Lisa* je tog dana nekako zabušantski privela kraju jutarnje obaveze na poslu. Usput je nabasala na prijatelja s kojim dugo nije razgovarala — njihov posljednji susret nije bio nimalo prijatan. Ipak, ovaj put je stala i razmijenila s njim nekoliko riječi, pa ju je na kraju pozvao na ručak.

Jedna misao ju je nagnala da prihvati njegov poziv: smatrala je da je prošlo dovoljno vremena da se ne jave nove razmirice. Željela je provesti neko vrijeme s njim, van kancelarije, ali možda je presudilo to što je bila na pauzi za ručak i ogladnjela.

Otišli su u salonski bar u blizini njenog radnog mjesta i sjeli na široku terasu, gdje su stolovi bili razmaknuti. Iznenadila se kada je ugledala mnogo ljudi, što i nije bilo neuobičajeno za to mjesto i to doba dana. Polako ju je obuzimala nelagoda, za koju se nekoliko sati kasnije istog dana, 13. marta 2020. godine, ispostavilo da je opravdana.

Nekoliko dana unazad kružile su glasine o opasnom širenju COVID-19. Kina je već bila zahvaćena pandemijom dok su iz Italije pristizale vijesti o jezivim posljedicama zaraze.

S obzirom na intenzivan protok ljudi između Italije i Albanije te između Albanije i Kosova, Lisa je pomislila da je virus najvjerovatnije stigao i u potonju zemlju. Zbog tih računica se više nije željela zadržavati u baru, ali se konobar već nadvio nad njihov sto. Naručila je hranu samo da bi ga se riješila. Isto je učinio i njen prijatelj Kela*, no kako nisu željeli jesti u lokalu, uzeli su hranu i izašli čim se konobar vratio.

Dopola su pojeli porcije koje su ponijeli sa sobom u park, sve vrijeme diskutujući o mogućim posljedicama virusa. Nakon toga su se vratili na posao: ona u svoju kancelariju, on u lokalni kafić u kojem je radio tog dana.

Lisa je po povratku spazila da su njeni kolege/ice panično razgovarali o pandemiji. Iskoristivši metež, odlučila je da izađe s posla i ponovo se sastane s Kelom, ali mu je rekla da ne želi sjediti u kafiću. Tako su kupili nekoliko piva u jednoj maloj prodavnici i otišli da piju u dvorištu jednog od fakulteta Univerziteta u Prištini, vodeći opušten razgovor koji je trajao nekoliko sati.

Kabinet Vlade je tog popodneva održao hitni sastanak. Malo nakon 17:00 sati, tadašnji premijer je na konferenciji za medije saopćio da su dvije osobe pozitivne na COVID-19, što je označilo prve slučajeve zaraze na Kosovu. Ujedno je najavio i da će kabinet Vlade naknadno donijeti odluku o daljnjim mjerama suzbijanja zaraze.

Budući da je češće provjeravala telefon, Lisa je tu vijest pročitala prva. Zbog mnoštva nepoznatih varijabli, Lisa i Kela su se dogovorili da se vrate u svoje stanove u naselju Bregu i Dijelit te nastave razgovor putem interneta.

Mjeseci izolacije

U petak, 13. marta, Vlada je počela uvoditi niz preventivnih mjera usmjerenih na suzbijanje virusa. Gro privrednih subjekata je zatvoreno, a zemlja je nekoliko dana kasnije ušla u izolaciju. Građanima/kama je bilo dozvoljeno da se kreću van svojih domova samo tokom dana, i to u kratkim vremenskim intervalima.

Prvog mjeseca preventivnih mjera, kretanje je bilo dozvoljeno u trajanju od četiri sata tokom dana. Međutim, kako je broj zaraženih rastao, tako su se restrikcije pooštravale: aktivnosti na otvorenom mogle su se obavljati u trajanju od samo 90 minuta dnevno. Usto su pojedine općine stavljene pod puni karantin, pri čemu je ulaze i izlaze kontrolisala policija, dok je međuopćinski saobraćaj bio zabranjen.

Usljed svih tih promjena, način života je postao čudan. Brojne osobe se mjesecima nisu viđale jedne s drugima, utoliko što je produženi boravak kod kuće proizveo i fizičko razdvajanje. Ipak, u mnogim slučajevima — a posebno među mladima — onlajn komunikacija se intenzivirala zahvaljujući društvenim medijima. Čak su se i “dejtovi” organizovali putem interneta.

Takva je situacija manje-više bila i kod Therande, koja je više od pola marta provela sama sa svojom mačkom. Iz svog stana smještenog u prištinskom naselju Tophane izlazila je vrlo rijetko. Niko je nije posjećivao niti je imala kontakta s drugim ljudima, osim onda kada je odlazila da kupi hranu ili preuzimala narudžbe ispred haustora.

Pridržavala se epidemioloških mjera i prije nego što su službeno uvedene. No, krajem marta, nakon što je objavila fotografiju svoje mace na Instagram, jedan komentar je pokrenuo razgovor koji ju je ubrzo izvukao iz stana. Lorik* — koga je znala samo iz službenih prepiski imejlom — dao je kompliment njenoj ljubimici i tako su započeli razgovor, koji se nastavio i cijelim tokom sutrašnjeg dana.

“Kasnije mi je rekao da mu je mačka bila samo izgovor za razgovor”, kaže Theranda usana razvučenih u osmijeh. Priznaje da je to i sama znala još od početka.

Razgovor su nastavili i naredne večeri, te su se dotakli i teme sastanka. Theranda se našla u nedoumici — ne zato što nije htjela da izađe, već zato što je dvije sedmice unazad imala simptome COVID-19. Rekla je Loriku da se koleba, ali ga je također uvjeravala da ga želi vidjeti.

“Ne, nisi fasovala”, glasio je njegov odgovor. “Hajde, dolazi.”

Malo nakon 22 sata, Theranda je samu sebe natjerala da izađe. Njegov stan je na suprotnom kraju Prištine, stoga se morala snaći za prijevoz u toku policijskog časa, uzevši u obzir da taksi-službe nisu radile.

Naposljetku je uspjela privoljeti jednog taksista koga lično poznaje da je ilegalno odveze do Bolničkog Naselja. Ponijela je sa sobom dozvolu za kretanje koju je dobila na poslu, za slučaj da ih zaustavi policija. Za nekoliko minuta je bila pred vratima njegovog stana, u kojem je Lorik živio sam.

“Nakon prvog sastanka, nekoliko dana se nije viđao s porodicom, iako mi je rekao kako je uvjeren da nemam kovid”, kaže Theranda. “Tako da, žrtvovao se za seks.”

Poslije te večeri usaglasili su se da će, ako budu imali seks s drugim ljudima, sigurno reći jedno drugom, jer su razmišljali da se nastave viđati još nekoliko mjeseci. “Ponekad je bio kod mene i po dvije noći zaredom”, ističe Theranda uz osmijeh.

Virtualni sastanci

Dok su Theranda i Lorik nastavili odlaziti jedno kod drugog, Lisi i Keli je preostala samo jedna opcija, a to su video-pozivi.

Kela se 15. marta vratio u Uroševac kod roditelja, a Lisa je živjela u Prištini. Od tada je u oba grada sve ulaze i izlaze kontrolisala policija, ali — i mimo toga — ni jedno ni drugo nisu željeli rizikovati zarazu. U zemlji su već bili zabilježeni prvi smrtni slučajevi uzrokovani kovidom, a broj zaraženih je rastao. Kako su oboje stanovali kod roditelja, odlučili su da ih zaštite.

Usljed svih tih okolnosti su počeli razgovarati preko telefona. “Nekad smo pričali i po dvanaest sati dnevno”, prisjeća se Lisa.

Znala je da mu se dopada. Poznavali su se već neko vrijeme, a njihov flert je početkom godine bio “očigledan”. Nekoliko sedmica su čak izlazili i na romantične sastanke, ali sve je stalo polovinom februara, kada je Kela počeo insistirati da sve češće izlaze i zvati je da noći kod njega. Njihov posljednji razgovor završio je vikom. “Postao je naporan”, kaže ona, i od tog trenutka više nisu razgovarali, sve do onog martovskog dana kada su naletjeli jedno na drugo.

U početku izolacije su se najčešće doticali političkih dešavanja na Kosovu. “U neku ruku se pretvorio u militanta, ali vremenom se smekšao”, govori Lisa, opisujući kakav je bio u periodu uoči svrgavanja tadašnje vlade. Ipak, nastavili su pratiti politiku jer im to nameće struka: oboje su novinari/ke.

Narednih sedmica su sve manje raspravljali o politici. U njihovim redovnim telefonskim razgovorima primat su polako preuzimali filmovi i muzika. Ustanovili su i da imaju “veoma sličan” filmski ukus, ali “kada je muzika posrijedi, on je više stara škola”, otkriva Lisa.

Počeli su gledati filmove zajedno, u inat daljini, i to tako što su ih sinhronizovano reprodukovali. “Jedan, dva, tri — idemo”, i film bi krenuo, ali kako navodi Lisa, rijetko su ih puštali baš u istom trenutku, “što zbog interneta, što zbog toga što bi on kliknuo prerano.”

Gotovo svaki dan bi pogledali po jedan film. Lisa je početkom aprila natjerala Kelu da odgledaju “Gadjo dilo”, a on se iznenadio kada mu je rekla da nije gledala “Matrix”, pa je potonji naslov došao na red iste sedmice. Nakon nekog vremena, počeli su piti dok su razgovarali na telefon, što im je u sljedećim mjesecima preraslo u naviku.

“Jedna čaša vina za mene, jedna za njega, i razgovor. Čak smo i upražnjavali i virtualni seks, kao u filmu ‘Ona’”, kaže Lisa.

Od virtualnosti do stvarnosti

I da karantin nije bio uveden, Anita* i Benjamin* se nisu mogli vidjeti. On živi u Sarajevu, ona u Prištini, a između Bosne [i Hercegovine] i Kosova i dalje je na snazi strogi vizni režim.

S obzirom na to da su se poznavali od ranije, Anita ga je jednom željela pitati ima li vremena da joj nešto prevede. Međutim, nije htjela da izgleda “kao da ga iskorištava” te je zato prvo započela razgovor pa ga tek onda zamolila za uslugu. Ne samo da je dobila prijevod, već je stekla i pozitivan utisak.

Njihova komunikacija je započela mjesec dana nakon početka izolacije. Uskoro mu je Anita pisala čisto iz zabave, a zauzvrat je dobijala odgovore i razgovore u kojima je uživala. Još više su se otvorili jedno drugom — razgovarali su i o vezama koje su se netom prije okončale. “[Raskidi] su nam bili pomalo slični, i ne baš laki”, kaže Anita.

“Sjećam se da sam krajem aprila rekla prijateljici: ‘Ne znam, ja bih se udala za njega za dvije sedmice’”, dodaje uz osmijeh, osvrćući se na utisak koji je stekla tih dana.

U aprilu i maju su jedno s drugim već čavrljati o gotovo svim svojim prijateljima/cama. “On zna skoro svakog od njih, a među njima ima čak i miljenike”, izdvaja Anita. U jednom trenutku su počeli razgovarati o svojim porodicama i tako se upoznavati s njima kao da su se zaista upoznali. Međutim, u tom periodu je Aniti bilo teže “da slobodnije razgovara”, zbog toga što živi s roditeljima.

Nakon nekoliko sedmica razgovora dogovorili su se da se sastanu čim se epidemiološka situacija koliko-toliko stabilizuje, a granice otvore.

Theranda nije nailazila na takve probleme u toku karantina, budući da je često provodila vrijeme kod Lorika. Povremeno bi svraćala bez prethodne najave. Ili bi radila iz njegovog stana sve do kasno, a onda tu i prespavala. Ipak, bilo je slučajeva i kada se vraćala kući po noći. Jedne večeri ju je zaustavila policija, ali joj nisu stvarali probleme zahvaljujući dozvoli iz firme.

I Lisa i Kela su se željeli vidjeti. Imajući u vidu činjenicu da su građani/ke s vremena na vrijeme prelazili granice općina, pa tako i hapšeni, Lisa je predložila uredništvu medija u kojem radi da ode u Uroševac i Đakovicu te provjeri “koliko se poštuje zabrana saobraćaja između općina.” Prvo je trebala ići u Uroševac — čega je bila vrlo dobro svjesna pri izradi plana.

Sjela je u auto s dozvolom i zaputila se u spomenuti grad, gdje ju je čekao Kela. Znala je da od njenog članka nema ničega, jer su planirali da odu u park iznad Uroševca i piju. A i pripremili su izgovor za slučaj da se suoče s policijom: “Mi smo novinari i provjeravamo da li građani/ke posjećuju parkove u toku pandemije.”

Ranije tog dana, Lisa i Kela su se najviše približili u automobilu, u skladu s njihovim prethodnim dogovorom o “distanciranju”. “Naprskali smo limenke piva, stavili rukavice i držali razmak od nekoliko metara.”

Sjeća se da se iznenada pokvario Kelin upaljač i da satima nakon toga niko nije prošao pored njih. Nekoliko ispijenih piva kasnije, počeli su se približavati jedno drugom, ali su morali ustati i obići park da bi našli upaljač. Posudila im ga je jedna porodica koja je bila u šetnji. “U jednom trenutku smo se i poljubili”, ali prije toga su “jedva skinuli rukavice, zalijepile su se.”

U parku su sjedili do 21:00 sat, kada se Lisa morala vratiti u Prištinu. Kolegama/icama je sutradan rekla da je članak propao zato što niko nije želio razgovarati s njom.

Sredinom marta su otišli u Đakovicu, kako su oboje imali dozvole za kretanje. “Vidjela sam neke slike iz Kusarske pećine. Izgledala je divno, tako da smo otišli. I nije bilo ničega osim nekih stepenica”, prisjeća se Lisa, te napominje da su — uprkos tome što ih mjesto nije oduševilo — izdašne ćoškove i šumu iskoristili za seks.

Kela je u maju posjetio Lisu u Prištini, gdje su se sastajali u dvorištu jednog od fakulteta javnog univerziteta.

Epilog pandemije

Vlada je krajem maja ublažavala mjere suzbijanja koronavirusa. Slobodno kretanje dozvoljeno je do 21:00 sat; parkovi, kafići, barovi i pivnice su otvoreni; te je ukinuta zabrana ulaska u općine koje su prethodno bile stavljene pod karantin. U prvim danima juna, kada je izglasana nova Vlada, mjere su dodatno relaksirane.

Kela se vratio na posao u junu, pa je češće izlazio s Lisom. Sastanke na internetu i duge razgovore telefonom zamijenile su učestale kafe. Vani su nerijetko probijali i policijski čas — zajedno s prijateljima/cama blejali su po ćoškovima parkova, često do ranih jutarnjih sati. Ali još češće su odlazili u motele ili unajmljivali prostore preko Airbnb-a, i tako cijelog ljeta.

Ipak, nakon nekog vremena, stvari su se promijenile. Lisa objašnjava kako ih je povratak u kakvu-takvu normalnost u toku ljeta zapravo razdvojio. Nekad se i po nekoliko sedmica ne bi čuli. “Kao da je prošlo vrijeme u kojem smo svi živjeli isto. Ponovo smo imali izbora — što je iznijelo na vidjelo razlike.”

U isto to vrijeme, Theranda i Lorik su zajedno planirali odmor. Krajem jula su otputovali u Albaniju, gdje su bili sedam dana. Nastavili su se viđati i u naredna dva-tri mjeseca, ali ne toliko često i ne s toliko uzajamnog zanimanja. Čak su rjeđe i išli jedno kod drugog.

“U julu smo počeli uviđati šta se dešava — imamo veoma različite interese, veoma, veoma različite”, kaže Theranda.

Za razliku od njih, Anita i Benjamin se do tada još uvijek nisu vidjeli, stoga su odlučili da se polovinom augusta sastanu u Beogradu. Anita je sa sobom povela dvoje prijatelja, koji su bili s njima jedan dan, a onda se vratili i ostavili ih nasamo.

“Proveli smo pet dana skupa”, kaže ona. “Kada sam se vratila, nisam mogla spavati sama.”

Ali nastavili su razgovarati putem interneta, kao i za vrijeme izolacije.

Što se tiče Therande, otvaranje Kosova donijelo joj je više mogućnosti za pronalazak posla. Sve više se fokusirala na svoj profesionalni život, kao i na stavove koji su se razlikovali od Lorikovih, što ih je na kraju udaljilo jedno od drugog. “U novembru smo se dogovorili da se prestanemo viđati”, prisjeća se.

Lisa i Kela su se za to vrijeme već počeli viđati s drugima. S vremena na vrijeme bi se sreli jer su se družili s istim ljudima, ali početkom zime su odlučili da će ostati samo prijatelji. Čak su počeli razgovarati o ljudima s kojima su izlazili, ali ponekad je bilo i “neugodnih” razgovora, što ih je još više udaljilo.

Početkom ove godine su se opet počeli dopisivati pa su otišli na još jedan sastanak. “Na dan izbora smo blejali kod njega u stanu”, kaže Lisa, ali u Keli više ne vidi ništa više od prijatelja.

Kod Anite je situacija nešto drugačija. Početkom godine je riješila neke nesuglasice s Benjaminom, nakon čega su počeli planirati kada će se ponovo vidjeti. Vizni problem je i dalje prisutan, tako da su se sastali u Tirani, gdje su proveli nekoliko dana. “Razmišljamo da sljedećeg mjeseca opet odemo u Albaniju, ili u Crnu Goru, ili pak u Beograd”, govori s nadom u glasu.K

*Imena su pseudonimi iskorišteni radi zaštite identiteta sagovornika/ca, koji su željeli ostati anonimni.

Naslovna ilustracija: Arrita Katona / K2.0.