Vesa, Albanka s Kosova, i Anita, Srbijanka, trenutno žive u Teksasu kao Fulbrightove stipendistice. U očima većine, dubiozan smo tandem, no nas dvije smo ekspresno uspostavile odnos koji je nadživio pandemiju, prvu godinu diplomskog studija, dvije sezone uragana i sastanak predstavnika naših zemalja u Bijeloj kući.  

Nedugo nakon što smo se upoznale na brucošijadi organizovanoj za Fulbrightove stipendiste/ice u Nevadi, zaputile smo se na teksašku verziju Oktoberfesta održanu u blizini San Antonija. Sjele smo u Uber sa svojom prijateljicom iz SAD-a, Tyler, s kojom smo u tišini uživale u pejzažu. Vožnja je bila duga i na nebu je sijao pun mjesec. Vesa najednom reče: “Kunem se, svaki put kad vidim pun mjesec iz auta sjetim se noći u kojoj smo moja porodica i ja izbjegli s Kosova u ratu 1999. Imala sam samo tri godine, ali se još uvijek jasno sjećam da sam gledala u mjesec i mislila: ‘Kad će sve ovo biti gotovo?’”

Ta rečenica je otvorila težak, ali iskren razgovor o našim iskustvima iz rata, budući da je Vesa u početku bila na Kosovu, a onda otišla u izbjeglištvo, dok je Anita boravila u Beogradu za vrijeme bombardovanja. Bilo je nečeg katarzičnog u vezi s tim razgovorom, što nas je začudo više zbližilo nego udaljilo jednu od druge.

Uzajamno razumijevanje i sposobnost saosjećanja sukus su našeg jedinstvenog prijateljstva. Kada smo stigli na festival, Tyler je ostala zabezeknuta, dok je vozačica Ubera priznala da joj je to bio najzanimljiviji razgovor koji je ikad čula u vožnji.

Najbolje prijateljice i cimerke s jednom cakom

To što smo se odmah povezale i postale najbolje prijateljice nije nam bilo čudno. Anita ima brojne prijatelje/ice albanske nacionalnosti i već nekoliko puta do sada je bila u Prištini. Vesa je prijemčiva za nove ljude bez obzira na njihovo porijeklo te je radila sa srpskom zajednicom na Kosovu. Na fakultetu sada važimo za nerazdvojan tandem, ili, kako nas drugari/ce rado zovu, Double Trouble (“Dupli problem”).

Mjesecima smo se smijale na reakcije koje smo dobijale od ostalih pošto bismo im rekle odakle smo. Neki su bili šokirani, neki su se smijali, nekima je bilo vidno neprijatno, no uglavnom bismo nailazile na čuđenje.

Nakon tog prvog putovanja, mnogo smo vremena počele provoditi zajedno. Zbližile smo se kroz krajnje neumjesne šale, ozbiljne razgovore o životu i muškarcima kao i zajednički pogled na mirnu budućnost u regiji. Problemi s kojima se suočavamo često su vrlo slični, što služi kao dobar podsjetnik na to da smo u konačnici obje ljudi.

Mjesec dana smo putovale po jugu SAD-a i nijednom se nismo posvađale. Sigurne smo da smo urekle 2020. koliko smo lumpovale za Novu Godinu u Majamiju. Sada smo cimerice, i uprkos svim kontroverzama koje se vezuju za naše prijateljstvo, ono funkcioniše.

Ponekad ostanemo budne do kasno u noć preispitujući svoja mišljenja vezana za politiku između naše dvije zemlje — o čemu nije baš lako razgovarati u dva ujutro… ili u bilo koje drugo doba. Međutim, otvorenost uma je presudna za to da se razumije odakle dolaze ti stavovi. S vedrije strane gledano, na dnevnoj bazi se koristimo nesvakidašnjom mješavinom engleskih, srpskih i albanskih izraza, pa je tako u našem stanu sasvim uobičajeno čuti nešto poput: “Hey, check fijoka for the scissors” (Hej, vidi jesu li makaze u fijoci).

Od privatnog do političkog

Nemamo ni najmanju namjeru da povlačimo paralele između naših života i političkih okolnosti na relaciji između naše dvije zemlje. Jasno, stvari su u značajnoj mjeri komplikovanije od toga da su Srbijanka i Albanka našle način da žive zajedno 10 000 kilometara dalje od svojih domova, no željele bismo istaći da, s obzirom na povijesne sukobe, rat vođen 1999. godine i današnje odnose koji su nadasve zategnuti, najvjerovatnije se nikad ne bismo ni srele. Mnogo je manje izgledno to da bismo ikad postale tako prisne prijateljice.

Naša su društva međusobno toliko podijeljena i razdvojena da je važno ispričati ovu priču. Bila bi šteta da do ovakvog prijateljstva nikada nije došlo, a ono se i ne bi rodilo da Vesa nije bila otvorena da se sprijatelji sa Srbima/kinjama i da je Anita gledala na Albance/ke onako kako na njih gledaju mnogi drugi u njenoj zemlji. Ništa od toga ne bi postojalo i naši bi životi bili uskraćeni za ovo prekrasno, oplemenjujuće prijateljstvo.

Mi smo živi dokaz da je prijateljstvo koje je zasnovano ne samo na prihvatanju razlika, već i na njihovom sagledavanju te na otvorenom i iskrenom razgovoru o onome što se dogodilo u prošlosti, uz veliku dozu uzajamnog poštovanja, itekako moguće. Možda bi ovo naše države trebale uzeti u razmatranje kada sjednu za pregovarački stol. Naše prijateljstvo u neku ruku predstavlja sve ono što bi naše zemlje mogle ostvariti između sebe.

Kako se još jedan dan u Teksasu bliži kraju, Vesa odlazi u svoju sobu i govori “laku noć”, na što Anita odgovara s “natën e mirë”.

Naslovna ilustracija: Arrita Katona / K2.0.