Više od 20 godina nakon završetka rata na Kosovu, gotovo svi nestanci i ubistva novinara ostaju nerasvijetljeni. Iz novinarskih udruženja i s Kosova i iz Srbije opetovano su apelovali na nadležne da se ti slučajevi obrade, ali porodice za to vrijeme ne pronalaze utjehu u novim informacijama o njihovim najmilijim.
Ova tema već decenijama stvara podjele između albanske i srpske zajednice u zemlji. Posljednjih godina se osnivaju komisije u namjeri da se održi zanimanje političkih aktera i institucija za ovaj problem. Međutim, njihovi zaključci ukazuju na nemar i sveprisutnu politizaciju — što se ogleda u površnim istragama, prebacivanju krivice i odsustvu temeljne podrške za uvrštavanje ovog pitanja u politički dijalog.
U nastavku vam donosimo priče o 15 novinara s Kosova koji se i dalje vode kao nestali ili su ubijeni na samom kraju rata ili neposredno nakon, i za koje pravda ostaje nedostižna još uvijek.
Marjan Melonashi: septembar 2000. godine
Dana 9. septembra 2000. godine, Marjan Melonashi je napustio svoje radno mjesto u centru Prištine u 14:10 sati, kada je i posljednji put viđen. Svjedoci/kinje kažu da je sjeo u narandžasti taksi prekoputa i zaputio se ka stanu. Prema reportaži koju je Associated Press pripremio nekoliko dana kasnije, Melonashi je prije nestanka dobio niz prijetećih poziva. Njegovi kolege/ice su bili zabrinuti za njegovu sigurnost.
Melonashi, svojevremeno reporter programa Radio-televizije Kosovo na srpskom jeziku, jedan je od 15 novinara koji su nestali prije dvije decenije. Ni protiv počinitelja ni protiv naručitelja tih ubistava do sada nije podignuta niti jedna optužnica.
Umjesto toga, ova tema se naizmjenično načinje samo na Dan slobode medija i koristi za upiranje prsta u vlade Kosova i Srbije — s obzirom na to da među nestalim i ubijenim novinarima ima i Srba i Albanaca. Ili onih koji su poput Melonashija porijeklom pripadali i jednom i drugom narodu.
Melonashijeva majka, Cica Janković, prijavila je nestanak sina istog dana kada se nije vratio kući s posla. Otišla je u Ured Misije Ujedinjenih nacija na Kosovu (UNMIK), koja je po završetku rata u junu 1999. godine postala organ izvršne vlasti u zemlji i njena sigurnosna služba. Janković je nestanak prijavila i Međunarodnom crvenom krstu te Ministarstvu unutrašnjih poslova Srbije.
Šta se dogodilo od trenutka kada je Melonashi ušao u narandžasti taksi te kobne subote do trenutka kada su njegovi roditelji shvatili da je nestao? Pet godina kasnije, UNMIK je otvorio istragu o incidentu u okviru koje je ustanovljeno da niko nije bio ispitan u vezi s Melonashijevim nestankom. Istražni postupak je ubrzo zatvoren i nikada nije doveo do podizanja optužnice.
Na spomen Melonashijevog imena reakcije su različite. Neki tvrde da je 24-godišnjak bio meta zato što je radio za program na srpskom, usto što je bio zaručen za Srpkinju. U mjesecima nakon sukoba, odmazde protiv srpskog stanovništva u zemlji — kao i protiv onih za koje smatralo da su izdali Kosovo ili svoje albanske korijene — bile su učestalije nego ikada.
“Važno je ne dozvoliti da ovi zločini padnu u zaborav”, naglašava Jelena Petković, novinarka koja je godinama izvještavala o ovoj temi i razgovarala s mnogim članovima/icama porodica ubijenih ili nestalih. “Ove zločine ne smijemo zaboraviti i obavezni smo podržati svakog kolegu koji se želi baviti ovom temom.”
Afrim Maliqi: decembar 1998. godine
Afrim Maliqi je bio novinar lista Bujku (“Zemljoradnik”).
Bujku je u toku 90-ih predstavljao zanimljivost na novinarskoj sceni Kosova. U razdoblju kada su brojni albanski novinari/ke s Kosova odstranjivani s radnih mjesta na javnim radijskim i televizijskim kućama, a magazini na albanskom kao što je Rilindja (“Preporod”) gašeni, jedino je štampanim medijima koje vlada u Beogradu nije ocijenila kontroverznim bilo dozvoljeno da izbacuju novinske sadržaje. Tako jedan poljoprivredni magazin nije percipiran kao prijetnja u očima onih koji su nastojali obuzdati disidenciju kod kosovskih Albanaca/ki na polju politike.
Prema tome, Maliqi i mnoštvo drugih novinara/ki odlučili su objavljivati političke članke u tom poljoprivrednom magazinu, koji je odjednom postao izvor ponajboljeg izvještavanja u jeku sve napetije atmosfere na Kosovu.
Dana 2. decembra 1998. godine, Maliqi je prolazio automobilom kroz prištinsko naselje Sunčani Brijeg sa svojim bliskim prijateljem Hyzrijem Tallom, inače zapovjednikom u Oslobodilačkoj vojsci Kosova (OVK). Talla je došao u Prištinu da posjeti porodicu u pauzi između borbi vođenih u oblasti Lab, na sjeveroistoku Kosova,
Na njihovo vozilo iznenada je otvorena vatra. Stanari/ke okolnih zgrada koji su vidjeli pucnjavu s prozora čuli su počinitelje da razgovaraju na srpskom.
U pucnjavi je povrijeđena jedna djevojčica, koja nikada nije svjedočila pred sudom iz straha za život. Policija se vrlo brzo pojavila na licu mjesta, kao i tužitelj, no Maliqijeva kćerka Gresa je u iskazu koji je dala mnogo godina kasnije rekla da još nisu sigurni šta se desilo tog dana.
Kako sugerišu stručnjaci/kinje, jedan od ključnih razloga usljed kojih pitanje ubijenih i nestalih novinara ostaje neriješeno jeste tranzicija kojom su tokom godina bili obilježeni sudski i policijski sistem Kosova. U vremenu Maliqijevog ubistva, lokalna policija je mahom bila sastavljena od Srba s Kosova i ujedno izložena političkom utjecaju Beograda. Nakon NATO-ovog bombardovanja 1999. godine te povlačenja oružanih i policijskih snaga Srbije, Kosovo je defakto ušlo u razdoblje protektorata, u kojem je Privremena misija Ujedinjenih nacija upravljala policijskim i pravosudnim tijelima sve do proglašenja nezavisnosti Kosova 2008. godine.
Gresa Maliqi se sjeća da njenoj porodici nije bilo dozvoljeno da razgovaraju s policijom, s tim da im je dopušteno samo da sutradan pokupe Afrimovo tijelo. U to vrijeme niko od njih nije pozvan u policiju na saslušanje u vezi s nemilim događajima. Međutim, jedan policajac im je otkrio da je Maliqi ubijen primivši “30 metaka u tijelo”. Imao je 33 godine.
Kao jedan od osnivača kulturnog centra u Podujevu utemeljenog 1990. godine, Maliqi je prvobitno izvještavao o umjetnosti i kulturi. U svom prvom političkom članku, koji je objavljen u februaru 1995. godine u Bujkuu, osvrnuo se pak na diskriminaciju s kojom su se 90-ih svakodnevno suočavali Albanci/ke i dalje zaposleni u institucijama koje su faktički gledano bile srpske. Gresa kaže da je njen otac također pisao o masakrima, ubistvima i paljenjima sela. O njegovoj smrti do danas nije pokrenuta istraga.
Teško je izvještavati o ovoj temi, a ne izazvati gnjev jedne ili druge etničke skupine involvirane u sukob na Kosovu.
Novinari/ke i svi ostali koji su znali Melonashija tvrdili su da je njegovo izvještavanje legitimizovalo to što su političke pristalice Slobodana Miloševića ili vladajuće elite u Beogradu zauzeli glavnu televizijsku kuću. Radio-televizija Kosovo, za vrijeme Jugoslavije poznata kao Radio-televizija Priština, bila je stanica tada mahom sačinjena od albanskih novinara/ki te je zadovoljavala potrebu za izvještavanjem na albanskom jeziku u Jugoslaviji — što je bio odraz strukture stanovništva u tadašnjoj pokrajini Srbije.
Drugi su govorili da Maliqi nije trebao njegovati bliske veze s OVK. Prema tom narativu, s obzirom na to da je decentralizovana gerila koje se suprotstavila Jugoslavenskoj armiji i srpskim paravojnim formacijama mnogima bila trn u oku, pa tako i policijskim snagama koje su mahom bile srpske, Maliqi je stavio vlastiti život u opasnost vozeći se sa zapovjednikom OVK.
“Mi se kao novinari moramo kloniti politizacije takvih tema”, objašnjava Petković. “Naravno da nešto poput ovog može biti politizovano. Ipak, mislim da temi moramo pristupiti iz humanitarnog ugla, jer je se ovdje radi o osnovnim ljudskim pravima.”
Naime, ona konstatuje da bi se rješavanjem ovih slučajeva mogla pružiti jasnija slika o praksi ušutkivanja političkih protivnika i njihovih pristaša zasnovanoj na otmicama i brutalnim ubistvima. Ukoliko to ne bude učinjeno, novinari/ke s Kosova ubuduće bi mogli izbjegavati rad na reportažama o osjetljivim temama — kao što su skorašnje optužnice protiv vodećih figura iz redova OVK ili kosovskih političara.
Xhemajl Mustafa: novembar 2000. godine
Beriane Mustafa otvoreno je poručila da ništa ne smije stajati na putu rasvjetljavanja ubistava onih koji su etiketirani kao politički protivnici neposredno nakon rata na Kosovu. Berianin otac, Xhemajl Mustafa, zasigurno je bio najviše pozicionirana ličnost koja je postala žrtva politički motivisanog ubistva na Kosovu. Svega nekoliko dana prije nego što je ubijen, Mustafa je napisao tekst u kojem je iznio tvrdnju da je Kosovo oslobodio NATO, ne OVK.
“Čvrsto vjerujem da su ubistva i kidnapovanja novinara bila politički motivisana i da su političke sile doprinijele činjenici da ti slučajevi ni dan-danas nisu rasvijetljeni”, naglašava Mustafina kćerka. “Nemoguće je da jedan istaknuti novinar kao moj otac bude ubijen usred bijela dana u Prištini i da niko ne zna ništa o tome.”
I sama novinarka, Beriane tvrdi da svako ko odluči targetirati novinare za smaknuće ili nestanak ima samo jedan cilj u glavi: “da ušutka pojedinca i spriječi proces izvještavanja te da zastraši svakoga ko želi govoriti o tome ili izvještavati o sličnim pitanjima.”
“Prema tome, da, cilj svih počinjenih ubistava bilo je i da se jedno ušutka i da se drugi zastraše”, objašnjava. Mustafa ujedno smatra da priroda izvještavanja kojim su se bavili neki od nestalih ili ubijenih novinara nije olakšavajuća okolnost zbog koje počinitelji tih zločina ne bi trebali biti izvedeni pred lice pravde.
“Ne mislim da bi se etnička pripadnost novinara trebala uzimati u obzir prilikom razmatranja ovih slučajeva, baš kao ni kvalitet njihovog izvještavanja. Iako je jasno da su pojedini možda izvještavali tako da direktno služe interesu određene političke strane tada uključene u konflikt na Kosovu, svrha njihovih ubistava bila je da se ušutkaju”, zaključuje.
Enver Maloku: januar 1999. godine
Enver Maloku izvještavao je o političkim zbivanjima za Radio-televiziju Priština sve do 1993. godine, kada je veći dio zaposlenih albanske nacionalnosti ili dobio otkaz ili napustio servis: kao razlog za to naveli su politički pritisak. Maloku je potom preuzeo glavnu rukovodeću poziciju u Kosovskom informacijskom centru (KIC) — mreže dopisnika/ca, a isprva i pristalica Demokratske lige Kosova (LDK).
KIC je prikupljao informacije o svemu što se dešavalo u udaljenijim dijelovima Kosova u toku 90-ih, istovremeno promovišući aktivnosti LDK i njenog osnivača, Ibrahima Rugove. Kako se mreža u toj deceniji proširila, postali su najpouzdaniji izvor informacija i defakto nacionalna novinska agencija.
Malokua su prvi put pokušali ubiti u julu 1998. godine, kada je na njega pucano ispred ulaza u njegov stan. Još jedanput su ga pokušali ubiti u januaru 1999. godine, ponovo ispred stana. Njegova supruga je čula pucnjeve i vidjela ubice u bijegu. Maloku je prebačen u bolnicu, gdje je podlegao povredama.
Momir Stokuća: septembar 1999. godine
Za sestru Momira Stokuće, etnička pripadnost nije igrala ulogu u tome na koju će se adresu obratiti za pomoć kada je u jednim srbijanskim novinama pročitala vijest da je u Prištini ubijen njen brat.
Branka Damjanović se uznemirila kada se Momo, kako su ga odmilja zvali u porodici, jedne prilike nije javljao na telefon. Njen brat je kao novinar srbijanskog dnevnog lista Politika odlučio ostati u Prištini nakon sukoba, uvjeren da je međunarodno prisustvo garant njegove sigurnosti — pored toga, prema riječima njegove porodice, tvrdio je da nikada nije uradio ništa što bi ga učinilo metom.
Policija UNMIK-a je telefonskim putem obaviještena da se u prištinskom naselju Pejton dogodio incident. Njihovi službenici su pronašli Momu ubijenog na podu spavaće sobe. Čim je čula vijest, Damjanović je u šoku otputovala u Prištinu. Niko joj nije ponudio bilo kakve informacije.
Nikakvih informacija nije bilo ni godinu dana kasnije. Nakon još dvije godine, Damjanović je ponovo otputovala u Prištinu sa svojim susjedom Albancem da bi se raspitala o istrazi. Slali su ih od jedne policijske stanice i arhive do druge, sve dok nisu uvidjeli da su svi tragovi vezani za incident zametnuti.
Bekim Kastrati i Bardhyl Ajeti: 2001. i 2005. godina
Nisu se svi takvi incidenti odigrali u haotičnom razdoblju u mjesecima neposredno nakon kraja sukoba na Kosovu. Novinari Bekim Kastrati i Bardhyl Ajeti ubijeni su 2001, odnosno 2005. godine. Obojica su radili za Bota Sot (“Svijet danas”), bivši list dijaspore i dalje poznat po afilijaciji s LDK i nekadašnjim predsjednikom Rugovom.
Njihova ubistva konkretno oličenje su političkih podjela na Kosovu unutar albanske zajednice. Naime, Rugova je u ranim 90-im postao najprepoznatljiviji albanski političar na Kosovu kao pobornik mirnog, ali strateškog pristupa iznošenju političkih zahtjeva kosovskih Albanaca/ki.
To se kosilo s pristupom OVK, čije je rukovodstvo smatralo da je bilo neophodno organizovati oružani otpor i radi zaštite građana/ki Kosova, koji su tada bili na meti Jugoslavenske armije, i radi skretanja pažnje na zločine počinjene širom zemlje. Ta ideološka podjela prenijela se i u relativno miran period početkom 2000-ih.
I Kastrati i Ajeti su kritikovali OVK u svojim tekstovima, a Bota Sot je podržavala hapšenje bivših pripadnika OVK u sklopu “šire kampanje borbe protiv kriminala”. Kastrati je ubijen u vožnji s Besimom Dajakuom, tjelohraniteljem predsjednika Rugove, te Ganijem Gecijem, istaknutim funkcionerom LDK i nekadašnjim borcem OVK. Kastrati i Dajaku nisu preživjeli, dok je Geci ranjen. Uzgred rečeno, i Geci je otvoreno kritikovao OVK kao eks-insajder.
Ajeti je u svojim sedmičnim kolumnama branio potrebu za procesuiranjem članova OVK pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY), pri čemu je kritikovao nacionalistički nastrojene albanske demonstrante/ice koji su zahtijevali od međunarodnih snaga da oslobode uhapšene pripadnike OVK.
Kako stoji u izvještaju Vijeća za zaštitu novinara koji je objavljen u vrijeme njegove smrti, Ajeti je bio u procesu napuštanja Bota Sota jer je htio pokrenuti konkurentski list koji bi mu poslužio kao oslonac u izvještavanju. U maju 2005. godine, podnio je pritužbe u kojima je naveo da je dobio prijetnje zbog tekstova. Dana 3. juna 2005. godine, zaputivši se iz Prištine ka Gnjilanu, ustrijeljen je za volanom iz neposredne blizine, iz automobila u prolazu.
Krist Gegaj: septembar 1999. godine
Krist Gegaj, ubijen 1999, i Shaban Hoti, ubijen 1998. godine, nisu bili novinari cijelim tokom karijere, iako su se bavili novinarskim radom netom prije ubistva. Gegaj je početkom 90-ih imenovan za sekretara Saveza komunista Kosova, što je bio kontroverzan potez s obzirom na to da je Savez Komunista Kosova u prethodnim godinama “očišćen” od najmoćnijih albanskih članova. Za one koji su ostali u Partiji — i zauzeli pozicije u vrhu — držalo se da su odani Slobodanu Miloševiću.
Prema podacima iz istraživanja Udruženja novinara Srbije te intervjua s tadašnjim direktorom Radio-televizije Priština, Miladinom Jovićem, Gegaj se 1997. godine obratio Joviću s molbom za posao i on ga je zaposlio u redakciji radijskog i televizijskog programa na albanskom jeziku, kojoj je nedostajalo kadra. Jović kaže da je Gegaj bez problema izvršavao poslovne obaveze sve do aprila 1999. godine, kada ga je Gegaj zamolio da bude pošteđen svakodnevnog dolaska na posao zato što je smatrao da je njegova sigurnost bila ugrožena.
Gegaj je živio u Istoku, gdje je prethodno obnašao funkciju u lokalnoj vlasti. Tamo je u septembru 1999. godine presretnut dok se u blizini svog imanja brinuo o domaćim životinjama. Priče o tome kako je barbarski mučen do smrti još uvijek kruže istočkim krajem, izazivajući jezu čak i kod onih koji ne odobravaju odluke novinara političara. Gegajevo tijelo je narednog dana izvučeno iz rijeke nedaleko od mjesta ubistva.
Shaban Hoti: juli 1998. godine
S druge strane, Shaban Hoti često biva izostavljen sa spiskova novinara koji su nestali ili ubijeni u toku i nakon sukoba na Kosovu. Jedan od razloga je taj što je Hoti, nekadašnji profesor ruskog jezika, radio kao prevoditelj s ruskim novinarima koji su se u julu 1998. godine zaputili na zapad Kosova kako bi intervjuisali vojnike OVK. Njegova smrt za sobom povlači pitanje trebaju li medijski radnici/e — oni čija je uloga u pripremi date reportaže presudna iako nisu novinari/ke ili reporteri — biti obuhvaćeni razgovorom o targetiranju novinara/ki.
Bekim Blakaj, direktor Centra za humanitarno pravo Kosova, porazgovarao je s Petković o Hotijevom slučaju za potrebe članka koji je pripremilo Udruženje novinara Srbije. Blakaj je rekao da je srbijanska policija rekla Hotiju i ruskim novinarima da ne idu dalje od tačke za koju su napomenuli da je pod kontrolom OVK. Pročulo se da su njihove jedinice zaustavljale autobuse i automobile te izvodile putnike/ce, izjavio je Blakaj.
Blakaj se referiše na Hotija kao prevoditelja i novinara, mada je jasno da je u vrijeme zarobljavanja isključivo prevodio. OVK je njega i njegove ruske kolege presrela 21. jula. Novinari su pušteni istog dana, ali je Hoti pet dana kasnije upucan na planini Beriša.
Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su 2001. godine na mjestu na kojem je prema svim indicijama i ubijen. Za razliku od drugih slučajeva, u Hotijevom su protiv počinitelja zločina podignute optužnice. ICTY je osudio Hajredina Balaja, pripadnika OVK iz te regije, na 13 godina zatvora za ubistvo Hotija i još osam civila.
Ljubomir Knežević, Mile Buljević i Aleksandar Simović: 1999. godina
Drugi, poput Ljubomira Kneževića, Mileta Buljevića i Aleksandra Simovića, nestali su u maju, junu odnosno augustu 1999. godine. O okolnostima tih nestanaka javnost vrlo malo toga zna.
Shefki Popova: septembar 2000. godine
Shefki Popova je bio jedan od najistaknutijih novinara Rilindje kada je umro. Kada je ponovo pokrenuta nakon rata, iako nije dugo trajala, Popova je radio za Rilindju kao dopisnik iz Vučitrna, gdje ga je stanovništvo cijenilo zbog časnog izvještavanja poslije rata, između ostalog o OVK.
Njegovi prijatelji/ce govore da nije slučajnost to što je ubijen mjesec dana uoči prvih poslijeratnih općinskih izbora na Kosovu. Građani/ke su u masovnom broju izašli na te izbore, na kojima je prema nekim procjenama glasalo oko 80% lica s pravom glasa. Međutim, to je ujedno bila prva prilika da stranke stvore lokalna uporišta jer je moć do tada pretežno bila skoncentrisana na državnom nivou. Moguće je da se za osobe kao što su Popova smatralo da ugrožavaju tu novu dinamiku.
Ranko Perenić i Đuro Slavuj: august 1998. godine
Slučajevi nestanka Ranka Perenića i Đure Slavuja prvi su zabilježeni slučajevi nestanka novinara tokom sukoba na Kosovu.
Novinari Radija Priština nestali su u augustu 1998. godine na putovanju ka manastiru Sveti Vrači u Zočištu, gdje su namjeravali raditi reportažu o povratku otetih monaha. Nehotice su ušli na teritoriju Općine Orahovac, koja je u to vrijeme bila pod kontrolom OVK, te su posljednji put viđeni u poslijepodnevnim satima 21. augusta, u Velikoj Hoči.
U odnosu na većinu osoba s ove liste, Perenić i Slavuj su vjerovatno poznatiji većem krugu ljudi budući da je spomen-ploča postavljena u blizini mjesta njihovog nestanka u nekoliko navrata uništavana. To obilježje, na kojem je i na srpskom i na albanskom jeziku napisano: “Ovde su 21. avgusta 1998. nestali naši kolege novinari Đuro Slavuj i Ranko Perenić — tražimo ih”, bila je meta vandalskih napada od kada je podignuta i uklanjana je ukupno sedam puta .
Kako navodi Tatjana Lazarević, glavna urednica Kosseva — vodećeg kritičkog medija s Kosova na srpskom jeziku — uslovi za rješavanje ovih zločina nisu stvoreni još od rata.
“Prije svega nije stvorena politička klima”, objašnjava. “Institucije ne izvršavaju dužnosti na odgovarajući način i duboko su kriminalizovane. U tom kontekstu ne očekujem da će bilo koje krivično djelo biti obrađeno kako valja, a kamoli ona u kojima su žrtve osobe čiji je posao da političare i institucije pozivaju na odgovornost.”
Lazarević dodaje i da je etnička komponenta ovih slučajeva — koja prema njenom mišljenju ne bi trebala igrati nikakvu ulogu u svemu ovome — uzrokovala manjak interesa za njihovu obradu.
“Rat je završen, ali dva naroda ne samo da nisu postigla pomirenje, već je kontekst mržnje i animoziteta dobrano zabetoniran posebno unutar struktura vlasti i državnih narativa”, naglašava. “Vladajuće elite iste su one koje imamo još od početka 90-ih. Doslovno isti ljudi vode sve procese u našim zemljama nekoliko decenija unazad. U takvoj situaciji nas ne bi trebalo čuditi to što ovo pitanje nema epilog.”
Njeno je predviđanje da uspjeh u pogledu rješavanja ovih slučajeva neće biti ostvaren dokle god strane organizacije budu davale primarni zamah u njihovoj obradi. “Takve inicijative svedene su na projekte kojima upravlja mirovna industrija. To neko vrijeme bude seksi tema koju obično gura neko sa strane”, podcrtava Lazarević.
“Ni s jedne ni s druge strane ne postoje inicijative grasruts karaktera. Njih ne pokreću niti guraju ni sami novinari ni pripadajuća udruženja novinara. Da bi to bile istinske grasruts inicijative, potrebne su dvije stvari: shvatanje da ovo mora biti riješeno i vjerovanje da je to cilj za koji se vrijedno angažovati.”
Dok politički lideri/ke Kosova kao i novinarska udruženja i s Kosova i iz Srbiji još uvijek načinju temu nerasvijetljenih ubistava i nestanaka, gorući problem koji je u središtu cijele rasprave često se ignoriše. Naime, Lazarević smatra da nijedan novinar/ka nikada neće biti u potpunosti rasterećen/a dokle god u zraku visi mogućnost da će se nešto slično opet dogoditi.
“Rješavanje ovakvog pitanja olakšat će mi posao kao novinarki na Kosovu”, zaključuje. “To dugujemo i našoj profesiji i našim zajednicama.”K
Fotografije:Arrita Katona i Atdhe Mulla / K2.0. Sve fotografije su iz arhiva fotografija nestalih lica – nema fotografija Krista Gegaj, Shabana Hotija ili Mile Buljević jer nisu bile javno dostupne u arhivu.
Vrati se na monografiju
