Jedan na jedan | Culture

S()fia Braga: Hoću da skrenem pažnju na vulvu

Piše - 03.05.2023

Umjetnica, sajber uhoda i kreatorka vještačke inteligencije govori o identitetima i tehnologijama.

U galerijskoj bolnički sterilnoj prostoriji svijetloružičastih zidova smještena su tri bijela kreveta. Posjetioci_teljice treba da na jednom od njih zauzmu položaj za meditaciju te gledaju u ekran postavljen iznad na kojem će vidjeti direktan snimak sebe — primijetiće da im je nasred čela zaiskrila vulva.

Zbog nekonvencionalnog i bizarnog prikaza dijelova tijela i likova koji su plod mašte, ova izložba liči na naučnofanstastični film, s tim što je naglasak stavljen na skrivenu vulvu.

“Ovo je vrlo blisko konceptu fabulacije, tj. stapanja fikcije i stvarnosti u cilju ispitivanja svega onoga o čemu se o društvu često ne raspravlja kao i u cilju transformisanja i redefinisanja svijeta”, kaže S()fia Braga, čija se izložba “Studija kanalisanja čeone vulve” održava u Galeriji 17 u Prištini.

“Zamisao je bila da skrenem pažnju na vulvu”, ističe Braga. “Tijelo žene je kroz historiju bilo i ostalo tabu-tema te se često smatra manje važnim. Stavljanjem na čelo — dakle na vidno mjesto — vulva dobija na vidljivosti.”

Na ekranu nasuprot kreveta reprodukuje se video u kojem Braga, prikazana kao neodređen lik futurističkim, mehaničkim glasom objašnjava šta je čeona vulva i kako se kanališe. Stojeći pored ekrana, Braga za K2.0 kaže da je u sklopu istraživanja koje je obavila za potrebe ovog projekta uvidjela koliko se vulva veličala u drevnim religijama, u davno prošlom vremenu kada žensko tijelo nije bilo tabu-tema.

“Meni je klitoris naročito interesantan jer njegov oblik mnogima nije poznat”, kaže Braga te napominje da nepoznavanje osnovne anatomije “mnogo govori o tome kako razmatramo žensko tijelo”. “Znamo kako izgleda mozak. Zašto ne znamo kako izgleda klitoris? To je najbolji pokazatelj cenzure i tabuizovanja uopšte.”

“Zamisao je bila da skrenem pažnju na vulvu”, ističe Braga. Fotografija: Majlinda Hoxha. / K2.0.

Braga je transdisciplinarna umjetnica iz Italije, a živi i radi na relaciji Beč — Linc. U svojim umjetničkim djelima eksperimentiše novim tehnologijama na osnovu kojih gradi spekulativne fabulacije, pri čemu se bavi transhumanizmom i djelovanjem vještačkih tvorevina. Neprestano mijenja identitet. U posljednje tri godine je bila “umjetnica, sajber uhoda, transhumanistička preduzetnica i kreatorka vještačke inteligencije” te je “u nekoliko navrata mutirala u čudovišno stvorenje.”

Postavljena u saradnji organizacije Shtatëmbëdhjetë i Ars Electronica Festivala, Bragina “Studija kanalisanja čeone vulve” otvorena je u Galeriji 17 u Prištini 4. aprila, a trajaće do 22. juna. Ekipa K2.0 je nakon otvaranja porazgovarala sa autoricom o samoj izložbi, kao i o višestrukosti identiteta te transmedijskom pripovijedanju.

K2.0: Da li nam možete pojasniti šta je “Studija kanalisanja čeone vulve”? Šta je sve ovo što je izloženo u galeriji?

S()fia Braga: “Studija kanalisanja čeone vulve” spekulativni je istraživački projekt u oblasti transhumanizma čiji je cilj da pronikne u novi stari potencijal ljudskog tijela i to konkretno kanalisanjem vulve na predjelu čela. Projekt se nadovezuje na dosadašnja istraživanja transmutacije tijela i percepcije tj. samopercepcije identiteta. Kako ste vjerovatno i pročitali u mojoj biografiji, ja samu sebe uvijek definišem drugačije, odnosno u zavisnosti od projekta na kojem radim u datom momentu. Ova studija je tijesno povezana i sa društvenim medijima — kroz nju propitujem kako se svijetu predstavljamo sopstvenim tijelom te kako se identiteti konstruišu na internetu.

Mene također zanima kako se digitalni prostor može iskoristiti da bismo od njega napravili nešto drugo. I time se “Studija kanalisanja čeone vulve” bavi. Ovim projektom nastojim da opovrgnem binarno razmišljanje, a prevashodno u pogledu rodnih pitanja. Isto tako nastojim da razvijem svijest o činjenici da naša tijela imaju sposobnost preobražavanja, pa se moje istraživanje preklapa sa transhumanizmom — pojmom koji podrazumijeva unapređivanje tijela pomoću tehnologije.

Zbog toga sam odlučila da ovaj projekt realizujem kroz proširenu stvarnost. Smatram da je od presudnog značaja da promjene na svom tijelu — kao što je unapređenje u vidu čeone vulve — doživljavamo kroz uređaje za proširenu stvarnost. Zanimljivo je kako nam ova tehnologija omogućava da sopstveni organizam doživljavamo i percipiramo na nove, drugačije načine.

“Znamo kako izgleda mozak. Zašto ne znamo kako izgleda klitoris?”, pita se Braga. Fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.

Šta to nekoga — u ovom slučaju Vas — čini transdiciplinarnim_om umjetnikom_com?

Ja sebe smatram transmedijskom umjetnicom jer se u radu služim različitim tipovima medija. Također se smatram transdisciplinarnom umjetnicom zato što se ne ograničavam na svijet savremene umjetnosti niti na samo jedan konkretan medij. Primjera radi, ovaj projekt sam pokrenula na internetu kao transmedijsko sredstvo i iskustvo pripovijedanja, ali ono je ubrzo preraslo u performans, a naposljetku u instalaciju koja objedinjava proširenu realnost i performativnost ljudskog tijela. U okviru “Studije kanalisanja čeone vulve” nisam samo umjetnica i izvođačica performansa — neizostavan dio performansa je i publika. Ona postaje aktivni učesnik, čime se cijelo iskustvo preoblikuje u iskustvo saradnje.

Da li nam možete reći nešto više o svom razvoju? Kako ste počeli da se bavite novim umjetničkim medijima?

Prvo sam upisala studije u Italiji. Tada nije bilo programa vezanih za nove vidove umjetnosti — možda jeste u nekim drugim državama, ali u Italiji nije. Prema tome, slušala sam rudimentarne predmete u oblasti vizualne umjetnosti, ali na prvom masteru — drugi sam upisala u Austriji — razvila sam interesovanje za dinamiku društvenih medija.

Sama ideja bavljenja društvenim medijima u radu javila se iz bijesa koji sam osjećala zbog svih onih manipulacija i praksi prikupljanja podataka preko društvenih medija. Već tad sam bila uvjerena da je riječ o kršenju ljudskih prava, tako da sam ovim platformama pozabavila u subverzivnom duhu. Prvo sam se usredsrijedila na internetske i projekte koji su se ticali aproprijacije te sam se oslonila na spekulativne narative kao na sredstva pripovijedanja.

Zainteresovala sam se za tematiku novih tehnologija te sam htjela da nekako prokažem skrivene strukture moći koje obično ne vidimo. Ujedno me je zanimalo i to da pokažem kakav je potencijal tih tehnologija ako ih koristi neko drugi. Da u njima nisu sadržane strukture moći — recimo, da su kreirane putem otvorenog koda — samo bi se upotrebljavale na drugačije načine.

To se odnosi i na korištenje proširene stvarnosti. Ovaj projekt ne bi mogao biti realizovan bez tehnologije praćenja lica, ali je važno napomenuti da se pritom podaci ne čuvaju. Tehnologije vam moraju služiti za lično unapređenje i to tako da vam ništa ne oduzimaju.

Znatnog upliva na Vaš rad očigledno je imala istaknuta feministica Donna Haraway koja se bavila kiborzima i intersekcionalnim pristupom tehnologiji, identitetu i rodu. Međutim, iz Vaše biografije se naslućuje da se nužno i ne izjašnjavate kao feministica. Kakav je Vaš stav po ovom pitanju? Da li biste za sebe rekli da ste feministička umjetnica?

Donna Haraway je u velikoj mjeri uticala na mene, a naročito svojim idejama o naraciji. Po njenoj knjizi “Pripovijedanje za zemaljski opstanak” snimljen je dokumentarac iz kojeg sam crpila inspiraciju za ovaj projekt. Stava sam da je pripovijedanje moćno oruđe pomoću kojeg možemo govoriti o pitanjima o kojima se obično ne govori te pomoću kojeg zaista možemo promijeniti uglove gledanja na svijet.

Vjerujem da su upravo feministi_ce ovo oruđe — pripovijedanje — do sada koristili da bi predočili drugačiji svijet. To je bilo posebno aktualno šezdesetih ili sedamdesetih godina, recimo, kada su feminističke autorice uživale mnogo manje pažnje nego danas. Njima je bilo neophodno da [prenesu poruku] tako da se to ne svodi na puko iznošenje činjenica. Dakle, glavno pitanje je kako nešto možemo redefinisati i reforumulisati. Uvjerena sam i da ljudi lakše shvate u čemu je problem kada im to kažete kroz priču i kada im prikažete nešto što u neku ruku može biti i utopijskog i distopijskog karaktera.

“Zainteresovala sam se za tematiku novih tehnologija”, kaže Braga, “te sam htjela da nekako prokažem skrivene strukture moći koje obično ne vidimo.” Fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.

U mojoj biografiji vjerovatno nećete pronaći termine “feministica”. Ja prosto nemam potrebu za etiketama, ali definitivno jesam dio [feminizma]. U današnjem vremenu bi trebalo da smo svi pobornici_e feminizma jer se feminizam ne tiče samo osnaživanja žena, već i starijih osoba i manjina. To je širok pokret koji se neprestano mijenja.

Doduše, nisam priklonjena prvom talasu feminizma — moje ideje jednostavno nemaju dodirnih tačaka sa tom strujom. Moje shvatanje feminizma je savremenije te prevazilazi ona prijašnja. Osim toga, nisam sklona etiketiranju. Ne volim to.

Željela bih da se osvrnemo na jednu konkretnu stavku Vaših izložbi, a to je identitet kao nešto što se stalno mijenja. Vi ste rekli da ste u posljednje tri godine bili “umjetnica, sajber uhoda, transhumanistička preduzetnica i kreatorka vještačke inteligencije” te da ste “mutirali u čudovišno stvorenje”.

Niko nema jedinstven identitet zato što se kontantno mijenjamo i razvijamo u zavisnosti od životnih iskustava. Međutim, ponekad ima nekih etiketa koje sami sebi lijepimo. Recimo, nikada nećete biti umjetnik_ca ako se sami ne izjasnite kao umjetnik_ca. Ako se tako ne izjasnite, ako to ne kažate za sebe, neće vam niko doći i reći: “Hej, ti si umjetnik_ca.”

Oko toga smo kolege_ice i ja vodili žučne rasprave dok smo studirali zato što morate savladati određene strahove — a vjerovatno i sindrom uljeza — kako biste se prozvali osobom koja se bavi umjetnošću. Ipak, kada se sve sabere i oduzme, to je samo etiketa. Možete se prozvati i nečim drugim te to i postati.

Prema tome, kada sam se angažovala u jednom projektu koji je više vezan za aproprijaciju — uzimala sam snimke ekrana sa digitalnih platformi i obrađivala ih u umjetničke svrhe — zaista sam se osjećala kao sajber uhoda. Svidjelo mi se to — da se definišem kao sajber uhoda. Pomoglo mi je da uđem u lik.

Moji projekti uglavnom obuhvataju instalacije, ali tu se uvijek nađe i neki performativni čin. Prema tome, mislim da bolje pristupim projektu ako vjerujem da sam transhumanistička preduzetnica. Svi mi uvijek prolazimo kroz proces promjene, pa mi je potrebno da se transformišem na ovaj način .

Bragina izložba u Galeriji 17 traje do 22. juna. Fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.

Iako posjeduju više identiteta, pojedinci_ke često osjećaju jaku privrženost pojedinim aspektima svog identiteta kao što su rodna ili etnička pripadnost, a što u vašem slučaju nije baš izraženo.

Pa, ja zaista ne volim da se definišem kao žena, npr. Zaista nemam tu potrebu da štrihiram pripadnost ženskom rodu. Meni to nije važan podatak.

U svojoj biografiji sam napisala da sam italijanska umjetnica, ali često mi dođe da taj podatak izbacim. Zašto ljudi moraju znati odakle sam? Iskreno, nije mi pravo kad me neko pita odakle sam.

Zašto da se poistovjećujem sa svojom zemljom? To nisam ja. Moja kultura je vezana za nju, što me vjerovatno i odredilo, ali ja nisam Italija. Nisam ni Austrija.

U tom smislu mi najviše odgovara da se deklarišem kao umjetnica. Također volim da se definišem nekim neobičnim označiocima — npr. volim da istaknem da sam mutirala u čudovišno stvorenje. Tako se između ostalog igram pojmom identiteta.

U svom radu upotrebljavate razne tehnologije. Kako gledate na diskusije koje se trenutno vode o etičnosti vještačke inteligencije?

Smeta mi to što tehnologija nije neutralna i što vještačku inteligenciju prave ljudi koji u nju usađuju svoja uvjerenja i preduvjerenja. Obično su to bijelci iz Kalifornije. Usljed toga, tehnologija diskriminiše one koji žive na globalnom jugu kao i žene. Posljedice toga su veoma jasno vidljive.

To je ono što je bitno primiti k znanju, mada se u suprotnom ne bih bavila ovom vrstom umjetnosti. Ja se nadam da će tehnologija nastaviti da evoluira i da se razvija, ne samo kako bismo prenebregnuli poslove koji nas ne isunjavaju, već i kako bismo se kvalitetnije razvijali na ličnom planu te imali više vremena za druge aktivnosti. Ipak, u ovom trenutku je važno podvući da tehnologija nije neutralna.

Ovaj članak je uređen radi bolje preglednosti. Razgovor je vođen na engleskom jeziku.

 

Naslovna fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.