Bit će da joj je ovakvu budućnost priredio starogrčki koncept sudbine, moíra (μοίρα), jer bi u protivnom bilo teško i povjerovati u ta zbivanja. Samo su božanstva iz drevnih mitova sposobna stvoriti univerzalnu patnju poput te. Njena tragedija, njena vrhunaravna drama, mogla bi biti odigrana samo na daskama Dionizovog velikog pozorišta.

Međutim, takva drama — čija je pozornica srce žene koja je izgubila svoju porodicu — već odavno traje bez prestanka, i tako će trajati vječno. Nisu bogovi ti koji su odredili njenu sudbinu, već ljudi, zapalivši u njenim njedrima plamen stradanja i tako joj donijevši nesreću.

Čovjek je najokrutnije stvorenje s kojim sam se susrela na Zemlji. Ta tvrdnja u očima ove žene i u njenom srcu prevazilazi sve granice. Izgledno je da niko bolje od nje ne razumije koliko se surovo jedno ljudsko biće može ponijeti prema drugom.

Za nju život danas nije ništa drugo doli teret, a samoća je dio njene svakodnevice. Nekoć okružena svojim najmilijima, na nju se spustila praznina kao noć koja prekriva nepregledno more.

Čini se da ova žena osim boli na svojoj duši nosi grijehe čitavog ljudskog roda, i to ne samo grijehe onih ljudi koji više nisu sa nama, nego i grijehe onih koji tek trebaju doći na ovaj svijet.

Na svom duhovnom putovanju, ona prati dvije staze koje se nikada neće ukrstiti; na jednom se putu nalaze bol i utjeha, na drugom podlost čovjeka koja ne poznaje muku drugog. Ukoliko bismo u ovom kontekstu parafrazirali Heraklove riječi, mogli bismo reći da mrtvi u sjenama podzemlja obitavaju u zajedništvu, dok su pak živi itekako podijeljeni.

U njenoj kući vlada tolika tišina da imate osjećaj da biste od nje mogli oglušiti. Ona čuva svoje uspomene s ogromnim žarom. Ne da im da se zagube, niti da ih iko od nje oduzme, zbog toga što isuviše dobro zna kako je to kada se nešto izgubi, posebno kada se izgubi sve.

Upravo zato osoba koja nema više ništa ni pod koju cijenu ne dozvoljava da njena sjećanja izblijede. Bezgranična je čežnja koju osjeća prema svojem suprugu i svojim sinovima, a tuga polako plete mrežu očajanja.

Ferdonije Qerkezi nije samo odraz nas samih. Ona je odraz cjelokupnog čovječanstva. Svojim mukim prisustvom među nama čini naše prisustvo unutar njene sfere naprosto neprihvatljivim.

Ferdonije Qerkezi. Fotografija: Samir Karahoda.

Bol koju su joj u prošlosti nanosili drugi i koju joj mi nanosimo danas jasno je prikazana u kratkom dokumentarnom filmu u režiji Gazmenda Bajrija i Shkurte Dauti.

Radnja filma obuhvata jedan dvadesetčetverosatni period u životu ove žene. Ritam njenog života sušta je suprotnost ritma društva kojeg je i sama dio. Iako Kosovo nezaustavljivo grabi naprijed, prema budućnosti, Ferdonija sve dublje i dublje kopa po prošlosti budući da tamo i pripada. Tamo su neka sretnija vremena. Što se sadašnjosti tiče… Posljednjih 20 godina provela je usamljena, u boli i neprestanom iščekivanju, i u ničemu više.

Baš kao što je to u protekle dvije decenije činila bezbroj puta, Ferdonije se u dokumentarcu ponovo prisjeća večeri 27. marta 1999. godine, kada su srpske policijske snage nasilno odvele njenog muža i njihove sinove. Nakon svih radosti i teškoća koje sa sobom nosi odgoj djece, u noći bez mjesečine njena četiri dječaka zauvijek su otrgnuti iz njenog zagrljaja.

Ferdonije i dan-danas proživljava ono što joj se tada dogodilo. Svaka njena noć je beskonačna. Trenutak u kojem su joj oduzeli njene najmilije za nju se protegnuo u beskraj.

U posebno dirljivom dijelu filma, Ferdonije odlazi na njihovo počivalište. U jednom humku su posmrtni ostaci Artana, najstarijeg, a u drugom ostaci Edmonda, njenog najmlađeg sina. Ostala tri groba su prazna, ali ne onoliko koliko i njen život.

Njen govor na groblju predstavlja utjelovljenje patnje; stvara gnušanje, pa čak i mučninu, pri čemu se zapitate koliko nečovječni ljudi zaista mogu biti. Kada ugledate tu ženu pored tih pet humaka, počinjete naprosto žaliti nad samom činjenicom da ste ljudsko biće. Toliko je jeziva težina onoga što su drugi učinili ovoj osobi.

S druge strane, tu je i ono što smo joj mi sami učinili. Kako bi se moglo shvatiti na kakav se način ophodimo prema ovoj ženi, potrebno je čuti samo šta Ferdonije govori dok se obraća svom pokojnom suprugu, Halimu. Ona mu kazuje kako su se prema njoj ophodila njegova braća: „Tvoja braća su me u potpunosti odbacila. Sve zbog zemlje… Zemlju su podijelili između sebe, a mene su izbacili na ulicu.“

Nekoliko riječi slomljene žene savršeno opisuju ono što svako pokoljenje sve dublje i dublje usađuje u naše društvo. Njeni vapaji svjedoče o ljudskom duhu tako siromašnom da su oni za koje vjerujemo da ih poznajemo, oni za koje smatramo da su naš rod, spremni otvoriti još jedan grob i ponovo oduzeti život pokojniku čak i onda kada je naša bol nesaglediva.

Mi na ulicu izbacujemo majku četvero djece — djece koje više ni nema — i izbacujemo je kao posljednju krpu. Sve dok ima dovoljno zemlje da se možemo otimati između sebe, nećemo ni mariti za to što je majka ostala bez ičega. Ferdonijine nas riječi kao društvo jednostavno ogoljavaju.

Ona sa svojim mužem razgovara pored praznog humka i tako otkriva ono što mi u biti jesmo. Time nas čini moralno nagima. Mi smo kao društvo samo horda živih mrtvaca koji bdije u jednom golemom grobu. Šta da kažemo sebi i drugima? Za početak bismo ovu majku mogli zamoliti za oprost, čime bismo ujedno uputili izvinjenje i svim ostalim majkama, čak i ukoliko nismo učinili baš ništa.

Možda ona i ima nekoga kome se može ispovjediti, no šta je to što mi imamo za reći? Ferdonije Qerkezi živi sama pateći za svojim najmilijima koje je izgubila u ratu, dok mi živimo bez grižnje savjesti, usamljeni u izobilju koje je donijela sloboda.

Režiser filma, Bajri, ovim je ostvarenjem na vidjelo iznio jednu gorku istinu, toliko bolnu da je društvo, bilo kosovsko, balkansko ili europsko, ne želi niti čuti niti vidjeti. Njegov dokumentarac nije samo puki film. To je život jedne žene. Ni za nas, ni za ljudsku rasu uopće, tih 30 minuta nikada neće proći, tih 30 minuta drame jedne ženske osobe. Ta nas drama razotkriva kao bića kojima nedostaje savjest.

Naslovna fotografija: Samir Karahoda.

Ovaj članak prvobitno je objavljen na blogerskom portalu sbunker.net te je ovdje ponovo publiciran uz dozvolu.