Samo pet godina nakon rata vođenog 1999. godine, međuetničke tenzije na Kosovu isplivale su na površinu. Nemarno i huškačko izvještavanje medija o utapanju troje djece u rijeci Ibar u martu 2004. godine bilo je dovoljan povod za nemire u kojima je na desetine ljudi izgubilo život, a stotine spomenika i kuća spaljeno. Građani/ke su bili iscrpljeni posljedicama ratnih dešavanja i ogorčeni neizvjesnošću konačnog statusa Kosova.

Iako se možda čini da su se ovi nemiri davno dogodili i da je mala šansa da će se ponoviti, ponekad je sve što treba da se na Kosovu ponovo pojave međuetničke tenzije samo svadba održana u vrijeme pandemije, provokativno i iskrivljeno izvještavanje u medijima, opća izmorenost i konfuzija, kao i pozamašna količina prekarnosti vezane za interese albanskih i srpskih političkih lidera/liderki.

Izgledno je da ćemo se nakon pandemijske krize morati suočiti i s drugim realnim problemima prisutnim u našem društvu, naročito kada je riječ o prošlosti.

Izolacija ne funkcioniše

Tokom godina, vlade su jedna za drugom puštale da se situacija pretjerano zakomplikuje; niz nedavnih izjava i kontradiktornih poteza političara/ki čine svu problematiku očitijom nego ikada.

Iz dosadašnjeg toka dijaloga u potpunosti su bila izostavljena ona osnovnija pitanja: srbijansko poricanje zločina, pravosudna saradnja s ciljem izručivanja osumnjičenih za ratne zločine, ratna odšteta i materijalna šteta, odgovornost za zločine počinjene nakon rata, te druge suštinske razlike između jedne i druge strane. Za to vrijeme, i jedni i drugi su o žrtvama rata na Kosovu govorili minimalno, tek ovlaš ih razmatrajući.

U okviru predizborne kampanje, dvije čelne ličnosti (sada smijenjene) vladajuće koalicije, predsjednica Skupštine Vjosa Osmani i predsjednik Vlade u tehničkom mandatu Aljbin (Albin) Kurti, podcrtali su potrebu za uslovljavanjem dijaloga u Briselu na način da se uključi i pitanje žrtava rata na Kosovu. Osmani i Kurti su predložili i druge uslove kao što su otvaranje arhiva radi pronalaženja ostataka nestalih osoba, problem ratne odštete i secesija, a ujedno su obećali i pokretanje dijaloga sa srpskom zajednicom na Kosovu.

Nakon političkih previranja koja su pratila svrgavanje vlade, sada se nalazimo u vrtlogu kolektivne neizvjesnosti u vezi s institucionalnom budućnošću Kosova. Međutim, trenutni diskurs o razmjeni teritorije još jedanput nam pokazuje da bi suočavanje s prošlošću moralo zauzeti centralnu poziciju u programu narednog saziva vlade.

Liječenje započinje obrazovanjem utemeljenim na činjenicama

Kosovo bi između ostalog moglo započeti terapiju uvođenjem prošlosti u obrazovni sistem. U nastavku bi slijedila inkluzija i ravnopravan tretman svih grupa žrtava, konkretan napredak u izradi politike i inicijativa namijenjenih pravnoj saradnji Kosova i Srbije, kao i potraga za istinom o proteklom ratu na Kosovu.

Prosječna dob na Kosovu iznosi 25,9 godina, pri čemu 70% stanovništva ima manje od 30 godina. Mladi ljudi različitih nacionalnosti — posebno oni rođeni poslije rata na Kosovu — skoro su pa i sasvim izolirani jedni od drugih, i formalno i socijalno. I povrh toga što je njihov međusobni kontakt minimalan, omladina je izložena suprotstavljenim narativima koji su neprijateljski nastrojeni prema onom drugom.

Srbi/kinje na sjeveru Kosova služe se udžbenicima te nastavnim planovima i programima iz Beograda koji negiraju ratne zločine izvršene na Kosovu. U samo nekoliko paragrafa koliko ih se bavi ratom na Kosovu spominje se takozvana “agresija NATO-a” uz tvrdnju da je u NATO-ovom bombardovanju poginulo između 1200 i 2500 osoba, s tim da se žrtve srpskih snaga ni ne spominju.

Albanci/ke u ostatku zemlje uče o ratu kroz narativne i epske opise ratnih dešavanja. Postoje rupe u podacima kada se radi o ubistvima pripadnika/ca manjina počinjenih u poslijeratnom periodu; u nekim slučajevima se čak pogrešno tumači ili preuveličava broj albanskih žrtava u ratu. Oba ova dijametralno suprotna narativa zastupljena su u školama širom Kosova.

Nova vlada bi na početku mandata morala intenzivnije raditi na hitnoj izradi jedinstvenih udžbenika koji će se upotrebljavati u svim školama. U tim udžbenicima bi se trebala prikazati dokumentovana realnost rata, i na albanskom i na srpskom jeziku, lišena književnog simbolizma i emocijama nabijenih interpretacija.

Ukoliko se to bude pokazalo nemogućim, onda je druga mogućnost da se u jednom udžbeniku predstave obje intepretacije da bi se demonstriralo kako izgled povijesti zavisi od ugla gledanja svake strane. Ako se nadležni odluče za ovu opciju, onda bi se to moralo realizovati s posebnom pažnjom i samo za potrebe ilustracije, i to tako da se niti jednom niti drugom narativu ne daje prednost.

Kako stojimo na pravnom planu?

Kada s nivoa obrazovanja pređemo na nivo inkluzivnosti i ravnopravnog tretmana svih žrtava rata, moramo se pozabaviti i pojedinim zakonsko-pravnim problemima. Zakon o statusu i pravima palih boraca, invalida, veterana, pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova, civilnih žrtava rata i njihovih porodica, poznat i kao Zakon o odšteti, još uvijek ne uspijeva zagarantovati dostojanstven odnos prema različitim kategorijama žrtava.

Primarni problem je vremenski okvir određen tim zakonom, u kojem se navodi da civilne žrtve imaju pravo na penziju samo ukoliko su izgubili članove/ice porodice prije 20. juna 1999. godine. Prema tome, ratnom odštetom nisu obuhvaćene osobe ubijene nakon rata, bile one albanske ili druge nacionalnosti, stoga zakon mora biti popravljen kako bi se obuhvatile i žrtve koje su izgubile život prije juna 1999. godine.

Nadalje, prema odredbama istog zakona, civilne žrtve rata dobija penziju u iznosu od 98 eura mjesečno, dok je visina penzije koja se izdvaja za članove/ice uže porodice vojnika OVK 358 eura. Iako je razumljivo to što pripadnici OVK i njihove porodice primaju naknadu jer su u ratu dali svoje živote, s jednakim počastima moraju se tretirati i civilne žrtve. Njihova bol i gubitak moraju biti nadoknađeni, pa makar i djelimično.

Navedeni zakon nije trajnog karaktera i penzije će biti ukinute s dolaskom novih generacija koje nisu pogođene ratom. Shodno tome, stvaranje balansa između penzija za članove OVK i penzija za civilne žrtve rata neće opteretiti budžet na duže staze. Izmjene i dopune zakona kojima će se ovaj problem riješiti trebale bi biti usvojene prije nego što djeca ubijenih civila/ki navrše punoljetnost, a članovi/ice njihove uže porodice dožive pozne godine.

Što se tiče zakona, Kosovo od proglašenja nezavisnosti posjeduje prilično inkluzivne zakonske okvire koji promovišu i štite sve vrijednosti i principe međunarodnog prava i ljudskih prava. Pripadajuće strategije i politike vrlo su progresivne, čemu svjedoči procesuiranje ratnih zločina u pravosuđu Kosova.

Sudsko vijeće Kosova je prošle godine najavilo strategiju za ratne zločine, koja barem u teoriji zvuči vrlo inkluzivno. Zadatak novog saziva vlade je da ovu strategiju primijeni u praksi. Specijalna tužiteljica Drita Hajdari istakla je da primjena ove strategije neće biti uspješna ako ne bude uživala podršku političkog vrha zemlje. U tu svrhu je potrebno uspostaviti pravosudnu saradnju sa Srbijom, na čijoj teritoriji boravi većina ratnih zločinaca. 

Vlada bi istovremeno trebala podržati nezavistan rad domaćih sudaca/kinja i tužitelja/ica ne okrećući glavu od izjava koje imaju za cilj njihovo javno blaćenje u pogledu procesuiranja ratnih zločina, već ih štiteći. Pored toga, državne vlasti bi morale unaprijediti položaj zaštićenih svjedoka/inja prvenstveno kroz punu provedbu Zakona o zaštiti svjedoka te potom i sklapanjem diskretnih sporazuma s državama saveznicama Kosova kojima bi se ugroženim svjedocima/kinjama osigurao azil.

Uslovljavanje međudržavnom saradnjom

Tvrdnja da Kosovo raspolaže modernom pravnom infrastrukturom nije posve tačna, budući da postoje zakoni i članovi zakona koji ne ispunjavaju savremene standarde. Jedan od takvih akata je Zakonik o krivičnom postupku koji nalaže da se suđenja u predmetima ratnih zločina vode u odsustvu osumnjičenih lica.

Potpuno je razumljivo to što je ova inicijativa proizašla iz frustracije činjenicom da je manjak pravne saradnje sa Srbijom spriječio izručivanje optuženih lokalnim sudovima na Kosovu. Istina je da sudovi u svojim presudama moraju prepoznati patnju članova/članica porodica, no gorenavedena odredba bi trebala biti revidirana.

U praktičnom smislu, Kosovo mora zagarantovati sigurnost osumnjičenih i njihovo pravo na prezumpciju nevinosti. Koliko god to teško bilo i koliko god smo uvjereni da je optužena osoba kriva, koliko god kao država pokušavali angažovati najbolje pravnike/ce za odbranu osumnjičenih lica u njihovom odsustvu, ova praksa nije u skladu s trenutnom praksom međunarodnog krivičnog prava.

Čak i da zanemarimo moralni aspekt, presude se u potencijalnim predmetima ne bi provodile. Ukoliko optuženi nisu na Kosovu, oni ne mogu biti stavljeni u zatvor. Čak i slučaju izručenja, optuženi imaju pravo zatražiti da se postupak obnovi i da se prethodni suđenje poništi. 

Poboljšanja u oblastima obrazovanja, odštete i zakona orijentisana na suočavanje s prošlošću moraju biti upotpunjena tako što će se žrtvama omogućiti pravo na znanje. Osim pomaka koji je ostvario Pripremni tim za osnivanje Komisije za istinu i pomirenje (KIP) te saradnje s Regionalnom komisijom za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriji nekadašnje SFRJ (REKOM) u periodu od 1. januara 1991. do 31. decembra 2001. godine, ovdje uskače i dijalog u Briselu.

Naredna vlada morala bi preuzeti ulogu aktera koji će se najviše zalagati za utvrđivanje istine tako što će staviti na sto pitanje nestalih osoba i zatražiti otvaranje državnih arhiva u kojima bi se mogle naći informacije o lokaciji tijela nestalih.

Zagovaranje na nivou dijaloga moglo bi biti zaokruženo pokretanjem internog dijaloga među etničkim skupinama na Kosovu, pri čemu bi akcent bio stavljen na odnose između lokalnog srpskog i albanskog stanovništva. Kroz djelovanje KIP-a i uz podršku REKOM-a mogao bi se ostvariti napredak na putu ka utvrđivanju regionalne istine, što je neophodno s obzirom na regionalni karakter ratova vođenih na prostoru bivše Jugoslavije.

Stari problem, nova realnost

Može se steći dojam kako sada nije vrijeme da razmišljamo i raspravljamo o ovim pitanjima — pravom možemo reći da je naše zdravlje i dalje prioritet.

Nažalost, mnogim zemljama svijeta prijeti opasnost da će pandemija biti zloupotrijebljena radi političke koristi. Čini se da ni Kosovo nije pošteđeno takvih zloupotreba. Ipak, u jeku svih napora usmjerenih na ublažavanje fizičkih, ekonomskih i psihičkih posljedica bolesti COVID-19, moramo uzeti u obzir i suočavanje s prošlošću.

Izgledno je da će naša realnost nakon pandemije biti u potpunosti izmijenjena. Do sada se povijest svijeta dijelila u odnosu na neke značajnije događaje: prije i poslije agrarskih i industrijskih revolucija, prije i poslije svjetskih ratova, prije i poslije Hladnog rata. Od sada će se vjerovatno dijeliti na period prije i poslije koronavirusa.

Možda će ovo u značajnoj mjeri utjecati na način na koji se suočavamo s prošlošću, ali ako se odnosima Kosova i Srbije ni ubuduće ne bude pružala adekvatna pažnja, potreba društva za suočavanje s prošlošću ostat će ista.

Jedino se možemo nadati da će prošlost s kojom ćemo se suočiti nakon pandemije biti prošlost posljednjeg rata na Kosovu i da se u međuvremenu neće dogoditi neke drastične političke promjene s kojima ćemo se u budućnosti morati uhvatiti ukoštac.

Naslovna ilustracija: Arita (Arrita) Katona / K2.0.