Idrisa sam upoznala na željezničkoj stanici u Sarajevu, i to u ljeto 2018. godine. Mladić, za kog sam kasnije saznala da se zove Ahmad, zamolio me je da pomognem njegovom prijatelju. Ahmad me je odveo do Idrisa koji je sjedio na zemlji. Dok sam koračala prema njemu, na njegovom licu sam čak i izdaleka mogla vidjeti bol. Gotovo cijelim tijelom se grčio.

Prišla sam mu, kleknula, pozdravila ga na ono malo perzijskog što sam naučila od prijatelja/ica iz Afganistana koje sam upoznala u Grčkoj te ga pitala govori li engleski jezik. Odgovorio je da govori, kao i njegov prijatelj. Ne baš najbolje, ali dovoljno dobro da možemo razgovarati. Uglas su mi rekli da su upravo došli autobusom iz pravca Tuzle, a nakon dugog pješačenja Srbijom, i da je Idris u bolovima.

Obojica u ranim 20-im godinama, bili su iz Afganistana, što sam i pretpostavila na osnovu njihove tradicionalne nošnje. Zamolila sam Idrisa da mi kaže gdje ga boli, očekujući uobičajenu priču o žuljevima i upali mišića nakon veoma dugog i teškog pješačenja. Međutim, posrijedi je bilo nešto potpuno drugačije.

“Bomb, bomb, Kabul”, pokušavao mi je objasniti dok je zavrtao lijevu nogavicu do koljena. Uopće nisam bila pripremljena za ono što ću vidjeti.

Njegova noga je jednim dijelom bila uništena. Ali zaista uništena. Prije izvjesnog vremena je loše zašivena, sada prekrivena krvlju. Iz ožiljka je curio gnoj. Kako sam ih shvatila, ožiljak je bio star otprilike dvije godine i nikada nije zarastao dokraja, ali je zbog dugotrajnog hoda prvo počeo boljeti, a onda i krvariti.

Tu je bila druga volonterka koja je kod sebe imala prvu pomoć — pozvala sam je. Ubrzo smo ostale same s Idrisom. U to vrijeme, željeznička stanica u Sarajevu uvijek je bila puna ljudi koji su putovali Balkanom izvrgnuti opasnosti. Neki su tamo i spavali, između šina, a neki su samo došli da potraže volontere/ke koji su davali hranu, odjeću i prvu pomoć.

Druga volonterka bila je mlada Amerikanka, mlađa od Idrisa, koji mi je rekao da ima 20 godina. Mogla sam vidjeti koliko joj je bilo teško da mu pomogne i koliko se suzdržavala da ne zaplače. I ja sam se suzdržavala. Morale smo mu pokazati da nas njegovi bolovi i ožiljci nisu zaprepastili. Morale smo pronaći način da se osjeća sigurno, barem na trenutak, i da nam vjeruje. Za razliku od njega, bile smo svjesne činjenice da je na mjestu gdje odgovarajuće njege nema te da će morati ustati i nastaviti pješačiti nakon što mu ukažemo skromnu pomoć.

Idris i Ahmad su nam ispričali priču o Idrisovoj nozi. Naime, nekoliko godina ranije u Kabulu, Idris je sa majom šetao ulicom kada je u blizini jedne tržnice eksplodirala auto-bomba. Njih dvoje su bili među nekolicinom preživjelih. Međutim, Idris je izgubio lijevu šaku i polovinu lista na nozi. U kabulskoj bolnici su učinili sve što su mogli: zašili su ga nekim osnovnim šavovima i pustili.

Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što je stao na noge, a više od godinu dana prije nego što je počeo koračati sitnim koracima te napokon i ponovo prohodao. Nakon tri godine, kada je osjetio da ima dovoljno snage da hoda, njegova porodica je zaključila da mora otići u Evropu i potražiti ljekara koji bi mu pomogao. Prodali su sve što su mogli i skupili tek dovoljno novca koliko im je bilo potrebno da plate krijumčara, pa su ga samog poslali na put. Bilo mu je tek 16 godina. Nisu imali dovoljno novca za dobrog krijučara koji bi ga vjerovatno avionom izveo iz zemlje s lažnim pasošem. Umjesto toga, Idrisov švercer mu je mogao pružiti tek osnovnu pomoć i srediti neke dijelove putovanja. Tako je Idris počeo pješačiti sam.

Trebalo mu je tri godine da stigne na Balkan — prag Evrope — a onda još dvije da dođe do ljekara u EU. Nažalost, rekli su mu da je za operaciju kasno, ali su obećali da će se barem pobrinuti za bolove.

Prije nego što je došao u Njemačku, u EU je ušao preko Grčke, stigavši čamcem iz Turske na grčko ostrvo Hios. Smješten je u nesnosan kamp, gdje je proveo nekoliko mjeseci. Imao je pristup samo osnovnim potrepštinama, ali ne i adekvatnoj medicinskoj pomoći. Odlučio je da ode u Atinu zajedno s prijateljima koje je upoznao tokom putovanja. Budući da nije mogao pronaći smještaj, neko vrijeme je živio na atinskim ulicama prije nego što se zaputio ka sjeveru Grčke, a onda je na slabašnim nogama prešao Sjevernu Makedoniju, Kosovo i Srbiju te se na kraju obreo u Bosni i Hercegovini, gdje je zaglavio.

U BiH — gdje su za “upravljanje migracijama” odgovorni EU i njeni partneri na terenu, razne međunarodne organizacije — dugo je boravio pod vedrim nebom, na ulicama i u šumama, a onda je odveden u Biru, jedan od bezdušnih “privremenih prihvatnih centara” pod rukovodstvom Međunarodne organizacije za migracije. U tom kampu u Bihaću njegov život je postao još teži. Većina izbjeglica završi na sjeverozapadu Bosne zbog toga što je taj dio zemlje smješten uz granicu s Hrvatskom, državom članicom EU. Odate neprestano pokušavaju preći granicu pješke te ući u prostor gdje će, kako se nadaju, dobiti azil.

Idris i ja smo bili u kontaktu sve vrijeme dok je bio u BiH. Pokušala sam učiniti sve što je u mojoj moći da budem tu za njega. Uglavnom sam mogla samo razmijeniti poruke na Facebooku, reći mu da ostane jak te ga posjetiti na mjestima gdje je spavao. U šumi, unutar napuštenih zgrada, pod mostovima…

Napokon, u Bihaću sam srela lokalnu mještanku koja se brinula o njemu, redovno mu mijenjala zavoje te mu osigurala mjesto gdje se može istuširati (što je u kampu bilo skoro pa nemoguće) i s vremena na vrijeme se odmoriti i odspavati. Preko 20 puta mu je pomogla da se spremi za “igru”, riskantan pokušaj ulaska na teritoriju EU preko granice. Kao i brojne druge osobe, Idrisa su hrvatski graničari/ke svaki put nasilno potisnuli. No, nije odustajao. Pješačeći kroz šume i planinske predjele u pravcu Italije, sanjao je o tome da stigne u Njemačku, jer — kako mu je rekla mama — “tamo su najbolji doktori”.

Nastavljao je dalje čak i onda kada je bio siguran da neće uspjeti. Njegova noga je bila u sve gorem stanju. Stalno nam je govorio da ga boli, ali ništa nismo mogli učiniti da mu pomognemo. Na kraju je ipak prešao hrvatsku granicu, i nakon 18 dana pješačenja dospio je u Italiju. Nekoliko dana kasnije ušao je u Njemačku. Nakon mučnog putovanja koje je trajalo gotovo pet godina, tamošnje vlasti su odbile njegov zahtjev za azil. Ipak, uz pomoć advokata/ica, ove zime je konačno dobio azil, a sada čeka i da prvi put u životu dobije pasoš.

Godine neprijateljstva i neznanja

Idris je samo jedan od mnogih ljudi iz Afganistana koje sam tokom godina upoznala na takozvanoj Balkanskoj ruti. Svi oni bježe od užasa. U 20 godina od početka vojne intervencije pod vodstvom SAD-a — intervencije u okviru koje su učestvovale mnogobrojne zemlje EU — Afganistan nije postao ni stabilno ni sigurno mjesto. Brojne osobe nisu imale drugog izbora nego da bježe.

U posljednjih nekoliko godina se povećao broj Afganistanaca/ki koji migriraju, a danas su druga najveća skupina tražitelja/ica azila u EU. Brojne države članice EU, međutim, smatrale su Afganistan sigurnim te su ljudi deportovani nazad — tu sudbinu je Idris nakon teške pravne borbe izbjegao.

Na Balkanskoj ruti sam tokom godina upoznala na stotine ljudi iz Afganistana. Ljekari/ke, medicinske sestre, učenici/e i studenti/ce, aktivisti/ce, krojačice, nastavnici/e, prevoditelji/ice, novinari/ke, pjesnici/kinje… Mladi, stariji, žene i muškarci… Svi su mi pričali horor-priče o svojoj domovini te o nevjerovatnom putovanju na koje su se morali otisnuti kako bi preživjeli. Čak i nakon što su se domogli EU, mnogi od njih žive teške živote, konstantno strahujući od toga da bi mogli biti vraćeni u Afganistan.

Na Balkanu su bili suočeni s nečovječnim postupanjem, prepušteni sami sebi — eventualno samo s osnovnom njegom, trajno izloženi nasilju i gladi — te lišeni osnovnih prava kao ljudska bića.

Duboko urezane u moje pamćenje, ove priče mi opet prolaze kroz glavu dok pratim vijesti o povlačenju američkih trupa iz Afganistana, čime su ova zemlja i njen narod ostali bez i ono malo zaštite od Talibana. U vijestima slušam kako se pojedine države Zapada nude da prime osobe za koje smatraju da su ugroženije te da im pruže privremenu sigurnost. Među onima koje će prihvatiti izbjeglice bit će i neke balkanske zemlje, s čijim je čelnicima/ama Vlada SAD-a prema svemu sudeći kontaktirala još u julu.

Ljudi iz Afganistana počet će dolaziti već ove sedmice. To je vjerovatno dobra odluka, iako u ovom trenutku niko ne zna kako će biti provedena i uprkos tome što na mnoga druga pitanja još uvijek nema odgovora.

Je li to uopće moguće i šta će se dogoditi s njima kada stignu ovamo? Koliko ih može doći? Kako će doći i ko će im pomoći? Hoće li im biti dozvoljeno da započnu život ili će biti suočeni s nečovječnim postupanjem kao oni koji su trenutno na Balkanskoj ruti?

Kako će sve to utjecati na ostale ljude iz Afganistana koji su već zaglavljeni u nekoj od zemalja Balkana — s tim da su pojedini od njih u toj situaciji već godinama? Zaglavljeni u užasavajućim kampovima u Grčkoj, ili u bh. kampovima kao što je Lipa kod Bihaća, gdje nemaju dovoljno hrane ni pitke vode i gdje su migranti svakodnevno izloženi nasilju — i to sve pod budnim okom EU.

I, naposljetku, ko može doći, a ko ne može, i ko o tome odlučuje?

Sve ovo u velikoj mjeri podsjeća na Srebrenicu 1995. godine, kada su UN i Zapad odlučili da neće učiniti ništa, dopustivši tako da ljudi budu pobijeni. Onu šačicu sretnika/ca evakuisale su međunarodne organizacije, a na osnovu spiska koji su neki ljudi sastavili za nekim stolom. Ostalima su ostavljeni ili da umru ili da pokušaju pobjeći kroz šumovite planine. Čak ni danas niko zapravo ne preuzima odgovornost za njihovu smrt.

Isto tako niko nikad neće preuzeti odgovornost za ono što se trenutno dešava u Afganistanu. Tokom godina, zapadne vojne snage i humanitarne organizacije vladale su zemljom obećavajući blagostanje i demokratiju. I jednog dana su samo odlučile da im je dosta te su napustile sve i svakoga.

Pisala sam Idrisu na dan kada je pao Kabul. Na sigurnom je u Njemačkoj, ali njegova porodica je još uvijek u Kabulu. Poslao mi je slike koje je njegova porodica uslikala u blizini porodične kuće. Vidim mrtva tijela, neka pokrivena sivim, vjerovatno plastičnim pokrivačima, razbacana po tlu. Ima i djece. Izgleda da su ustrijeljeni u trku.

Dok razgovaramo, Idris plače. Ne mogu baš najbolje shvatiti šta se dešava s njegovom porodicom, ali sam uspjela razumjeti da ne mogu izaći. Jednostavno ne mogu priuštiti odlazak. Sav novac koji su ikada imali iskoristili su za to da Idris napusti zemlju. Niko od njih nikada nije radio za neku međunarodnu organizaciju ili ambasadu. Oni su samo obični ljudi. Njihova imena niti jedan birokrat sa Zapada neće staviti na pravi spisak.

Idris se nadao da će moći slati novac i pomoći svojoj porodici kada se domogne EU, ali toliko vremena je prošlo samo dok je došao, a onda i dok je dobio boravišnu dozvolu, da još uvijek ništa ne može učiniti za njih. Jedino može kao i svi mi izdaleka gledati strahote u Afganistanu. Međutim, za njega, kao i za mnoge druge osobe koje su zapele na Balkanu ili koje su napustile Balkan ranije, a sada su u Evropi, ono što se događa najgora je noćna mora koju je u stanju zamisliti.

A ta noćna mora nema kraj. Dok odbijaju preuzeti odgovornost za 20 godina rata i razaranja, zapadni čelnici/e ujedno nalaze vremena da osobe iz Afganistana drže što je moguće dalje od svojih granica. Umjesto da poštuju ljudska prava i zakone o izbjeglicama koje je Zapad postavio sam sebi te da prihvate očajne izbjeglice koji bježe od Talibana, ili one koji su iz Afganistana izbjegli prije više godina, kao što je Idris, oni izbjeglice preusmjeravaju tako da postanu odgovornost nekog drugog.

Zgrožena pratim vijesti iz Afganistana. A jedino što mi pada na pamet jesu riječi Seraj Mahboube, vodeće borkinje za prava afganistanskih žena: “Cijelom svijetu ću reći — sramite se.” Šta drugo da kažem?

Radi zaštite njihove privatnosti i sigurnosti, dvama mladićima iz Afganistana koji se spominju u priči dati su pseudonimi.

Naslovna fotografija: Mark Fonseca Rendeiro.