Duga forma | LGBTQ+

“Mi smo žene i nećemo da ostarimo kao muškarci”

Piše - 08.08.2022

Kada su ih drugi odbacili, dve transrodne žene su pronašle utehu jedna u drugoj.

Anna i Barbie oduševljeno mi pričaju o dešavanjima koja su dovela do sklapanja njihovog prijateljstva. Jedne novembarske noći, pre dve godine, igrom slučaja su sedele jedna pored druge u društvu zajedničkih prijatelja u jednom prištinskom kafiću.

Susrele bi se dva dana pre toga, da nije bilo promene planova u poslednjem trenutku.

Zadnjeg dana oktobra 2020. godine, na Noć veštica, Barbie je trebalo da nastupi na za javnost zatvorenom dreg šouu koji je suorganizovala, a za čije se učešće prijavila Anna. Ipak, Anna se nije pojavila na kraju. Malo pre početka nastupa se predomislila te je odlučila da ode na javni kvir događaj održan u društvenom centru Termokiss u Prištini. Tamo se Anna prvi put u javnosti pojavila obučena kao žena, ili kako je sama rekla, “u potpunosti onakva kakva jesam”.

“Zato Noć veštica uvek povezujem sa trenutkom kada sam upoznala Barbie, jer sam se s njom susrela nekoliko dana kasnije”, rekla je Anna jednog aprilskog popodneva ove godine kada sam se sastala s njom i Barbie. “Sećam se kada smo se predstavljale jedna drugoj — znala sam ko sam, ali i dalje nisam bila pronašla svoj jedinstveni glas, pa sam prosto rekla: ‘Ja sam sve i više od toga.’”

Deleći Annino oduševljenje uz koje nesputano govori o početku njihovog prijateljstva, Barbie je dodala: “Sa Annom je sve lako. Energija je bila prisutna”, rekavši i sledeće: “Vrlo brzo smo počele da zovemo jedna drugu poimence [Anna i Barbie], kako se sada oslovljavamo.”

Anna je nastavila svoju priču, “Desilo se upravo onako kako vam sada prepričavam. Te večeri same se predstavila, iako se još nisam bila javno izjasnila kao Anna. Ali onda je bilo dosta. Neka se moj glas čuje makar malo, jer je dosta vremena prošlo.”

***

U mesecima koji su usledili posle njihovog upoznavanja, dve žene su se poveravale jedna drugoj te razgovarale o svim životnim problemima koje su tako oprezno skrivale i čuvale. Mere ograničenja kretanja u toku pandemije već su gotovo sve aspekte njihovog života strpale u četiri zida, što su Anna i Barbie pozdravile sa radošću. 

Sastajale su se u stanu koji je Anna unajmljivala, a nakon što se doselila iz Prizrena i upisala sociologiju. Tako su počeli njihovi dugi i živopisni razgovori, koje su dugo, dugo očekivale.

Menjale bi uloge. Jedna bi malo govorila pa bi malo slušala drugu — kako se noć privodila kraju, stale bi ispred ogledala te se šminkale i navlačile perike, štikle i haljine. Prvi put u životu i jedne i drgue, nijedna od ovih aktivnosti nije se činila neobičnom.

Što su više vremena provodile zajedno, to su više sličnosti pronalazile jedna u drugoj. Što su više razmrsivale konce svojih isprepletenih iskustava, to su bolje razumele događaje koji su se nekada činili neobjašnjivim.

“Uvidele smo da smo na istom putu. Da nismo same”, rekla je Anna.

Barbie je jedne večeri konačno progovorila o nečemu što je odavno mislila, ali se ranije nije usudila da tu misao pretoči u reči: “Ja sam transrodna osoba.” Anna je to već znala.

Barbie se i ranije upoznavala sa transrodnm ženama, ali je Anna bila prva koja ju je prihvatila kao takvu i koja je u njoj probudila želju da živi kao žena.

“Kada sam upoznala Annu, uvidela sam da to nije nemoguće, da je Anna voljna da se podvrgne tranziciji i da bi to mogla da bude opcija i za mene. I ja to mogu. Zahvaljujući razgovorima koje sam vodila sa njom, više sam toga razumela i to me je podstaklo da prihvatim sebe ovakvu kakva jesam”, podcrtala je Barbie.

Biološki pol koji im je dodeljen po rođenju bio je muški. Iako se nikada nisu osećale lagodno u svojim telima, smatrale su da je seksualna orijentacija to što ih je činilo kvir osobama, a ne rodni identitet. Pre nego što se samoidentifikuju kao žene i devojčice, brojne mlade transrodne žene, a posebno u zemljama u kojima je njihova prisutnost u javnosti vrlo ograničena, svoje putovanje otpočinju tako što se identifikuju kao gej ili biseksualni muškarci.

“Kada ste mladi i niste ni u kojoj meri izloženi transrodnoj tematici, onda ni ne pomišljate na to da možete da budete žena. U stvari, dovoljno je kada ste gej muškarac, a to vam je najveći problem koji možete sebi da priredite — kamoli da razmišljate još i o rodnom identitetu”, rekla je Barbie. “Terate sebe da doznate svoju seksualnost i pritom ignorišete svoj rodni identitet”, dodaje Anna. 

Kada se prisete svojih maglovitih sećanja iz detinjstva, sebe opisuju kao nekoga ko se vezivao za igračke za koje se tradicionalno smatra da se njima igraju devojčice — za lutke, i to posebno lutke sa dugom kosom ili igračke na kojima su mogle da eksperimentišu sa šminkom.

Svaki Annin pokušaj da izrazi svoj rodni identitet sprečen je čim je počela da pohađa školu.

Ipak, njihovu želju za ovim igračkama pratila je opasnost da će biti odbačene od ostalih iz okruženja. Ponekad su morale da se igraju sa bilo kojim igračkama, čak i autićima, koje su koristile kao štit od radoznalih očiju drugih.

“Bilo je mnogo bolje da imate igračku koja se smatra poželjnom za dečake, nego da budete bez ikakve igračke. Čak i vi, kao dete, počinjete da primećujete da svojim zahtevima unesrećujete članove porodice, pa se zaustavljate”, rekla je Barbie.

Barbie je na prste jedne ruke mogla da prebroji bezbedne prostore gde je mogla privremeno da se skloni od svakodnevnih pritisaka ljudi koji su zahtevali od nje da se uklopi u šablon dečaka. Što se nje tiče, posete babi i dedi pružale su joj utehu. Deda joj je obično kupovao lutke, jer je smatrao da su u pitanju nevini, dečji prohtevi.

Što se Anne tiče, njena majka je bila njen najveći saveznik. Ukrašavala je minijaturne haljine za mnogobrojne lutke svoje ćerke. Štaviše, Annini ukućani su u izvesnoj meri prihvatili način na koji je izražavala rodni identitet negujući dugu kosu, oblačeći određenu odeću i noseći čak ženske torbe i aksesoare. Međutim, svaki Annin pokušaj da izrazi svoj rodni identitet sprečen je čim je počela da pohađa školu.

“Nastavnik je odlučio da ne valja nositi dugu kosu, da ne valja nositi takvu odeću, pa je tako moja porodica počela da vrši pritisak na mene”, rekla je Anna.

I za Barbie — pošto je bila dete sa pojedinim primetno ženskim karakteristikama — škola je bila podjednako gorko iskustvo. Tamo su je siledžije stalno maltretirali. Jedina retka i posebna prilika kada se Barbie osetila usklađeno sa svojim identitetom verovatno je bila u četvrtom ili petom razredu osnovne škole.

“Sve moje drugarice počele su da igraju uz zvuke Rihannine pesme “Rude Boy”. Bila sam zadivljena kada su počele da ispoljavaju neke ‘ženske’ stvari i gestove, da kažemo pod znacima navoda. Nastavnik mi je klimao glavom, kao da je hteo da potvrdi da mogu da im se pridružim. Lepo je to bilo osećanje. Osećala sam se da me niko ne osuđuje zbog onog što jesam. Zamalo da tamo organizujem dreg šou. Bila je to sitnica, ali me je usrećila na neko vreme”, prisetila se Barbie.

U međuvremenu, Anna nije imala više od deset godina kada je njena znatiželja da razume zašto njeno telo koje sazreva ne liči na tela ostalih devojčica iz odeljenja navela da prouči materijal u kom je bilo objašnjeno kako se njena snažna želja da se predstavi kao žena — njen rodni identitet — razlikovala od njenog biološkog pola.

“I dalje sam bila dete, dete koje je prerano ušlo u pubertet. Fantazirala sam o tome da se pretvorim u devojčicu. Pošto se ništa nije desilo, počela sam da istražujem zašto ne stasavam u devojčicu”, rekla je Anna.

Ipak, pritisak koji su na nju vršili svi oko nje, a u tom pravcu da se prilagodi rodnim normama i ulogama, bio je jači i postojaniji od njenih usamljenih napora da izrazi svoj pravi rodni identitet. Beznadežna i emocionalno iscrpljena, Anna je prigrlila ekstremnu muškost, boreći se da pronađe utočište od stalnog osećaja da nešto s njom nije kako treba. Predstavljala se i oblačila kao dečak, produbila je svoj glas i pokušala da iz svog života jednom zasvagda izbriše sve što je žensko.

“Zašla sam u toksični maskulinitet. Ponašala sam se kao mačo dečaci. Čak sam počela da vežbam da bih bila što mišićavija i šira. Bilo je ili-ili — ili dečak ili nema nazad”, rekla je Anna.

Annina reakcija na ovo rezultat je postojeće transfobije s kojom se suočavaju transrodne osobe na Kosovu i u ostatku sveta. Pre duže od jedne decenije, Edona James, kosovska transrodna žena, izašla je u javnost i otkrila da se podvrgla operaciji afirmacije roda. Edona je bila prva transrodna žena koju su Anna i Barbie videle na televiziji — ili bilo gde drugde.

“Oduvek sam zamišljala da nosim dugu, crvenu kosu jer je tada farbanje u crveno bilo u modi. Htela sam da budem jedna od devojčica, ali nisam znala da za to postoji mogućnost, pa sam izgubila svaku nadu. Sve dok nisam videla Edonu James”, rekla je Barbie. 

Kada su nastupi u javnosti praćeni odbacivanjem, govorom mržnje i hiljadama pretnji, kao što se desilo u slučaju Edone James, transrodna vidljivost takođe postaje podsetnik na neprestanu opasnost. Što se tiče ovih dveju mladih žena, kada su sebe stavile na Edonino mesto, samo su mogle da očekuju bol koju je i sama iskusila.

“Videla sam svu tu mržnju prema Edoni. Mene su dotle već bili maltretirali, kako kao devojčicu, tako i kao gej osobu — nadevali su mi uvredljiva imena koja se inače koriste za gej osobe. Kada je Edona izašla u javnost sa svojim rodnim identitetom, onda su počeli da me povezuju sa njom… i tako sam pokušala da se promenim”, rekla je Barbie.

“Takođe sam mislila da sam jedina takva, ali sam onda videla Edonu. Videla sam da postoji još neko kao ja, neko ko živi svoj život onako kako misli da treba, ali sam zatim videla reakcije i rekla sebi da moram da stanem, da to potisnem”, rekla je Anna.

Anna i Barbie su svoje tinejdžerske godine provele kao obični dečaci, držeći se dalje od duge kose, šminke, haljina, školskih uniformi za devojčice i svega onoga što bi moglo da ih feminizuje. Nelagoda, nemir, strah i dosada, s kojima su morale da se izbore u izolaciji i usamljenosti — sve su to pokušale da racionalizuju kao prolaznu pubertetsku fazu.

Na vrhuncu napora da usvoji rodni identitet mladog muškarca, počevši čak da radi kao maneken u modnoj industriji, razbolevanje i šokantna smrt njene majke vratili su tada 17-godišnju Annu u prošlost. Preispitivala je svoje celokupno postojanje i prisetila se snova koje je snivala dok je bila devojčica.

“Počela sam da se prepoznajem jer sam se iscrpila. Nisam znala ko sam. U stvari, bila sam niko i ništa sve dok se nisam povezala sa onim detetom koje se krilo u meni, sa detinjastom Annom. Potiskivala sam malu Annu i ona se stoga nije osećala udobno. Ponovo sam u sebi pronašla devojčicu i ovaj put sam se držala nje”, rekla je Anna.

Anna je započela društvenu tranziciju — proces u kom transrodna osoba počne da se predstavlja u javnosti po imenu, zamenicama, ponašanju i izražavanju koji su u skladu sa njenim rodnim identitetom — unutar užeg kruga prijatelja, ali je uskoro postala jedno od najprepoznatljivijih lica u dreg kulturi i LGBTQ+ aktivizmu na Kosovu. “Polako, sve dok nisam sasvim došla do svog identiteta, gde preostaje najteža borba. Malo po malo, korak po korak, naučila sam da zavolim sebe zbog onoga ko sam i šta sam i ne žalim ni za čim. Sve ovo je prelepo putovanje, sve ovo što uključuje ponovnu izgradnju moje ličnosti”, rekla je Anna.

U tom razdoblju je upoznala Barbie, čije se ime tada takođe pročulo na dinamičnoj dreg sceni.

Nastupi na dreg događajima pod plaštom izuzetno feminiziranih kostima te predanost koju je delila sa drugim članovima LGBTQ+ zajednice učinili su da Barbie shvati da želi da je drugi više percipiraju kao ženu nego kao gej muškarca.

“Vremenom shvatite da stvar nije u materijalnim elementima vašeg tela. Tematika je šira od toga jer shvatite da telo i duša pripadaju ženi. Spoznala sam to da se nikada nisam osećala udobno ili lepo kao dečak te da sam devojčicu u sebi uvek gurala na videlo, na ovaj ili onaj način”, rekla je Barbie.

“A kada ugledate ostale devojčice, devojke i žene, onda vam se učini da one poseduju nešto što vi žarko priželjkujete, ali što ne možete da imate zbog društvenih okolnosti u kojima živite. Čini vam se kao da one žive vaš život”, rekla je Anna.

Premda su dreg nastupi spadali u najvažnije događaje na kojima su obe mogle da afirmišu svoj rodni identitet, Anna i Barbie su se često ljutile zato što su svođene na puke dreg kraljice.

“Trans i dreg su odvojene stvari i ne treba ih mešati”, rekla je Barbie u vezi sa razlikom između ličnog rodnog identiteta i dreg nastupa, privremenog umetničkog predstavljanja.

“To nam smeta obema, kada dreg šouu prisustvujemo u svojstvu publike, a ljudi nam ipak prilaze s pitanjem: ‘Hoćete vi da nastupate večeras?’ Izgledam li ti ja kao dreg? Kada me percipiraju isključivo kao dreg kraljicu, onda misle da sam samo to — dreg kraljica. Kao muškarac sa perikom.”

Shvatile su da su transrodne osobe u mnogo većoj meri izložene nasilju.

Kako su Anna i Barbie pronašle sebe jedna kroz drugu i kroz njihov odnos koji se neprestano razvijao, ove dve mlade žene istovremeno su i laganim korakom savladale iskazivanje svoje ženstvenosti u javnom prostoru. Kada su dve visoke i prelepe prijateljice zajedno izlazile u kafiće i noćne klubove, znatiželjni pogledi su obavezno bili upereni u njih.

“‘Pogledaj kako su visoke ove dve’, često slušamo takve komplimente”, rekla je Barbie. “Kako kažu u našoj zemlji — ‘jedva mogu da prođu kroz vrata’”, Anna je prekide smejući se.

Kažu da kada vas percipiraju kao cis žene — tj, kada je rodni identitet usklađen sa polom dodeljenim na rođenju — to vas poštedi govora mržnje u svakodnevnim, rutinskim aktivnostima.

“To je nešto što se ne dešava kod transrodnih žena koje više liče na muškarce. Upućuju im negativne komentare. Međutim, ima mnogo transrodnih devojčica i devojaka koje se ne izjašnjavaju o svom rodnom identitetu u javnosti jer se plaše da će ih neko vređati ili da će im pretiti”, rekla je Barbie.

Nesigurnost i strah od transfobnih napada dugo su pratili Annu i Barbie. Pored toga, shvatile su da su transrodne žene u mnogo većoj meri izložene nasilju, a s obzirom na to da ih drugi percipiraju kao muškarce koji bi da postanu žene, i to u već patrijarhalnom sistemu koji muškarcima daje prednost, a žene ugnjetava.

Čak su i sami transrodni muškarci — koji su ujedno aktivisti za LGBTQ+ prava — u više navrata govorili da porodica, društvo i generalno institucije češće prihvataju njih, kojima je pol dodeljen na rođenju ženski, ali koji se poistovećuju sa muškarcima u svim oblastima života.

“Nepovoljnija je percepcija o muškarcima sa ženskim atributima, jer društvo smatra da su žene gore, smatra ih slabima. I nas gledaju na isti način, smatrajući nas slabima. Kada govorimo o transrodnim muškarcima, onda je sve lakše. Ali kada ste transrodna devojka, onda vas smatraju slabićem”, rekla je Barbie.

“Moramo da se borimo zato što smo transrodne osobe i zato što smo žene. Kada ste transrodna žena u ovom društvu, onda kažu da ste isto što i proćerdani muškarac. Prema tome, vrlo je bitno da feministi budu aktivisti koji se bore i za transrodne devojke”, rekla je Anna.

Transrodne žene, kao i transrodni muškarci, nailaze na prezir i diskriminaciju posebno na radnome mestu ili kada su u potrazi za poslom. Da bi pokrila troškove koje ima kao studentkinja i nova stanovnica Prištine, Anna je morala da se zaposli. Prijavila se na više desetina konkursa i u većini slučajeva je naišla na predrasude, uvrede i pretnje nasiljem.

“Bilo je primera kada su mi na razgovorima za posao govorili ‘marš napolje’ ili ‘neću da zaposlim takve ljude’. Ja sam samo tražila posao, ali njima nije stalo do toga da li ste kvalifikovani ili šta studirate. Odmah vas isključe iz procesa”, rekla je Anna. 

“Problem leži u tome što zaposlene LGBTQ osobe nisu vidljive, pa tako možete da nađete LGBTQ radnike koji su još uvek ‘u ormaru’”, rekla je Barbie. Termin “u ormaru” odnosi se na osobe koje svoju seksualnu orijentaciju ili rodni identitet nisu obznanile za javnost.

Anna je u aprilu radila kao konobarica u jednom kafiću u centru Prištine, pokušavajući da obezbedi kakvu-takvu finansijsku sigurnost, što je bilo bitno za njenu hormonsku tranziciju. Barbie i ona su zajedno odlučile da što pre započnu hormonsku terapiju — to je podrazumevalo uzimanje dodatnih količina estrogena, a što je prvi korak ka usklađivanju biološkog identiteta sa rodnim.

Zdravstvo na Kosovu ne pruža zdravstvenu njegu transrodnim osobama. Većina državnih i privatnih bolnica ne nudi uslugu hormonske terapije transrodnim osobama, zbog čega su primorane da je potraže u inostranstvu. To znači moraju da pokriju još mnogo dodatnih troškova.

Zahvaljujući hormonskoj terapiji, Annin i Barbiein glas se postepeno menjao, dok su njihova lica počela da zadobijaju ženske crte. Facijalna feminizacija takođe je umanjila njihovu rodnu disforiju — stanje koje se odnosi na nelagodu i anksioznost uslovljene neusaglašenošću rodnog identiteta i biološkog pola dodeljenog na rođenju.

Anna i Barbie su često doživljavale rodnu disforiju, posebno kada bi uvidele da ih drugi ne percipiraju kao žene i da njihove muške karakteristike privlače pažnju.

“To je borba sa sobom koju i dan-danas morate da vodite, kada vam neko dođe i kaže vam ‘jesi ti lezbijka, ili si dečak, ili — šta si?’”, rekla je Anna.

“Često sam osećala nelagodu da se predstavim kao žena, jer sam imala kratku kosu i nosila odeću koja više vuče na mušku”, podcrtala je Barbie.

Anna i Barbie su u jednom trenutku jedna drugoj postavile sledeće pitanje — kada bi društvo u većoj meri prihvatalo rodnu fluidnost i nebinarnost, da li bi one i dalje osećale rodnu disforiju i da li bi im tranzicija bila potrebna?

“Kada se sve sabere i oduzme, kada svoje telo vidite pred ogledalom, osećate tugu, jer je to anatomija jednog dečaka. Haljine i šminka su izumi, stvari koje je društvo izmislilo. Haljina je samo komad materijala, ali nije stvar u nekom posebnom komadu odeće, već kako se ta odeća prilagođava vašem telu. I dalje ste dečačke građe i to negativno utiče na to koliko se udobno osećate sami sa sobom. Mi smo žene i nećemo da ostarimo kao muškarci”, rekla je Barbie.

“Hoćemo hormonsku terapiju i fizičke promene koje iz nje proizlaze, a posebno mentalnu stabilnost”, rekla je Anna. “Mentalno zdravlje transrodnih osoba sasvim je zanemareno na Kosovu; zanemaruju ga porodica, društvo, država.”

Udubivši se u starostavnu raspravu između sociologa i naučnika, Anna je bila ubeđena da je upravo želja za prilagođavanjem određenom rodu stvorila opasnost od jačanja regresivnih stereotipa i problematičnih društvenih normi. Ona se usprotivila konvencionalnim rodnim očekivanjima tako što je usvojila androgini izgled — tj. usvojila je fizički izgled koji se odlikuje i ženskim i muškim karakteristikama.

“To vas ne određuje — izgled vas ne određuje — a što se tiče onih među nama koji se izjašnjavaju kao androgine osobe, mislim da se mi time bavimo aktivizmom jer su transrodne osobe koje prolaze kroz tranziciju dosta zbunjene i treba im olakšati da prihvate sebe onakvim kakve jesu. Što se tiče drugih osoba, mi ih smireno edukujemo, objašnjavajući da je problem u njima. Upravo je njihova nesigurnost ono što oni projiciraju na nas. Na ulicama ih možete čuti kako pričaju razne stvari, ali kada vam je udobno u sopstvenom telu, onda vam oni ne mogu ništa. Vi ste iznad njih”, rekla je Anna.

***

LGBTQ+ zajednica je 22. jula u popodnevnim satima primila tužne vesti. Anna je u svojoj 22. godini počinila samoubistvo. Sahranjena je narednog dana, sa imenom koje joj je dato po rođenju — sa imenom protiv koga se borila celi svoj život.

Barbie pokušava da dokuči šta je smisao svega i traži odgovore u poslednjim susretima sa Annom. Razmišlja o Anninim izrazima lica, o njenoj reakciji iz jednog od njihovih zadnjih telefonskih razgovora, kada je Anna rekla Barbie da je izabrala poklon za njen 22. rođendan, koji je Barbie uskoro trebalo da proslavi. Razmišlja o tuzi koja se videla na Anni, tuzi koju je vešto uspela da prikrije, kao i svemu onome što je rekla i što je ostavila nedorečenim.

Padali su joj na pamet pitanje mentalnog zdravlja, breme represije i diskriminacije, depresija koju niko ranije nije primetio, anksioznost prouzrokovana rodnom disforijom, silna tuga zbog majčine smrti, sumnja u to da će uspešno moći da dovrši proces tranzicije, skeptičnost spram toga da će biti bolje — odgovor bi se mogao kriti u svemu tome istovremeno.

“Mnoga pitanja su ostala bez odgovora. S jedne strane, to me podstiče da nastavim njenu borbu. No, kako da se i dalje borim za nekoga ko više nije s nama? Da li ću biti sposobna da nastavim svoju borbu? Ne znam, ali znam da je život transrodne žene sam po sebi velika borba. Ja želim da nastavim ovu borbu kako ne bi pobedili oni koji ne žele da budemo slobodni, a naročito da bih pokazala devojkama poput Anne da zaslužujemo da nastavimo”, rekla je Barbie.

Naslovnica: Atdhe Mulla / K2.0.