Između života i smrti, umjetnici artikulišu pandemiju
Otkad je COVID-19 ušao u naše živote, umjetnici/e izražavaju ono što drugi ne mogu.
Kako verbalizovati iznenadnu žudnju za životom, strah od smrti, bezumnost ko zna kojeg dana provedenog u iščekivanju sutrašnjih vijesti kada je sutra neizvjesno? Kako možemo artikulisati ono što svakodnevno činimo snalazeći se na razmeđu opstanka i smrti?
Onda kada ništa od toga nismo mogli iskazati, usmjeravali smo pogled ka onima koji su mogli i nastojali to uraditi: ka umjetnicima/ama. Njihova muzika, pisanje, njihove slike, njihova poezija, njihov glas. Njihova djela su i još uvijek nas liječe, umiruju i čiste, s tim da su povremena bolna koliko i stvarnost u kojoj živimo. Ali, nije li upravo to ono što tražimo u umjetnosti? Odgovori. Pitanja. Izražaj što ga teško nalazimo u sebi.
Još od kada je pandemija COVID-19 stigla i na Kosovo, umjetnici/e se bore i da spoje kraj s krajem. Naime, budući da su galerije, izložbe i ostala kulturna događanja otkazana i u zemlji i u svijetu, međunarodni umjetnički programi su obustavljani, prolongirani, ukidani ili premještani u virtualni prostor, što jednostavno nije isto. Iako su neki kulturno-umjetnički projekti uprkos svim nevoljama realizovani i prilagođeni uslovima pandemije, umjetnici/e su kao i mnogi drugi ostali uskraćeni za primanja, kontakt s najmilijima i neophodnu razmjenu s kolegama/icama koja hrani posao. Pa i samu umjetnost.
U jeku pitanja života i smrti što nam visi iznad glave, koje smo već integrisali u vlastito bivstvovanje kao normalan dio svakodnevnice, pojedini umjetnici/e su se okrenuli umjetnosti kako bi pronikli u stvarnost — ili zabludu — u kojoj su se zatekli. Nadilazak trauma iz prošlosti, suočavanje s mogućnošću smrti, svakodnevno preživljavanje, pronalaženje života u sitnicama, borba s usamljenošću u izolaciji koja je jednolična te odabir življenja umjesto životarenja ustvari su samo neke od tema zastupljene u radu umjetnika/ca u posljednjih godinu dana.
K2.0 je o proteklih dvanaest mjeseci razgovarao s petero umjetnika/ca — muzičarom Liburnom Jupollijem, pjesnikinjom Norom Prekazi, slikarom Rronom Qenom te savremenim umjetnikom i umjetnicom, Dritonom Selmanijem i Doruntinom Kastrati — pritom se osvrnuvši na nekolicinu njihovih djela stvorenih od marta 2020. godine pa sve do danas, putem kojih su ovi kreatori/ce artikulisali krizu i nazreli život u toku pandemije.
Čežnja s Liburnom Jupollijem
Liburna Jupollija, jednog od najprogresivnijih muzičara s Kosova, COVID-karantin je zatekao u Francuskoj, gdje je Jupolli radio na muzici za predstavu zasnovanu na [pripovijetki] Fjodora M. Dostojevskog, “San smiješnog čovjeka”. Glavne uloge igraju Arben Bajraktaraj i Denis Lavant, dok je predstavu režirao Simon Pitaqaj.
U samoj predstavi, napisanoj 1877. godine, [lik koga tumači] Lavant, svojevremeno nominovan za nagradu César, spominje pošasti koje su opustošile ljudsku civilizaciju, prilikom čega je na premijeri izvedenoj u Parizu 2020. godine spisku tih pošasti dodao novi koronavirus. Publika se na to nasmijala (tada su se pozorišne izvedbe i dalje mogle gledati uživo u pozorištima). “Bila je to lucidna i nadasve katarzična upotreba novonastale situacije”, objašnjava Jupolli u jednom kafiću u Prištini godinu dana kasnije. “Niko još uvijek nije znao šta se dešava.”
Francuske vlasti su 16. marta zatvorile sve, i to u prvom redu škole i visokoškolske ustanove. Tako će Jupolli na više od dva izuzetno duga mjeseca ostati zaglavljen u Parizu, u stanu jednog prijatelja, nekoliko hiljada kilometara dalje od svoje djevojke i psa — koji su boravili u Prištini. “Gotovo tri mjeseca sam živio na laptopu”, kaže on, prisjećajući se 24-satnog virtualnog života.
Zatvaranje uslovljeno pandemijom uz stroge režime putovanja uvedene širom Evrope iznenadilo je mnoge, uprkos upozorenjima upućenim s Istoka. Biološke i nebiološke porodice kao i parovi odjednom su razdvojeni kako su se avioni parkirali u hangare, a granice zatvorile. Prije nego što se konačno uspio vratiti na Kosovo, Jupolli je dva mjeseca proveo u Francuskoj, a zatim jedan kratki period u karantinu u Švicarskoj.
Za razliku od drame [bazirane na djelu] Fjodora Dostojevskog, za koju je napisao muziku — tekst prati čovjeka koji gubi vjeru u vrijednosti svijeta i planira okončati život, izolacija provedena daleko od doma, od Kosova, kod Jupollija je izazvala osjećaj neutažive čežnje, čežnje proistekle iz ljubavi.
“Nikad u životu mi Kosovo nije nedostajalo koliko mi je nedostajalo u ta tri mjeseca”, ističe sada.
Jupolli se susreo s veoma strogim mjerama ograničenja kretanja u Francuskoj, gdje su i odlasci u kupovinu bili numerisani, ali malo relaksiranija situacija ga je dočekala u Švicarskoj, gdje ga je ugostio porodični prijatelj, Albanac, i to u kući na selu.
“Za mene je ovo bilo razdoblje u kojem se razvijam kao ličnost, razdoblje prihvatanja, reorganizacije i kontemplacije, razdoblje obilježeno ne samo preživljavanjem, nego sagledavanjem stvari za budućnost.”
Zaprepašten vijestima o smrti i svođenjem pandemije na brojke, što je bilo aktualno u prvim mjesecima 2020. godine, Jupolli govori o poražavajućoj tuzi s kojom se teško sučeliti kroz jedan muzički komad, muzički komad koji još uvijek nije smio napisati. Ipak, on podcrtava da je na nivou umjetnosti važno pružiti humanistički odgovor na ono što su nam donijela nedavna historijska događanja.
Čuven po svojoj naklonosti prema eksperimentaciji i inovaciji, muzičar u ovom razdoblju vidi šansu za ono što naziva “testiranjem budućnosti.” U svijetu umjetnosti je to, kako izdvaja, “mogućnost da se doprinese promjenama u kreativnoj industriji paralelno tome što će se u okvirima ovog novog sistema održati na životu naša čovječnost.”
Za Jupollija je protekla godina bila veoma užurbana, s obzirom na to da je radio na nizu knjiga i sarađivao s brojnim drugim umjetnicima/ama. Međutim, u periodu kada je i dalje bio daleko od najvoljenijih osoba, kada se nije ni znalo koliko će karantin zaista potrajati — odsječen od svog svijeta u Parizu i Švicarskoj i naoružan samo laptopom, spravom pomoću koje je kanalisao svoj kreativni naboj — ispostavilo se i to da su najintimnija djela koja je kreirao kao korona-izbjeglica ustvari ljubavne pjesme napisane njegovoj partnerici. Najzad, bio je to jedan ljudski čin, ako ne i najljudskiji od svih. “Za mene je to proizlazilo iz ljubavi koju osjećam prema svom narodu, prema životu.”
Sea Ride (draft)
Za vrijeme tromjesečne izolacije koju je proveo van Kosova, Liburn Jupolli se okrenuo muzici kako bi izrazio ljubav i izdaleka pružio utjehu svojoj partnerici. Tonski zapis kompozicije “Vožnja morem” (koncept).
Razmišljanje o smrti s Norom Prekazi
Kada nam je COVID-19 prije godinu dana pokucao na vrata, više nego ikada ranije smo počeli razmišljati o umiranju. Smrt se pojavljivala na televiziji i u vijestima, u dnevnim izvještajima Državnog zavoda za javno zdravstvo, a odjedanput i u kućama naših susjeda, u našim stambenim zgradama, pa i u našim porodicama.
Ljudi su obolijevali, i plašili su se onog najgoreg. I oni koji nisu obolijevali plašili su se najgoreg, svi osim skeptika. No, kada je smrt jedna sasvim realna mogućnost, strah od nje može vam promijeniti i poremetiti život koliko i sama smrt.
Mogućnost smrti je zakoračila preko kućnog praga nekih umjetnika/ca. Od marta 2020. godine, na Kosovu je od posljedica bolesti COVID-19 preminulo više od 1700 ljudi, dok je preko 78 000 zaraženo novim koronavirusom. U junu iste godine zaražen je i Faton Prekazi, brat Nore Prekazi — kosovskomitrovačke pjesnikinje.
Pjesnikinja se nedugo prije toga vratila s rezidencijalnog programa za umjetnike/ce koji je u Ljubljani organizovala Moderna galerija, a po njenom povratku su se svi pozaključavali u svoje domove, u skladu s restriktivnim mjerama. Prekazi je izolaciju provela sa svojim mužem i dvoje dječice u porodičnom stanu u Kosovskoj Mitrovici. Kada se učinilo da se život postepeno vraća u normalu, njen brat se teško razbolio od COVID-19 te je 26 dana proveo u bolnici. Bilo je ljeto — zaraza je dosezala do vrhunca.
U trenucima koje je provela u neizvjesnosti, čekajući da se njen brat oporavi, Prekazi je odlučila da piše jednim u njenom opusu manje zastupljenim pjesničkim izražajem koji je u prvom redu izrazito lirskog karaktera, iako na momente podsjeća na djela američkog pjesnika Raymonda Carvera. Naime, njena namjera je bila da prenese na papir stanje očajanja i patnje u kojem se našla.
The poet recalls the time spent in the garden of the Infectious Disease Clinic, waiting for her brother to be removed from the oxygen machine and leave the hospital. “It was very painful when I was at the hospital and I was down there, in this closed area, and the environment was so bad. I was in agony hearing all these people with COVID, coughing. And you understand how little we are. When the moment comes to confront death, nothing is important anymore, everything falls down.”
Nora’s experience at the Infectious Disease Clinic in Prishtina didn’t end there. Soon after her brother recovered her father got sick and was hospitalized with COVID-19, the poet was his caretaker and companion in the clinic for 13 days.
“For me trauma is the war in Kosovo in 1998-1999 and COVID” says Prekazi, “these are two traumas that are the same, because we were in direct confrontation with death.”
Despite all the valleys, the pandemic year has been a hive of life for Prekazi too, as she managed to pull together the first edition of the Zana literary festival. For the first time, the festival gathered poets from North and South Mitrovica, adding to the numerous cultural activities in Mitrovica and the virtual sphere.
Like those from war, Prekazi says, the faces and names of people she met during this COVID-19 crisis at the hospital won’t ever be forgotten. And after a year of near-death experiences that came too close to home, it is the small details of life that continue to be present in her poetry.
Opstojnost u nevjerici s Dritonom Selmanijem
Na drugoj stranici svoje sveščice crvene boje — prve od mnogobrojnih koje će ispuniti kratkim pjesmama, crticama i crežima u prvim sedmicama COVID-karantina — Driton Selmani piše: “Trauma preobražava samu strukturu onoga što se simulira kao stvarnost.” Godinu dana kasnije, ne može se sjetiti šta ga je nagnalo da to napiše, ali njegovi umjetnički radovi koji govore o obmanama karantinskog perioda nagomilavaju se u kutovima njegovog plavičastog ateljea u centru kosovske prijestolnice.
Selmani je izolaciju proveo u svom stanu u Prištini, zajedno sa suprugom i dvoje djece. “To je isto kao da ste u Cirque du Soleilu i svaki dan gledate istu publiku”, objašnjava umjetnik, koji se u prvim danima pandemije uistinu pretvorio u akrobata i animatora umova — pri čemu je animirao i svoj vlastiti.
Plastične vrećice ponovo su preuzele ulogu okosnice njegovog vizualnog i narativnog izražaja, no Selmani je ovaj put upotrijebio i papir, makaze i ljepilo kako bi ulovio monotoniju i opsjenu ranih dana COVID-19, i to kroz poeziju u kratkoj formi koju je stavljao na postere. Bio je to vizualni dnevnik njegovih utisaka dužine prikladne za Twitter.
Raznobojni kolaž stihova nalijepljen na jeftin karton prikaz je ekonomije lokdauna, imajući u vidu činjenicu da su prethodno spomenuti materijali vjerovatno jedini bili dostupni u prodavnicama, jednim od rijetkih esencijalnih privrednih subjekata koji su mogli raditi u martu, aprilu i maju 2020. godine.
Pandemija u povojima nije utjecala samo na estetiku Selmanijevog umjetničkog izražaja — baziranog na ono malo materijala koji je bio dostupan — već je zasijecala malo dublje, ispod sloja ponajsnažnijeg Selmanijevog alata: humora.
“Moj humor je često bio na meti napada”, ističe Selmani. “Postao je mračniji, direktniji i sadržajem teži”. Mješavina naivnosti, dvosmislenosti i sarkazma prisutna u njegovim kratkim pjesmama izravnija je u mnoštvu umjetničkih djela koje je Selmani pravio od marta 2020. godine pa do danas.
Jedna od najvažnijih pouka koju su mnogi izvukli iz COVID-19 svakako je ta da više nije moguće ignorisati stvarnost. Selmani je zato olabavio humor da bi se mogao što direktnije izražavati. “To je imalo snažan učinak. Nisam se pretvorio u vidovnjaka, ali se jesam osjećao kao da sam svakog dana išao da se ispovijedim. U pojedinim slučajevima humora nema — ono što sam mislio iskazao sam direktno.”
U isječcima iz Selmanijevih sveski, plakata i plastičnih kesa možemo pronaći sjeme njegovih misli kao i opservacije o zabludama koje dolaze uz prolazak kroz traumu, zatim preispitivanje stvarnosti, gubitak sposobnosti orijentacije u vremenu te novi dan apatično proveden u nevjerici.
“Opstanak je nasilan i iziskuje okrutnost”; “Granica između ljudi i životinja se briše”; “Bio jednom davno jedan lijep dan.”; “Iluzija je strategija onog što preživljava”; “Život je provokativniji od mene.”; “Užitak pomiješan s tjeskobom”; “Šta da radimo sa svom ovom tišinom?”
Uz zvuke katarzičnog slobodnog džeza kao saundtrekom višemjesečne izolacije, Selmani se okrenuo vizualnim prikazima kako bi zabilježio algoritam sadašnjice.
“Naša patnja je nepredvidiva”, podvlači Selmani. “Danas sam ovdje i razmišljam o budućnosti. Međutim, imam arhivu. O tome kontempliraš i svaka riječ koju proizvedeš je algoritam proizveden iz iskustva. Bilo mi je iznimno važno da to zapišem.”
Podcrtane nejednakosti s Doruntinom Kastrati
Kasiri/ke u prodavnicama, pekari/ke, čistači/ce i spremači/ce, komunalni radnici/e, zaposlenici/e benzinskih stanica… Ovo su samo neki od esencijalnih pripadnika/ca radne snage koji su za vrijeme prošlogodišnjeg COVID-lokdauna dobili na vidljivosti — za promjenu.
Radnici/e svojevremeno na začeljima platnih ljestvica u roku od nekoliko sedmica postali su nezamjenjivi na prvom frontu borbe protiv globalne krize.
Ipak, pandemija je samo podcrtala razne nejednakosti izražene u životima radnika/ca i mnogih drugih osoba koje ne učestvuju u radnoj snazi i koje uopće nemaju pristup zaposlenju. Bilo je teško izbrisati iz pamćenja realnost davno izgubljenu u svakodnevnoj inertnosti na kojoj počiva današnji sistem. Stanje na Kosovu nije bilo nimalo drugačije.
U slučaju umjetnice Doruntine Kastrati, pak, eksploatacija je dio porodične historije. Kastratina majka je svojevremeno radila u tvornici lokuma cirka dvanaest sati dnevno, usto što je njena dnevnica iznosila 1,50 eura. “Izbliza sam mogla vidjeti — kroz iskustvo svoje majke — kako izgleda maksimalna eksploatacija radničke klase”, izdvaja Kastrati. Ona već nekoliko godina proučava iskorištavanje radnika/ca, što je trenutno glavna tema u njenim umjetničkim radovima.
Restrikcije kretanja uslovljene pandemijom u martu i aprilu uhvatile su Kastrati u jeku snimanja kratkog dokumentarnog filma koji prati iskustva radnika/ca zaposlenih u kompaniji Betelenka. S tim preduzećem je Vlada potpisala ugovor o izgradnji “Autoputa nacije” — koji povezuje Albaniju i Kosovo — te autoputa na relaciji Kosovo – Sjeverna Makedonija.
Kastrati u filmu razgovara s radnicima/ama koji su doživjeli nezgodu na poslu, zbog čega im je rad onemogućen.
“Zanimala me je eksploatacija radničke klase, kao i odstranjivanje radnika/ca s posla, u okviru čega su lišeni sigurnosti”, objašnjava Kastrati. “Sada žive s invaliditetom i njihovi bližnji nemaju prihoda, tako da, ako oni ne rade, cijele porodice nemaju šta da jedu.” Pandemija je one koji su ionako živjeli na marginama gurnula na samu ivicu opstanka. “Kad razgovaramo s njima, govore nam da su ostali bez zaposlenja i da su zato sada, tokom pandemije, na neki način već i mrtvi.”
U svom umjetničkom projektu Kastrati prikazuje svjedočanstva zaposlenika/ca preduzeća Betelenka koji su pretrpjeli nezgode i ostali uskraćeni za bilo kakvu socijalnu pomoć ili naknadu.
Za razliku od radova ostalih umjetnika/ca predstavljenih u ovom tekstu, Kastratino djelo nije nastalo kao djelo vezano za pandemiju, ali je njime postalo. Stoga je i relevantno u kontekstu sve veće neimaštine na Kosovu, gdje su nedostatak socijalnih politika i nezaposlenost otprije bili izuzetno loša kombinacija.
Hiljade novih porodica je u prvim mjesecima lokdauna zatražilo pomoć od humanitarnih organizacija kao što je Crveni krst, ili od javnih institucija. Nejednakost koju mnogi od nas svakodnevno proživljavaju dodatno je pogoršana kako se povećao broj osoba u stanju potrebe.
Pošto su tek uvedene mjere ograničenja kretanja, Kastrati i njena ekipa — zajedno s kustosicom Hanom Halilaj i filmskim producentom Leartom Ramom — posjetili su neke od lokacija nedaleko od Bulevara Billa Clintona u Prištini gdje se okupljaju dnevničari/ke, čekajući ljude u potrazi za ispomoći.
“Građani/ke su uređivali vrtove, renovirali… Dakle, u tih desetak dana — dok ih policija nije blokirala — privremeni radnici/e su se i dalje okupljali, krijući se iza zgrada. Ali onda su nestali.”
“Novonastale okolnosti su im otežale život. Situacija je već bila ozbiljna i prije pandemije. I prije su bili izgubljeni. Ovo ih je samo dotuklo.”
Kratki dokumentarni projekt Doruntine Kastrati pod naslovom “Kada je odlazila, smrt nam nije ni zatvorila oči” (isječak iz filma dostupan iznad) bavi se radnicima/ama suočenim sa eksploatacijom.
Živjeti s Rronom Qenom
Još u prvim danima pandemije Rron Qena je rekao sebi: “Ako je ovo kraj, onda cijeli svoj život moram pretočiti u jednu sliku.”
Za čovjeka koji je navikao da vrijeme provodi sam u ateljeu, pandemija je bila samo jedan malo smrtonosniji izgovor za višesatno slikanje, čija je svrha bila da odagna konfuziju. “Prilično smo usamljeni u ateljeima”, napominje Qena. “No, društvo nam je itekako potrebno, jer svoje slike slikamo da bi ih neko drugi mogao vidjeti.”
Na pitanje o nevoljama bavljenja umjetničkim stvaralaštvom pod pritiskom apokaliptičnog ishoda Qena je ponudio sljedeći odgovor: “Moj otac [likovni umjetnik Agim Qena] govorio je da bi ljudi trebali naučiti da se igraju sami sa sobom. To je primarni zadatak u životu. Ukoliko se osjećate ugodno sami sa sobom, ako imate samo papir i olovku, onda će vam biti lakše podnijeti vanjski svijet, s obzirom na to da imate nešto da pokažete. I sam sam želio da nešto pokažem, pa sam stalno želio još, želio sam da se usavršim i ujedno pokušam naći ljepotu kada ju je teško vidjeti.”
Pandemija se nametnula kao podsjetnik na prošlost, na rat, i na neki način je donijela ponovno suočavanje sa smrću. Uprkos tome, u pozadini je bio grad koji je slikao i prije, pod slojem dima, gotovo iščezao u nastalom haosu — Qena je počeo uživati u slikanju Prištine u punom spektru boja. “Gradu se dogodilo nešto predivno: opet smo začuli cvrkut ptica, nije bilo više toliko auta ni ljudi… Priština je opet ličila na grad, kao što i treba da liči.”
U tom elementu, pronalazeći ljepotu u svoj toj pomutnji, Qena je naslikao uspomenu na vrijeme koje je proveo (ili provodio) sa svojom djevojkom pored berlinskog kanala. U toj slici je osvježio razmišljanja o zajedničkim trenucima provedenim kraj rijeke, osvježivši pritom samu uspomenu i žudnju za životom — što je naglašeno viškom boje na platnu.
“Činilo se kao da je to posljednji čas, a ako je kucnuo posljednji čas, kao umjetnik uvijek imate osjećaj da niste rekli sve. Prema tome, mislim da je to bilo to. Želio sam pokazati mnogo više. Za umjetnika život prolazi brzo i uvijek imate osjećaj da niste mogli reći sve ono što ste željeli. Povrh toga, nedostajali su mi ti trenuci, tako da sam ih želio oživjeti.”
Fotografije: Atdhe Mulla / K2.0.
-
- Ovaj članak je napisan na albanskom.