“I šta sada? Dobili smo šta smo htjeli, ali nekako, to nije to. Ko će meni vratiti babu? Ko će njoj vratiti brata? Ko će izbrisati ovih skoro 30 godina života? Ne znam. Ne čini se ispravnim. Možda smo ludi. Ili zavedeni. Ne znam šta je ovo.”

Samo nekoliko minuta nakon što su sudije Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu osudile Ratka Mladića, bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske, na doživotnu kaznu zatvora, isred zgrade tribunala upoznala sam Samiru Halilović iz Potočara. Ona i njena prijateljica su stajale sa strane i gledale medijsku pomamu, komentarišuću među sobom i pokušavajući izbjeći mnoštvo novinara koji su navaljivali na ljude za koje su smatrali da su žrtve.

Samira nije htjela da razgovara s njima. Ona je napustila Potočare jula 1995, a ubrzo poslije toga je, kao izbjeglica, stigla u Holandiju, gde živi i dan-danas. Samira se svakog ljeta vraća na mesto koje je nekad bilo njen dom i gdje je više niko ne čeka.  

“Zna li iko kakav je osećaj proći pored skladišta u Kravici? Ili da ja to moram da uradim stotine puta tokom ljeta? Kako se osjećam kada prođem pored znajući da je moj otac ubijen unutra nakon što je Mladić izdao naređenje da ga ubiju? Zna li iko kako je meni? Hoću da uđem unutra, ali se bojim. Prosto ne mogu, čak i poslije toliko vremena. Zna li iko kako je živeti tako blizu memorijala u Potočarima?” pita se ona, dok joj niz lice liju suze.

Foto: Nidžara Ahmetašević / K2.0

Nemam ništa da joj kažem, ali plačemo zajedno, držimo se za ruke, krijući se od medija koji histerično guraju mikrofone i kamere u lica ljudi, ne dajući im slobodan trenutak da razmisle o ovakvoj presudi.

Sudije su proglasile Mladića krivim za smrt Samirinog oca. On je ubijen zajedno sa još oko 1.200 drugih 13. jula 1995. u skladištu u Kravicama, u blizini Potočara. Do danas ne postoji nikakav spomenik na ovome mestu, ali rupe od metaka i šrapnela i dalje stoje tamo kao njemo svedočanstvo o zločinu koji su počinili vojnici kojima je komandovao Ratko Mladić.

Osuđen je i za zločine nad civilima u Sarajevu, uključujući masovno granatiranje 28. maja 1992, na dan kada sam ranjena. Dobro sam razumjela ono što Samira govori. Već 25 godina se nadam da će on biti osuđen na doživotnu robiju, i sada jeste, ali se i dalje ne osjećam kao da je sve kako treba. Nešto fali. Svi smo mnogo toga izgubili. I ne postoji način da to vratimo.

Ni ja ni Samira nismo očekivali da će presuda nešto promijeniti. Ipak, došla je tako kasno da nam ne dozvoljava da osjetimo mir u sebi, čak ni u ovom trenutku.

Foto: Nidžara Ahmetašević / K2.0.

Tribunal je jula 1995. podigao optužnicu protiv Ratka Mladića, ali je ovaj uhapšen tek u maju 2011. Njegovo suđenje je počelo godinu dana kasnije i trajalo je do decembra 2016, kada su obje strane — tužilaštvo i odbrana — predstavili svoje zaključne argumente.

Osuđen je za genocid u Srebrenici, za progonstvo, istrebljenje, ubistva, deportaciju,  prisilno premeštanje, širenje terora, nezakonite napade na civile, i kršenje običaja i zakona ratovanja, kao i za uzimanje talaca.

Sudije su zaključile da je Mladić počinio zločine kao dio udruženog zločinačkog poduhvata sa drugima, uključujući Radovana Karadžića, lidera Republike Srpske tokom rata, koji je prvostepeno osuđen na 40 godina zatvora.

Dok je presuda čitana u sudnici, Mladić je veći deo vremena proveo neobraćajući pažnju na ono što se govori. Gledao je u galeriju u kojoj su sjedili njegovi sin, supruga i prijatelji. Djelovao je zdravo i u formi, a svojoj porodici je pokazivao knjigu Istorija Republike Srpske. Na naslovnoj strani je Gavrilo Princip.

Poslije nekog vremena, činilo se kao da mu je bilo dosadno i zatražio je pauzu. Dok se skrivao i otkako je uhapšen, Mladić je preživeo više moždanih udara. Njegovi advokati i porodica tvrde da je vrlo bolestan i da je Tribunal djelimično kriv za njegovo stanje.

U galeriji je bio i njegov doktor, zajedno sa porodicom, starac iz Beograda, jedini liječnik kome veruju. On je delovao lošijeg zdravlja od Mladića na dan izricanja presude.

Ipak, Mladić je zatražio pauzu. Kada se vratio, poslije više od 40 minuta, njegovi advokati su tražili da se proces zaustavi ili da sudija pročita samo odluku, bez objašnjenja. Sudije su to odbile. Mladić je ustao, pokazujući pravo lice ubice i nemilosrdnog čoveka.

Foto: Nidžara Ahmetašević / K2.0.

Pitala sam njegovog sina Darka, koji je sjedio pored mene dok je presuda izricana, kako se osjeća. “Osećam se kao igrač na terenu”, objasnio je. “Samo želim da vidim kako će odbrana odigrati ovu igru.”

Igra je završena. Biće u zatvoru do kraja svog života, a mi koji smo preživjeli moramo da pronađemo način da živimo sa posledicama genocida i masovnih zločina koji su počinjeni između 1992. i 1995. Više nego bilo šta drugo, moramo da pronađemo način da učimo iz prošlosti i da zadržimo sjećanje na sve ljude koje smo izgubili u ratu.

Naslovna fotografija: Nidžara Ahmetašević / K2.0.