Aleksandar Hemon: Balkan je stalno na korak do Europe, ali nikako ne uspijeva da zakorači

Osim toga, raseljavanje nije trenutak — ono se nastavlja odvijati, i to ni u kom slučaju predvidivo ili postojano. Danas se u trampističkoj Americi osjećam više kao raseljena osoba nego što sam se osjećao prije deset ili 15 godina, iako tada nisam bio ni izbliza “naseljen”.Prije nekih 15 godina, jedan moj prijatelj se ženio u Londonu, u Velikoj Britaniji, i bio sam na njegovom vjenčanju. Pored pojedinih koji su živjeli tu, veći dio ostalih zvanica, njih pedesetak, dolazio je iz Sarajeva, ali tada su živjeli u Montrealu, Ženevi, Torontu, Zagrebu, Beogradu, itd.Neki od njih su mi bili bliski prijatelji/ce, s nekima sam bio u vrlo dobrim odnosima, neki su mi bili samo poznanici/e, dok je bilo i onih koji mi se nikada nisu naročito dopadali. Ipak, u tim momentima sam doživio epifaniju: da su svi ti ljudi živjeli na istom mjestu — Sarajevu, Londonu, Čikagu, Oklendu, Adis Abebi, bilo gdje — već sutra bih se tamo preselio. No, takvo mjesto nije postojalo, niti će ikada postojati.Društvo je apstrakcija, ono postoji i realizira se u kontaktu s drugim osobama, i veći dio međuljudskog kontakta odigrava se u vašoj neposrednoj blizini. Prema tome, ukoliko su neki raseljeni, onda su svi raseljeni.

Još uvijek nisam autor naučne fantastike. Zadovoljštinu u radu na filmu općenito, a konkretno u radu s Lanom Vačauski i Dejvidom Mičelom, mogu pronaći u činjenici da se sve bazira na saradnji, da sav taj autorski angažman funkcionira potpuno drugačije. Kada pišem knjigu, svaka riječ u njoj je moja, ja odlučujem gdje ću je staviti, i sve proistječe iz moje mašte i/ili iskustva.U kinematografiji, što uključuje i pisanje scenarija, uvijek su prisutni i drugi — intelektualno, maštom, emocionalno, fizički. Apsolutno ništa ne stvarate sami. To je i ograničavajuće, zbog očitih razloga, ali i nadasve oslobađajuće — umovi se spajaju i proširuju kako bi zamislili nešto što niko od njih sam za sebe ne bi mogao zamisliti.