Aleksandar Saša Zeković je posvetio svoju karijeru promociji i borbi za ljudska prava. Zbog svog aktivizma, više puta je bio meta napada.
Godine 2013, grupa nevladinih organizacija iz Crne Gore zahtijevala je da državne institucije zaštite Sašu, a nakon što je primio niz prijetnji zbog otkrivanja nepravilnosti u radu policije.
Više od jedne dekade, član je Savjeta za građansku kontrolu rada policije, tijela koje vrši monitoring rada policije u Crnoj Gori. Bazirano na iskustvu kroz ovaj angažman, Saša je ove godine izdao knjigu, zajedno sa jednom kolegicom, pod naslovom “Građanski nadzor i jačanje integriteta crnogorske policije”. Promovišući je, autori su više puta ponovili kako u Crnoj Gori policiji ne nedostaje fizičke snage, ili čak psihološke, ali “sa tačke gledišta građana koji promatraju njihov rad, pitanje ostaje njihova moralna snaga”.
No, njegov rad nije jedino u ovoj oblasti. Saša je poznat i po svom zalaganju za inicijativu RECOM za osnivanje rgionalne komisije za istinu i pomirenje na Balkanu.
Uz to, on je glasan zagovornik prava LGBTQ zajednice u Crnoj Gori. Prije šest godina bio je i među organizatorima prvog Prida održanog u Budvi. Oko 30 ljudi je učestvovalo, ali ih je moralo štiti na stotine policajaca od napada homofoba. Kao zagovornik prava LGBTQ zajednice, Saša kaže da iako se napadi iz 2013. godine nisu ponovili, Crna Gora i dalje ne može da garantuje sva prava za ovu grupu.
Nakon nedavno održane Parade ponosa u Podgorici, 17. novembra, K2.0 je razgovarao sa Sašom o borbama za ljudska prava u Crnoj Gori, uključujući status LGBTQ populacije, moralnoj hrabrosti crnogorske policije, ulozi Crne Gore u ratovima u Jugoslaviji, te spremnosti njenih građana da se suoče sa prošlošću.
Photo: Aleksandar Zeković.
K2.0: Da li imate utisak da su LGBT osobe danas više nego prije par godina prihvaćene u crnogorskom društvu? U medijima se i dalje pojavljuju vijesti o nasilju kojem su pripadnici zajednice izloženi. Da li mislite da država (na svim nivoima) adekvatno reaguje na te pojave?
Aleksandar Saša Zeković: LGBT osobe nijesu prihvaćene u našem društvu. Diskriminacija i nasilje nad LGBT osobama i dalje je svakodnevno. To potvrđuje statistika same LGBT zajednice, ali i nadležnih institucija.
U odnosu na sve druge građane, LGBT osobe vode bitno manje kvalitetan i inkluzivan život. Ako ništa drugo, za razliku od drugih građana, LGBT osobe na svakom mjestu i u svakom trenutku su prinuđene da razmišljaju i vode računa o svojoj bezbjednosti. Takođe, da su LGBT osobe prihvaćene u društvu imali bi i puno više javno deklarisanih, posebno u Vladi, Skupštini, diplomatiji, političkim partijama, medijima, kulturi, umjetnosti, sportu… Nisam siguran da Crna Gora ima takvih primjera.
Ipak u svemu tome vidljiv je poboljšan rad policije i pravosudnih organa. Poseban zaokret u zaštiti LGBT osoba ostvaren je trenutkom od kada je Sud prijetnje upućene i preko društvenih mreža uvažio kao ozbiljne i objektivno ostvarljive. Do suštinskog napretka i stvarnog društvenog prihvatanja LGBT osoba u Crnoj Gori jedino može doći kroz uključivanje LGBT tematike u zvanične obrazovne programe i udžbenike. Za sada nema političke volje za takvom odlukom. Bez inkluzije u obrazovni sistem, LGBT osobe neće imati kvalitetan i bezbjedan život, a državne institucije, naročito policija, biće pod snažnim, često i iscrpljujućim, pritiskom.
Bili ste među organizatorima prve Povorke ponosa 2013. godine u Budvi koja se završila nasiljem i kada se ispostavilo da crnogorska policija i nije baš bila spremna da iskontroliše takav događaj. Pet godina kasnije, u Podgorici je održan šesti Prajd i protekao je bez ikakvih problema, kao što je to slučaj već godinama. Učesnici Prajda prošetaju po centru glavnog grada, ali je pitanje da li je to vještački stvoren i kontrolisan mir ili posljedica emancipacije crnogorskih građana i građanki koji su uspjeli da suzbiju svoje homofobne porive?
Crnogorska policija je učinila sve što je bilo potrebno da se prva povorka ponosa realizuje i završi bezbjedno, i tu bih vas ispravio. LGBT zajednica u kontinuitetu, od 2013. naovamo, daje pozitivne i pohvalne ocjene o radu i odnosu crnogorske policije. Povorka ponosa u Budvi je pokazala istinsku, stvarnu, atmosferu i prilike u kojima žive LGBT osobe u Crnoj Gori.
LGBT aktivisti i LGBT zajednica u cjelini žele otvoren Prajd, ali se odgovorno i profesionalno postavljaju prema policijskim procjenama rizika. Odgovornost je na policiji, odnosno na državi, da omogući pravo na slobodno i mirno okupljanje i u tom domenu organizatori uvažavaju procjene policije. Mjere zaštite iz godine u godinu popuštaju, smanjuje se broj angažovanih policajaca. To je posljedica pojačanog rada bezbjednosnih struktura prema ekstremnim grupama i sa navijačima i unaprijeđenog krivičnopravnog progona nasilnika. Najmanje je to, još uvjek, rezultat društvenog prihvatanja LGBT osoba.
Savjet za građansku kontrolu rada policije, čiji ste vrlo aktivan član, često ima priliku da konstatuje negativne primjere postupanja policajaca, prekoračenje ovlašćenja, prebijanje nedužnih građana, prikrivanje takvih događaja i solidarnost sa policajcima koji ne predstavljaju ponos zajednice kojoj pripadaju. Koliko se poštuju osnovna ljudska prava u Crnoj Gori? Navela sam postupanje policajaca, ali samo kao primjer, jer se može očekivati da stanje nije bolje ni u drugim institucijama.
U Crnoj Gori, generalno posmatrano, bilježi se značajan napredak u poštovanju ljudskih prava. Nacionalne manjine ostvaruju značajnu participaciju u svim sferama života, a njihovi politički predstavnici učestvuju u upravljanju zemljom. To rade na suštinski način, vode poslove od državne važnosti i nijesu dekor, kao što je slučaj sa etničkim manjinama u vladama regiona.
"U odnosu na glomazne i birokratizovane strukture građanin je podređen i često ponižen."
Ženski pokret je izuzetno vidljiv i uspješan, i Crna Gora predstavlja pozitivan primjer u regionu u borbi protiv nasilja nad ženama. Nažalost, nema posebnog napretka u inkluziji osoba sa invaliditetom. Ukupna bezbjednost svih etničkih zajednica i osjetljivih društvenih grupa je značajno unaprijeđena, što znači da je ostvaren i napredak u primjeni zakona i vladavini prava. Rekao bih da su ključni problem u daljoj realizaciji osnovnih prava — kapaciteti državne i lokalnih uprava da se prema građanima postave kao servis koji treba efikasno i kvalitetno da zadovolji njihove potrebe. U odnosu na glomazne i birokratizovane strukture, građanin je podređen i često ponižen.
Koliko ima efekta rad Savjeta za građansku kontrolu rada policije? Da li se starješine osvrću na vaše zaključke, primjećujete li neku promjenu u njihovom radu? U javnost često dospiju slučajevi koje sam pomenula, a sa druge strane, rijetko šta čujemo o sankcijama koje prate takvo ponašanje.
Savjet je kolektivni ombudsman specijalizovan za praćenje policijskog postupanja i primjene policijskih ovlašćenja. Ombudsmanska uloga definiše, uglavnom, odsustvo sankcije, ali nameće obavezu i odgovornost da aktivnosti sprovodimo prilično vidjivo i glasno.
Ćutanje je neprihvatljivo i kompromitujuće po članove Savjeta. Trudimo se da blagovremeno identifikujemo i spriječimo neprofesionalno postupanje i odvratimo policiju od prakse koja je kompromituje i krši ljudska prava. Borba protiv kriminala, ostvarivanje vladavine prava i efikasan rad policije nijesu realni niti mogući bez punog povjerenja javnosti u policijski servis. Povjerenje je nemoguće steći bez uvažavanja građanskog nadzora policije.
Photo: Aleksandar Zeković.
Savjet ostvaruje bliski kontakt sa javnošću i uživa njeno prilično povjerenje. Zajednica je snažno involvirana u crnogorski model građanskog nadzora: kroz organizacioni koncept Savjeta, kroz snažni konsultativni proces sa širom zajednicom, kroz laku dostupnost i jednostavne procedure, kroz potpunu otvorenost prema javnosti i intenzivnu komunikaciju sa medijima.
Građanski nadzor je oslobođen mogućnosti izricanja sankcija. To neki vide kao manu građanskog nadzora, ali može biti i prednost u saradnji sa policijom, jer su manji otpori. Savjet se fokusira se policijsku praksu. Takav pristup, uz identifikaciju ključnih problema i uzroka određenih događaja i pojava, čemu građanska kontrola posvećuje posebnu pažnju, može biti i te kako koristan za odgovoran policijski menadžment i za druge donosioce odluka u sektoru bezbjednosti.
Od značaja bi za policijski menadžment moglo da bude češće konsultovanje građanske kontrole, posebno pri planiranju i donošenju odluka koje su u vezi sa ljudskim pravima i integritetom policije. Možemo zaključiti da je građanska kontrola policije danas najbrži i najefikasniji mehanizam zaštite ljudskih prava i policijskog integriteta u Crnoj Gori.
I novinari su mete policije. Policajci nanose štetu što svojim činjenjem (prebijanje Gojka Raičevića tokom protesta opozicije u oktobru 2015.), što nečinjenjem (slučaj Tufika Softića koji je tužio državu i dobio spor, jer nije uspjela da sprovede efikasnu istragu u slučaju pokušaja njegovog ubistva 2007.). Raičevića su policajci tri puta prebili, a nikad nije utvrđeno ko je to uradio. On čeka pravosnažnost presude u kojoj se, između ostalog, navodi da je bio podvrgnut torturi i neljudskom ponašanju. Šta ovi slučajevi govore o crnogorskoj policiji?
Neprihvatljivo je da se u zemlji koja je članica NATO i ozbiljan kandidat za članstvo u EU ne može utvrditi ko su policajci koji postupaju brutalno i bez elementarnog poštovanja prava i dostojanstva građana, novinara i aktivista.
Slučaj novinara Raičevića, ali i brojni drugi primjeri, govori o ozbiljno narušenom policijskom integritetu i kompromitaciji policije, što je, primarno, odgovornost i zasluga tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova. Izvještaj o postupanju policije tokom tih protesta, iza koga su zajedno stali Vlada, Ombudsman, građanska kontrola policije i civilno društvo, svodi se na konstataciju tužilaštva: “Do danas izvršilac nije identifikovan.” To znači da policija nije u stanju da izvrši osnovnu funkciju – otkrivanja krivičnih djela i njihovih izvršilaca, čime dalje onemogućava tužioca da pristupi odgovarajućem gonjenju.
"Iako praksa i različite evidencije (statistika) potvrđuju da crnogorsku policiju čine profesionalci, ljudi od integriteta, ne može se za sve policijske službenike i starješine reći da ih krasi dobar i pouzdan karakter i sve kategorije hrabrosti."
Iako praksa i različite evidencije (statistika) potvrđuju da crnogorsku policiju čine profesionalci, ljudi od integriteta, ne može se za sve policijske službenike i starješine reći da ih krasi dobar i pouzdan karakter i sve kategorije hrabrosti. Kod policijskih službenika najčešće nije upitna fizička, pa i psihološka hrabrost, ali sa aspekta građanskog nadzora nekako je pažnja najviše usmjerena na moralnu hrabrost čiji je nedostatak evidentan.
Konačno, posrijedi je zloupotreba policije i politička odluka da se ne otkrije identitet kompromitovanih policajaca.
Migranti nisu zainteresovani da se zadrže u Crnoj Gori, ipak, panika postoji i neke političke partije uporno podgrijevaju netrpeljivost prema izbjeglicama. Kako komentarišete taj iracionalni strah, ali i ono što se zaista dešava sa izbjeglicama u zemljama u regionu (Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj prije svega)?
Populistički pristupi uvijek će postojati, a crnogorska politička scena još nije imuna na manipulacije. Određene strukture ne propuštaju priliku da obnove mržnju prema različitostima. Kako je postalo društveno i politički neprihvatljivo i štetno zastupati mržnju na domaćem terenu, pokušava se pronaći i regrutovati podrška kod naših građana za distancu i otpor pri prihvatanju migranata.
Fokus naše pažnje ipak treba biti okrenut prema Vladi i njenim aktivnostima. Ona je ta koja ima odgovornost da se kvalitetno pripremi za eventualno prihvatanje izbjeglica, da stvori i promoviše podržavajuću atmosferu, obezbijedi dovoljne i kvalitetne servise, ali i da osigura bezbjednost svima.
Što se tiče regionalnog konteksta, rekao bih da političkim elitama u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini kao da odgovora nova inspiracija za mržnju. Mora postojati i projektuje se zapravo novi “krivac” za stanje u tamošnjim društvima i ekonomijama. Mržnja prema drugim grupama ne može se više tako otvoreno ispoljavati i realizovati (etničke i druge manjine), pa su zato “dobrodošli” migranti. Pristup je još više ohrabren zvaničnim politikama Mađarske ili Austrije koje se sve više uzimaju kao pozitivan, dobar primjer. Ono što je u svemu posebno žalosno jeste činjenica da je dobar dio tamošnjih javnosti zaboravio svoj status od prije nekih dvadesetak godina.
Kada se govori o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, redovno se ističe da je Crna Gora uspjela da se iz svega toga izvuče „čista“ i to je tačno, ali samo u smislu da se na teritoriji koju ona obuhvata nije ratovalo, ali građani Crne Gore su bili i žrtve i dželati u svim tim nemirima. Sjetimo se onoga što se dešavalo u Pljevljima, Bukovici, Morinju, Kaluđerskom lazu, Štrpcima, Dubrovniku… Šta je sa odgovornošću pojedinaca, ali i države u svim tim slučajevima?
Crna Gora se ne može smatrati čistom, ali ukoliko govorimo o (ne)blagovremenom postupanju državnih organa možemo iznijeti i očuvati ocjenu da je zvanična Crna Gora, u odnosu na druge zemlje u regionu, uradila određene pohvalne stvari i pružila određeni doprinos da pravda bude zadovoljena.
Ipak ne treba kriti i namjeru političke elite da sve to bude strogo kontrolisano i dozirano i da ne naruši njen reformistički i evropejski identitet. Takav pristup na neki način podržavaju i žrtve i njihovi, posebno politički, predstavnici.
"O ratno-huškačkoj politici govorimo dosta skromno i stidljivo uz strategiju da je samo važna budućnost i ekonomske investicije."
Glas žrtve i sjećanje na taj period se sve rjeđe čuje. Komemorativna sjećanja se, zamislite, sprovode bez njihovog prisustva. To je strašno ozbiljna stvar u kojoj se nameće dilema, pitanje, legitimnosti onih koji istoj prisustvuju.
O ratnohuškačkoj politici govorimo dosta skromno i stidljivo uz strategiju da je samo važna budućnost i ekonomske investicije. Oni koji su proganjani, posebno zbog drugačijih političkih pogleda, a koji su nosili taj proces ranije, sada su “namireni”. Prošlosti se ne sjećaju, jer su svoju pažnju usmjerili na savremene crnogorske neprijatelje i misle da čine odličnu stvar. Očekuju za to još poneko državno priznanje.
„U Crnoj Gori slobodno društvo se neće uspostaviti niti će istinski zaživjeti demokratija i, posebno, tolerancija, dok se ne osnaži unutrašnji dijalog o prošlosti, a aktuelne i buduće generacije ne budu zvanično učene o crnogorskim pohodima prema susjedima i prema sopstvenoj različitosti.“ Iza ovih riječi ste prije nepunu godinu stali sa svega osam ljudi iz crnogorskog javnog života, a povodom 26 godina od napada na Dubrovnik. Je li pretjerano očekivati od crnogorskih građana i građanki da se suoče sa onim što se dešavalo devedesetih kad znamo da se (nismo) nisu suočili sa dešavanjima ni u jednom ratu koji nas je zadesio?
Podsjećanje i njegovanje kolektivnog pamćenja na mučno vrijeme patnji i zločina je od izuzetne društvene važnosti. Proces suočavanja sa prošlošću je ključan za istinu, zadovoljenje žrtava i oporavak cijelog društva. Taj proces je svojevremeno formirao pokret koji je bio vidljiv, širok i intenzivan, nalik onom kasnijem, iz 2006, za obnovu nezavisnosti.
Međutim, možemo konstatovati da je proces suočavanja sa prošlošću u Crnoj Gori postao krajnje minoran. Mora se priznati da su od tog procesa mnogi odustali, iz različitih, ali najčešće pragmatičnih razloga. Nekada je to zapošljavanje kćerke, recimo, ili članstvo u nekom upravnom odboru. Izdala ga je, prvo, politička partija koja ga je najviše i zagovarala. Potom su ga izdale i neke nevladine organizacije ili se njime bave na strogo kontrolisan, dogovoren, način. Sve više ga napuštaju i žrtve.
Postavili ste suštinsko pitanje. Neodrživo je bilo zagovarati suočavanje sa devedesetim godinama prošlog vijeka, a ćutati o 1948. ili neutvrđenim činjenicama o dešavanjima nakon oslobođenja u Drugom svjetskom ratu. Počinje da zabrinjava činjenica koliko se nekonstruktivno i neupitno, bez dijaloga, bez činjenica, bez kritike, glorifikuje komunistička prošlost i njene ikone. To je potpuno suprotno iskustvu demokratskih zemalja. K
Ovaj intervju je uređivan zbog dužine i jasnoće. Razgovor je vođen na crnogorskom jeziku.
Naslovna fotografija: Zahvaljujemo Aleksandru Saši Zekoviću.