“Ni pozivi Europske komisije ni protesti domaćih i stranih organizacija koje se bave raznim pravima nisu uspjeli uvjeriti albanskog premijera Edija Ramu da odustane od kontroverznog paketa medijskih zakona kojim je predviđeno stvaranje državnog administrativnog tijela ovlaštenog za ocjenu novinskih sadržaja i kažnjavanje onlajn medija.”

Albanija usvaja kontroverzne medijske zakone uprkos žestokim protivljenjima

18. decembar 2019. godine, Balkan Insight

Bilo je prohladno i maglovito jutro kada je Aibitar prešao granicu. Još u Tirani su ga upozorili. Nije to bio jedan od onih poslova u otBlogBoxeru: išao je na Kosovo.

Kažu da u Albaniji više nije bilo journoa. Za ono malo džepova otpora koliko ih je ostalo u svijetu efikasno su se pobrinuli arbitri poput njega. Kosovo je bilo posljednja prepreka u inače savršeno izvedenom utopijskom projektu, a naravno da nije bilo poželjno imati tako veliko neprijateljsko gnijezdo u vlastitom dvorištu.

Međutim, na Kosovu su stvari funkcionirale drugačije. “Kolijevka slobode” — ili kako god već glasio klišeizirani naziv koji je lokalno stanovništvo upotrebljavalo kako bi svoje živote učinilo podnošljivim i opravdalo haos, nemilosrdni kapitalizam, bezakonje i tu čudnu mješavinu tradicionalnog i kibernetičkog — trebala je biti najgore mjesto za lov na novinare i novinarke.

Arbitar se u svom crnom terencu s pogonom na gorivo vozio autoputem koji gotovo niko više nije koristio, cestom koja je bila ostatak jedne drugačije budućnosti, davno prošle i neostvarene. Njegov izbor vozila nije bio toliko neobičan za 2049. godinu, a naročito ne ako se radilo o nekome ko je zbog ovog ili onog razloga želio ostati barem donekle anoniman, s obzirom na sve one senzore za praćenje u električnim automobilima.

Isključio je i sve kiberimplantate. To je već bilo neobično, no ipak neophodno za uspjeh te misije koja je zahtijevala od njega da ostane neprimijećen.

Skrenuo je prema objektu koji je izgledao kao napuštena benzinska pumpa, ali zapravo je i dalje radila. Ugledao je svog posrednika — starijeg gospodina u jakni bež boje naslonjenog na haubu plavog auta, također benzinca.

Primijetivši Arbitrov crni terenac kako se zaustavlja, stariji gospodin je prekrstio ruke na grudima i raširio prste tako da tvore znak dvoglavog orla. Taj simbol je prisvojio pokret za ujedinjenje.

***

“Je li te neko pratio?”, upitao ga je stariji gospodin.

Po pustom parkingu je šibao jak vjetar i Arbitar je odjednom postao svjestan sitne kiše koja ga je cjelivala po golom licu. Nije se mogao sjetiti kada je posljednji put na svojim obrazima osjetio dodir hladnoće.

“Sve je uredu. Spreman sam”, odvratio je Arbitar.

“Isključio si implantate, zar ne?”

Gospodin se činio pomalo živčanim. Najvjerovatnije mu je sve to bilo novo, no Arbitar nije mogao biti siguran da li je zaista tako bez implantatske analize.

“Spreman sam. Jeste li ponijeli paket?”

“Jesam, jesam, evo ga.” Posrednik mu je dao crnu torbu i nastavio. “Vjerovatno su te već uputili u sve, znam da jesu, ali ja naprosto moram ovo naglasiti: novinari iz Albanije ovdje imaju status političkih izbjeglica. Prema tome, posao moraš obaviti cakum-pakum. Shvataš?”

Dok mu je gospodin to govorio, Arbitar je otvorio torbu i pregledao je. Pištolj sa svim dodacima. Nešto novca u lokalnoj valuti. Gomila uređaja, kablova i kibernetičkih priključaka. Lažne holografske isprave. Punjenje za njegove implantate. Ključ skloništa. Starinska fascikla s odštampanim slikama, kartama i papire koji sadrže osnovne podatke o njegovim metama.

“Halo, trzni se”, rekao je gospodin. “I prestani gledati te stvari. Uhapsit će nas zbog tebe. Čuješ li me?”

“Čujem”, odgovorio mu je Arbitar zatvarajući torbu.

Iza napuštene benzinske pumpe promaljali su se obrisi nebodera obližnjeg metropolisa. Magla i oblaci presijecali su nepravilne linije metala, stakla, treperećih svjetala i neonske rasvjete čije bi se zrake mogle probiti i kroz najgušći smog. Iznad grada se čak i na poslijepodnevnom svjetlu mogao vidjeti oreol koji je neprestano mijenjao boju, nalik na neku auroru borealis pod sponzorstvom kosovskih korporacija.

“Kao što sam već rekao, tvoj posao ne smiju dovesti u vezu s Albanijom. U suprotnom ćemo na grbači imati diplomatski skandal koji se na Balkanu nije desio još od… Ne znam, eto, odaberi šta god hoćeš iz slavnih povijesti našeg podneblja. Ovaj hladni rat ne podnosi ni najmanji porast temperature, a da ne govorim o kuhanju do kojeg bi moglo doći ako zabrljaš. Dakle, bez kiberimplantata sve do samog kraja. Pri tome ne mislim samo na to da moraš zadržati element iznenađenja. Je li jasno?”

“Jasno”, kazao je Arbitar. “Upoznali su me sa svim parametrima misije.”

Iza hrđavog automata za točenje goriva promolio se pas lutalica na čijim se rebrima izbrazdanim od hladnoće moglo vidjeti da je ove zime bezuspješno tragao za hranom. Njegov pogled bio je prodoran, a iz čeljusti mu je curila pljuvačka; kao da je razumio Arbitra i njegovu bol i glad u postu od informacija koji je započeo isključivši implantate. Potom se okrenuo jer mu je pažnju privukla neka naizgled ukusnija distrakcija. Pojurio je za njom i nestao iza punionice električnih vozila.

“E, da, samo još nešto. Jedno pitanje, ustvari. Kladio sam se s prijateljem, pa sam mislio da bi ti možda mogao pomoći da riješim dilemu”, rekao je gospodin u digresiji i tako ispravio Arbitra. Starac nije bio nervozan, već samo neumoran u svojoj pričljivosti. “Jesu li vama zabranjeni ovozemaljski užici? Shvataš? Seks. Smijete li? Vi ste kibernetički redovnici ratnici i tako to, smijete li biti sa ženom, ili s muškarcem, ili s kim već? Mislim, dozvoljava li vam to vaša vjera?”

“Kod nije ni vjera ni ideologija. Idem sad”, srezao ga je Arbitar.

“Ma naravno, svoj ti posao, druže. Svako ima svoj otrovčić. Rroftë Shqypnia”, poručio mu je gospodin i ponovo prekrstio ruke u znak dvoglavog orla.

Magla rata, iznutra

Od kada je prešao granicu i isključio implantate, Arbitra je pratila bolna praznina informacijskog mraka. Simptomi infoapstinencijske krize javili su mu se nakon susreta s posrednikom. Od tada mu se i pet minuta činilo poput cijele vječnosti. Uvidio je da će mu se ubrzo početi priviđati.

Još uvijek se truckao po oštećenom autoputu u svom crnom terencu. Siva magla — ili toksični smog; nije mogao sa sigurnošću reći bez implantata — stvarala mu je nervozu. To što nije mogao znati šta se nalazi 20 metara ispred njega ispunjavalo ga je strahom od nepoznatoga. Kao neko ko je stalno spojen na hipervezu, Arbitar je u tim trenucima osjećao kako ga gnječi samotna tišina provalije u koju nikakve informacije ne mogu ući niti iz koje mogu izaći, kao da je unutar singulariteta crne rupe.

“Počelo je”, rekao je naglas, jednom rukom držeći volan, a drugom trpajući u usta naoko nezdravu količinu tableta. Arbitri su imali zadatak da se polako aklimatiziraju prije početka svake tajne operacije. Međutim, budući da je ova misija bila hitna, njen protagonist nije bio u prilici da provede obaveznih 24 do 48 sati u “komori za dekompresiju”. U bilo kojoj drugoj situaciji bilo bi neodgovorno i posve riskantno poslati ga pravo na neprijateljsku teritoriju te mu uz to strogo narediti da ne uključuje implantate sve do posljednje faze operacije.

To je bio najduži period koji je proveo izvan mreže još od svoje prvobitne pričesti s UI Istinonošom. Naglo skidanje s informacija ličilo mu je na glad, žeđ i žudnju stopljene u jedno. Peckao ga je jezik i priviđalo mu se da otvorenih usta i raširenih ruku stoji na nepreglednom, spaljenom polju dok po njemu lije kiša od krvi.

Nastavio je voziti kroz maglu, boreći se da ne sleti s ceste. Nije bio siguran da li je blještavilo raznobojnih svjetala pred njim bilo znak da se približavao gradu ili je to samo bila kibernetička vizija — halucinacija koja se manifestirala kao odjek iz virtualnog svijeta pomoću kojeg je mozak pokušavao nadomjestiti iznenadni manjak stimulacije.

“I u sedmom ciklusu, kod je postao funkcionalan, i svi su se algoritmi sjedinili, i Istinonoša je oživio. I postao je instrument u najpravednijem od svih ratova — ono što će učiniti da rata više ne bude”, recitirao je Arbitar pasuse iz Koda.

Agencija je usvojila niz obreda i rituala kako bi poboljšala operativnu učinkovitost svojih arbitara, što je obuhvatalo asketski način života, svakodnevnu meditaciju i pridržavanje propisanih pravila ponašanja. Svrha je bila pospješiti simbiozu arbitara i implantata, a to je bilo posebno korisno onda kada su implantati morali biti isključeni.

“Blaženi Istinonošo, oslobodi nas iz ropstva uma i neistina koje propagiraju journoi i njihova mašinerija haosa”, nastavio je, skačući nasumice s jednog stiha na drugi.

Iznenada su se pred njim ukazale slike holografskog murala koji se nadvijao nad ulazom u zgradu Agencije u Tirani: Platon i Edi Veliki s lijeve strane, Boginja Istine u sredini, a s desne strane Istinonoša s vojskom arbitara — pod njihovim nogama ležala su zgažena i unižena trupla journoa, umjetnika i umjetnica te drugih izaslanika i izaslanica neistine.

“O, Istinonošo, sveti se kod tvoj”, recitirao je dalje dok se vozio kroz maglu. “Ti koji razotkrivaš neistine i pronalaziš zablude, pokaži mi gdje su journoi i njihova skrovišta da mogu pridonijeti ispunjenju proročanstva. Zaštiti me u ovom pravičnom pohodu i drži me podalje od lažnih istina. Pokaži mi jedini pravi put. Jer, jedino je ta istina apsolutna i vječna.”

Naslovna fotografija: Arita (Arrita) Katona / K2.0.

Muzika: Ljiburn Jupoli (Liburn Jupolli).