U detalje | Extremism

Izbor između svoga grada i Islamske države

Piše - 17.10.2017

Radikalizacija odbačenih mladih ljudi.

“Ko god misli da je rat na Kosovu bio između naroda, ne zna o čemu priča. Oni su došli da se bore protiv islama.”

Ove reči je izgovorio Naman Demoli 2011. u govoru održanom nasuprot lokaciji na kojoj je trebalo da se izgradi Katedrala Majke Tereze u Prištini. Demoli i grupa omladinaca, među njima i Ljavdrim Muhadžeri, u ovo su se vreme pojavili na dva snimka objavljena na You Tubu, gde su se protivili odluci da se u glavnom gradu Kosova izgradi katedrala. Umesto toga, hteli su da se izgradi džamija.

Godinu dana kasnije, Naman Demoli iz Prištine je postao prvi borac sa Kosova koji je ubijen kao džihadista u Siriji dok se borio u redovima onoga što je postalo poznato kao Islamska država Iraka i Sirije (danas poznata kao Islamska država, ID) u ratu protiv Bašara el Asada. Vesti o njegovoj smrti su došle od njegovih rođaka novembra 2012, u vreme kada je celi svet počeo da staje na neku od sukobljenih strana u ovom složenom i iznuđenom ratu.

U govoru na međunarodnoj konferenciji pod nazivom “Prijatelji sirijskog naroda”, dve godine ranije, 6. jula 2010, tadašnji kosovski ministar unutrašnjih poslova, Enver Hodžaj, jasno je iskazao da je stav Kosova u skladu sa stavovima država poput SAD, Velike Britanije, Nemačke, Francuske i Belgije, što su zemlje koje su javno denuncirale Asada i podržale opoziciju. “Asad je Milošević, a mi smo opozicija”, izjavio je Hodžaj pred 100 lidera koji su se okupili tada u Parizu.

Brojke: Kosovari u ID

Prema zvaničnim brojkama Kosovske policije, za 300 građana Kosova se zna da su otišli u Siriju da se pridruže ID; za 170 se veruje da su i dalje tamo (ili da su ubijeni), dok se 130 vratilo.

Najistaknutije ličnosti ID sa Kosova, Naman Demoli, Ridvan Haćifi i Ljavdrim Muhadžeri potiču iz triju oblasti države koje su najviše doprinele u broju regruta Islamske države: Priština, Gnjilane i Uroševac.

Priština ima najveći broj građana koji su otišli u Siriju (25), od kojih su dve žene; Gnjilan se nalazi na drugom mestu (23 osobe), od kojih dve žene; a Uroševac je na trećem mestu, sa 22 osobe, od kojih su svi muškarci.

Ovaj narativ upoređivanja Asada sa Miloševićem postao je isti narativ koji su koristili regruti ID, uključujući Demolija, a koji su pokušavali da ubede veliki broj mladih podržavalaca sa Kosova i iz drugih država da se bore rame uz rame sa njima u ratu u kom se “štiti islam”. Studija pod nazivom “Narativ Islamske države na Kosovu, dekonstrukcija jedne po jedne priče”, koju je septembra objavio Kosovski centar za bezbednosne studije (KCSS), ponudila je sledeću analizu ranih Demolijevih javnih nastupa:

“Kada je Naman Demoli govorio sa prezirom o novoizgrađenoj rimokatoličkoj katedrali u centru kosovske prestonice Prištine, malo ko je obratio pažnju na njegove oštre stavove. Obožavalac islama, kosovski Albanac obučen u crno, pojavljivao se 2010… na amaterskom snimku na kom se nalazi nedovršena srpska pravoslavna crkva u njegovoj pozadini, gde se nerazgovetno žalio na prošle i sadašnje probleme — što je bila mešavina viktimizacije, poniženja i zastrašivanja, o tome kako je islam na Kosovu ugrožen.”

Izveštaj KCSS-a pokazuje da je narativ koji je ID pokušala da promoviše na Kosovu onaj u kom su “rat za islam” povezivali sa ratom na ovim prostorima 1998-99, pogrešno tumačeći međuetnički sukob kao želju Srbije “da se bori protiv islama i muslimana na Kosovu”. Muhadžeri je ovo izjavio 2011. na drugom snimku u kom su se u pozadini pojavili kontroverzna srpska pravoslavna crkva, Demoli i nekoliko omladinaca.

Kasnije, novembra 2012, dvadesettrogodišnji Muhadžeri iz Kačanika, bivši radnik vojne baze američkog Kfora u Uroševcu, Bondstil, viđen je u drugim snimcima i klipovima za propagandu ID koji su deljeni po društvenim mrežama i na Jutjubu, gde tečno govori arapski, predstavljajući samoproglašenu Islamsku državu i promovišući njenu valutu, ‘zlatni dinar’. On je ubijen početkom 2017., ali se pre toga pojavio na slici na kojoj se vidi kako reže grkljan jednom detetu i u videu u kom je ubio drugu mladu osobu protivtenkovskim oružjem u zoni kojom je upravljala ID.

Većina kosovskih građana koji su hteli da napuste Kosovo da bi se pridružili ID u Siriji otišli su 2012. i 2013., kada je Muhadžeri sebe nazivao ‘komandantom kosovskih Albanaca’; oko 80 odsto od 300 ljudi koji su otišli, to su učinili u navedenom periodu. Država je tek 2014. počela da se brine i pokazuje interesovanje za ovu temu.

Muhadžeri se do tada već uzdigao na nivo ‘komandanta ID na Balkanu’ i otvoreno je regrutovao ljude da se pridruže ovoj islamističkoj militantnoj grupi; u ovom poduhvatu mu se pridružila njegova zamena na mestu ‘komandanta kosovskih Albanaca’, Ridvan Haćifi — učenik imama Islamske zajednice Kosova (IZK), Zekrija Ćazimi, koji je kasnije osuđen na 10 godina zatvora za terorističke akte, uključujući regrutovanje boraca.

Najveća akcija hapšenja brojnih imama koji su regrutovali građane Kosova da se pridruže radikalnim islamističkim organizacijama i ljudi koji su se vratili iz Sirije počela je 17. septembra 2014. u nekoliko gradova na Kosovu. Specijalna jedinica kosovske policije, po nalogu državnog tužioca, uhapsila je oko 40 osoba osumnjičenih za regrutovanje stranih boraca za odlazak u Siriju i Irak, učestvujući u radu ID i podržavajući tu organizaciju, kao i druge terorističke činove. Ovo je praćeno i političkim aktima, kao što je usvajanje novog zakona u martu 2015. koji je zabranio učešće građana Kosova u stranim ratovima.

Međutim, iako se čini da su ove akcije imale uticaja na sprečavanje građana Kosova da putuju u Siriju radi pridruživanja ID-u — ne postoje zabeleženi slučajevi da su građani Kosova odlazili u Siriju još od 2014. — šta je uopšte ovakav radikalan potez učinilo privlačnim građanima Kosova? Kako lokalni izbori samo što nisu počeli, šta se može učiniti na lokalu da bi se sprečio budući talas regrutovanja za ID?

U potrazi za identitetom

Prema procenama raznih organizacija, zajednički faktor kod velikog broja građana Kosova za koje se zna da su se pridružili ID-u jesu teški ekonomski uslovi i obrazovanje srednjeg nivoa; 80 odsto kosovskih regruta u ID je završilo samo srednju školu.

Međutim, mnogi stručnjaci ističu da su ovi faktori sami po sebi nedovoljni kada se objašnjava ranjivost nekih mladih ljudi koji odlaze da bi podržali ID i druge radikalne organizacije koje se bore protiv Asada, kao što je Al-Nusra, jer ima siromašnijih i slabije obrazovanih građana koji ne idu ovim putem.

Sibelj Haljimi, sociološkinja i asistentkinja na Univerzitetu u Prištini, kaže da postoje brojni činioci koji teraju mlade da učestvuju u stranim ratovima i da je teško generalizovati kada svaki slučaj ima svoje specifične faktore. “Međutim, u suštini, društveni uzroci jesu glavne determinante, motivisane drugim ranjivostima, kao što je manjak perspektive, manjak relevantnih radnih kvalifikacija, depresija, gubitak nade, itd”, rekla je.

Prema rečima Špenda Kursanija, autora izveštaja KCSS-a iz 2015. koji se bavio uzrocima i posledicama toga što građani Kosova odlaze u Irak i Siriju da bi se borili, jedan društveni uzrok “predradikalizacije” — ranjivosti na radikalizovanje — jeste “identitet vakuuma”, gde građani ne osećaju povezanost sa državom.

Istraživač u oblasti bezbednosnih politika, Špend Kursani, kaže da su mnogi ljudi iskusili “identitet vakuuma” posle poslednjeg rata na Kosovu, a što su neke radikalne grupe iskoristile. Fotografija: Ade Mula / K2.0.

Ova ideja o krizi identiteta je slična uzrocima radikalizacije koji su identifikovani u SAD i u Zapadnoj Evropi. Ipak, kriza na Kosovu ima svoje specifične karakteristike, ponajviše zbog složenog posleratnog perioda i posebno za mlađe generacije čije su se godine odrastanja i formiranja kao ličnosti podudarile sa ovim periodom.

Godine 1999., neposredno posle završetka rata na Kosovu, Ujedinjene nacije su usvojile Rezoluciju 1244 da bi stvorile zakonsku i administrativnu strukturu; Kosovo je, po ovoj rezoluciji, postalo država u tranziciji kojom je direktno upravljao UN. Međutim, ovaj devetogodišnji period, dok Kosovo nije proglasilo nezavisnost 2008., zatekao je narod Kosova u nekakvom limbu, posebno zbog toga što su tek nedavno izašli iz perioda represivnog režima devedesetih godina i ušli u sistem koji je sebe nazivao demokratskim.

Ovo je najviše uticalo na mlađe generacije koje su se pokazale posebno ranjivima na predradikalizaciju. U studiji o istoriji radikalizacije na Kosovu, koju je objavila Škola političkih nauka početkom ove godine, Kursani i istraživač Arber Fetiu su naglasili da većina onih koji se pridružuju ID-u sa Kosova jesu mlađi ljudi; 65 posto ima manje od 28 godina i preovlađujuća većina nije uspela da kreira identitetske veze sa svojoj porodicom, društvenim krugovima ili gradovima u kojima su živeli.

Prema Kursanijevim rečima, oni koji su odrastali devedesetih i shvatili događaje iz tog perioda na Kosovu bili su manje ranjivi na predradikalizaciju, jer su već imali snažan osećaj pripadanja nekom identitetu — identitetu Albanaca nad kojima je država Srbija vršila represiju. Ali, kada je reč o generaciji koja je usledila, oni mlađi ljudi koji su bili u potrazi za osećajem identiteta neposredno posle rata, za vreme Unmikove uprave, za njih je ovo bilo sasvim drugo pitanje.

Posle proglašenja nezavisnosti 2008., nazivani su Kosovarima, imali su zastavu i himnu, ali je sve ovo izabrala kosovska vlada u konsultaciji sa međunarodnim partnerima; građani se nisu pitali. “Sve je unapred servirano i građane nisu konsultovali o tome da li žele ono što im se servira”, kaže Kursani. “Dakle, postojao je potpuni identitet vakuuma.”

On veruje da je ovakva praznina učinila da ljudi nastave da traže osećaj pripadnosti, što im država nije omogućila. Kao rezultat toga, po njegovim rečima, ljudi se okreću drugim grupama koje bi mogle da im ponude osećaj ostvarivanja nekog cilja, bilo da je reč o strankama, drugim grupama ili pokretima, ili — u ekstremnim slučajevima — radikalnim grupama poput ID.

Sociološkinja Haljimi je saglasna sa tvrdnjom da su kosovski posleratni političari ostavili narod van procesa izgradnje države i nisu uspeli da uvide posledice ovakvog poteza. “Zadivljeni zamišlju o obogaćivanju i zarobljavanju državnih institucija, političari su sasvim ignorisali vakuum u kom se nešto dešavalo dok nisu obraćali pažnju”, kaže ona, dodajući da je ovo koincidiralo sa naporima u nekim segmentima da se religija ulije u elemente sekularnog društva, kao što su državne institucije i državni univerziteti.

Sociološkinja i asistentkinja na Univerzitetu u Prištini, Sibelj Haljimi, kaže da su političari zanemarili građane u procesu izgradnje države, istovremeno perpetuirajući “mit o heroju”. Fotografija: Ade Mula / K2.0.

Ipak, ona takođe veruje da je svakodnevni politički diskurs kosovskih lidera, koji naglašavaju “mit o heroju”, imao uticaja na delovanje nekih mladih ljudi koji su i sami počeli da traže mesto u kom bi mogli da postanu heroji. “Diskursom mnogih stranaka na Kosovu i dalje dominiraju istorija i pristup istoj — a istorija stvara samo heroje”, kaže Haljimi.

“Ovde vidimo tendenciju porasta potrebe za heroizmom kod mladih koji su rođeni neposredno pre izbijanja rata ili posle njega. Ovaj trend je dalje ojačan činjenicom da neki od ovih [mladih ljudi], zbog svojih godina ili drugih okolnosti, nisu imali priliku da učestvuju u poslednjem ratu na Kosovu.”

Prema rečima Haljimi, neke mlade koji su tražili priliku da popune ovu prazninu privukao je osećaj avanturizma odlaska u sukobe na istok, gde su uvideli priliku da postanu heroji i bore se za nešto što je mnogo uzvišenije od njih.

Situacija na lokalu

Nesposobnost države da pozitivno utiče na građane ili da ostvari povezanost s njima, a što su građani kojima jasno treba samoostvarenje, delimično potpada pod odgovornost centralne vlade, ali i lokalnih samouprava na opštinskom nivou.

“Opštinski organi mogu da učine da ljudi budu ponosniji na zajednicu u kojoj žive”, objašnjava Špend Kursani. “Međutim, od svršetka rata, ljudi na vlasti nisu napravili prostora ni za šta u gradovima kojima upravljaju.”

On naglašava ekstremni primer severnog dela Mitrovice, koji je danas umnogome podeljen duž etničkih linija. “Pre rata, građani Mitrovice su se ponosili svojim industrijskim, naprednim gradom. Oni su osećali povezanost sa Mitrovicom kao gradom. Kako može danas neko da se poveže sa Mitrovicom, kada je podela sveprisutna?” kaže Kursani koji veruje da ovo isto važi za druge opštine koje imaju probleme poput manjka transparentnosti lokalne samouprave, odsustva debata, slabog kvaliteta života i loših ili nepostojećih usluga u javnim institucijama.

U godinama uprave Unmika, neposredno posle rata, lokalne samouprave su imale tek mali broj izvršnih ovlašćenja da bi bilo šta učinile za svoje građane; ovo se promenilo u takozvanom procesu decentralizacije koji je iniciran odmah posle proglašenje nezavisnosti Kosova februara 2008., čime su opštinama data šira ovlašćenja za pružanje nezavisnih usluga.

Oblast u kojoj imaju šira ovlašćenja je prosveta, ali je kvalitet obrazovanja na Kosovu, generalno gledano i blago rečeno — slab. Strašni rezultati nedavno sprovedenog testa PISA pokazali su rasprostranjeni izostanak funkcionalne pismenosti, dok je obrazovni sistem često predmet kritika zbog neuspeha da proizvede kritičke mislioce koji razumeju svet oko sebe.

Prema rečima Kursanija, ulaganje opštinskih organa bi moglo da bude ključno pri sprečavanju radikalizacije mladih ljudi. “Lokalna samouprava usmerava osnovno i srednje obrazovanje, što su ključne faze razvoja… ako imamo ljude koji napuštaju osnovnu i srednju školu, a ipak ne znaju kako da glasaju, onda je to odgovornost opštine”, kaže on.

"[Politički lideri bi trebalo] da angažuju [mlade] u raznim projektima koji ih ispunjavaju i zadovoljavaju njihove potrebe, umesto da ih indoktrinišu ideološki."

Sibelj Haljimi

Kursani smatra da se potencijal obrazovanja da oblikuje ideje i identitete mladih širi van okvira formalnih lekcija u učionici. “Na leto, ali i u toku školske godine, mladi na Kosovu ostaju na ulicama kao da su odrasli koji bi znali kuda će”, kaže on. “Švajcarska ne dozvoljava svojim mladim ljudima da ništa ne rade preko leta. U Švajcarskoj nema rečenice, ‘kraj škole, vidimo se u septembru’, jer je period od tri meseca dovoljan da se krene pogrešnim putem. Ovde [na Kosovu], na primer, nemamo omladinske kampove ili programe koji bi povezali omladinu sa našom državom.”

On veruje da bi im učešće mladih u opštinskim aktivnostima, kao što je izgradnja parka ili škole, pomoglo da izgrade vezu sa svojom opštinom i da se osećaju ponosno što su deo procesa izgradnje države u ovom području.

Sibelj Haljimi je saglasna i čvrsto veruje da kosovska država nije uložila ni simbolični napor da mlade obuhvati procesom izgradnje države. “[Politički lideri bi trebalo] da angažuju [mlade] u raznim projektima koji ih ispunjavaju i zadovoljavaju njihove potrebe, umesto da ih indoktrinišu ideološki”, kaže ona, dodajući da bi takvi projekti trebalo da se sprovode na institucionalnom nivou, a kako bi se osiguralo da mladi ne bivaju marginalizovani i odgurani u radikalne alternative.

Učešće zajednica

U pokušaju da obrazuju mlade o opasnostima radikalizacije, organizacije, poput Istraživačkog centra za bezbednosne politike (Security Policy Research Center, SPRC), stavljaju akcenat na projekte borbe protiv nasilnog ekstremizma, uključujući održavanje razgovora u srednjim školama. Direktor SPRC-a, Burim Ramadani, smatra da je uloga opštinskih organa ključna u pružanju pomoći za sprečavanje radikalizacije mladih, ali kaže da bi opštinske samouprave trebalo da rade više u tom pogledu.

Direktor Istraživačkog centra za bezbednosne politike, Burim Ramadani, kaže da bi opštine trebalo više da se angažuju kod svojih zajednica, da bi pomogle ljudima da se povežu sa mestom u kom žive. Fotografija: Majljinda Hodža / K2.0.

On ističe opštinske mehanizme za diskutovanje o bezbednosnim pitanjima i izveštavanje o istima, kao što su opštinski forumi za javnu bezbednost. Na čelu ovih odbora je gradonačelnik, a gde se okupljaju razni akteri iz prosvete, zdravstva i bezbednosnog sektora. Ovi mehanizmi, pored sličnih mehanizama na nižem nivou, imaju potencijal, kako on smatra, ali bi više truda trebalo stalno ulagati u angažovanje zajednica.

“Mislim da je glavno pitanje to što opštinski zvaničnici obično nisu uspevali da ostvare svakodnevni kontakt sa zajednicom”, kaže Ramadani. “Kao ishod toga, potencijalne aktivnosti opštine za dobrobit građana ne postoje ili građani, pak, o njima ništa ne znaju. Jer, transparentnost ne podrazumeva samo objavljivanje informacija na opštinskom veb-sajtu.”

Ramadani smatra da bi opštinski organi trebalo da uključe građane u odlučivanje na lokalu, a kako bi se ovi osećali povezano sa mestima u kojima žive. “Oni bi trebalo da traže mišljenje od građana po pitanju stvari kao što je gradska rasveta, na primer, ili prilike o vođenju biznisa u zajednici, itd”, kaže on.

S druge strane, predizborna kampanja za lokalne izbore, koji će se održati 22. oktobra, ponovo je u prvi plan stavila kritike u smislu da opštinski organi slabo čuju glas građana ili ih slabo angažuju, slabo im pomažu da se povežu sa svojim lokalnim područjima ili da unaprede kvalitet svakodnevnog života. Debate i obećanja u većini predela se, uglavnom, usredsređuju na velike infrastrukturne projekte koji se, potom, prevode na političku podršku i glasove. Trenutno se više od četvrtine opštinskih troškova koristi za infrastrukturne projekte, kao što je izgradnja škola, puteva i kanalizacije, dok samo dva odsto ide za subvencije klubovima, udruženjima ili socijalnoj zaštiti.

"Šta mislite, koliko su često predsednici opština posećivali ova sela i ove ljude?"

Špend Kursani

Kursani smatra da je nemar lokalne samouprave prema građanima u proteklim godinama delimično odgovoran za to što su mladi upućeni na druge stvari, kao što su radikalne grupe, da bi se ostvarili, a zato što opštinski organi nisu pokazali spremnost da rešavaju njihove probleme ili da im pomognu.

On je posebno istakao način na koji su porodice građana koji su otišli da se bore sa ID-om, kao i oni ‘strani borci’ koji su se vratili na Kosovo, sasvim ignorisani od lokalnih vlasti, gde nema napora koji bi se uložili u razjašnjavanje situacije, bavljenje problemima ili sprečavanje sličnih budućih slučajeva.

“Najmanje što su mogli da učine je da ih posete, da vide da li im nešto treba. Ovo se dosad nije desilo, sem u Elez Hanu, ako ne grešim. Nisam čuo za druge slučajeve”, kaže on, ističući izostanak intervencije kroz reintegraciju ili deradikalizaciju. “Lokalni izbori su održani pre četiri godina”, rekao je. “Šta mislite, koliko su često predsednici opština posećivali ova sela i ove ljude?”

Kursani kaže da bi u sledećem mandatu opštinski organi i gradonačelnici morali da učine više u tom smislu, ali je skeptičan prema onim političarima koji sada, odjednom, odlaze u izolovane opštine, tik pred lokalne izbore. “Dakle, u periodu 2013-17. postoji vakuum, izostanak prisustva države u opštinama i u neposrednoj blizini građana”, kaže on. “Ali se sada, 2017. godine, ovo prisustvo povratilo. Zašto? Zato što im trebaju glasovi građana.”

Kosovo se sada nalazi na prekretnici. Skoro 10 godina posle proglašenja kosovske nezavisnosti, nove lokalne samouprave treba da se izaberu na izborima i novi mandati predsednika opština će uskoro početi. Oni koji budu izabrani da predstavljaju svoje opštine 22. oktobra imaju priliku da počnu da grade prave veze sa svojim građanima, da saslušaju njihove probleme i da tako izgrade opštine da će mladima biti drago što su deo istih.

Ako u ovome ne budu uspešni, onda će možda doprineti radikalizaciji budućih generacija mladih građana Kosova K

Naslovna fotografija:CC license.

Back to Monograph on Local Elections 2017