Vera*, 53-godišnjakinja iz Prištine, glava je porodice i jedina odgovorna za odgoj svoje četvero djece od kako je njen suprug ubijen u ratu na Kosovu. Smatra se sretnom zbog toga što je kratko imala priliku raditi kao čistačica na odjelu za psihijatriju u jednoj državnoj bolnici, iako je potpisala ugovor na neodređeno vrijeme koji je istekao tri godine kasnije.
Posljednjih 16 godina nakon toga radi kao čistačica i njegovateljica starijih osoba u privatnim kućama kad god joj iskrsne neki posao. Danas, kada su njena djeca odrasla, prisjeća se kako joj je samoj bilo teško brinuti se o njima. “Često sam ih vodila sa sobom kad sam išla da čistim, da zaradim za hljeb.”
Na pitanje jesu li njene dvije kćerke zaposlene i žive li bolje njen odgovor je odsječno “ne”. Obje su udate — jedna je radila kao čistačica sve do udaje, a sada živi kao siromašna domaćica.
Ovakav slijed životnih okolnosti nije neuobičajen. Žene na Kosovu malo toga dobijaju u nasljedstvo, zatim ostaju izolovane kod kuće kao majke i domaćice, nemaju poticaj za učešće na tržištu rada, ne uživaju adekvatnu podršku institucija te bivaju uskraćene za pravdu onda kada traže imovinu koja im pripada. Na Kosovu je zaposleno svega 13% žena, dok 78% njih uopće nije u potrazi za zaposlenjem.
Ti oblici diskriminacije već su dobro poznati. Međutim, mnogi ne znaju da se siromaštvo žena razlikuje od siromaštva muškaraca i da dinamika na relaciji siromaštvo—rod, u kombinaciji s drugim oznakama identiteta poput društvene klase, dobi i etničke pripadnosti, igra ključnu ulogu u raspravi o ekonomskom osnaživanju žena.
Prioriteti Vlade u infrastrukturnim ulaganjima ukazuju na to da socijalne politike i društvena pokretljivost nisu stavljene u prvi plan.
Prema riječima feminističke ekonomistice Dite Dobranje, na Kosovu se siromaštvo nasljeđuje, pri čemu se prvenstveno prenosi s majke na kćerku.
“Istraživanja pokazuju da majke koje posjeduju svoje prihode gro tih sredstava ulažu u djecu: u njihovo obrazovanje, zdravstveno osiguranje i sve što ima veze i s njima i s boljitkom cjelokupne porodice”, objašnjava Dobranja. “S druge strane, ako su njena primanja niska ili je siromašna, majka neće moći investirati u porodicu.”
Međugeneracijski prihodi uveliko zavise od političkog i obrazovnog sistema određene zemlje, dodaje i u skladu s tim ističe da socijalna država s odgovarajućim sistemom javnog obrazovanja — kao što je slučaj u skandinavskim zemljama — omogućava društvenu pokretljivost, što znači da osoba rođena u porodici slabijeg imovinskog stanja u nastavku svog života može napredovati do srednje ili više klase. Ipak, skandinavske zemlje su u tom pogledu izuzetak, a ne pravilo.
Što se Kosova tiče, prioriteti Vlade u infrastrukturnim ulaganjima ukazuju na to da socijalne politike i društvena pokretljivost nisu stavljene u prvi plan.
I mimo toga je teško govoriti o pokretljivosti kada je prisutan nedostatak sigurnosti u domeni ostvarivanja prihoda. Mimoza Mustafa, matematičarka i predavačica na Univerzitetu RIT Kosovo, samohrana je majka jednog djeteta. Budući da od oca svoje kćeri ne dobija ni finansijsku ni moralnu podršku, Mustafa je jedini roditelj odgovoran za njen odgoj i obrazovanje.
Mimoza Mustafa, univerzitetska nastavnica i samohrana majka, smatra da je podrška koja se pruža ženama na Kosovu tek površna. Fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.
Kao stručna radnica koja je pristupila tržištu rada s napunjenom 21 godinom, Mustafa kaže da joj dugogodišnje iskustvo pruža barem neku sigurnost, no naglašava da dobijete li otkaz na Kosovu, sve su prilike da ćete se morati prijaviti za socijalnu pomoć. “Koliko se sigurno možete osjećati u zemlji poput Kosova, gdje je podrška koja se daje ženama općenito površna? Pored toga, nisam sigurna ni jesu li samohrane majke bilo gdje prepoznate [kao takve], a kamoli dobijaju li ikakvu potporu”, navodi.
Neformalni rad i socijalna pomoć
Pandemija COVID-19 ogolila je najkritičnije stavke koje odražavaju siromaštvo žena na Kosovu.
Saxhide Mustafa, zamjenica direktora Instituta Riinvest — trasta mozgova koji se bavi društveno-ekonomskim i pitanjima vezanim za biznis — osvrće se na posljedice koje je izolacija nametnuta pandemijom ostavila na primanja žena zaposlenih u neformalnom sektoru.
“Žene koje su pretrpjele najveće gubitke za vrijeme pandemije upravo su one zaposlene u neformalnom sektoru”, kaže Mustafa. “Pod time mislim na čistačice, dadilje, njegovateljice osoba treće dobi i žene koje održavaju haustore [u stambenim zgradama]. Tu su i one koje imaju privatna poduzeća, ali ih možda nisu registrovale.”
Brojnim drugima su primanja bila nedostatna čak i prije pandemije.
Kako ističe Nora Latifi-Jashari, društveno-ekonomska stručnjakinja i direktorica Instituta za napredne studije GAP, otprilike 25 000 porodica na Kosovu prima socijalnu pomoć, s tim da oko trećinu korisnika/ca te naknade čine žene. “Ekonomsko stanje na Kosovu iznimno je teško za mnoge društvene grupe, no još je teže za one marginalizovane, naročito za žene iz tih skupina”, naglašava Latifi-Jashari.
Prema podacima iz Državne strategije za inkluziju romske i aškalijske zajednice 2017—2021, žene iz ovih zajednica su dvojako diskriminirane — i kao žene i kao članice tih zajednica konkretno. U Strategiji je podcrtano da je u ovim zajednicama prisutan osnovni nedostatak hrane, stambenog zbrinjavanja, pristupa lijekovima i liječenju, posla kao i obrazovanja.
Dobranja s druge strane ocjenjuje da ukoliko se program socijalne pomoći osmisli tako da pogoduje najteže pogođenima, siromaštvo bi se u značajnoj mjeri ublažilo. Pored toga, ispitivanja programa socijalne pomoći provedena u više zemalja pokazala su da žene i muškarci različito upravljaju raspoloživim pogodnostima.
“Poznato je da žene svoja primanja uglavnom troše na porodicu, posebno u pogledu hrane, odjeće, lijekova i obrazovanja. Isto vrijedi i u slučajevima kada primanja dolaze iz programa socijalne zaštite”, navodi Dobranja, te dodaje da su “u većini porodica [na Kosovu] muškarci ti koji upravljaju primanjima žena i one nemaju priliku da same donose odluke.”
"Patrijarhalni mentalitet i neadekvatna podrška institucija vezuju žene za njihove domove."
Vesa Rezniqi-Pallaska, Žene za žene Kosovo
Šire društvo i dalje štiti ekonomsku nadmoć muškaraca, čemu lokalne institucije ne posvećuju dovoljno pažnje. Stoga se ta superiornost kao takva rijetko dovodi u pitanje.
Latifi-Jashari objašnjava da ženama koje žele preuzeti kontrolu nad svojim finansijskim prihodima otvaranjem vlastitog poduzeća takav korak mnogo teže pada nego muškarcima, s obzirom na to da žene rjeđe nasljeđuju nekretnine. Posljedično tome, pristup materijalnim dobrima uopće dodatno im je ograničen.
U mnogim slučajevima je to naročit izazov za žene u ruralnim područjima, i to usljed ograničenog pristupa informacijama i resursima, kao i ograničene mobilnosti.
Vesa Rezniqi-Pallaska, menadžerica za praćenje i evaluaciju pri udruženju Žene za žene Kosovo — koje se između ostalog bavi poduzetničkim projektima i nudi grantove podrške u oblastima poljoprivrede, zemljoradnje i obrtništva namijenjene ženama — poručuje da se dobitnice grantova susreću s raznim teškoćama prilikom iznalaženja stabilnijih rješenja za upravljanje poduzećima.
“Žene u našoj ciljnoj skupini imaju ograničene mogućnosti prodaje i umrežavanja te druge resurse podesne za profesionalno napredovanje”, konstatuje Rezniqi-Pallaska. “Razlog je to što patrijarhalni mentalitet i neadekvatna podrška institucija u vidu subvencija vezuju žene za njihove domove, gdje se obrađuju zemlju, ali od toga nemaju prihode.”
Seksističko tržište rada
Osim prepreka koje moraju svladati ukoliko se odluče na osnivanje vlastitog poduzeća, brojne žene su isključene s tržišta rada u globalu, naročito one u svojim 40-im i 50-im godinama. Kako ističe Dobranja, takva vrsta dobne diskriminacije na Kosovu se uopće ne problematizuje, već se svodi na ženin “izbor”.
“Kada je riječ o muškarcima, diskriminacija u ovoj dobnoj grupi nije toliko izražena zato što su muškarci ekonomski mnogo aktivniji u odnosu na žene”, kaže. “Žene koje prethodno nisu učestvovale u tržišta rada, ali se sada žele uključiti nailaze na poteškoće uslovljene ogromnim predrasudama, poput one: ‘Sad je prilično stara, zašto nije radila prije?’”
Feministička ekonomistica Dita Dobranja stava je da dobna diskriminacija usmjerena protiv žena još uvijek nije problematizovana na Kosovu. Fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.
Povrh dobne diskriminacije, tretman žena u sklopu politika porodiljskog odsustva daje uvid u prakse usljed kojih žene u nebrojenim slučajevima ostaju u zaostatku na tržištu rada.
Postojeći Zakon o radu, kojim je definisano porodiljsko odsustvo u trajanju od šest mjeseci — tokom kojih poslodavac isplaćuje 70% iznosa plate — u privatnom sektoru se smatra izrazito problematičnim te samim time njegova implementacija nije zaživjela van javnog sektora. Razlog je to što poduzeća — od kojih najveći broj otpada na mala i srednja — većinom ne mogu pokriti te troškove.
Međutim, Skupština će uskoro razmatrati novi nacrt Zakona koji bi trebao regulisati porodiljsko i roditeljsko odsustvo konkretno. To znači da će aktualne odredbe o porodiljskom odsustvu biti uklonjene iz važećeg Zakona o radu.
Kako objašnjavaju iz koalicije nevladinih organizacija Ekonomski forum žena, ovime će žene biti spriječene da ostvaruju koristi od prava propisanih Zakonom o radu. Prema tome, članice Foruma su zatražile da se odsustvo uvrsti u Zakon o radu u zasebnom članu.
Pored toga su zatražile i da država preuzme finansijski teret roditeljskog odsustva kroz posebni fond koji će biti formiran samo za ovu namjenu, kao što je slučaj u mnogim zemljama EU. Saxhide Mustafa, članica Foruma, navodi da je u odgovoru Ministarstva rada i socijalne zaštite naglašeno da je budžet Ministarstva nedovoljan za realizaciju takvog poduhvata i da je novi nacrt Zakona usklađen s direktivama EU.
Ekonomsko nasilje i institucionalna diskriminacija
Agime*, 41-godišnjakinja iz Glogovca, boravi u sigurnoj kući u Prištini. Na licu su joj vidljive modrice izazvane, kako ističe, fizičkim nasiljem koje su joj nanosili suprug, djever i jetrva. Kaže da je izuzetno siromašna i da živi sa suprugovom porodicom u trošnoj kući, pri čemu napominje da mora prositi kako bi se prehranila.
“Ne usuđujem se da jedem. Ne mogu ni djecu da nahranim. Ništa ni pipnuti ne smijem bez njenog dopuštenja”, naglašava, misleći na svekrvu. Mora joj se pokoravati zato što je suprug u protivnom brutalno premlaćuje.
Ipak, prema riječima zaposlenika/ca sigurne kuće, ova žena nije u istom položaju kao druge siromašne žene koje nemaju drugog izbora nego da ostanu u nasilnom okruženju, gdje su im uskraćena i najosnovnija prava kao što je pristup hrani. Naime, Agime je dobila hrvatsku boravišnu dozvolu nakon što se odselila u Hrvatsku sa svojom porodicom kao 15-godišnjakinja. Tamo je upoznala budućeg supruga, potom se s njime vjenčala i vratila na Kosovo. Potonje je bila njegova odluka.
Navodi da ju je u 20 godina braka finansijski izdržavao njen brat koji živi u Hrvatskoj, ali da su joj suprug, djever i drugi članovi/ice porodice oduzimali novac. “Braća mi pomažu da preživim, iako me još vrijeđaju,” dodaje, te objašnjava da je i dalje na Kosovu sa svojim suprugom i njegovom porodicom radi djece, uprkos tome što je shvatila da joj neće dozvoliti da ih odvede ako bude riješila napustiti dom.
Na Kosovu je ekonomsko nasilje nov pojam čak i za pravne institucije koje su obavezne sankcionisati upotrebu nasilja i zaštititi žrtve.
Dakle, kada žene imaju solidna primanja — bez obzira na izvor tih primanja — često se može dogoditi da će im pravo na korištenje tih sredstava biti oduzeto zbog nasilnih rodnih normi zastupljenih unutar duboko patrijarhalnih društava. Radi suzbijanja tog oblika zlostavljanja, niz zemalja EU jasno je definisao ekonomsko nasilje.
Tako je, primjerice, u poglavlju Krivičnog zakonika Slovačke iz 2005. godine koje se odnosi na nasilje u porodici ekonomsko nasilje definisano kao neopravdano uskraćivanje hrane, odmora ili sna te neophodne lične njege, odijevanja, higijene, medicinske njege, zaklona ili obrazovanja. U slovenskom zakonu o nasilju u porodici ekonomsko nasilje je pak definisano kao “neprimjerena kontrola ili postavljanje ograničenja bilo kojem članu/ici porodice u vezi s raspolaganjem vlastitim prihodima ili, drugim riječima, upravljanje finansijskim sredstvima kojima taj član/ica porodice raspolaže ili upravlja, a također može značiti neprimjereno ograničavanje raspolaganja ili upravljanja zajedničkom finansijskom imovinom članova/ica porodice.”
U diskursu borbe protiv nasilja u porodici i nasilja nad ženama na Kosovu, ekonomsko nasilje je nov pojam čak i za pravne institucije koje su obavezne sankcionisati upotrebu nasilja i zaštititi žrtve. Usto su prisutne i pravne nedoumice u pogledu toga šta je ekonomsko nasilje, kako se očituje i kakvi su mehanizmi institucionalne zaštite.
Rezultat svega toga je nedostatak statističkih podataka na državnom nivou. K2.0 je zatražio od Policije Kosova da dostavi podatke o ekonomskom nasilju, no odgovora nije bilo.
Kako naglašava Basri Kastrati, šef Ureda Državnog tužiteljstva za zaštitu i pomoć žrtvama, evidencija o ekonomskom nasilju ne postoji. “Kako nemamo ništa što je konkretno definisano kao ekonomsko nasilje, ne možemo ni voditi statistiku, ali većini žrtava se ekonomski ‘prijeti’ zbog toga što zavise od supružnika”, dodaje.
Ipak, preciznost i tačnost pravne terminologije direktno utječe na svakodnevni rad službenika/ca nadležnih za suzbijanje nasilja u porodici.
Nekadašnji državni koordinator borbe protiv nasilja u porodici i novoimenovani ombudsman, Naim Qelaj, kaže da je ekonomsko nasilje, uz psihološko nasilje — s kojim je usko povezano — nepoznat pojam za veći dio službenika/ca koji su zaduženi za provedbu Krivičnog zakonika Kosova. “Dužnost Vrhovnog suda je da ponudi pojašnjenja i tumačenja onoga što se misli pod pojmom ekonomsko nasilje, kao i osnovnih elemenata koji određuju postojanje te vrste nasilja”, navodi Qelaj.
Taj rizik je u neku ruku svojevoljno preuzela aktivistica za prava žena Luljeta Aliu. Imajući u vidu to da je preživjela ekonomsko nasilje kojem ju je izlagao bivši suprug, Aliu je iznijela u javnost napore koje ulaže u zaštitu onoga što joj pripada, pri čemu ohrabruje druge žene da učine isto.
Aktivistica za prava žena Ljuljeta Aliu, koja je od supruga doživjela ekonomsko nasilje, javno traži pravdu. Fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.
Godine 2018, Aliu se obratila Skupštinskoj komisiji za ljudska prava sa zahtjevom da psihološko i ekonomsko nasilje budu jasno definisani u okviru Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. U skladu s njenim zahtjevom, Komisija je oformila radnu grupu na temelju čijih je prijedloga izradila novi zakon. Međutim, rad na izmjenama Zakona je zakočen usljed turbulencija na političkoj sceni.
S druge strane, prema Kastratijevim riječima, obrazlaganje ekonomskog nasilja sada biti lakše zbog toga što je Skupština usvojila “Konvenciju Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici”, poznatiju kao Istanbulska konvencija. “Tamo je to u preciznim crtama pojašnjeno, a novi zakon će po uvođenju biti baziran na Istanbulskoj konvenciji zato što je ratifikovana u Skupštini i, sviđalo se to nama ili ne, obavezni smo da je provodimo”, ističe.
Za to vrijeme, ekonomsko nasilje nad kosovskim ženama očituje se u zaprekama koje se nastavljaju čak i nakon razvoda. Pravnica Merita Emini-Stublla, koja zastupa žene u brakorazvodnim parnicama, naglašava da muškarci u 90% slučajeva registruju imovinu na svoje ime. Kada bračni par počne pokazivati nezadovoljstvo koje vodi do razvoda, suprug daje imovinu bratu, ocu i majci kako ne bi ušao u proces podjele imovine sa suprugom.
Emini-Stublla kaže da je u jednom sudskom predmetu suprug upisao svu imovinu na ime oca i odbio plaćati alimentaciju za dijete uz obrazloženje da nije imao dovoljno primanja. “Ne možete izbjegavati plaćanje alimentacije ako posjedujete zemlju — možda nemate gotovinu, ali možete prodati zemljište i tako ispuniti svoje obaveze”, objašnjava i pritom dodaje da je pokrenula tužbu protiv registrovanog vlasnika zemljišta, tj. djetetovog djeda.
Feminističko zastupanje ekonomska prava
Iako je od 2016. godine obavezno da se imovina stečena u braku registruje na ime oba supružnika, žene koje traže ekonomsku pravdu hvataju se ukoštac s golemim institucionalnim problemima. Ipak, dodaju li se na sve to troškovi pokretanja sudskih postupaka, žene su često primorane da odustanu od pravičnosti i ostanu zavisne.
“Rješavanje imovinskih pitanja pred sudom može potrajati i deset godina, što opterećuje žene jer moraju platiti advokate, poreze, vještačenje — ta im se svota vraća samo ukoliko dobiju predmet”, objašnjava Emini-Stublla. “Za podizanje tužbe treba izdvojiti oko 1000 eura. Kada žena ne posjeduje novac, ona ne može priuštiti pokretanje bilo kakvog postupka, pa mora trpjeti fizičko, psihičko i ekonomsko nasilje.”
Kako ističe pravnica Merita Emini-Stublla, brojne žene ne mogu priuštiti brakorazvodne parnice. Fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.
Nazad u prištinskoj sigurnoj kući, Agime se prisjeća svojih gorkih iskustava. “U tuđem hljebu nema utjehe”, kaže dokraja razočarana.
Taj neutješnost — koja se očituje kroz izolacije i višestruke oblike nasilja — nerijetko završava podnošenjem zahtjeva za razvod. Uzlazni trend razvoda koji se bilježi nekoliko godina unazad Emini-Stublla pripisuje znatnom povećanju nivoa svijesti među ženama, koje više ne žele pošto-poto držati na okupu nasilan i neravnopravan brak.
Kako navodi, žene i muškarci i dalje ne shvataju koncept “zajedničke blagajne”, što nužno ne podrazumijeva jednake novčane prinose. “Ponekad muškarac ubaci četiri eura, a žena jedan, ili obrnuto. Porodice ne shvataju da se porodica razvija kroz zajedničke odluke”, naglašava.
Prema mišljenju ombudsmana Qelaja, žene su svjesne načina na koje su diskriminisane zato što one pate, dok bi muškarci ti koji bi trebali biti svjesni činjenice da bi jednom zasvagda trebali odustati od tradicionalnog uvjerenja da oni imaju prava koja žene ne mogu uživati.”
Mimoza Mustafa više vjeruje u istrajnost žena i djevojaka na polju ostvarivanja punih ljudskih, ekonomskih i političkih prava negoli u državne politike i političku volju nadležnih aktera. “Nadam se da ćemo svojom upornošću kao žene iz svih generacija, etničkih skupina, društvenih klasa i profesija natjerati državu i vladine mehanizme da promijene diskriminirajući pristup ženama”, zaključuje.K
*Urednička napomena: Imena intervjuisanih žena promijenjena su radi zaštite njihovog identiteta.
Naslovna fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.