Blogbox | Izbeglice

Trčanje za život

Piše - 23.03.2017

Intervencija NATO je ulila nadu, ali i dovela odmazdu, primoravajući mnoge da pobegnu iz svojih domova.

Neprekidan aplauz i vatreni entuzijazam mog oca su me probudili rano ujutro 25. marta 1999. Kratak pogled u TV mi je govorio zašto je bio toliko ushićen. Te večeri je avijacija NATO počela da bombarduje Saveznu Republiku Jugoslaviju. Ja sam poskočio i jako zagrlio svoju majku i svog oca. Nisam samo ja, desetogodišnji dečak, bio pun nade; svi smo mi mislili da je kraj rata samo pitanje dana, da teška vremena samo što nisu prošla.

Ubrzo se pokazalo da nisu u pravu. Samo dva dana kasnije, novi talas ljudi iseljen iz svojih domova preplavio je naše selo. Ljudi, uključujući članove naše porodice, kucali su na naša vrata tražeći sklonište.

Posle pada prvih bombi, represalije srpskih snaga nad civilima su bile brutalne. Raseljavanje članova naše porodice iz njihovih domova nas je sve uplašilo. Samo dva meseca ranije, mi smo čuli za užasan masakr u Račku (samo nekoliko kilometara udaljeno od naše kuće), gde su srpske snage pobile 45 civila. Sve je to bilo dodato na našu bol. Odrasli su stražarili tokom noći, bojeći se iznenadnog napada. Prestali smo da se skidamo pre odlaska u krevet, što je značilo da smo bili spremni da krenemo u svako vreme.

Samo tri dana nakon što smo primili izbeglice, ja sam igrao fudbal u bašti sa drugim mladim članovima naše porodice kada je naša igra prekinuta tužnim povicima iz sela. Hitro nam je rečeno da uđemo u kamion. Tenkovi su se približavali.

Svi smo se brzo ukrcali. Iznova i iznova su prozivali naša imena kako bi bili sigurni da smo svi tu. Jedna osoba nije bila tu: moj osamdesetogodišnji deda. Čekanje na njega je postalo nepodnošljivo. Moj srce je snažno tuklo. Nežureći se nimalo, on je pitao mog starijeg brata Fazljija koje cipele da ponese — one koje je kupio u Uroševcu ili one iz Skoplja.

Nazad u kamionu, manja deca su se, naizgled, takmičila ko će od njih glasnije plakati, a sporost moga oca je razjarila jednog drugog člana njegove generacije koji se umorio od čekanja. On je ustao i uzviknuo “Fazlji! Ostavite ga! On je starac”. Celi kamion je buknuo u neverici: “A ti nisi?”

Ova spontana komedija je u svakom trenutku mogla da postane tragedija. Ipak, moj deda nam se na kraju pridružio, ušavši u jedno od vozila koja su pratila kamion u konvoju koji je napuštao selo. Komšiluk je evakuisan za samo nekoliko minuta, a ljudi su vozili kao pomahnitali, jurili su da se uspentraju u bilo koje vozilo. Brza vožnja je iza sebe ostavila veo prašine, čime je ostavljen signal za srpske snage — to su bili ostaci plena za kojim su tragali.

Sledeći gradić

Stigli smo do sledećeg sela, u Vojinovce, i osetili da smo umakli i da smo se oslobodili. Proputovali smo tek nekoliko kilometara (nekoliko dana kasnije, kada sam se popeo na drvo, shvatio sam da odatle mogu da vidim krov moje kuće), ali su srpske snage u tenkovima okupirale naše selo. Nismo mogli da se vratimo. Tako blizu kući, ali tako daleko.

Te nedelje smo gotovo pa zaboravili na bombardovanje NATO; tada smo shvatili visoku cenu koju smo morali da platimo za napade NATO. Iz vazduha smo imali podršku, ali smo na zemlji bili nezaštićeni. Nada i strah u isto vreme.

Jedan stariji par, čiji su sinovi emigrirali u Nemačku, u Vojinovcima je pružio sklonište mojoj porodici. Više od 30 nas je bilo u njihovoj kući. Ovaj stariji par je bio oličenje dobrog domaćina. Njihova solidarnost i darežljivost prema tolikim gostima je bila neverovatna.

Naše uši su uvek čekale da čuju užasan zvuk tenkovskih gusenica koje udaraju u asfalt.

Međutim, mi smo iz naše kuće otišli praznih ruku i hrana je postala ozbiljan problem. Malo šećera posipanog u krišku hleba je postalo naš obrok. Glad je bila pojačana saznanjem da je naš frižider, udaljen samo nekoliko kilometara, bio pun hrane.

Jednog dana sam saznao da je kesa sa sušenim jabukama bila sakrivena u spavaćoj sobi. Ja sam pitao staru gospođu da li bih mogao svakog dana da uzmem punu šaku jabuka. Ona mi je ljubazno rekla da mogu, ali da ne kažem ostaloj deci, jer bi onda jabuka ponestalo brzo. Ja sam čvrsto čuvao ovu tajnu, svakog dana sam punio svoje džepove sušenim jabukama i istrčao iz kuće da bi ih pojeo u tajnosti, pored reke.

Nedostatak hrane nije bio naša jedina briga. Svake večeri smo bili na oprezu, plašeći se da će tenkovi krenuti u našem smeru. Naše uši su uvek čekale da čuju užasan zvuk tenkovskih gusenica koje udaraju u asfalt. Ljudi su se nadali da NATO neće ciljati naš region, bojeći se da će biti besnih represalija nad nama.

Postajući izbeglice

Posle 20 dana smo se ponadali da ćemo se vratiti kući. Neuhranjenost i svakodnevni život u strahu naterali su celu širu porodicu u izbegličke kampove u Makedoniji. Vojinovci su bili preplavljeni raseljenima, a većina njih je, na kraju, otišla odatle. Svakog novog dana je sve više ljudi odlazilo. Većina naših rođaka je već otišla.

Moji roditelji, moja baka, moje dve sestre i dva brata, moja strina i njeno četvoro dece — svi su oni odlučili da odu u Makedoniju zajedno, kao grupa. Dan pre toga, moj deda, još jedna strina i njeno troje dece su već prešli granicu. Moj stric je ostao na Kosovu da bi se borio u Oslobodilačkoj vojsci Kosova (OVK). Svi smo se saglasili sa odlukom da porodicu podelimo na dve grupe. Podelili smo se da bismo povećali šanse porodice za preživljavanje. Nema poente u tome da svi budemo pobijeni.

Padala je velika kiša na dan kada smo otišli. Broj ljudi koji su čekali na železničkoj stanici je bio duplo veći od kapaciteta voza. Prevelik broj je doveo do natezanja između ljudi koji su se prepirali zbog toga ko će ući na voz.

U tom trenutku sam shvatio na šta je sve jedna majka spremna za svoju decu.

Posle nekoliko sati smo stigli na granicu. Tamo smo na velikoj kiši čekali satima, pognutih glava i u tišini. Moj otac nas je upozorio da ne uradimo ništa čime bismo antagonizovali policiju koja je tukla druge u redu i vraćale ljude sa granice. Niko ne zna gde su slati oni koji su odbijeni. Nisam znao da li su ljudi plakali ili im je kiša kapala niz lice.

Na kraju je pola moje porodice uspelo da pređe granice, ali su moje dve starije sestre, Sadbere (19) i Imrane (18), zajedno sa mojim ocem, ostale među gomilom ljudi na Kosovu. Uprkos olakšanju koje smo osetili što smo prošli, što je ova muka prošla, moja majka je insistirala na tome da neće nastaviti dalje bez njih. Ona se uputila ka gomili ljudi na drugoj strani granice, ostavivši mene i moju braću sa našim rođacima. “Nikuda ne idem bez njih”, rekla je ona. U tom trenutku sam shvatio na šta je sve jedna majka spremna za svoju decu.

Na svu sreću, granična policija je pokazala milost i dozvolila još jednoj grupi ljudi da pređe granicu, uključujući mog oca i moje dve sestre. Svi smo se ponovo ujedinili dok smo čekali autobuse koji će nas prebaciti u Stankovec II, što je izbeglički kamp okružen bodljikavom žicom. Kako smo iskoračili iz autobusa i ušli u kamp, moja dva brata su se onesvestila. Medicinari su hitro reagovali, odvodeći ih u improvizovane bolnice. Volonteri su nam pravili društvo pod šatorima.

Eto nas, delimo ogromni šator sa 70 nama nepoznatih ljudi, ali se već privikavamo na novi život — život sa izobiljem hrane i bez straha. Moja braća su nam se kasnije pridružila pod šatorom. Jedan od njih je dobio neke nove trenerke. Bio sam ljubomoran, pa sam poželeo da se pretvaram da sam se onesvestio da bih i ja dobio neke trenerke.

Uskoro mi se dopao život u kampu. Naleteo sam na nekoliko svojih starih drugara iz škole i na mog rođaka Visara. Igrali smo velike fudbalske utakmice, imali smo prvi put časove engleskog i slobodu da se slobodno krećemo širom ogromnog kampa. Ponekad nam je bilo teško da pronađemo naše šatore, jer je stotine njih bilo razbacano preko brda.

Ipak, nada u povratak kući i našem stricu je delovala slabašno. Bili smo prilepljeni za vesti i znali smo da je bombardovanje nastavljeno. Svi su pričali o tome da će intervencija NATO da se proširi na akcije na zemlji.

Dva meseca kasnije, 10. juna, mi smo pozdravljali konvoj trupa NATO koji se uputio ka granici sa Kosovom. Oni su se pripremali da uđu na teritoriju kako bi primenili sporazum. Pogled ka njima nam je ojačao veru u to da ćemo se uskoro vratili kući.

Međutim, moja porodica je bila izbeglička još neko vreme. Iz Skoplja smo odleteli za Dansku i tamo počeli novi život, ali smo se odlučili da se na Kosovo vratimo već sledeće godine. Povratak je bio izuzetno emotivan. Ruta od aerodroma u Prištini do naše kuće je bila načičkana vojnim punktovima. Ti punktovi su za nas uvek značili strah i puške. Ovog puta su prijateljski rapoloženi vojnici NATO uzvratili pozdrav znakom “V” (za victory, pobeda) koji smo im moj brat i ja pokazali rukama. Mi smo zaista doživljavali pobedu.K

Ilustracije: Tadi.