Kao i mnogi roditelji, Danijela L. iz Zagreba provela je proteklu godinu žonglirajući između posla i zadovoljenja dječjih potreba. Njezine dvije djevojčice, jedna u vrtiću, druga u školi, često su bile “na smjene” u samoizolaciji. Dani su se sveli na kuhanje, nabavku, čišćenje, pomaganje u školi za starije dijete, zabavljanje mlađeg… 

“Nisam nesretnija. Samo sam zatvorena u četiri zida i pesimističnija nego prije”, kaže Danijela u razgovoru za K2.0 te dodaje kako joj je koncentracija skroz uništena jer radi istovremeno nekoliko stvari, a onda prekida sve zbog neke druge obaveze. 

I pored toga što priznaje koliko joj je teško, Danijela kaže da ipak nije zatražila psihološku pomoć, niti za sebe niti za djecu. 

“Uprkos svemu, još uvijek se sa svim dobro nosim”, smatra. 

Za Danijelu bi većina rekla da je dobro prošla u pandemiji – zdrava je, ima krov nad glavom, nije izgubila bliske osobe, ima posao. Do sredine maja je pandemija odnijela 7.623 života u Hrvatskoj, 8.871 u BIH, 6.623 u Srbiji i 2.222 na Kosovu.

U kontekstu u kojem ljudi gube najmilije, zdravlje, poslove, i bore se kako bi preživjeli, pričati o mentalnom zdravlju može se činiti kao luksuz. No, to svakako nije.

(Ne)vidljive posljedice pandemije

Prvotni rezultati istraživanja koje se provodi na Sveučilištu u Manchesteru, UK, pokazuju da je više od 42 posto ispitanika u SAD-u u decembru prošle godine prijavilo simptome anksioznosti i depresije, što je povećanje od 11 posto u odnosu na prethodnu godinu. Podaci istraživanja sugeriraju da je stanje slično i drugdje u svijetu.

Ovakvi rezultati povezani su sa samom pandemijom, ali i ekonomskim posljedicama koje drastične mjere imaju na društvo. Tako je, prema podacima iz studije Svjetske banke “Ekonomski i socijalni uticaj COVID-19”, a nakon što je cijela regija u 2019. zabilježila rekordno visoku zaposlenost i nisku nezaposlenost, do aprila 2020.  izgubljeno 40 posto od povećanja zaposlenosti u 2019. Uz to, tokom prošle godine, u Hrvatskoj je BDP pao za 9,6%, a u Srbiji 6,5%, što je najveće smanjenje proizvodnje poslije 1999. godine. 

Istodobno, prema ispitivanju Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) iz oktobra 2020, u 130 zemalja, pandemija koronavirusa je potpuno poremetila ili zaustavila rad službi za mentalno zdravlje, iako potražnja za njihovim uslugama raste. Dok je 89 posto zemalja u istraživanju potvrdilo da su mentalno zdravlje i psihosocijalna podrška dio njihovih nacionalnih planova odgovora na pandemiju, pokazalo se da samo 17 posto ima sredstva za finansiranje tih aktivnosti.

Zemlje regije nisu izuzetak. 

“Na praktičnoj razini nema dovoljno usluga podrške”, tvrdi Marina Milković, psihologinja Zagrebačkog psihološkog društva, nevladine organizacije kojoj je jedan od ciljeva doprinijeti društvenom angažmanu psihologa. Ona dodaje kako se vlasti, kada govore o zdravlju i pandemiji, malo dotiču mentalnog zdravlja. 

“Slušamo o zdravstvenim i gospodarskim mjerama, ali malo ima empatiziranja, malo govora o tome kako sve ovo utječe na naše psihičko zdravlje”, objašnjava.

Odgovor civilnog društva

Nasuprot vlastima, civilni sektor se uključio puno više u pružanje podrške. Već od proljeća prošle godine i samog početka pandemije, brojne udruge širom regiona počele su pružati pomoć, online ili putem telefona kada to nije bilo moguće uživo zbog nametnutih mjera. 

U Novom Sadu, Srbija, 2016.godine pokrenut je Festival mentalnog zdravlja “Pričajmo kod kuće”, koji u doba pandemije dobija još više na značaju. Riječ je o grupi organizacija i ustanova u tom gradu koje se i inače zalažu za bolje mentalno zdravlje, a sada pružaju psihološku podršku putem maila i chata. Marija Rosandić, koordinatorica inicijative, naglašava da su usluge besplatne i dostupne svima. Novost koju su uveli su konsultacije putem chata. 

Festival mentalno zdravlja “Pričajmo kod kuće” dobio je na značaju u doba pandemije pružajući niz besplanith usluga i online. Foto: Preuzeto sa FB stranice Festivala

“Shvatili smo da je chat dobro rešenje i garantuje anonimnost”, pojašnjava ovaj način rada Rosandić. “Možemo da se kuckamo na telefonu, a drugi ne moraju ni da znaju. Ako netko živi u višečlanoj porodici i ne želi da članovi čuju o čemu govori, ovo je dobro rješenje”, objašnjava dodajući kako je od maja prošle godine do marta 2021., savjetovalište obavilo više od 300 razgovora putem chata s 96 ljudi. 

Rosandić govori kako su im ljudi pričali o poteškoćama da kontroliraju svoja osećanja, o strahu, ljutnji, neizvesnosti koju su osjećali tokom pandemije. “Bilo je i pojava i visokog stepena uznemirenosti ili čak neke vrste ravnodušnosti. To i jeste jedna od strategija suočavanja sa stresom, neka vrsta odcepljivanja od situacije”, priča Rosandić.

U međuvremenu, u Novom Sadu, na Filozofskom fakultetu, urađeno je i istraživanje te objavljeno pod naslovom “Rezilijentnost u kontekstu pandemije Covid-19”. Istraživanje je pokrenuto neposredno nakon početka pandemije, u aprilu 2020., sa ciljem utvrđivanja načina na koji pandemija utječe na psihološko zdravlje ljudi. Do sada je obuhvaćeno 6.000 ljudi, s tim da je oko 1.200-1.300 učestvovalo u svim fazama istraživanja. 

Rezultati prikupljeni do sada pokazuju kako su ljudi iznad 65 godina života, ali i jako mlade osobe, u početku pandemije u najvećoj mjeri osjećali emocionalnu uznemirenost. 

“Srednje generacije su isprva najmanje morale da promene svakodnevni život, jer su i dalje odlazili na posao, brinuli o mlađim i starijim. Ostalima se život mnogo više promenio”, pojašnjava Milica Lazić, jedna od suautorica. 

Milica Lazić je jedna od autorica studije o rezilijentnosti u kontekstu kovida koja uključuje 6000 ispitanika. Foto: Lična arhiva Milice Lazić.

S odmicanjem pandemije, pokazuje ova studija, kod većine ljudi se emocionalna uznemirenost smanjivala, ali sve prisutniji postaje zamor. 

“Kada smo ljude u startu pitali kada percipiraju da će biti kraj pandemije, najveći broj ispitanika kazao je ‘u periodu od 3-6 mjeseci’. Najmanji je bio procenat onih koji su rekli da će trajati više od šest mjeseci”, pojašnjava Lazić dodajući da činjenica da ne možemo predvidjeti kraj pandemije i znati kako će nam život izgledati u budućnosti, budi nemir kod ljudi. 

Čamljenje i klonulost

Marina Milković iz Zagrebačkog psihološkog društva primjećuje slične trendove i podsjeća kako su samo prije godinu dana, svi upregnuli resurse da se prilagode pandemiji. “Pljeskalo se zdravstvenim radnicima, pratili smo sve informacije vezane za pandemiju, našli načina da se prilagodimo lockdownu. Sada se već javio zamor”, zaključuje.

Zamor je, prema Adamu Grantu, profesoru menadžmenta i psihologije na Univerzitetu u Pennsylvaniji, ove godine dominantan osjećaj u njegovom životu i okolini. U tekstu koji je napisao o tome, Grant koristi engleski pojam “languishing” da opiše ono što se može prevesti kao čamljenje, klonulost.  

“Languishing je osjećaj stagnacije i praznine (…) kao da gledaš na svoj život kroz zamagljeni vjetrobran”, piše Grant u tekstu u New York Timesu. 

Zamor, neizvijesnost, prolongirani tijek pandemije, za mnoge bi mogli imati dugoročnije i ozbiljnije posljedice. Naročito je to slučaj sa onima koji su duže i potpuno izolirani, kao ljudi starije životne dobi ili lošijeg imovinskog statusa, no nisu pošteđeni ni djeca i mladi. 

“Imamo dugo razdoblje čestih perioda online nastave, nema više izleta, treninga, druženja. A, ako propustite te stvari s 14-15 godina, nećete ih moći nadoknaditi s 20”, smatra Milković. 

Za Danijelu L. sa početka priče, baš ovo je otežavajuća okolnost da se nosi sa pandemijom. Kaže da joj je teško shvatiti da su prodavnice i restorani ostali otvoreni, dok djeca nisu mogla ići u škole i vrtiće. Ta zatvorenost ostavila je ozbiljne posljedice na mlade ljude, što pokazuju i rezultati istraživanja Agencije za znanost i visoko obrazovanje u Hrvatskoj, i što Danijela osjeća u svojoj obitelji. 

Istraživanje provedeno na studentima pokazalo je kako je polovina ispitanika tijekom nastave na daljinu osjećala tjeskobu ili depresivnost, češće nego ranije. Posebno su ugroženi mladi koji pate od socijalne anksioznosti, te se i inače teže snalaze u društvenim situacijama. Dugotrajni nedostatak bilo kakvog socijaliziranja mogao bi samo pogoršati njihovo stanje. 

Teško su pogođena i djeca i mladi koji žive u lošijim ekonomskim prilikama, ili višečlanim obiteljima koje nemaju nužno adekvatne uvjete za normalno praćenje online nastave i učenje. “Istodobno, mladima se ne kaže niti ‘hvala, to što radite je važno’. Često ih se samo navodi kao širitelje zaraze ili se objavljuju izolirane informacije o tome kako se neodgovorno okupljaju”, podsjeća Milković.

Okidač za PTSP

Još uvijek je nejasno kakav će biti dugotrajni utjecaj pandemija koronavirusa ostaviti na mentalno zdravlje generalno, ali je možda najmanje pažnje posvećeno da bi se vidio utjecaj na ljude koji već u sebi nose traumatična iskustva rata i ratnih stradavanja devedesetih, što je veliki broj ljudi u regiji. 

Studija rađena u Novom Sadu imala je ovaj aspekt u vidu. Milica Lazić kaže da su gledali u prethodne studije koje su pokazale da ljudi koji su imali iskustvo traume i na najmanje intenzivan događaj reaguju burno, dok dio tek kaže da su preživjeli sve do sada, pa mogu i ovo. 

Ipak, Tihana Majstorović, projektna menadžerica Udruženja za zaštitu mentalnog zdravlja Menssana, sa sjedištem u Sarajevu, naglašava kako “preživljavati ne znači nužno živjeti”. 

“Naši ljudi su eksperti u preživljavanju. Našem narodu nije čudno ostat bez posla, bojati se za egzistenciju”, konstatuje Majstorović. 

“Mi smo prilično žilavi. Ali je problem da mi samo preživljavamo, a ne prerađujemo traume. Sva ta iskustva rata nisu nikada prerađena, što je rizično za mentalno zdravlje.” Majstorović također ističe da, upravo zbog iskustava iz devedesetih godina prošlog stoljeća, percepcija rizika i opasnosti kod ljudi u regiji nije nužno ista kao u ljudima koji rat nisu proživjeli. 

Dugoročno istraživanje o psihološkim posljedicama rata provedeno na 138 ljudi jedanaest godina nakon okončanja sukoba u BiH ukazuje na dugoročni kumulativni učinak trauma na mentalno zdravlje. Taj učinak se vidi u reakcijama ljudi na traumatične događaje, koji idu od ignorisanja do ekstremne uznemirenosti. 

“Sjećam se kad je u Sarajevu bio teroristički napad na američku ambasadu u 2011. Na ulici je tada postavljena policija koja je trebala zadržavati i preusmjeravati ljude. I neka žena s djetetom je samo prošla kraj policajca, kazala je da, ako je nisu ubili devedesetih, neće ni sada neki terorist…Takav odnos imamo djelomično i prema koroni, upravo zbog ratnog nasljeđa”, Majstorović daje jedan od primjera. 

Udruženje Menssana u Sarajevu tokom pandemije je organizovalo i niz aktivnosti sa svrhom podrške svojim korisnicima. Foto: Udruženja za zaštitu mentalnog zdravlja Menssana

Ona ističe i da je po pitanju podrške mentalnom zdravlju i sistemu liječenja PTSP-a nakon rata, Bosna prednjačila u regiji, ali i da postoji realni raskorak između resursa i potreba, kao i nedostatak svijesti da se zdravstvena pomoć može tražiti i preventivno. “Mi nemamo kulturu brige o sebi prije nego što zaboli, traženje preventivne pomoći, a kamoli stručne psihološke pomoći. Mi tražimo pomoć kad je vlak već iskočio iz tračnica”, kaže ona. 

Crna statistika samoubistava u BiH u posljednjih godinu i po, potvrda su ove njene konstatacije. Naime, u zemlji je prošle godine 411 osoba počinilo suicid (193 u Federaciji BiH, a 218 Republici Srpskoj), što je za 7,9% više u odnosu na godinu ranije u RS-u, te 2,6% u Federaciji. Konstantna anksioznost, ugroza materijalne egzistencije i životnih navika te posvemašnji osjećaj očaja doveli su do ovih crnih brojki, najgoreg mogućeg ishoda koji pandemija može imati na mentalno zdravlje ljudi.

Majstorović insistira na stavu da je pandemija udar na našu ljudskost, na ljudsku prirodu koja teži socijaliziranju, te ekstremno traumatično iskustvo, te je izričito protiv korištenja termina ‘novo normalno’ koji se često čuje danas.

“Mislim da se moramo adaptirati na situaciju, ali isto tako znati da imamo pravo da nas pogađa i smeta”, odlučna je Majstorović koja naglašava da svi imaju pravo da im trenutna situacija ne bude normalna i da im ono što se dešava nije u redu.

Naslovna fotografija: Atdhe Mulla/K2.0