Na devetom spratu Hotela Grand nalazi se prostorija gdje su jedini izvori svjetlosti tri u nizu obješena velika platna. Videoinstalacija skadarskog umjetnika Leka M. Gjeloshija naslovljena “Na dečanskoj fresci Raspeća nema NLO-a” sastavni je dio izložbe “The Grand Scheme of Things”, koja je postavljena u okviru 14. izdanja Manifeste. Evropsko nomadsko bijenale se ove godine održava u Prištini, a traje do oktobra mjeseca.

Praćeni kozmičkim zvukovima, u pozadini videozapisa od desetak minuta naziru se obrisi galaksija koji nas vode na daleko putovanje. Na njemu se upoznajemo sa dva misteriozna simbola sa freske naslikane u 14. stoljeću, i to na zidu Visokih Dečana, srpskog pravoslavnog manastira koji već dvije decenije vodi zemljišnopravne bitke sa institucijama Kosova.

Na fresci Raspeća Hristovog uočljiva su dva simbola koja, prema mišljenju historičara umjetnosti, predstavljaju Sunce i Mjesec. U pojedinim teorijama zavjere tvrdi se da ta dva simbola svjedoče o postojanju vanzemaljaca i NLO-a.

Mjesečev simbol se pojavljuje u Gjeloshijevoj videoinstalaciji. Iako djeluje kao da se u njoj ne dešava ništa, Mjesec sasvim polako jezdi trećim platnom, kao nebesko tijelo, a zatim nestaje.

“Dopao mi se gotovo futuristički moment koji taj predmet dočarava kao nebesko tijelo. U meni se javila neka radoznalost, što me je navelo da od nje nešto napravim”, objasnio je Gjeloshi svoju zaokupljenost simbolom sa freske.

Nakon što je na Akademiji likovnih umjetnosti u Firenci završio studij vizualne umjetnosti, Gjeloshi je 2016. godine osvojio nagradu Ardhje koju mladim likovnjacima dodjeljuje Institut za savremenu umjetnost u Tirani. Autor je svoj rad do sada predstavio na nekoliko samostalnih izložbi u Albaniji, na Kosovu te u Italiji, Francuskoj i drugim zemljama.

K2.0 je s Gjeloshijem porazgovarao o njegovoj videoinstalaciji u okviru Manifeste, a dotakli smo se i solo izložbi te NLO-a.

K2.0: Vaša videoinstalacija je inspirisana simbolima sa freske iz manastira Visoki Dečani, a koju je u 14. stoljeću naslikao nepoznati umjetnik. Otkud ta zaokupljenost motivom sa freske?

Lek M. Gjeloshi: Zanimale su me fantazije podstaknute motivom koji istovremeno liči na raketu, kometu i svemirsku kapsulu sa astronautom u njoj. Dopao mi se gotovo futuristički moment koji taj predmet dočarava kao nebesko tijelo, ali mi se svidjelo i to što je cijelo djelo nastalo u nama dalekoj prošlosti — govorimo, dakle, o 14. stoljeću. Općenito gledano, elementi ili pojedini likovi koji imaju karakteristike naučne fantastike projiciraju se u budućnost — u mom slučaju, pak, oni se projiciraju u prošlost. U meni se javila neka radoznalost, što me je navelo da od nje nešto napravim.

Radio sam samo na jednom od dva simbola, sa tzv. Mjesecom. Ta dva simbola su stekla veliku popularnost 60-ih godina. Naime, fotografije na kojima su prikazane dvije neobične figure sa dečanske freske prvi put su objavljene u jugoslavenskom časopisu Lumière, a nekoliko godina kasnije i u jednom sovjetskom časopisu za kulturu, Sputnjiku. To je pokrenulo lavinu teorija zavjere, prema kojima su spomenute dvije figure neoboriv dokaz postojanja vanzemaljaca. Pripadajući narativ se gradio u sljedećem pravcu: riječ je o astronautima i svemircima iz druge galaksije koji su nam došli u posjetu.

Sve se, u stvari, odvija unutar prikaza Hristove smrti na krstu. To je važno istaći jer je u prikazima iz tog perioda na jednoj strani Sunce, a na drugoj Mjesec. Historičari umjetnosti smatraju da su dvije figure [sa dečanske freske] upravo Sunce i Mjesec, dok pojedini naučnici i istraživači smatraju da se radi o vanzemaljcima ili NLO-ima.

U tom međuprostoru koji je ispunjen raznim teorijama, percepcijama i objašnjenjima započeo sam rad koji je sada predstavljen na Manifesti. U Dečanima se i dalje osjeća neka napetost, neka izolovanost u zraku — tamo je još uvijek kontrolni punkt KFOR-a, a u Manastiru je zabranjeno fotografisanje. Prema tome, morao sam smisliti neki oblik rada koji ću biti u stanju da realizujem, a da ne boravim tamo.

U videu je prikazan samo jedan od dva simbola sa freske. Zašto ste odabrali Mjesec?

Pa, u retrospektivi, Mjesec mi je svojom pojavom bio specifičniji. On se pred nama pojavljuje u jednom određenom trenutku i kreće se vrlo sporo. Noću se često orijentišemo pomoću njegove svjetlosti, iako je dobija od Sunca. Mjesečevo prisustvo mi se oduvijek činilo konkretnim — mada i dalje djeluje daleko, pa čak i nadnaravno — a tim konkretnim prisustvom on kanališe našu potrebu za shvatanjem onoga što je izvan planete koju nastanjujemo. Meni je Mjesec svojom pojavom svakako melanholičan — uvijek je drugačiji od Sunca, prozaičniji i nadasve brutalniji u svojoj veličanstvenosti.

Iako je u njegovom naslovu odrična tvrdnja koja ne ostavlja prostora za spekulisanje, vaš rad je u okviru izložbe “The Grand Scheme of Things” uvršten u tematsku cjelinu pod nazivom “O spekulacijama”.

Naslov je zapravo citat preuzet iz jednog bloga u kojem je autor pokušao da razbistri “zabunu” u vezi sa postojanjem vanzemaljaca u kontekstu freske. Nakon objašnjenja, autor je poentirao tvrdnjom da “na dečanskoj fresci Raspeća nema NLO-a” — ta kratka formulacija mi se učinila apsurdnom, ali i provokativnom. Kada govorimo o nečemu misterioznom, interesantnije je negirati predmet diskusije nego ga afirmisati. Osporavanje koje naizgled ne ostavlja prostora za spekulisanje u neku ruku samo doprinosi spekulacijama.

Video je projiciran na tri odvojena platna, što upućuje na tri različite temporalnosti od kojih svaka predstavlja različite prostore i vremena. Zbog čega ste se odlučili za to?

Pošto nije moguće direktno raditi unutar Manastira, realizacija videa se pokazala veoma izazovnom. Međutim, kako sam pronalazio neke detalje sa freske, neke sitne vizuale, tako sam uspijevao da izvučem neophodne podatke i na osnovu njih ustanovim kako se kreću kroz vrijeme. Dok se primiče onim plavim ispucalim segmentima, polazna konstatacija se pobija — hipnotičkim kretanjem je freska prirodno apstrahovana te izgledom pretvorena u galaksiju, u planetu… Na vizualnom planu [instalacija] podsjeća na tri prizora uhvaćena starinskim teleskopom. Na prvom je krupni plan, na drugom total, dok je na trećem i posljednjem prikazano nebesko tijelo koje ulazi u kadar i prolazi kroz njega veoma, veoma polako da bi napokon iščezlo.

Religija je — što direktno, što indirektno — sastavni dio vašeg rada, kao što su vaše samostalne izložbe “N’jerm” i “Dramamine”.

U sklopu samostalne izložbe “Dramamine” — koju je u Umjetničkom prostoru Bazament u Tirani priredio Zef Paci — bavio sam se odnosom prema religiji, pri čemu sam se služio vitražima. Oni su namjenski izrađeni i postavljeni na prozore u Bazamentu, i to sa postoljem kreiranim u tipičnom crkvenom stilu. Posjetioci su imali priliku da vide krstove u nekoliko oblika i zato je u toku izložbe vladalo pravo vjersko ozračje — barem je to bilo u prvom planu.

S druge strane, svaki [krst] predstavljao je tlocrt nekog objekta. Jedan od njih je tlocrt bivšeg Kino-studija “Nova Albanija” (današnje Ministarstvo kulture) izgrađenog za vrijeme komunističkog režima — to je bila glavna institucija nadležna za kinematografsku propagandu. Drugi tlocrt je onaj bivše Psihijatrijske klinike u Skadru. Oba objekta su izgrađena u atmosferi obojenoj materijalizmom i žestokim ateizmom, u kojoj se otvoreno osuđivalo svako bavljenje vjerom.

Dugo ste radili u arhivi muzeja Marubi u Skadru, a neke od izložbi koje ste do sada organizovali sadržale su građu iz Marubija. Da li nam možete reći nešto više o svom radu u albanskim arhivskim ustanovama? Kakvo je stanje u njima?

Pitanje arhiva je trajni problem. Održavanje građe u skladu sa odgovarajućim kriterijima iziskuje mnogo novca, a dobra volja sama po sebi nije dovoljna. S druge strane, arhivu ne možemo tek tako svesti na repozitorij građe čija je svrha da se popuni nekoliko praznih ćoškova. Moraju se stvoriti platforme za istraživanje i sve što ide uz to. 

Nadalje, neophodno je da se što prije izrade politike na relaciji između državnih i privatnih arhiva, a radi uspostavljanja tijesne saradnje sa porodicama kod kojih možemo pronaći vrijedne materijale. Na inicijativu nekoliko porodica, samo Nacionalnom muzeju fotografije Marubi — čija arhiva obuhvata preko 500.000 negativa — u proteklim godinama su donirane kolekcije fotografija pomoću kojih je arhivski fond ne samo obogaćen, već i proširen u smislu geografskog obuhvata.

Svojevremeno ste upoznali savremenu konceptualnu umjetnost, a to je bila prekretnica na vašem umjetničkom putovanju — s obzirom na činjenicu da ste studirali slikarstvo. Kako danas gledate na konceptualnu umjetnost?

Nisam previše entuzijastičan. Pod time više mislim na retoriku prekomjerno konceptualnog, političkog, relacijskog i inog karaktera posredstvom kojeg se poništava ono što je subverzivno i suštastveno u stvaralaštvu. Stekao sam utisak da bi razne savremene umjetničke prakse trebalo da se vrate jednostavnosti pomoću koje ipak omogućavaju odgovarajuće povezivanje.

Smatrate li da savremenu umjetnost treba iznova učiniti očaravajućom?

Da, upravo to je potrebno — treba da iznova bude u stanju da očarava.

Ovaj članak je uređen radi preglednosti. Razgovor je vođen na albanskom jeziku.

Naslovna fotografija: Orestia Kapidani.

Sadržaj ovog članka je isključiva odgovornost K2.0.

Zanima vas kako se naš novinarski rad finansira? Saznajte više ovdje.