditelji se godinama muče s time što se razni dokumenti izdati na Kosovu ne priznaju. Čak ni najprostija stvar kao što je uživanje u miru na vlastitoj zemlji, gdje drže košnice i brinu se oko vrta, nije bila lišena prepreka.

Ove politike su također utjecale na njihovo dvoje djece. Važno je napomenuti da mi je zabranjeno da vozim njihov automobil čisto zato što je moja vozačka dozvola na hrvatskom. Prema svemu sudeći, ukoliko u Srbiju pokušate ući kosovskim autom, pustit će vas samo ako su i vaši dokumenti izdati na Kosovu. Iako sam čuo svakakve glasine, iznenadio sam se kada su me jednom vratili s granice. Pa vi vidite.

Nadalje, moja snaha, bratić i bratična, koji su državljani Japana, ne mogu čak ni posjetiti moje roditelje na selu osim ako ne lete preko Beograda. Ukoliko bilo koji državljanin/ka treće zemlje sleti u Prištinu, ta osoba ne može preći granicu. Srbijanska strana na to gleda kao na nezakoniti ulazak u zemlju, osim ako na pasoš netom prije toga nije stavljen pečat na “priznatom” graničnom prijelazu.

U našem slučaju to znači da se ni zbog čega moraju voziti najmanje pet sati duže ako samo žele doći u posjetu. A podrazumijeva se da to povećava troškove putovanja i maltretira cijelu porodicu. Ako i postoji objašnjenje za sve ovo, još uvijek nisam uspio da dokučim šta je.

Imam potrebu da naglasim kako jedino važno i što želimo je da nam dozvole da se slobodno krećemo i stupamo u kontakt s našim sunarodnjacima/kinjama i na Kosovu i u Srbiji, bili to Albanci/ke ili Srbi/pkinje, kao i sa svim ostalim ljudskim bićima s kojima želimo održavati normalan kontakt.

U toku prepirke oko registarskih tablica predsjednik Srbije je čak i priprijetio da će blokirati granične prijelaze između Srbije i Kosova, ali samo za Albance/ke, dok će Srbe/pkinje puštati. Zatim je preformulisao svoju prijetnju i rekao da je to “sjajna ideja” koja je u opticaju. Na kraju je nije proveo u djelo, ali opet. Bili smo izuzetno zabrinuti — zbog mogućeg obistinjavanja tih najava sate i sate smo proveli uzrujani.

Građani/ke i Kosova i Srbije moraju se kretati slobodno i kako žele, registrovati svoja vozila gdje im je volja te prelaziti granicu svako sa svojim registarskim tablicama. Ne bi trebalo da postoji potreba za skidanjem ili prekrivanjem bilo čega, a svakako nema opravdanja za bilo kakve prepreke kada je riječ o registarskim tablicama, dokumentima i ljudskim bićima.

Ne mogu vjerovati da i dalje prolazimo kroz sve ovo, i to čak 22 godine nakon rata, pošto je Milošević za sva vremena svrgnut i umro. Prava je šteta svjedočiti kako njegov duh i dalje živi u tijelu i politikama Aleksandra Vučića te da nam i dan-danas zadaje muke.

Ponovo moram podvući da su registarske oznake samo jedna u nizu prepreka s kojima su suočeni mještani/ke ovog područja uz granicu. Bilo bi krajnje nerealistično nadati se da će Srbija pokazati dobru volju u ovom pogledu. Znamo da Srbija, osim ukoliko ne bude primorana, neće priznavati kosovske dokumente, da državljanima/kama drugih zemalja neće dopuštati da uživaju prirodno pravo na slobodni prelazak granice između dviju zemalja te da neće poštivati građansku slobodu poslovanja.

Nastranu sve, ali najgore je to što Srbija u pograničnom području vodi politiku koja je bezmalo etničko čišćenje. A to ne čini silom, već putem administrativnih akata, i to u procesu zvanom “pasivizacija”.

Hiljade etničkih Albanaca/ki izbrisane su iz matičnih evidencija i tako izgubile pravo  da ih se išta pita na lokalnom nivou ili da budu vlasnici/e preduzeća koja bi u krajnjoj liniji koristila svima u općini. Usljed ove prakse, nije im dozvoljeno čak ni da primaju teško zarađene penzije nakon što su decenijama uplaćivali doprinose.

Pojedini članovi/ce moje rodbine su “pasivizovani” nakon što su investirali više od dva miliona eura u Sijarini, banjskom gradiću u Općini Medveđa. Posljedice su strašne — sva sredstva koja su investirali sada su zapečaćena, kao što je zapečaćena i sva njihova životna ušteđevina.

To je naštetilo i širem području. Naime, posjetitelji/ce ne mogu koristiti sadržaje koji su napravljeni, a mještani/ke ovog siromašnog kraja ostali su bez prilika za zapošljavanje. Sve to je proizašlo iz nacionalističkih politika jednog režima koji je više zaokupljen etnocentričnim megalomanskim planovima nego dobrobiti vlastitih građana/ki.

Najgore od svega je to što izgleda da nikoga nije briga. Problem oko registarskih tablica je dospio u žižu pažnje, međunarodna zajednica je izvršila pritisak i na kraju je pronađen kompromis, pa makar i onaj privremeni. No, što se tiče korijena problema, bilo kakva pokretačka snaga koja bi u dogledno vrijeme mogla usloviti promjene nije ni na vidiku.

Naslovna ilustracija: Arrita Katona / K2.0.