Jedan na jedan | Obrazovanje

Arben Hajrulahu: Od samih prijestupa je problematičnija činjenica da im se nismo spremni suprotstaviti

Piše - 30.09.2019

Redefiniramo akademsku zajednicu (1) — Profesor iz Prištine koji se javno usprotivio praksi korištenja univerziteta radi ličnih interesa govori o tome koliko je bitna akademska hrabrost.

Upitana o stepenu demokratije u njenoj rodnoj Turskoj, književnica Elif Šafak (Shafak) nedavno je u jednom intervjuu upozorila kako je nedostatak nezavisnosti u akademskoj zajednici, pored ostalog, jedna od komponenti “oštećene i uništene” demokratije. 

Pogled na ostatak Balkana, kada je riječ o demokratiji i akademskoj zajednici, pokazuje da je situacija slična. U cijelom regionu, univerziteti se suočavaju sa istim problemima i izazovima: zloupotrebom od političkih elita, upitnim kvalitetom obrazovanja, oportunizmom akademske zajednice, nedostatkom etike, te takozvanim “odlivom mozgova”. 

Sa željom da istražimo šta se dešava, K2.0 je razgovarao sa nekim od najznačajnijih intelektualaca u regionu. Naši sagovornici, univerzitetski profesori iz sedam zemalja, složili su se oko toga da akademska zajednica na Balkanu nije nezavisna. 

Serijal “Redefiniramo akademsku zajednicu” započinjemo razgovorom s Arbenom Hajrulahuom (Hajrullahu), profesorom koji od 2006. godine predaje na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Prištini (UP) i koji se proslavio kao predavač koji je podigao glas protiv zloupotrebe visokoškolskih ustanova.

Tako je Hajrulahu — koji je doktorirao na Univerzitetu u Beču — postao jedan od prvih ljudi na Kosovu koji su stekli epitet zviždača, što je od 2018. godine zakonom zaštićena kategorija. Međutim, u jednom od prethodnih intervjua koje je dao za K2.0, rekao je da sebe ne smatra da je zviždač, već “profesor koji pokušava ispunjavati svoje obaveze s odgovornošću i akademskim integritetom”.

Početkom 2017. godine, nakon što ga Univerzitet nije unaprijedio, Hajrulahu je izjavio da je diskriminacija koju trpi direktno uslovljena time što se suprotstavio zloupotrebi univerziteta.

K2.0 je s njim porazgovarao o problemima političkih upliva i oportunizma, kao i o tome koji bi koraci mogli biti napravljeni kako bi se poboljšao kvalitet akademske zajednice na Kosovu.

Fotografija: Atde Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.

K2.0: Predlažem da započnemo razgovor Vašim viđenjem stanja u našoj akademskoj zajednici; dakle, kako Vi gledate na okolnosti u našem intelektualnom korpusu, posebno kada se radi o onom njegovom dijelu koji se bavi visokim obrazovanjem i radom na Univerzitetu u Prištini?

Arben Hajrulahu: Na univerzitetu na kojem sam zaposlen već godinama izbijaju veliki skandali. Izuzmemo li to što su glavni akteri i akterke tih skandala problematični, za mene je problematičnija činjenica — proizvod mase oportunistički nastrojenog akademskog osoblja na Univerzitetu identične onoj na drugim univerzitetima, obrazovnim ustanovama i akademijama — da im se nismo spremni suprotstaviti.

Tu su, primjerice, skandalozna događanja koja se tiču napredovanja profesora i profesorica, razne nepravilnosti, pa i protesti kojima smo svjedočili krajem 2013. godine.

Od približno 1000 ljudi koji čine nastavni kadar UP-a, samo je šačica skupila dovoljno hrabrosti da obavi svoju intelektualnu dužnost i obrate se javnosti povodom tih događanja. Prema tome, problemi i izazovi nisu zasluga samo prijestupnika, nego i muke mase, za koju ne mislim da je nužno puna oportunista i oportunistica samo zato što ne dižu svoj glas.

Ipak, sistem je koncipiran tako da ukoliko ispunite svoju profesionalnu i intelektualnu obavezu i javno progovorite o nekim pitanjima od javnog značaja, o pitanjima vezanim za univerzitet, akademsku zajednicu, obrazovanje, onda se izlažete potencijalnoj opasnosti.

U periodu nakon 1999. godine, počeo se ukorjenjivati klijentelistički sistem toksičan za razvoj i poboljšanje kvaliteta obrazovanja te akademskog i intelektualnog života. Taj sistem se gradio analogno političkim tokovima i predstavlja onaj vid klijentelizma u kojem se šutnju, rame uz rame sa zloupotrebama i manipulacijama, nagrađuje na različite načine, između ostalog honorarima i unapređenjima.

Ulazak u političku stranku u većini slučajeva automatski dovodi do napredovanja na univerzitetima. Tako se postavlja zamka, odnosno, stvara se začarani krug koji je teško prekinuti isključivo iznutra.

Moramo uključiti sve one koji izrađuju regulative i donose političke odluke da bismo oslobodili ne samo akademski, već i obrazovni sistem u cijelosti.

Protiv nepravilnosti se ne možete boriti samo iznutra jer prijestup kao termin u akademskom svijetu obuhvata mnogo više od elemenata korupcije. Prijestupništvo se odnosi na nepoštenje, napredovanje ostvareno krivotvorenjem, plaćanje besmislenih akademskih istraživanja, zloupotrebljavanje javnog prostora, te na ljude koji koketiraju s politikanstvom umjesto da se bave naukom i razvojem kritičkog mišljenja.

Kako sam već i rekao, nalazimo se u zamci protiv iz koje se moramo izvući sveobuhvatnim društvenim angažmanom. Moramo angažirati ljude koji imaju kapacitet, znanje i intelekt, ali i dobru volju. Izvanredan intelekt nije dovoljan budući da ga se može upotrebljavati i za zle namjere, zbog čega postaje iznimno štetan.

Moramo uključiti sve one koji izrađuju regulative i donose političke odluke da bismo oslobodili ne samo akademski, već i obrazovni sistem u cijelosti.

U novembru 2015. godine, Institut Demokratija za razvoj (D4D) objavio je izvještaj u kojem je navedeno devet najozbiljnijih izazova s kojima se suočava UP, uključujući nedostatak kvalitetnog kadra, politizaciju studentskih organizacija, nezasluženo napredovanje, itd. Zašto su četiri godine kasnije ti problemi još uvijek i više nego aktualni i izraženi na UP-u?

Bojim se da će proći još četiri, osam ili pak 40 godina i mi opet nećemo uspjeti ostvariti odgovarajući pomak u pogledu poboljšanja kvaliteta i razvoja ako se ne pojavi volja da se nešto poduzme. Prije svega, mi ne možemo očekivati čudo, tako da moramo krenuti od problema koji su u vrhu liste prioriteta.

Prvo trebamo izvršiti temeljitu provjeru akademskog osoblja, počevši od mene. Onda bi na red trebao doći svaki odsjek, svaki fakultet, da bismo na kraju pokrili cijeli univerzitet. Pod time ne mislim samo na onaj u Prištini, već i na javne univerzitete u drugim gradovima, kao i na privatne visokoškolske ustanove. Moramo utvrditi da li je došlo do kršenja etičkih i principa akademskog integriteta, te ukoliko jeste, procijeniti ozbiljnost tih povreda.

Bilo je konkretnih slučajeva u kojima se akademsko osoblje — profesori i profesorice, rukovoditelji i rukovoditeljice odsjeka — bavilo teškim plagijarizmom. Neki su tim putem stekli čak i doktorska zvanja. Imajući u vidu upravo to da su u ovakve aktivnosti umiješani ljudi iz najviših struktura, moramo obaviti provjere za svakog člana ili članicu akademske zajednice, a ako bude potrebno, bolje je i privremeno ukinuti određeni odsjek sve dok se ne pojavi adekvatan kadar. Drugim riječima, bolje je nekoliko godina nemati pojedine studije kako bi novim generacijama studenata i studentica moglo pružiti znanje i kvalitetno obrazovanje.

U našem društvu je postavljena bomba. Kada navrše 25-30 godina života, studenti i studentice shvataju da ne posjeduju vještine pomoću kojih će moći biti konkurentni na tržištu rada. S obzirom na to da su stekli zvanja pošto su šest do osam godina proveli studirajući, podrazumijeva se da ne žele raditi kojekakve poslove koji zahtijevaju minimalne kvalifikacije.

Fotografija: Atde Mula / K2.0.

Dakle, u našem društvu je postavljena bomba, za što veliku odgovornost snose profesori i profesorice s vrlo niskim kriterijima koji su doprinijeli takvom stanju olako puštajući studente i studentice na ispitima. Takve bombe mogu eksplodirati na različite načine, stoga je, recimo, 2015. godine stotine hiljada ljudi napustilo Kosovo. Mada je od oslobođenja prošlo nekoliko godina, građani i građanke Kosova su se utapali u vodama na granici između Vojvodine i Mađarske.

Ponudit ću Vam još jedan eklatantan primjer situacije u kojoj se nalazimo: jednom prilikom je na vanrednom ispitnom roku — u novembru 2015. godine — izvjesni službenik iz Rektorata završio prvu, drugu i treću godinu te diplomirao, sve za sedam dana!

Manjak transparentnosti i odgovornosti naprosto je morbidan i poguban za kvalitet našeg obrazovanja i akademske zajednice. Kako sam već i naveo, ključno je provesti provjeru akademskog kadra, no to se neće dogoditi samo od sebe, zato što su se prijestupnici i prijestupnice učvrstili na vodećim univerzitetskim položajima. Usto, oni usko sarađuju s ličnostima s političke scene, koja se, naravno, ne čisti sama.

Pređimo sada na univerzitete osnovane u drugim kosovskim gradovima kao što su Prizren, Peć i Kosovska Mitrovica. Često se može čuti da se otvaranjem tih univerziteta nastojalo uspostaviti neku vrstu mira u društvu, ali sada su im akreditacije oduzete na godinu dana. Kakvo je bilo Vaše prvobitno gledište o njihovom formiranju, a kakvo sada?

Ne možemo otvarati univerzitete dok traje izborna kampanja; moramo i razmotriti šta možemo učiniti iz ove pozicije. Lako je reći da ih se treba zatvoriti, no moramo se osvrnuti na prilike koje imamo za implementaciju reformi i pretvaranje tih ustanova u profesionalne institucije.

Što se tiče oduzimanja njihovih akreditacija, čini se da postoji neko ko je zadužen za provjeru i ko pokušava učiniti studije kvalitetnijim, što je dobar znak. S druge strane, općenito govoreći, ovo je težak udarac za visoko obrazovanje na Kosovu proizašao iz kratkoročnih političkih odluka kojima su univerziteti osnovani u jeku kampanje, ali kojima nisu predviđena sredstva za njihovo daljnje finansiranje.

Da su se ozbiljno posvetili obećanjima koja su dali tokom kampanja, [nadležni] bi omogućili proširivanje kapaciteta, ne samo u smislu poboljšanja infrastrukture, nego i u smislu povećanja broja članova i članica nastavnog osoblja.

Nauka i univerziteti prvenstveno se bave sadržajem i formom. Ti univerziteti trebali su služiti potrebama društva tako što bi povezali obrazovanje i stručno osposobljavanje s privredom. Time ne bismo izmislili toplu vodu — to su razvijena društva radila mnogo prije nas.

U našem slučaju, javna sredstva se na univerzitetima zloupotrebljavaju i u prošlosti smo nekoliko puta imali priliku vidjeti kako se politika miješa u njihov rad. Naprimjer, zvaničnom nazivu UP-a pridruženo je ime poznate ličnosti Hasana Prištine (Prishtina); takva odluka je očigledno rezultat malverzacija i donijeta je bez prethodno obavljenih internih konzultacija

Iako je to simboličan potez, važno ga je istaknuti zbog toga što nam može pomoći da proniknemo u mentalitet ljudi koji su doveli Univerzitet do stanja u kakvom se nalazi danas.

Spomenuli ste upliv politike u rad univerziteta. Gotovo je općeprihvaćena činjenica da su univerziteti ispolitizirani. Studentske organizacije nas nerijetko podsjećaju na stranačke tabore i pretežno su duboko ukorijenjene u upravljačke strukture univerziteta. Kako se politika uspjela uvući u univerzitete i na koji način to šteti akademskoj zajednici?

Osvrnemo li se na povijest razvoja UP-a, vidjet ćemo da je u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća UP igrao važnu ulogu i u politic. Poslije 1999. godine i oslobođenja Kosova, trebali smo napraviti iskorak u razdvajanju univerziteta i politike. Univerzitet ima drugačije zadatke.

Želite reći da je politički utjecaj na univerzitet naslijeđen?

Takav je bio mentalitet. Ono što se događalo prije 1999. godine odredilo je nastavak ovog trenda nakon 1999. godine, mada su, naravno, okolnosti bile potpuno drugačije.

Nastava u devedesetim nije bila održavana samo s ciljem prenošenja znanja studentima i studenticama. Ona je bila i “politikum”, niz aktivnosti kojima se izražavalo političko protivljenje tadašnjem režimu, protivljenje zabrani učenja i podučavanja na maternjem jeziku.

Oni koji su najodgovorniji za trenutno stanje u akademskoj zajednice bogate se do te mjere da im je teško i opravdati izvor njihovog bogatstva.

Ukoliko želimo imati normalne univerzitete nalik na one u razvijenim zemljama svijeta, moramo se pobrinuti da te ustanove budu nezavisne. Autonomiju se obično pogrešno shvata, bilo namjerno ili nenamjerno, jer ne podrazumijeva anarhiju na univerzitetima.

Univerziteti nisu tu da ih se uključuje u političke kampanje. Pogledajte samo koliko je profesora i profesorica s UP-a koji prijepodne — budući da smo već u predizbornom periodu — prisustvuju stranačkim sastancima, da bi se poslijepodne u amfiteatrima pravili da se bave naukom. Takav problem je izražen na prirodnjačkim fakultetima, a kamoli na fakultetima društvenih nauka koje imaju dodira s politikom.

Ne pokušavam reći da akademsko osoblje ne može biti u politici, no to je u razvijenim državama regulirano. Mogli smo svjedočiti tome da je jedna osoba “zamznula” vlastitu funkciju na univerzitetu na 15 godina! Ovdje se čuvaju mjesta dok studenti i studentice pate zbog odsustva njihovih profesora i profesorica na predavanjima. U SAD-u i mnogim drugim zapadnim državama, ukoliko profesor ili profesorica odluči nastaviti drugim putem u svojoj karijeri, čak i ako to znači da će se posvetiti politici, njemu ili njoj se daje prioritet na svom radnom mjestu još četiri do šest godina, ali nakon toga mora odlučiti da li će dati otkaz ili nastaviti predavati.

Naša zemlja također pati od odljeva mozgova. Oni koji su najodgovorniji za trenutno stanje u akademskoj zajednice bogate se do te mjere da im je teško i opravdati izvor njihovog bogatstva. Štaviše, njihova djeca ne studiraju na ovim [javnim] univerzitetima, već na onim univerzitetima kojima morate plaćati studij ili na kojima ne morate studirati, nego samo platiti diplomu.

U akademskom svijetu, bilo na Kosovu ili u inozemstvu, vječno se vodi rasprava  o tome da li integracije politike u univerzitete može biti pozitivna stvar. Šta Vi mislite? Da li je u akademskoj zajednici prisutna prikladna, legitimna i zdrava masa političkog utjecaja?

Za to vam je potreban efikasan sistem odgovornosti. Trebate, primjerice, opravdati milione eura koje trošimo ovdje na našim univerzitetima — zašto ih trošimo, šta radimo s njima. Neko za to mora odgovarati.

UP godišnje izdvoji 400-500 eura po jednom studentu ili studentici koji svaki semestar plaćaju po 50 eura. I privatni univerziteti bi na morali zastupati jednak nivo transparentnosti zato što, iako su njihova sredstva privatna, oni izdaju akademske diplome i moraju biti odgovorni onoliko koliko i javni univerziteti.

Jednom se tako izvjesna osoba iz političkog miljea kandidirala na izborima za ministra, a potom i na izborima za zamjernika, no s obzirom na to da nije izabrana, imenovana je za rektora UP-a, uprkos političkom utjecaju. Kasnije je otkriveno da je postao profesor zahvaljujući sumnjivim publikacijama objavljenim u nepouzdanim naučnim časopisima koji izlaze u Indiji. Osim toga, taj čovjek i dalje radi kao profesor, kao da se ništa nije dogodilo.

Takvi problemi se najučinkovitije rješavaju stvaranjem sistema odgovornosti, kojeg trenutno nema.

Pojedini privatni univerziteti su pretvoreni u važne sastavnice visokoškolskog obrazovnog sistema. Kako Vi ocjenjujete njihov kvalitet kakav je danas? Da li je potrebno nešto poboljšati?

U razvijenim državama, privatne obrazovne ustanove koje naplaćuju školarinu nude kvalitetnije obrazovanje od onih javnih. To nije slučaj na Kosovu. Postoje jasne naznake da mnoge od njih [privatnih] prodaju diplome ne obazirući se na bilo kakve kriterije.

Prvo, privatne ustanove trebaju biti neprofitne institucije, što nije praksa na Kosovu. U razvijenom svijetu, privatne univerzitete se osniva kao udruženja od javnog interesa, pri čemu se njihovi prihodi ne koriste za pojedinačno bogaćenje. Mi smo daleko od toga. U našoj zemlji, ti univerziteti su sličniji donerdžinicama — dobijete onoliko koliko želite, ukoliko imate novca. Prema tom principu funkcioniraju već duže vrijeme i zato ih se mora podvrgnuti provjerama za koju će biti zadužene akreditirane institucije te ih se ne bi trebalo tretirati drugačije od javnih univerziteta.

I inspekcija profesora i profesorica bi trebala biti izvršena u tim ustanovama. One ne smiju biti korištene za materijalnu dobit. Prihodima od školarina treba unaprijediti kvalitet obrazovanja, ali razni pokazatelji ukazuju na to da je većina privatnih slabija od javnih univerziteta.

U izbornoj kampanji koja je u toku, političari i političarke ponavljaju da je glavni problem u obrazovnom sistemu manjak kvalificiranog kvadra. I Vi ste spominjali taj problem. Kako bi se prema Vašem mišljenju najlakše moglo provesti fakultetske reforme i da li Kosovo posjeduje ljude koji mogu ispuniti uslove koje te reforme zahtijevaju?

Imamo ljude koji bi u najmanju ruku mogli otpočeti te procese na adekvatan način.

Prvi korak je inspekcija. Drugi korak, koji bi mogao potrajati, jeste finansiranje novog kadra i pokretanje postupka zvanog protok mozgova.

U Prištini sam predavao studentima i studenticama koji su kasnije dobili poslove profesora i profesorica na univerzitetima širom Europe. Tu su i drugi koje itekako zanimaju različiti oblici saradnje s kosovskim institucijama, i to u sklopu koje bi u najgorem slučaju nudili vlastite prijedloge, a da nisu dio sistema.

Na našim ustanovama vlada jedno pogrdno mišljenje: oni koji su stručno potkovani ne žele se vratiti na Kosovo, dok oni koji žele nisu opremljeni odgovarajućim znanjima i vještinama, odnosno da se žele vratiti jer nisu konkurentni u europskim zemljama. Ja ne kažem da su one osobe koje studiraju vani same po sebi kompetentnije od onih koje studiraju ovdje, već tvrdim da imamo premalo ljudi, stoga si ne možemo priuštiti taj luksuz da se tako neodgovorno ponašamo prema onima koji su studirali na univerzitetima u raznim dijelovima Europe.

UP je do sada “uspješno” odstranio desetine ljudi koji su mu dali veći doprinos od onih koji su danas postavljeni na fakultetske funkcije. Ti su ljudi odstranjivani najčešće proizvoljno, zbog toga što nisu mogli biti marionete politike, što nisu željeli služiti ovom sistemu i što se nisu željeli služiti mafijaškim žargonom — “Razumijem, šefe”, “Izvolite, šefe”, ili “Pronto”.

Fotografija: Atde Mula / K2.0.

Drugo desetljeće od završetka rata na Kosovu je na izmaku. Nalazimo se u osjetljivoj, možda i povijesno značajnoj poziciji u pogledu državnih procesa, pokušaja postizanja dogovora sa Srbijom te odmicanja od statusa kvo na međunarodnom planu. Kakvu ulogu u tom procesu igraju univerzitet i akademska zajednica? Kakva bi ta uloga trebala biti?

Kažete “drugo desetljeće”… Time ste me podsjetili na moje stanovište u vezi s velikim koracima i promjenama koji se na Kosovu, a i u ovom dijelu svijeta uopće, događaju u desetogodišnjim ciklusima.

Naprimjer, svi procesi u devedesetim, onda međunarodna administrativna misija koja je bila na prisutna tokom prvih deset godina novog tisućljeća, pa zatim desetljeće kolektivne pohlepe i proždrljivosti onih koji su uzurpirali javni prostor; sve ukazuje na to da bi kraj mogao biti blizu. Imajući u vidu logiku desetogodišnjih ciklusa, možda smo na pragu potpuno nove etape.

Univerzitet bi trebao nuditi svoje stručno mišljenje u pojedinim poljima kao što je pravo, no za to nam treba političke volje, zato što je za tango potrebno dvoje. Ni najobrazovanija osoba u državnom vrhu nije sveznajuća. Prema tome, univerzitet može ponuditi ekspertizu u brojnim sferama, ali to ne bi trebao činiti kako bi ugodio onima koje savjetuje. Dakle, savjetovanje bi trebalo biti utemeljeno na naučnim činjenicama i ne bi trebalo biti određeno prohtjevima političkih lidera i liderki.

Već dugo godina radite kao profesor na UP-u. Kakvim ste pomacima svjedočili do sada? Koje su ključne stvari koje ulijevaju nadu za univerzitet?

Do ovog trenutka smo razgovarali o praznoj polovini čaše. Dobro je da sada govorimo i o onoj drugoj. Mogu reći da jeste bilo pozitivnih pomaka i smatram da bi bilo nepravedno ne istaći ih.

UP se vrlo brzo oporavio od potpunog uništenja infrastrukture i osipanja kadra. U prvom redu je stablizirana fizička infrastruktura, pa sada uglavnom možemo govoriti o poboljšanjima kvaliteta.

Na UP-u sam se prvi put našao 2004. godine, kada sam u okviru programa priljeva mozgova doputovao na Kosovo iz Austrije kao gostujući predavač. Od tada se nisam vraćao tamo. Što se tiče kvalitativnog aspekta [na UP-u], danas je situacija mnogo bolja i ne može se porediti s onom kakva je bila u to vrijeme. Razvoj elektronskog sistema ocjenjivanja (SEMS) zamijenio je indekse i ograničio prostor za manipulacije.

Uprkos svemu, pozitivan trend je to da studenti i studentice objavljuju radove na prestižnim međunarodnim ustanovama.

Uzmimo za primjer studenticu koja je lažirala dvanaest ocjena i određeni broj potpisa profesora i profesorica u indeksu; nekoliko godina kasnije, sud me je obavijestio o tome da je predmet zastario. Kada je ta studentica diplomirala, primijetio sam da je lažirala ocjenu iz mog predmeta, no moji muki, oportunistički nastrojeni kolege i kolegice vjerovali su da nije bilo vrijedno pozabaviti se tim problemom zbog toga što je dotična imala veze u politici.

Značajan dio kritika upućenih na račun Univerziteta naprosto nije fer. Profesori i profesorice na UP-u dužni su dostići standard europskih univerziteta, ali novčana sredstva koja se izdvaja za naučnoistraživački rad nisu dovoljna. Volio bih da ima više transparentnosti. Dobra praksa bila bi upotreba elektronske opreme pri učenju, čime bi kroz platforme na internetu studentima i studenticama bilo olakšano praćenje predavanja.

Nedostaje i pravog naučnoistraživačkog rada. Univerzitet općenito ne ohrabruje provođenje istraživanja; u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, Štamparija Univerziteta u Prištini objavljivala je mnogo više radova.

Uprkos svemu, pozitivan trend je to da studenti i studentice objavljuju radove na prestižnim međunarodnim ustanovama, što više proizlazi iz njihovih kapaciteta i individualnog rada, nego iz podrške univerziteta. Prema tome, nije sve crno-bijelo.

Ipak, u brojnim važnim oblastima vlada manjak upravljačke smjelosti. Tako, recimo, povrh tri redovna ispitna roka u januaru, junu i septembru postoje i dva vanredna, u kojima profesori i profesorke zakazuju ispite prema vlastitom nahođenju.

To je cijeli jedan niz problema. Rijetki ovdje dolaze da studiraju. Ovdje se studira da bi se diplomiralo, i to je suštinska razlika.

Ovo je prvi u nizu od sedam intervjua iz rubrike Jedan na jedan koji su objavljeni u okviru serijala “Redefiniramo akademsku zajednicu”. Serijal se bavi stanjem u visokom obrazovanju u regiji

Naslovna fotografija: Atde Mula / K2.0.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI

NAGORE

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.

THANKS FOR SUBSCRIBING

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.