Blogbox | Kultura

Kulturna aproprijacija, ali malo to ušminkaj

Piše - 18.05.2020

Kako Albanci prisvajaju kulture u muzičkoj industriji.

“Samo si ljubomorna” i “Na profilu ti piše da si feministica, toliko o tome da podržavaš druge žene!” — te komentare veoma često dobijam kad god se javno usprotivim problematičnom ponašanju žena općenito. Tačno: zaista se izjašnjavam kao “intersekcijska feministica”, i da, definitivno navijam za druge žene, no to što ste naprosto žena ne oslobađa vas odgovornosti.

Biti feminist/ica nije isto što i samo bodriti sve žene bez obzira na njihove stavove i postupke, posebno kada ti stavovi i postupci dodatno marginalizuju druge žene iz već marginalizovanih skupina. Prisvajanje kulture drugih ljudi jedna je od onih stvari koje mogu produbiti njihovu marginalizaciju — i smatram kako je vrijeme da započnemo otvorenu i iskrenu diskusiju o tome kako mi, etnički Albanci, prisvajamo kulture koje nisu naše vlastite.

Iako ovaj problem sasvim sigurno nije prisutan samo kod žena (albanske nacionalnosti), a budući da će se ovaj tekst baviti i time kako problemu doprinose i pjevači i pjevačice, na daleko oštrije reakcije sam naišla kada sam pokušala diskutovati o problematičnom ponašanju albanskih pjevačica.

Prije nego što zaronimo u povijest prisvajanja kulture kod etničkih Albanaca/ki, valjalo bi objasniti šta se podrazumijeva pod tim pojmom, imajući u vidu činjenicu da se nekoj kulturi može odati i priznanje, i to na razne načine. Priznanje odajemo, recimo, kada uživamo u jelima iz neke kulture ili kada učestvujemo u događajima od značaja za određenu kulturu na poziv nekoga iz potlačene grupe. Dobar primjer je Klikmi (Cliqme), švicarski pjevač koji je naučio albanski jezik te u svojim pjesmama kombinuje afro-bitove sa stihovima na albanskom.

S druge strane, o prisvajanju kulture govorimo kada neko iz dominantne, tlačiteljske skupine uzima elemente iz kulture naroda koji je [njegova/njena grupa] sistemski i/ili institucionalno ugnjetavala. U idealnom svijetu, svi bismo mogli uživati u kulturama koje su nam strane i pri tome ne brinuti o posljedicama.

Međutim, mi ne živimo u idealnom svijetu: mi živimo u svijetu gdje su bijelci/kinje kontinuirano, pomoću kolonijalizma i ugnjetavačkih struktura, nastojali ismijati — a ponekad i izbrisati — kulture koje su im strane.

Nije sve crno-bijelo i između je mnogo sivih područja, zbog čega je beskrajno važno slušati potlačene: nije na dominantnoj skupini da procijeni da li je odala priznanje kulturi ljudi koje tlači, već na potlačenoj.

Potlačeni kao tlačitelji

S Albancima/kama koji prisvajaju druge kulture — pri čemu nisam ni znala da je to “in” — prvi put sam se susrela kada sam čula “albansku” pjesmu s podlogom koja sto posto nije bila albanska. Ne znam ni zašto, pomislila sam da je to turska melodija , pa sam pitala tatu zašto su odabrali tursku umjesto tradicionalne albanske muzike. On mi je rekao da to nije uopće turska muzika, već romska.

Ostala sam skroz zbunjena: etnički Albanci/ke generalno nisu voljeli Rome/kinje, to mi je objašnjeno još i prije nego sam vidjela Kosovo (imala sam deset godina kada sam prvi put bila tamo). Zato sam se pitala zašto su odabrali romsku muziku kao podlogu ako nama kao narodu Romi nisu bili dragi? Pitala sam to tatu, na što mi je on odvratio: “Žele da budu zanimljivi, misle da to zvuči moderno, kul, i da će se tako probiti.”

Koristiti muziku kulture koju smo tlačili, i koju tlačimo i dan-danas, s ciljem da budemo "u trendu", "opasni" i šta već ne, zaista nije uredu.

Kada se prisjetim tog razgovora, uz sve znanje koje imam danas kao 25-godišnjakinja, zanimljivo mi je kako mi je tata djelimično objasnio šta je kulturna aproprijacija, a da nije bio ni svjestan toga. Ne sjećam se da sam, dok sam odrastala, imala priliku vidjeti da su Romi/kinje zastupljeni u muzičkoj industriji koliko sam viđala da se njihova muzika prisvaja.

One muzičare/ke koje jesam viđala toliko su “prihvaćeni” u etničkoj albanskoj zajednici da nonšalantno zaboravljamo da dolaze iz manjine i jednostavno ih etiketiramo kao Albance/ke. To me podsjeća na zemlju u kojoj sam odrasla, Nizozemsku, gdje smo mi imigranti/ce priznati kao “Nizozemci/ke” samo kada uradimo nešto “dobro”, ali dobijamo etiketu “imigranata/ica” čim pređemo crtu. Koristiti muziku kulture koju smo tlačili, i koju tlačimo i dan-danas, s ciljem da budemo “u trendu”, “opasni” i šta već ne, zaista nije uredu.

U posljednjih nekoliko godina, kulturnu aproprijaciju vršimo na više načina. Kad sam prvi put čula osobu albanske nacionalnosti kako repa na engleskom — bio je to reper Lirikal San (Lyrical Son) s pjesmom “Thong a Thong” — pomislila sam da tako zvuči neki Albanac/ka kada priča engleski i to je to. Da postoje poveznice između tog jezika i jamajčanske varijante engleskog uvidjela sam nedugo nakon toga, kada sam počela slušati umjetnike s Jamajke poput Šegija (Shaggy) i Šona Pola (Sean Paul) — skoro sam se zapitala odakle su svi ti albanski pjevači/ce.

Prilagođavati se jeziku zemlje koja je ne samo geografski, nego i kulturno toliko udaljena od nas neugodno je i para uši, a usto je još i čudno te nadasve nepotrebno. Zašto prisvajati nešto za što smatrate da je dijalekt i pri tome upotrebljavati taj jezik gramatički netačno? Da li je tome stvarno razlog ono što je spomenuo moj tata — to da želite zvučati zanimljivo, drugačije, probiti se i zgrnuti lovu sve dok zarađujete preko leđa tuđih kultura?

Albanska muzička industrija jako je kompetitivna. Budući da se svaki dan rađaju novi umjetnici/e, razumijem zašto ljudi svim silama žele ostati originalni i autentični. Ipak, prisvajati kulture na putu ka uspjehu nije pravi način — čak i zanemarimo li sve osim činjenice da ta praksa nimalo nije autentična ni originalna.

Još jedan od načina na koje prisvajamo kulture jeste odabir frizure i cjelokupnog izgleda. Sjećam se da sam o stranim umjetnicima/ama crncima/kinjama pričala i sa svojim sunarodnjacima/kinjama Albancima/kama i često bismo se dotakli teme frizura. Oni su frizure koje su kroz povijest bile značajne za osobe crne puti širom svijeta nerijetko nazivali “prljavim”, “neprofesionalnim”, pa čak i frizurama iz “geta”. Opet, s obzirom na to da sam odrasla u Nizozemskoj, takvim anti-crnačkim stavovima svjedočila sam i prije.

Tek kada je Era Istrefi — koja je, koliko ja znam, bila prva Albanka s dredovima — uspjela u muzičkoj industriji, crnačke frizure su se sve češće počele pojavljivati na albanskoj muzičkoj sceni. Prije toga nisam imala priliku čuti išta pozitivno o dredovima. Odjednom to više nije bilo “prljavo” niti “neprofesionalno”; naprotiv, od tada se na dredove počelo gledati kao na nešto “zanimljivo” i “kul”.

Provjera privilegije bila bi itekako poželjna

Upravo je u tome problem: kad osoba iz potlačene grupe praktikuje nešto što je svojstveno za njenu kulturu, to često biva na meti ismijavanja, izrugivanja, pa čak i mržnje, što može dovesti do brisanja čitave jedne kulture. Kada pripadnici/e dominantne, ugnjetavačke grupe kopiraju kulturu koju ismijavaju i kojoj se izruguju, oni dobijaju pohvale i ta praksa odjednom postaje trend, postaje mejnstrim — i svi to žele raditi. Najčešće za to dobijaju zasluge, kao da su oni idejni tvorci te prakse.

Naravno, u slučaju Albanaca/ki konkretno, oni iza sebe nemaju prošlost tlačenja osoba crne puti, ali je mi bijelci/kinje općenito — što mi Albanci/ke jesmo — imamo i moramo primiti znanju na koje sve načine svojim ponašanjem, bilo svjesno ili nesvjesno, štetimo zajednicama za koje smo u takvoj poziciji da ih možemo tlačiti.

Kao što sam konstatovala u svom prošlom blogu, ne morate aktivno tlačiti nekoga da biste bili tlačitelj. Povrh toga, naša muzika se sluša u sve više zemalja svijeta, tako da ne bi bilo loše osvijestititi se u pogledu naših privilegija i načina na koje svojim postupcima — ciljano ili ne — vrijeđamo marginalizovane skupine.

Uzmimo ponovo za primjer Eru Istrefi: to što pjeva na jamajčanskom engleskom — ili barem pokušava — dok nosi crnačke frizure, a u pjesmama veoma ležerno izgovara riječ na slovo “n”, bez daljnjeg ne izgleda dobro. Kad se sa svojom pjesmom “BonBon” probila na međunarodnoj sceni, inozemna diskografska kuća s kojom je potpisala ugovor na kraju je ponovo objavila njenu pjesmu na internet i cenzurisala riječ na “n”. Istrefi se na Instagramu izvinila za upotrebu te riječi, ali to nikada nije učinila za aproprijaciju crnačkih frizura — nečega za što bi se moglo reći kako joj je pomoglo da stekne ogromnu popularnost, s obzirom na to da je počela nositi dredove još u prvih nekoliko mjeseci po ulasku u biznis.

Što je još markantnije, od kada je potpisala ugovor sa svojom diskografskom kućom u inozemstvu, Istrefi ne nosi bilo kakve crnačke frizure. Pitam se da li joj je neko skrenuo pažnju na štetnost njenog ponašanja i rekao joj kako je najbolje da to prestane raditi; međutim, prava je šteta što nikada nije iskoristila priliku da se posluži svojom velikom platformom kako bi edukovala svoje fanove i ostale ljude u vezi s temom kulturne aproprijacije.

Danas vidimo kako sve više umjetnika/ca albanske nacionalnosti i "običnih" ljudi prisvaja crnačke frizure bez trunke poznavanja historije i širokog dijapazona frizura koje prisvajaju.

Era Istefi svakako nije bila prva: Ljedri Vulja (Ledri Vula) i Skivi na snimanju spota pjesme “Ah Femnat” nosili su pletenice; Điko (Gjiko) bez ikakvog srama više puta ponavlja riječ na “n” u pjesmi “My Bro” koju je uradio s Butom; Tajna (Tayna) prisvaja crnačke frizure (i izgleda znatno tamnije nego inače) [u spotu] za pjesmu “Aje”, na kojoj gostuje Ljedri (Ledri), a pri tome još i izgovara riječ na “n” u pjesmi “Pasite” snimljenoj s MC Krešom (Kresha) i Lirikal Sanom. Isto tako, Kida se prošle godine našla na naslovnicama kada je opis “Africana” (koji je u međuvremenu obrisala) postavila sliku na kojoj ima pletenice i veoma taman, neprirodan ten.

Nedavno sam upratila reakciju Zeka Foksa (Zach Fox) — američkog stendap komičara, repera i spisatelja — na Ljoredaninu (Loredana) najnoviju pjesmu “Kein Wort”, koju je otpjevala zajedno s njemačkom pjevačicom Juju. U spotu te pjesme, Ljoredana je na glavu stavila durag, tradicionalnu kapu koju crnci nose kako bi sačuvali svoju frizuru dok spavaju, što je u devedesetim postao simbol urbane crnačke kulture. Nakon što je preslušao njihovu pjesmu, Foks kaže: “Sad zamišljam kao da njih dvije ustvari fale u porodici Džener (Jenner) i da su pomislile: ‘Šta sad? Znam šta ćemo, bit ćemo crne, tako ćemo im vratiti.”

Danas vidimo kako sve više umjetnika/ca albanske nacionalnosti i “običnih” ljudi prisvaja crnačke frizure bez trunke poznavanja historije i širokog dijapazona frizura koje prisvajaju — kao što su dredovi ili razne vrste pletenica, pa i cjelokupna estetika crnaca/kinja — i sve to uz otvoreno rasističke istupe i upotrebu riječi na “n” u svakoj drugoj pjesmi.

Dodamo li tome još i činjenicu da neki od njih umjetno tamne kožu do te mjere da izgledaju etnični nejasnog porijekla, kao i da kroz različite tretmane povećavaju usne, kukove i grudi, slika se upotpunjuje: radili to namjerno ili ne, mi prisvajamo cijeli stil crnkinja s ciljem da izgledamo “predobro”, “ljepše”, “drugačije”. U isto vrijeme, tamnopute osobe te veličinu njihovih usana i kukova u suštini ismijavamo i tjeramo ih da mrze vlastitu kožu tako što je karakterišemo kao “prljavu” i “ružnu”.

Da raščistimo

Već mogu vidjeti kako neki od vas odmahuju glavom i misle da pretjerujem, da sam otišla predaleko. “Ako crnci mogu koristiti riječ na ‘n’, zašto ne bih mogao/la i ja?” Zato što riječ na “n” nikada nije upotrebljavana protiv nas — etničkih Albanaca/ki i necrnačke populacije u globalu — radi dehumanizacije, nikad, niti u jednom momentu u povijesti.

Nadam se da se možemo složiti kako su riječi snažne i da je ponovno preuzimanje riječi koje su naši tlačitelji koristili protiv nas čak i snažnije. Vraćanjem izraza oduzimamo moć tlačiteljima. Riječ na “n”, pak, ne pripada nama i zato je ne možemo preuzeti. Jedina uvreda za koju znam da je mi etnički Albanci/ke možemo preuzeti “Šiptar”, budući da je to, ako se ne varam, jedina riječ koju su drugi koristili da nas dehumanizuju (ukoliko ima još nekih riječi s kojima nisam upoznata, slobodno mi se javite).

Ono što je sporno jeste koristiti razne proizvode da biste potamnili kožu do te mjere da izgledate dvorasno.

Neki tvrde da, ako je riječ na “n” zaista toliko uvredljiva, niko je ne bi trebao koristiti, pa ni crnci/kinje. No, to je rasprava rezervisana isključivo za crnačku zajednicu — naše mišljenje o ovom pitanju relevantno je koliko je i mišljenje nealbanaca kada je riječ o težini riječi “Šiptar”: nije uopće.

“Nema ništa loše s time da imam tamniju kožu, obično pocrnim i na ljeto, šta, sad ne smijem na sunce?!” — ništa nije sporno što se tiče prirodne preplanulosti, tako da nema nikakve potrebe da se ljeti klonite albanske rivijere. Ono što je sporno jeste koristiti razne proizvode da biste potamnili kožu do te mjere da izgledate dvorasno.

Novinarka Vana Tomper (Wanna Thomper) skovala je termin “blackfish” [crna riba], kojim se definiše “kozmetička korekcija izgleda kroz šminku i frizure kojom se osloba služi da bi izgledala kao da pripada crnoj rasi.” Tomper preispituje zašto pojedinci/ke pribjegavaju pretjeranoj upotrebi sredstava za tamnjenje kože: “Smatram li da svaka osoba koja tamni kožu želi biti crna? Ne nužno, ali pitam se čemu potreba za time da izgledate nekoliko nijansi tamnije. Koga pokušavate oponašati?” Vjerujem da su ovo važna pitanja koja bi albanski pjevači/ce trebali postaviti sami sebi.

Nema ništa loše ni u tome što želite plastiču operaicju — nikada ne bih mogla biti protiv plastike općenito, u najmanju ruku zato što tranrodne osobe zaslužuju da se podvrgnu bilo kakvom zahvatu koji im je potreban da bi se mogli što udobnije osjećati  u vlastitoj koži. No, ovdje se ne radi o tome: te radnje problematičnim čini sve što sam nabrojala — od frizura, preko vještačkog tamnjenja, do punijih usana — zbog kojih smo neprestano ismijavali crne osobe, što činimo čak i danas.

“A šta ćemo s crnkinjama koje peglaju kosu i stavljaju plave perike, pa čak i izbjeljuju kožu?” — razumijem vas u potpunosti. Međutim, ima crnaca/kinja koji prirodno imaju ravnu i/ili plavu kosu. Ravna i plava kosa nisu vezane ni za jednu kulturu pojedinačno.

Ovo nije nešto čime bi se bilo ko trebao ponositi. Krajnje je vrijeme da, pod izgovorom da je to “feminizam” i da “žene ne bi trebale podapinjati drugim ženama”, prestanemo ušutkivati ljude koji se javno protive kulturnoj aproprijaciji jer to [što oni čine] sve je samo ne napad: to je pokušaj da se pokrene rasprava o jednoj važnoj temi, od čega bismo svi kao društvo mogli imati koristi.

Naslovna ilustracija: Arita (Arrita) Katona / K2.0.

Urednička napomena: Poveznice i pojašnjenja dodani su kako bi se pobliže objasnile pojedine tvrdnje u vezi s crnačkom kulturom iznijete u originalnom tekstu.