Paul Stubbs, sociolog iz Velike Britanije, 1993. godine otišao je u Hrvatsku te se zaposlio u izbjegličkom kampu — i sve do dan-danas ostao je na Balkanu. Izabran je u zvanje naučnog savjetnika na Ekonomskom institutu u Zagrebu, gdje vrši dužnost šefa odsjeka za socijalnu politiku i tržište rada, a za istaknutog stručnjaka za socijalnu politiku važi i u širem akademskom svijetu.

Što se tiče njegovih polja interesovanja, to su prvenstveno međunarodni akteri te politička ekonomija socijalne zaštite i širih društvenih pokreta, pri čemu navodi da se sa naročitom posvećenošću bavi “predstojećim problemima globalizacije i to sa postjugoslavenskog stajališta”.

Posljednjih nekoliko godina je zaokupiran ulogom socijalističke Jugoslavije u Pokretu nesvrstanih, koji je 1961. godine formalno osnovan kao alternativa dvama polarizovanim blokovima moći. “Mene protivrječnosti živo zanimaju — zanima me to kako se sve ove kontradikcije očituju u praksi, što onemogućava stvaranje jednog jedinstvenog narativa”, rekao je u vezi sa svojim radom u oblasti Nesvrstanih.

Stubbs je urednik knjige “Socijalistička Jugoslavija i Pokret nesvrstanih: Društveni, kulturni, politički i ekonomski imaginariji”, koja u izdanju McGill-Queen’s University Pressa izlazi u januaru 2023. U okviru knjige je obrađen širok dijapazon tema vezanih za Pokret, od učešća žena, antifašizma i antiimperijalizma do kulturno-obrazovne razmjene.

Stubbs je krajem oktobra boravio u Prištini, gdje je u Narodnoj biblioteci Kosova održao javno predavanje naslovljeno “Socijalistička Jugoslavija unutar i van kolonijalnosti: Samoupravljanje, samoopredjeljivanje i nesvrstanost”.

Nakon završenog izlaganja, ekipa K2.0 se sastala sa Stubbsom te smo porazgovarali o Pokretu nesvrstanih i njegovom naslijeđu, o ljevici kao i lijevim politikama i aktivizmu u regiji te o potrebi za univerzalnom socijalnom zaštitom.

K2.0: U svom radu ste se krajem devedesetih bavili globalnom socijalnom politikom, a kasnije djelovanjem međunarodnih aktera u jugoistočnoj Evropi, dok najnovija knjiga čiji ste urednik pruža osvrt na socijalističku Jugoslaviju u Pokretu nesvrstanih. Kako je došlo do tog zaokreta?

Paul Stubbs: Da bar znam odgovor na to pitanje! Pretpostavljam da se radi o nizu neobičnih odabira, koincidencija i ideja. Otišao sam u Hrvatsku 1993. godine, djelimično razočaran svojim angažmanom na jednom britanskom univerzitetu. Zaposlio sam se u izbjegličkom kampu te sam tamo i ostao neko vrijeme, ali kasnije sam sjedinio praktični rad, aktivistički rad i istraživanje.

Sama putanja moje karijere me je navela da sagledam šta se dešavalo na prostoru bivše Jugoslavije u ondašnjem vremenu te kakvu ulogu je imala međunarodna zajednica. U velikoj mjeri sam se pozabavio i pitanjima globalizacije i to sa postjugoslavenskog stajališta, a vremenom sam nastavio da se bavim socijalnom politikom u svom radu.

Između ostalog sam pisao o pokretima koji su se javili osamdesetih godina u Sloveniji, panku — o širim društvenim pokretima te o tome kako su se suprotstavili nekoj vrsti determinističkog socijalizma, ali i kako nisu uspjeli da se odupru nacionalističkim snagama. Uvidio sam da je učesnicima_ama slovenskih pokreta stalo do Kosova i svega onoga s čim se suočavalo albansko stanovništvo. Pojedini slovenski mirovni aktivisti_ce posjetili su Kosovo osamdesetih i ostali zgroženi stanjem na terenu, a na terenu je bila policijska država.

Dakle, time sam se bavio, ali isto tako i idejom alternativnog razvojnog projekta. Odlučio sam da jednog dana proučim Pokret nesvrstanih. Inicijalno sam mislio da ću analizirati ulogu Pokreta nesvrstanih na planu unapređenja UN-ovih socijalnih prava, što je prilično dosadna, formalna tema. Međutim, čim sam se počeo da pretražujem arhive, shvatio sam da je posrijedi bilo nešto mnogo, mnogo važnije — zategnutost između unutrašnjih i vanjskih dešavanja, odnos između nesvrstanosti koja je dolazila odozgo i one koja je dolazila odozdo te povrh svega pitanje zauzimanja pozicije u Evropi, ali sa afinitetom prema globalnom jugu. Sva ta tematika mi se činila duboko oprečnom, ali izuzetno zanimljivom i važnom za historiju kao i za rasprave te politički aktivizam koji su aktualni danas.

U okviru predavanja spomenuli ste tri međusobno vezana pojma, a to su jugonostalgija, jugoamnezija i Yugosplaining. Dok je prvonavedeni postao sastavni dio popularnog javnog diskursa, potonja dva pojma nisu.

Sva tri pojma su složena i nadasve problematična. Jugoamnezija je strukturisano zaboravljanje Jugoslavije. Pod time obično mislim na zaboravljanje socijalističke Jugoslavije, ali itekako bi se moglo odnositi i na onu prvu. Dakle, to je duboko strukturisano zaboravljanje u javnom i političkom diskursu. No, problem je to kako Beograd ili srpsko političko rukovodstvo može instrumentalizovati Pokret nesvrstanih svakih deset godina radi lične koristi, pri čemu kombinuje amneziju i povremenu nostalgiju.

Jugonostalgija je po mom mišljenju više kulturološki termin. Znate, odete u Ljubljanu i tamo vidite jugonostalgične lokale. U biti se to ponajviše odnosi na mlade koji su odrasli uz muziku jugoslavenskog novog vala, recimo. Nema veze to što je grupa Leb i sol iz Makedonije — iako donekle i ima — niti to što su Idoli bili iz Beograda. To su bili bendovi koji su se slušali u njihovoj mladosti. Pa ipak, postoji cijela nova generacija koja tu muziku otima iz kandži zaborava.

Međutim, jugonostalgija je trenutno zastupljena i u obliku neke vrste političkog projekta, u sklopu kojeg se tvrdi da nam Jugoslavija u retrospektivi može poslužiti kao model socijalizma. Iako je ona dugo i na mnogo različitih nivoa bila važan eksperiment, Jugoslavija nam ne može poslužiti kao model zbog više razloga, i to između ostalog zato što nije bilo jedinstvenog, homogenog jugoslavenskog socijalizma. Ipak, bilo je tu nekoliko veoma interesantnih stvari koje ne bi trebalo ispustiti iz vida.

Treći pojam, Yugosplaining [od eng. Yugoslavia (Jugoslavija) i explaining (objašnjavanje)], mnogo je novijeg datuma i vezuje se za grupu naučnika_ca i istraživača_ica — od kojih su svi porijeklom iz regije, ali žive u inozemstvu — koji su pokušavali da se sučele s onime što percipiraju kao Eurosplaining. Oni su proširili kritiku mansplaininga, tj. načina na koji dominantni rodovi kao i seksualne orijentacije, kulture i hegemonističke sile nameću svoje poglede na svijet. Postavili su ironična pitanja: “Zašto malo više ne govorimo o Jugoslaviji? Zašto je ne vratimo u disciplinu međunarodnih odnosa, u okvire izučavanja političkih projekata?”

Isti ti ljudi su na osnovu kritika koje dolaze od Albanaca_ki sa Kosova i iz Makedonije veoma brzo shvatili da pri Yugosplainingu moramo biti oprezni zato što moramo imati na umu duboko strukturno nasilje koje je u socijalističkoj Jugoslaviji vršeno nad Albancima_kama — jer, ako kolonijalizam ima veze i sa čim, onda sigurno ima sa nasiljem.

Prema tome, želim da u radu izbjegavam sve ove stvari — jugoamneziju, jugonostalgiju, ali i Yugosplaining te pretjeranu jugocentričnost.

Postoji cijeli jedan naučni korpus u okviru kojeg se postsocijalistički prostori posmatraju kroz postkolonijalnu prizmu. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

Pojedini prijatelji_ce u svom radu primjenjuju upravo taj pristup, tako da moram veoma oprezno komentarisati. Isprva me je ta tematika privukla jer je u modi, ali onda se pojavio niz komplikacija. Da li je Sovjetski savez bio imperija? Da li je upravljao baltičkim državama isto onako kako je Velika Britanija gospodarila Indijom? Ne, ali se može upotrijebiti kao metafora.

Tu dolazi do problema. Kad počnete da se koristite metaforama u prostoru između “postova” [postkolonijalnog i postsocijalističkog], sasvim izvjesno je da ćete se zapetljati zbog toga što pojam postkolonijalnog postaje toliko nategnut da gubi analitički kapacitet. Ne smijemo izgubiti iz vida to da je većina onoga što se naziva postkolonijalnom teorijom zasnovano na nauci o književnosti.

Želim da podcrtam sljedeće — najbolje bi bilo da se odmaknemo od postkolonijalne teorije te da ono što se zaista dešavalo sagledamo kroz historijsku i empirijsku prizmu. Sagledajmo dekolonijalne afinitete — kako ih inače nazivam — kao i kontradiktorni karakter istih. Naravno, terminom “postsocijalističkog” jedan pojam se definiše kroz ono što on nije. Pored toga, mi ustvari treba da govorimo o kapitalizmu i njegovim različitim oblicima. Moramo govoriti o složenosti tranzicije i problemima tranzicije. U kakvom obliku se ona odigrala i koji elementi prošlosti su i dalje prisutni kao imaginariji — u praktičnim scenarijima, institucijama i sjećanjima ljudi?

Socijalističku Jugoslaviju razmatrate u kolonijalnom kontekstu. Šta znači analizirati socijalističku Jugoslaviju “unutar i van kolonijalnosti”, kako navodite u svom predavanju?

Mislim da je Samir Amin kroz svoj rad o Južnoj Africi govorio o unutrašnjem kolonijalizmu. Dakle, imate veliku nacionalnu državu, nacionalnu državu pod aparthejdom, ali isto tako imate kolonijalne odnose jer su tu i politički subjekti i politički objekti. U tom kontekstu postoji grupa ljudi koji su rasno određeni i kategorizovani te kao takvi uskraćeni za političku, ekonomsku i društvenu moć.

Moje mišljenje je da se to može primijeniti i na socijalističku Jugoslaviju. Na jugoslavenskom primjeru možete vidjeti kako se unutrašnji kolonijalizam može razvijati. S druge strane, imate socijalističku Jugoslaviju koja igra važnu ulogu u dekolonijalnom pokretu i to kroz solidarno djelovanje sa oslobodilačkim pokretima, ali i učešćem u Pokretu nesvrstanih.

Dakle, to je jedna od glavnih protivrječnosti Pokreta nesvrstanih.

Mene protivrječnosti ustvari živo zanimaju — zanima me to kako se mnogobrojne kontradikcije očituju u praksi, što onemogućava stvaranje jednog jedinstvenog narativa o ovim pitanjima. Prije deset godina, ovim pitanjima se rijetko ko bavio u istraživanju, ali sad ima mnogo ljudi — među kojima su i mladi istraživači_ce — koji su pripadajućoj tematici posvetili svoje doktorate i daljnje akademske karijere.

I aktivisti_ce su prilično zainteresovani. Prema tome, čini mi se da je ova tema dobila na značaju, pošto se sada proučavaju arhitektura, umjetnost, muzika i narodna znanja. Postojao je i krug novinskih agencija Nesvrstanih. Dakle, šta se dešavalo u novinarstvu? Šta se dešavalo u svakodnevnom životu? Šta se dešavalo u okviru studentskih razmjena? Studenti_ce sa globalnog juga dolazili su u Jugoslaviju u velikom broju, ali jugoslavenski studenti_ce nisu studirali na prostoru globalnog juga i to je šteta. Dakle, od suštinske važnosti je smjer.

Jedan od najosnovnijih koncepata Pokreta nesvrstanih bilo je samoopredjeljenje. Na Kosovu je trenutno na vlasti stranka Lëvizja Vetëvendosje (“Pokret Samoopredjeljenje”). Da li pratite kako Vetëvendosje artikuliše samoopredjeljenje kao pojam na Kosovu?

Sramota me je da to kažem, ali na Kosovu nisam bio od 2007. godine. Tad sam čisto sumnjao da će ljevica iznjedriti ikakvu novu demokratsku snagu. Ona je vjerovatno postojala, ali ja je nisam primjećivao. Slabo to sve pratim — i malo me je stid zbog toga. Da me pitate sad pratim li srpsku, crnogorsku ili makedonsku politiku, odgovor bi bio isti, djelimično zbog toga što me u velikoj mjeri frustrira činjenica da u cijelom ovom diskursu glavnu riječ vode liberalni trastovi mozgova i ljudi iz sličnih krugova koji se na regiju fokusiraju samo na nivou procesa evropskih integracija. To ne smatram samo izuzetno problematičnim, već i dosadnim.

Kad sam napokon ukopčao da Vetëvendosje na albanskom znači “samoopredjeljenje” te da je samoopredjeljenje — barem po nekima — bio ključni pojam u Pokretu nesvrstanih, tad se probudila i želja da postavim pitanje vezano za to. Niko me ne može ubijediti da je pri odabiru imena stranke Pokret nesvrstanih zaboravljen ili zapostavljen kao sredstvo izgradnje države u transnacionalnom kontekstu.

To je bio jedan od najosnovnijih, ali i najproblematičnijih koncepata u socijalističkoj Jugoslaviji, jer ako bi činioci srpske hegemonije i priznali da su republike teoretski imale pravo na [samoopredjeljenje], rekli bi da to nije važilo za autonomne pokrajine te je autonomija Kosova svakako ukinuta. Dakle, treba odmah razjasniti o kakvom nasilju se tu radilo.

Ipak, mislim da bi bilo odlično da se u toj oblasti malo više pozabavimo odjekom Nesvrstanih među različitim generacijama ovdašnjih aktivista_ica. Ibrahim Rugova je bio internacionalista, ako se ne varam. Jako su ga zanimali pokreti aktivni van regije i van Evrope, iako je bio izuzetno zainteresovan i za francuski strukturalizam.

Panalbanizam — da li se to kao misao odn. kao ideološko-politička orijentacija toliko razlikuje od panafrikanizma? Zašto su svi zabrinuti zbog panalbanizma, kao da je to nešto najgore na svijetu? Mislim da je posrijedi veoma složen skup emocionalnih reakcija koje imaju veze sa mitom o Zapadnoj Evropi kao oazi liberalne demokratije i napretka.

Na predavanju ste rekli da postoji tendencija pretjerane upotrebe termina “dekolonijalno”. Da li nam možete pojasniti na šta ste mislili?

Konstantno mijenjam stav o tom pitanju. Sam termin ne želim odbaciti, ali isto tako ne želim ni da postane previše uopšten. Ne želim da preraste u nešto što je prazan označitelj jer mislim da je i neoliberalizam postao prazan označitelj.

Dakle — hajde da promišljamo o dekolonijalnosti kao o skupu praksi. Ako govorimo o Pokretu nesvrstanih, postojao je afinitet prema antifašističkoj oslobodilačkoj borbi u Drugom svjetskom ratu, koji je — svjestan sam toga — bio drugačiji na Kosovu, ali je ipak postojao. Ako mislimo o prijemu na koji je nailazio do tog momenta — namjerno kažem “momenta” jer je to razdoblje bilo duže od trenutka, ali kraće od ere na planu postizanja suverenosti, na planu uspostave vlasti u postkolonijalnim državama koje su umakle kolonijalizmu — onda možemo postaviti razna pitanja.

Upravo su moment i afinitet bili izrazito produktivni, mada su se kosili jedan sa drugim. Postojale su stvarne veze. Postojale su veze između Tita i senegalskog predsjednika Senghora, između borkinje za prava žena Vide Tomšič i Sirimavo Bandaranaike sa Šri Lanke, između feminističkih pokreta te umjetnika_ca, kulturnih radnika_ca, arhitekata_ica i studenata_ica… Nikoga od njih ne možemo izbrisati iz historije, ali ne možemo ni pretpostaviti da su automatski bili protiv rasizma. Bili su izrazito kontradiktorni i složeni.

Naslijeđe socijalizma na Balkanu vrlo je kompleksno te je zbog toga duže vremena nakon njegovog sloma bilo teško baviti se lijevom politikom.

Upravo pišem rad o hrvatskoj ljevici nakon proglašenja nezavisnosti, pa tako i uviđam da ste 90-ih kao ljevičar/ka ili šutjeli ili bili ušutkivani odn. marginalizovani, ili ste pak svoje političke napore pretakali u kulturu i nevladine organizacije koje se bave ljudskim, manjinskim i pravima LGBT osoba. Međutim, u suštini se nije moglo reći da pripadate ljevici. Kasnije se to promijenilo. Pojavili su se ljudi koji su iznova iščitavali Marxa te održavali diskusije i seminare o marksizmu.

Naslijeđe je važno, ali ono je istovremeno mač sa dvije oštrice jer se jugoslavenska sociologija baš i nije adekvatno bavila klasom. Nije se bavila ekonomijom. Svi su željeli i čitali ranog Marxa, humanističkog Marxa — Marxa teorije aleijenacije, a ne Marxa robnog fetišizma i eksploatacije. U ondašnje vrijeme niko se nije bavio neomarksističkom kritikom jugoslavenske ekonomije.

Dakle, tu se onda nazire pravi problem za obnovljenu ljevicu. U čemu ona traži nadahnuće? Ja bih konstatovao da je počela da je crpi iz radova svojevrsnih zvijezda intelektualnog ljevičarstva — Davida Harveyja, Hardta i Negrija, kao i Slavoja Žižeka. To po mom mišljenju i nisu polazišne tačke koje naročito obećavaju.

Za regiju bi bilo itekako značajno ako bismo pokušali da proniknemo u to kako je tržišni socijalizam sve više bio tržišni, a sve manje socijalizam, ali i kako je Savez komunista zaglibio u birokratiju, tehnokratiju i menadžerizam. Ipak, i dalje je bilo prostora za neko samoorganizovanje, ali ono je često obuzdavano velikom brzinom. Naravno, osamdesete su sa uvođenjem politike rezova i neoliberalizma donijele represiju i sveopšti haos ne samo na Kosovu, već i šire. Znamo šta se dešavalo nakon toga.

Rat u Ukrajini je ostavio ogromne ekonomske posljedice na Evropu i svijet. Šta nas ispreplitanje globalnih kriza može naučiti o socijalnim politikama?

Nancy Fraser [američka akademska filozofkinja] pisala je o intersekcionalnim krizama. Dakle, u toku su klimatska, ekološka i kriza staranja — naročito izražene u regiji i široj Evropi, gdje stanovništvo stari i živi duže, ali ne i zdravije. Onda je došla pandemija pa sad i rat u Ukrajini. Sve to je kumulativni niz kriza koji je zapravo pojačao globalnu nejednakost i nejednakost unutar pojedinih država.

Također, uvedena je nova geopolitika. Iako su Sjedinjene Države i Evropska unija u neku ruku hegemonističke, one nisu potpune hegemonije. Ruska Federacija prolazi kroz neku vrstu gubitka hegemonije te stoga uzalud pokušava da iznova stvori carstvo, ili feud, ili nešto treće. Tu je i Kina koja igra važnu ulogu, i na diplomatskom i na planu investicija, na planu inicijative Pojasa i puta itd.

Dakle, imate izuzetno složene okolnosti koje zahtijevaju novu vrstu transnacionalne socijalne politike. Ako se Vi i ja preselimo iz jedne zemlje u drugu, zašto sa sobom ne bismo mogli ponijeti i svoja socijalna prava? Zašto ne bismo mogli imati prenosiva socijalna prava? Zašto socijalna prava moraju biti zasnovana na državljanstvu? Zar ne možemo razmišljati ne samo o osnovnom dohotku, već i uslugama?

Po meni je jedna od tragedija koje su zadesile Kosovo to što su socijalne usluge — iako su se pojedini elementi socijalne politike stvarno dobro razvili — stagnirale. Ako su već dostupne, namijenjene su samo onim osobama koje mogu izdvojiti novac za njih. Za univerzalnije morate ili čekati ili potegnuti neke veze — ili su pak standardni izuzetno niski jer su usluge namijenjene samo za siromašne obično siromašne usluge.

Pandemija nas je naučila da moramo imati u vidu nekropolitiku — tj. da onda kada je zdravlje deficitaran resurs, moćnici odlučuju ko će preživjeti, a ko neće, pri čemu su uvijek prisutne intersekcionalne hijerarhije. One su između ostalog vezane za životnu dob, ali i za invaliditet. Primjera radi, dobro je to što kosovska djeca sa teškim invaliditetom koja žive kod kuće sa svojim porodicama primaju doplatak. Međutim, ako tim novcem nije moguće doći do pristojnih usluga, nadležni šalju sljedeću poruku: “Žao nam je što imate dijete sa teškim invaliditetom — evo vam ova kompenzacija.” To nije usluga. Dakle, želio bih da vidim mrežu univerzalnih i kvalitetnih socijalnih usluga.

Da li ste pratili socijalne politike koje su nedavno uvedene na Kosovu, a koje su konkretno namijenjene ženama i djeci? Šta mislite o tim mjerama?

Kosovom sam se prvi put bavio na planu socijalne politike. Britanska vlada je sa Svjetskom bankom svojevremeno radila na jačanju centara za socijalni rad te na izradi programa socijalne pomoći. Tad sam to pomno pratio. Naravno, frapiralo me je to što je penzioni sistem osmislila nekolicina Amerikanaca_ki te što je u osnovi sistema bio ofšor penzioni fond osmišljen tako da ga izabrani političari_ke ne mogu mijenjati nekoliko godina.

Pratio sam malo šta se dešavalo kasnije i mislim da ima izuzetno progresivnih mjera. Lobirao sam pri UNICEF-u za dječiji doplatak na Kosovu i Albaniji. Danas, nakon toliko godina, Kosovo ima kakav-takav dječiji doplatak, tako da — dosadašnje promjene su veoma važne.

U socijalističkoj Jugoslaviji je bio na snazi rasistički program staranja o djeci, i to u Makedoniji i na Kosovu — ja mislim. Naime, dječiji doplatak ste mogli dobiti samo za prvo dvoje ili troje djece. Razlog nam je svima vrlo dobro poznat — smatralo se da su Albanci_ke imali visoku stopu nataliteta. Ironično je to da su ljudi kao Vida Tomšič i dr. u Ujedinjenim nacijama vodili kampanje protiv maltuzijanskog shvatanja po kom je problem nerazvijenosti rađanje prevelikog broja djece. No, da li su intervenisali u toj debati unutar Jugoslavije?

Smatrate li da je u socijalističkoj Jugoslaviji bio zastupljen diskurs maltuzijanskog karaktera?

Da. Oni ga nisu primjećivali. To nije ni moralo biti eksplicitno.

Djeluje da su ove stvari povezane s time što se albanskoj etničkoj pripadnosti pripisivao rasni karakter.

Da, a zato što rasa nije esencija. Rasno određivanje je proces izgradnje hijerarhija na osnovu pripisanih identiteta i nije tu stvar da su Albanci_ke izgledom tamnije puti — tu je stvar da postoji izvjesna kategorizacija, koja je u biti rasno obilježena. To je argumentacija Pira Rexhepija.  Zbog toga postoji interni kolonijalizam. U Jugoslaviji je bio na snazi aparthejd, mada je to možda i pretjerano reći. Veoma je važno to da iako u Jugoslaviji sraz između dvije inačice slavenstva — hrvatske i srpske — nikad nije riješen, nije riješeno ni pitanje neslavenskih naroda — Albanaca_ki, a također i Roma_kinja.

Prema tome, kažnjavanje potlačene klase, stvaranje potlačene klase, sistematsko odstranjivanje ljudi sa poslova u javnim službama — sve to je bilo veoma problematično. Zato mislim da je sasvim sigurno bilo rasno određeno.

Međutim, potrebno je i da se osvrnemo na neujednačen razvoj. Statistički podaci koje sam iznio pokazuju da je Kosovo 1989. godine bilo u relativno gorem položaju nego što je bilo 1949, a u odnosu na druge dijelove Jugoslavije. To pokazuje kako je izgradnja jugoslavenskog projekta zasnovanog na modernizaciji i razvoju zakazala.

Šta je Pokret nesvrstanih po Vašem mišljenju ostavio za sobom i na koji način je on relevantan za današnji aktivizam i progresivni internacionalizam?

Kao institucionalno tijelo, Pokret nesvrstanih nije relevantan. Međutim, kao simbol transnacionalnog dekolonijalnog afiniteta, kao progresivni internacionalizam koji nije evrocentričan, jeste. Istinski smatram da je ideja moralnog poretka — tj. skupa vrijednosti koje neće biti žrtvovane na oltaru realne politike — veoma važna. Da nema veta u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija, da smo se zaista otarasili nuklearnog oružja, da smo zaista zagarantovali prava na samoopredjeljenje država i naroda, vjerovatno ne bismo bili u haosu koji trpimo sada.

Naravno, to je utopijsko razmišljanje. Politika je uvijek realna politika. No, interesantno mi je to da čak i u momentu socijalističke Jugoslavije, u periodu zaštite sopstvenih interesa i potrage za novim tržištima, pronalazite istinsku solidarnost, spremnost da se razumije šta se dešava u Africi van okvira rasno određenih i rasističkih stereotipa. Bio je to moment — nije trajao dovoljno dugo, nije zašao dovoljno duboko niti je ušao u svakodnevne živote ljudi, a i ako jeste, veoma brzo je izbrisan.

U jednom tekstu koji sam napisao za Progresivnu internacionalu iznio sam tezu da se naslijeđe ne može pronaći u institucionalnoj strukturi, već u nekim od diskursa, zahtjeva i potraživanja vezanih za samoopredjeljenje i mirno razrješenje sukoba. Oni su usko vezani za neophodnost nuklearnog razoružanja, ne samo zato što nećemo da budemo uništeni, već i zato što ćemo — ako ga se budemo otarasili — imati više novca za socijalne programe. Mislim da je sve to od velike važnosti za progresivni internacionalizam danas. Moramo prevazići bipolarni svijet, a pritom nam trebaju oblici solidarnosti koji nisu ograničeni samo na Evropu.

Moramo se iznova povezati sa progresivnim internacionalizmom, ozbiljno shvatiti neokolonijalizam te razmisliti o poukama koje bismo mogli izvući iz neevropskih dijelova svijeta, a koje su itekako relevantne.

Članak je uređen radi preglednosti. Razgovor je vođen na engleskom jeziku.

Naslovna ilustracija: McGill-Queen’s University Press.  

Sadržaj ovog članka je isključiva odgovornost K2.0.

Zanima vas kako se naš novinarski rad finansira? Saznajte više ovdje.