U četvrtak navečer, 28. novembra, malo više od stotinu osoba se okupilo ispred Stadiona “Niko Dovana” u Draču, gdje su sa spakiranim torbama čekali autobuse za Kosovo. To su bili posljednji od nekoliko stotina građana/ki koji su prethodnu večer sklonište potražili na stadionu.

Mnogi od njih su sve vrijeme proveli u šatoru i nisu se imali čime ni zagrijati niti obaviti ličnu higijenu, a nisu im bila dostupna ni sredstva za njegu. Iako je među njima bilo i povrijeđenih — oni ili njihova djeca — prvo su sačekali sigurno mjesto za spavanje, a tek onda medicinsku pomoć. Većina su pripadnici romske populacije. 

Prolazili su sati. Budući da autobusa nije bilo, okupljeni su sve više sumnjali da neće ni doći.

Hiljade ljudi je evakuirano iz Drača i okolnih sela u danima nakon potresa magnitude 6,4 stepeni koji se dogodio 26. novembra u ranim jutarnjim satima. Fotografija: Arijanit Ramići (Arianit Ramiqi) / K2.0.

Oko 18 sati, dva autobusa su prošla pored stadiona da bi se zaustavila u dvorištu škole “Ljeonik Tomeo”, pretvorenu u glavni centar za distribuciju humanitarne pomoći koja pristiže iz inostranstva. Nastala je pometnja — ljudi su se sjatili oko autobusa nadajući se da će im to biti prilika za odlazak. Ipak, ubrzo se proširila vijest o tome da vozila nisu tu radi njihovog prijevoza, već su samo dovezli još volontera/ki.

Jedan čovjek je s ogorčenjem uzviknuo: “Šta to oni više mogu uraditi? Nama treba smještaj!”

Isto su ponavljali brojni raseljeni žitelji/ke Drača, Tumane i okolnih sela danima nakon jakog zemljotresa magnitude 6,4 stepeni koji je u utorak rano ujutro zahvatio zapad Albanije.

Mada zahvalni za hranu i odjeću koju su dobili sa donacijama iz Europe i drugih krajeva svijeta, oni koji su morali napustiti svoje domove zbog potresa i dalje nisu znali u kakvom je stanju prostor u kojem su živjeli — za većinu njih istovremeno i jedino bogatstvo u životu — niti im je obećan bilo kakav adekvatan smještaj. Zbrka i panika izazvane katastrofom polako su se pretvarale u beznađe zato što su se mnogi počeli miriti s tim da bi sve ovo od sada moglo biti njihova svakodnevnica.

Veliki broj onih koji su najteže pogođeni zemljotresom i njegovim posljedicama već su pripadali najugroženijim kategorijama društva.

Ljiri Kuči (Kuçi), aktivistica pokreta Organizata Poljitike (Politike) — političke organizacije lokalne zajednice koja se maksimalno posvetila pružanju pomoći nakon potresa — smatra da je zemljotres iznio na svjetlo dana niz društvenih problema, i onih koji su vezani za neposrednu reakciju vlasti kao i onih dugoročnih, sistemskih.

Za primjer uzima romske i egipćanske porodice za koje kaže da mnoge od njih ostali građani/ke i sama država diskriminiraju, pri čemu kruže navodi o tome da su pojedine institucije ovim osobama poručile da imaju previše djece i da nema dovoljno mjesta za njihov smještaj niti presvlaka za sve.

“Članovi/ice ove zajednice tvrde da se prema njima odnose nepravedno u skloništima i u redovima dok čekaju prijevoz na Kosovo, prvenstveno jer ih se predstavlja tako da navodno zloupotrebljavaju resurse, a i tretiraju ih kao da njihovi slučajevi nemaju istu težinu kao slučajevi njihovih sugrađana/ki bijele puti”, objašnjava ona.

Kuči izdvaja i da je s potresom izašlo na vidjelo mnoštvo zločina počinjenih protiv siromašnih i marginaliziranih u proteklih nekoliko desetljeća, naročito kada je riječ o građevinskim regulativama.

“Na kraju su oni koji su pogođeni i koji pate siromašni građani/ke koji su cijeli život radili i ulagali novac u izgradnju sigurnog doma”, dodaje ona. “Upravo se siromašno stanovništvo zbog finansijskih ograničenja mora zadovoljiti gradnjom ili kupovinom lošeg smještaja. Oni su ti koji na svojoj koži osjećaju najteže posljedice ovog zemljotresa, da ne govorimo o marginaliziranim i diskriminiranim grupama… koje se konstantno suočavaju s poteškoćama u vezi s prehranjivanjem, zaposlenjem, stanovanjem i životom uopće.”

Sela bez skloništa

U selu Maža e Vogelj pored Tumane, Ibrahim i Sibe (Sybe) Dema provode dane i noći u šupi smještenoj u njihovom vrtu, gdje s ostatkom porodice borave još od one noći kada im je kuća srušena u potresu. Kao i mnogi njihovi susjedi/e, Ibrahim i Sibe ne žele napustiti dom zato što se plaše da bi im neko mogao provaliti u kuću i opljačkati ih

Od zemljotresa su se s predstavnicima/ama vlasti susreli jedino dva dana prije naše posjete, i to kada su ih posjetili inžinjeri koji su proglasili njihovu kuću neuslovnom za život te im preporučili da ne ulaze unutra. Ibrahim i Sibe ističu i da im nisu date nikakve upute o onome šta bi moglo biti poduzeto kada se radi o njihovom domu niti su im ponuđena bilo kakva privremena rješenja.

Sibe Dema i njen suprug spavaju u šupi u svom vrtu još od potresa. Fotografija: Arijanit Ramići / K2.0.

U pogledu stambenog pitanja, porodica Dema se nalazi u malo povoljnijem položaju u odnosu na veći broj ostalih mještana/ki sela koji su odlučili ostati u blizini svojih domova. Imajući u vidu to da se nigdje drugo ne mogu skloniti, mnogi spavaju vani ili u improviziranim šatorima. Pomoć se uglavnom dijeli u većim mjestima i gradovima koji su najviše razoreni, što onima u ruralnim područjima otežava potragu za onim što im je najpotrebnije: za šatorima.

Ibrahim — koji je u nesreći na radnom mjestu prije 25 godina ostao bez ruke — na uništenje svoje kuće gleda kao na drugu veliku tragediju koju je preživio, stoga je gotovo i izgubio nadu.

“Država je zakazala”, zaključuje on. “Dođite i makar mi recite da suosjećate sa mnom. I ja sam čovjek. Pod stresom sam. Osjećam se usamljeno.”

Starateljski izazovi

Četrdeset kilometara dalje, ispred škole “Ljeonik Tomeo” u Draču, gdje deseci okupljenih čekaju da im kroz šipke na kapijama budu probačene hrana i druge potrepštine — tu je i K2.0. Čak 72 sata nakon primarnog zemljotresa, mnogi od njih koji se nemaju kome obratiti još uvijek iščekuju osnovne namirnice. Nekoliko prisutnih se žali da ne mogu ništa drugo već samo stajati ispred centra za distribuciju i buljiti u hrpu pomoći koja je izvan njihovog dohvata.

Majke i druge osobe koje se u privremenim smještajima brinu o maloj djeci suočavaju se sa specifičnim izazovima.

Marsida i njena prijateljica ispred škole “Ljeonik Tomeo” su od ranog jutra. Strahujući za život svoje djece, napustile su drugu školu u kojoj su do sada boravile jer ju je pogodio snažan naknadni potres.

Marsidin stan je uništen u zemljotresu i od tada sa svojoj dječicom spava u privremenim smještajima. “Gazda mi je rekao da je zgrada proglašena neuslovnom za život i da ništa ne može učiniti povodom toga, tako da sam sada prisiljena biti ovdje”, izdvaja ona.

Ona je jedna od mnogih majki — u prvom redu majki male djece — koje su izrazile zabrinutost zbog raspodjele materijala i zbog sanitarnih uslova u skloništima. Teško je doći do pelena, a nekolicina žena koje su ih našle ističu da im je dato mnogo manje pelena nego što je njihovim bebama zaista potrebno.

“Vidite, dali su mi šest pelena i rekli da će mi biti dovoljno za dva dana”, objašnjava ona. “Bebama treba barem pet pelena dnevno. Kako će mi ovo biti dovoljno?”

Marsida i druge žene žale se da ne dobijaju dovoljnu količinu pelena i drugih osnovnih potrepština koje su im potrebne za njegu njihove djece. Fotografija: Ljorina Hodža (Lorina Hoxha) / K2.0.

Iako je široko dostupna, hrana koju imaju na raspolaganju nema nikakvu nutritivnu vrijednost. U kampovima postavljenim u Tumani, nekoliko osoba je navelo da primaju prehrambene namirnice kojima je rok trajanja istekao. Obični sendviči sa salamom bili su jedina hrana koja je bila razdjeljivana u petak ujutro i poslijepodne u centru za distibuciju u školi “Ljeonik Tomeo”.

Dok se ljudi u velikim brojevima okupljaju na kapiji škole da bi od volontera/ki dobili sendviče, Marsidina prijateljica skida krov s kolica u kojima leži njeno dijete.

“Pogledajte, daju nam samo hljeb i sendviče”, kaže ona. “Zar mislite da ovo dijete može jesti hljeb? Nisu joj počeli rasti zubi! S čim ja da nahranim svoju bebu?”

I u obližnjoj školi “Benardina Ćeradžija” — koja također služi kao privremeni smještaj — žene se bune zbog manjka sredstava za njihovu ličnu i higijenu njihove djece. Jedna od njih napominje da se prethodne večeri morala vratiti u svoj porušeni dom da okupa troje djece i sebe zato što se osjećala prljavo i to nije mogla izdržati.

Naša sagovornica podiže sinčića iz kolica i pokazuje da se opet pomokrio, te dodaje da su joj ostale samo tri pelene koje će joj morati trajati narednih nekoliko dana.

Nedostatak građevinskih standarda

Činjenica da je Albaniju zadesio tako silovit potres nikoga nije trebao toliko iznenaditi.

Seizmolozi/ginje upozoravaju da zbog nepovoljnog položaja ove zemlje — koja je smještena između euroazijske i afričke tektonske ploče — postoji velika mogućnost za to da je u toku jednog stoljeća zahvati više jačih zemljotresa. Posljednji zemljotres magnitude veće od 6,0 stepeni dogodio se 1979. godine s epicentrom u blizini granice s Crnom Gorom i u njemu je poginulo 136 osoba.

Nakon potresa magnitude 6,4 stepeni koji je Albaniju pogodio u utorak u ranim jutarnjim satima, zabilježene su stotine naknadnih zemljotresa koji se nastavljaju i više od sedam dana kasnije.

Najsnažniji je registriran manje od četiri sata poslije [najrazornijeg udara] i bio je magnitude 5,4 stepeni. Međutim, Stiven Hiks (Stephen Hicks) — seizmolog zaposlen na Imperijalnom koledžu u Londonu — smatra da nije izvjestan naknadni potres jači od primarnog te da bi se učestalost tih manjih zemljotresa vremenom trebala ubrzano smanjivati.

“Kakva god da je vjerovatnoća za naknadni potres prvog dana, drugog dana će se prepoloviti, a desetog dana će se spustiti na otprilike jednu desetinu šanse u odnosu na taj prvi dan”, konstatira on.

Dana 26. novembra, hiljade objekata je teško oštećeno ili razrušeno u zemljotresu, dok naknadni potresi i dalje traju. Fotografija: Arijanit Ramići / K2.0.

S druge strane, uprkos tome što se zemljotresi prorjeđuju, do naknadnih potresa jačine preko 5,0 stepeni moglo bi doći i u narednim mjesecima. Hiks naglašava da je nemoguće predvidjeti kada i gdje će se dogoditi idući zemljotres, kao i da nije za očekivati da će doći do promjena u frekventnosti ozbiljnijih potresa u regiji.

Budući da su hiljade zgrada širom Albanije već u potpunosti srušene ili teško oštećene te da su naknadni zemljotresi neminovni, stručnjaci/kinje podcrtavaju da je procjena strukturne stabilnosti drugih objekata imperativ.

U intervjuu koji je nedavno dala za A2, Ljuljeta (Luljeta) Bozo — profesorica inžinjerstva na Univerzitetu u Tirani — izjavila je: “Osnovna kulturološka stvar koju moramo shvatiti jeste to da živimo na području koje će se svako malo tresti.” 

Prema Bozinim riječima, to znači da se prilikom izrade svakog nacrta za objekt koji bi trebao izdržati stotinu godina mora imati na umu to da će pretrpjeti dva, pa čak i tri snažnija potresa.

Neposredno nakon prošlosedmičnog zemljotresa, problem neregulirane građevinske industrije u Albaniji postao je glavna tema javnih rasprava koje traju danima, imajući u vidu da je u tom kontekstu 51 osoba tragično stradala.

Mada su se mnogi sada upoznali sa standardnim koracima koje je potrebno poduzeti u slučaju potresa, preporučena procedura kao što je “spustiti se na pod, zaštititi se, sačekati” standardni je krizni plan poznat stanarima/kama objekata koji i nisu podložni rušenju, što je rijetko ko mogao sa sigurnošću potvrditi prošlog utorka ujutro.

Na kraju krajeva, malo toga je u rukama običnog naroda: “Mi [seizmolozi/ginje] često govorimo kako ne ubijaju zemljotresi, već zgrade”, kaže Hiks.

Bozo ističe da šteta ne bi bila ni približno toliko visoka da su objekti na kojima je pričinjena izgrađeni u skladu s važećim regulativama i pod nadzorom stručnjaka/inja.

“Dva faktora su dovela do ovog kolapsa”, objašnjava ona. “Prvo, ljudi nisu znali gdje graditi, pa su gradili na slabom zemljištu. Ništa ne biste smjeli praviti na močvarnom tlu u Draču, recimo. To je prije bilo strogo zabranjeno. Ipak, dračka močvara se sada pretvorila u grad i niko ne može garantirati da su te zgrade sigurne.”

Bozo dodaje i da je seizmičko mikrozoniranje obavljeno u svakom gradu u Albaniji te da su ta istraživanja bila dostupna, no da ih oni koji su upravljali građevinskim radovima u zemlji još od 90-ih godina i pada komunističkog režima nisu uzimali u razmatranje. U navedenim studijama postoje konkretna upozorenja u kojima se navodi da se nikakve građevine ne bi trebalo praviti na obali u Draču, gdje se sada nalaze ruševine nekoliko hotela.

“Drugo, građevinski radovi nisu izvodili oni koji su kvalificirani za to”, nastavlja ona. “Prekršena su najosnovnija pravila za izgradnju stabilnih zgrada… Stalno govorimo da koristimo Eurokod (EuroCode) — to su floskule. Eurokod nije pravno obavezujuća odredba, što umnogome otežava nadzor.”

Aktualni građevinski propisi u velikoj mjeri se razlikuju od onih koji su bili na snazi prije nego što je Albanija ušla u proces tranzicije. Bozo je mišljenja da vlada ima dužnost ne samo da procjenjuje stanje građevina nakon potresa i kategorizira ih, već i da ponovo uvede građevinske regulative kojima se sprečava legalizacija opasne nadgradnje objekata ili prenamjena prostorija na prizemljima.

“Nemamo kontrolu nad realizacijom ovih projekata, nikakvu kontrolu”, izdvojila je Bozo u razgovoru za Ora Njuz (Ora News). “Već 25 godina se gradi bez ikakvih pravila.”

Premijer Albanije, Edi Rama, u proteklih nekoliko dana je nastojao zastupati oštar stav prema nekontroliranoj gradnji napominjući: “Onima koji su gradili [oštećene objekte] bolje bi bilo da ih poprave jer ih u protivnom čeka zatvor.” Također su pokrenuti i istražni postupci u okviru kojih će biti utvrđeno da li je bilo kršenja građevinskih odredbi, a s ciljem procesuiranja odgovornih.

Međutim, Kuči iz Organizata Poljitike naglašava da je za one koji su izgubili život u prethodnom zemljotresu već kasno.

“Nijedna od one 51 žrtve nije podlegla u prirodnoj katastrofi koliko je dokazala da je očevidno rasulo kada je riječ o izdavanju građevinskih dozvola u zemlji, pri čemu je fokus stavljen na partnerstva koje centralna i lokalne vlasti sklapaju s poduzećima i vlasnicima većih zgrada bez ikakvih kriterija”, konstatira ona. “Tek kada smo preživjeli zemljotres tolike magnitude počeli smo ozbiljno razgovarati o zločinu koji smo počinili na našoj obali u Albaniji.”

Građani/ke u limbu

Nekolicina građana/ki Drača kažu da je na novijim objektima u njihovom naselju bez dozvole dograđeno još spratova.

Dok nam pokazuje u potpunosti iskrivljenu jedanaestospratnicu, lokalni pekar — koji je želio ostati anoniman — ističe da je u slučaju ovog objekta dozvola izdata za prvih sedam spratova te da je prilikom izgradnje dodatnih spratova zanemareno da li su temelji dovoljno izdržljivi.

U naselju Lađa 18, oko ruševina nekoliko stambenih zgrada postavljena je traka, čime su proglašene neuslovnim za život. Deseci ljudi sjede pored svojih stvari i namještaja na pločniku ispred svojih domova i čekaju da se prebace kod drugih članova/ica svojih porodica ili negdje drugdje gdje mogu boraviti.

Dva mladića trče gore-dolje iznoseći komade namještaja iz njihovog stana u zgradi koja je vidno oštećenija od ostalih.

Nekoliko zgrada u dračkom naselju Lađa 18 proglašene su neuslovnima za život. Fotografija: Ljorina Hodža / K2.0.

“Šta biste rekli koliko je ona tamo zgrada udaljena od ove?”, pitaju nas oni dok nam pokazuju na susjedni objekt. “Nekih 40 metara. Ipak, pogledajte samo kako izgleda u poređenju na ovu. Za tu su postavili temelje, ali ova ih nema. Država je davno zaboravila na nas.”

Još jedan muškarac koji sjedi pored svojeg namještaja u dvorištu iste zgrade dodaje da im gradski zvaničnici/e nisu ponudili nikakve dodatne informacije kada su došli da proglase njihovu zgradu neuslovnom za život. Izdvaja da je išao u Općinu i pitao da li postoji mogućnost da se preseli na drugu lokaciju, no poručili su mu da ode u Okružni ured.

“[Okružni ured je] zatvoren — nema nikoga, praznik je”, nastavlja on. “To je to: naselja su uništena, a Ured je zatvoren.”

Sonilja Kaplani (Sonila Kapllani) je živjela u starijoj petospratnici sa svojim suprugom i dvije kćerke, koje je poslala u Berat kod svojih roditelja. Ona od utorka prošle sedmice sa svojim mužem spava u autu.

Stambena zgrada u kojoj je živjela Sonilja Kaplani proglašena je neuslovnom za život, ali ova Dračanka napominje da ne smije napustiti okolicu zato što se pribojava da u tom slučaju od lokalnih vlasti neće dobiti potrebnu imovinsku pomoć. Fotografija: Ljorina Hodža / K2.0.

Kaplani objašnjava da je prijavila velike pukotine i zabrinjavajuću štetu načinjenu u njenom stanu nakon potresa magnitude 5,6 stepeni koji je pogodio Albaniju 21. septembra ove godine.

“Otišli smo u ured [Općine] i prijavili se za pregled stana. Niko nikada nije došao, iako su nam obećali da hoće”, ističe ona. “Na kraju sam sama popunila pukotine. Tek sam bila i završila s tim kada se dogodio ovaj prošli zemljotres.”

Kaplani i njen suprug naglašavaju da su ih nakon prošlosedmičnog potresa posjetili inžinjeri i obavili preliminarnu procjenu da bi njihov stan naposlijetku proglasili neuslovnim za život. Međutim, od njih nisu dobili nikakva konkretna rješenja.

“Rekli su nam da idemo na Kosovo. Ne mogu na Kosovo jer ne mogu tek tako ostaviti stan”, kaže ona. “Ostajemo ovdje i čekamo inžinjere. Od jednog policajca sam čula da se bave samo onima koji su još uvijek tu i da se oni kojih nema moraju snaći sami.”

Iz Općine Drač poručuju da su im prioriteti — pored osiguravanja smještaja za osobe pogođene potresom — građevinske inspekcije i rušenje objekata koje ne mogu biti obnovljene. Tek nakon finalizacije tih aktivnosti započet će radove na obnovi.

Dok prolazite kroz dračka naselja, nemoguće je ne zapitati se zašto su neke građevine prošle gore od drugih. I vlasnicima/ama kuća na selima i stanarima/kama stambenih zgrada u gradovima ovaj zemljotres je oduzeo najosnovniji izvor njihove sigurnosti.

Nekoliko dana nakon potresa, K2.0 je u Draču naišao na nekog starijeg čovjeka — jednu od rijetkih osoba koji su ostali boraviti na pustim ulicama ovog grada. Podigavši pogled ka nedavno izgrađenom neboderu koji se djelimično urušio, ovaj čovjek je ono što se dogodilo u utorak nazvao jednom jedinom riječju: “masakr”.K

Naslovna fotografija: Ljorina Hodža / K2.0.