Blogbox | Fikcija

Arbitar (3. dio)

Piše - 26.03.2020

Pronađi i uništi.

Ovo je treći od pet dijelova priče. Prethodne dijelove možete pročitati ovdje: 12

Za potpuni doživljaj, pritisnite tipku “Reproduciraj” na vidžetu ispod kako biste tokom čitanja ove kratke priče uživali u zvucima prateće muzičke kompozicije.

Plan je bio jednostavan. Presrest će nižepozicioniranog člana KIRN-a i prisiliti ga da mu otkrije gdje se nalaze journoi. Međutim, iako se njegova misija tehnički svodila na prikupljanje podataka, Arbitar je morao biti na oprezu budući da su mu implantati bili isključeni. Bio je slijep.

Parkirao je automobil u jednom stambenom naselju. Poranio je — meta bi trebala biti tu tek kasnije. Iz auta je mogao vidjeti zgradu u kojoj je tražena osoba živjela te ulicu ispred sebe.

Mrzio je zasjede. Mrzio je tišinu, mrzio je čekanje. Pa ipak, nije imao izbora. Preobrazio se u grabljivca koji vreba, koji čeka da njegov plijen napravi grešku i upadne u njegovu zamku.

Pogled mu se zaustavio na crnoj torbi položenoj na suvozačko sjedište: dohvatio ju je. Izvadivši fasciklu, tu i tamo skrećući pogled na ulicu i ulaz zgrade, ponovo je počeo iščitavati osnovne podatke o meti. Arbitar je tada vjerovatno i prvi put zapazio da ti journoi zapravo izgledaju kao svako drugo ljudske biće, a ne kao čudovišta kakvim ih predstavljaju. Možda upravo u tome leži opasnost, u tom paravanu od nevinosti iza kojeg se kriju nepojmljiva zlodjela, pomislio je.

Zadatak eliminacije journoa činio se vrlo jednostavnim — nije to bilo ništa što već nije uradio na stotine puta — ali svi su ga neprestano podsjećali, upozoravali, na težinu i osjetljivost operacije. No, nije to mogao sa sigurnošću procijeniti bez implantata. Davno se navikao na te uređaje i već dugo se oslanjao na njih, tako da su njegovi nadređeni i previše tražili kada su mu rekli da vjeruje vlastitom instinktu. Imao je osjećaj da su pojedini aspekti misije preuveličani. Istovremeno je bio svjestan i svoje oholosti.

Nedugo prije toga se vratio iz Kine, gdje je odigrao presudnu ulogu u uspješnom razbijanju mreže raštrkanih pojedinaca koji su širili propagandu i lažne vijesti usmjerene protiv vlade. Uhvaćeno ih je na hiljade. Zbog svojih zasluga u operaciji, Arbitar je dobio nadimak Ying Feng, Veliki Orlov Vjetar: nakon što bi završio posao sa svojom metom, tamo kuda je prethodno protjecala ogromna količina informacija ostao bi samo kibernetički zvuk vjetra pod kojim se kotrlja svježe spaljeno grmlje.

Prije toga je bio u Rusiji, gdje je vodio krvavu kampanju protiv opozicijskih stranaka koje su nastojale da švercom informacija, cenzuriranim sadržajima i antivladinom propagandom ohrabre  građane i građanke da izađu na protesta uoči izbora. To su bile klice zaraze koje su morale biti iskorijenjene, što je i učinjeno toliko efikasno i precizno da Rusi nisu mogli, a da ne preporučuju “Albanski srp” svim svojim saveznicima.

Ubacio je u usta još tableta. Disao je duboko. Na trenutak mu je došlo da uključi implantate. Nedostajala mu je veza s Istinonošom. Nedostajalo mu je blaženstvo koje je osjećao dok su svake sekunde kroz njega prolazili terabiti podataka. Nedostajalo mu je jedinstvo s ostalim arbitrima i komunikacija koju je s njima istovremeno održavao. Nedostajala mu je kolektivna svijest, ta košnica. Osjećao je neidrživu usamljenost, isto onu usamljenost koju je osjećao prije nego što se povezao s Istinonošom.

Uprkos boli, sve je radio onako kako mu je naređeno. Edi Ramadani V, arbitar Istine prvog reda bio je prije svega profesionalac. Misija je bila krajnje osjetljiva: loviti journoe na teritoriji Albanije, ili učestvovati u tamanjenju štetočina na poziv prijateljskih vlada (odnosno onih vlada koje plaćaju) bila je jedna stvar, a biti na zadatku iza neprijateljskih linija nešto sasvim drugo.

***

Član KIRN-a iznenada se pojavio na početku ulice. Išao je prema ulazu u zgradu. Arbitar je stavio protivnadzorne naočale — ovaj model nije bio toliko napucan kao oni koje su nosili kiberhipsteri u Kolektivu, ali je sam taj kompozitni materijal sačinjen od crnih karbonskih vlakana uslovno rečeno mogao izdržati udar metka ispaljeno iz neposredne blizine. Izašao je iz auta s crnom torbom u ruci.

Krenuo je za metom uz stepenice.

“Oprostite, gospodine, da li biste mi mogli reći kako da dođem…” Snažan električni šok onesvijestio je muškarca dok je otključavao vrata stana.

Kuc-kuc, ko je?

Artrit Bitiči je otvorio oči i ugledao nepoznato lice. Bio je vezan za stolicu. Udar elektrošokera mu je ispraznio mjehur, tako da je sjedio u lokvi vlastite mokraće. Bio je uvjeren u to da je osoba koja je stajala ispred njega čudno ga posmatrajući bila arbitar. Kako to da je naš sistem upozoravanja zakazao, pomislio je.

Arbitar je dlanom nježno dotakao Artrita iza uha.

“Jebem ti, sklanjaj ruke od mene, perverznjačino”, zaurlao je, histerično pljunuvši Arbitra u lice. “Mislio sam da vas kiberpopove seks ne zanima. Upomoć, upomoć!”

Njegov glas je odjekivao među golim zidovima ispražnjenog stana, koji je izgledao kao da se neko tek doselio. Međutim, ista ta minimalistička estetika krasila je enterijer nekih pet godina. Stari madrac na podu; nekoliko stotina štampanih knjiga poredanih u hrpe duž zidova; lampa čije je svjetlo bilo toliko slabo da je nije vrijedilo koristiti pri čitanju; stol sa dvije stolice, za jednu od kojih je bio zavezan.

“Opustite se, gospodine Bitiči, samo želim napipati Vaš kiberimplantat”, rekao je Arbitar hladno. Stavio je nešto u Artritov priključak, a zatim se povukao unazad i obrisao pljuvačku s lica. U ruci je držao uređaj čiji je kabl visio priključen Artritu iza uha.

“Upomoć!”, Artrit je još jednom povikao. “Molim vas, pomozite mi!” Onda je promijenio ton. “Šupčino ona sa sprženim mozgom.”

Arbitar se mirno povukao još nekoliko koraka unazad. Iz crne torbe koja je ležala na podu izvadio je malo veći uređaj nalik na crnu kutiju i povezao ga sa svojom drugom spravom. Artrit je osjetio udar struje. Jezik mu je počeo trnuti.

Nasuprot njega, Arbitar kao da je bio usred ekstaze; na neki i način i jeste — kako je dugo vremena proveo lišen svakog kiberkontakta i van informacijskih tokova, upravo to mu je trebalo da se povrati.

“Upomoć, molim vas! Maltretiraju me. U opasnosti sam! Upomoć!”

“Niko Vas neće čuti”, obratio mu se Arbitar. “Ispitivanje će vrlo brzo biti završeno. Opustite se.”

“Ja sam građanin Republike Kosovo. Ovo je protivzakonito. Upomoć! Ja imam svoja prava.”

“Svjestan sam toga i izvinjavam Vam se na svoj ovoj neugodnosti. Opustite se, molim Vas. Brzo ćemo biti gotovi.”

“Jebi se, seronjo. Nisam ja taj kojeg vi tražite. Upomoć! Ja nisam neprijateljski vojnik. Ja sam novinar. Mene štite međunarodni zakoni. Upomoć!”

“Podaci do kojih sam došao govore suprotno”, odvrati mu Arbitar.

“Provjerite na mreži, tamo imaju moji članci i sve ostalo.”

“Kako da ne”, srezao ga je Arbitar. “Divim se tome što želite upozoriti svoje drugove. Znam da ste član KIRN-ove milicije, prema tome, opustite se, začas ćemo biti gotovi.”

“Vi arbitri mislite da ste neki pravednici”, Artrit ponovo promijeni ton. “E pa niste. Vi ste samo marionete pohlepnika iz velikih korporacija. Tom ideologijom samo punite džepove svojim šefovima. Reci mi kakva je situacija u Saudijskoj Republici. Ili si možda prije bio u Kini? Dobijate li ikakav postotak od zarade kad vam Agencija ugovara usluge po svijetu?”

“Dobro, možemo mi i tako. Novinar, kažeš, a od pokreta u kojem učestvuješ profitiraju krijumčari, lažne vijesti, propagandna mašinerija, porno-kralj i kiberkriminalci.”

“Ako već moram da biram između slobode i cenzure…”

“Albanija je slobodna i prosperitetna zemlja. Umovi njenih građana oslobođeni su od neistina koje šire takvi kao ti.”

“Ma daj, poštedi me Platonove alegorije o pećini.” Još jednom je zaurlao. “Upomoć! Molim vas! Pomozite mi!”

“Niko te ne čuje, prijatelju”, reče Arbitar ravnodušno.

“Nisam ti ja prijatelj, papčino. Ti si samo alat u rukama jednog tiranina. Znaš? Tiranina koji je možda i besmrtan. To možeš shvatiti, nisu ti toliko spržili mozak. Ili su arbitri fakat toliko ideološki lobotomirani k’o što govore da kad vam se um spoji s tom umjetnom inteligencijom, stvarno gubite slobodnu volju.”

“Agenciji se pridružujemo dobrovoljno. Kiberimplantati i veza s Istinonošom samo su instrumenti koji nam olakšavaju posao.”

“Ma jašta, e. Reci mi onda samo je l’ istina ono što se priča. Je li Edi Veliki stvarno prebacio svoju svijest na Istinonošu? A? Još izvršavate naredbe Edija Rame? Naravno da izvršavate. To je volja Velikog Edija, ili kako već ide ona recitacija, u toj vašoj religiji.”

“Kod nije ni religija ni ideologija. Idem sad”, odgovorio mu je Arbitar isto onako kako je odgovorio starijem gospodinu iz pokreta za ujedinjenje, kao da je unaprijed programiran.

Zvuk vjetra je bio pomiješan sa zujanjem. Pozadina sobe Artrita Bitičija odjednom se počela pikselizirati, a fizički predmeti polako raspadati.

Cijela ta scena odvila se u virtualnom svijetu. Izvlačenje informacija je trajalo samo djelić sekunde i odigralo se ispred vrata stana koji je pripadao članu KIRN-ove milicije. Nije ni ušao unutra. Nikada nije pljunuo Arbitra. Nije bio ni zavezan za stolicu.

Nažalost, u tom trenutku je već bio mrtav.

To se ponekad događalo onima koji su se opirali procesu ispitivanja i izvlačenja informacija, a on se zaista opirao duže nego inače.

Arbitar je bio ushićen: uskoro će moći uključiti sve svoje implantate — uspješno je saznao tajnu lokaciju svojih meta.

Naslovna fotografija: Arita (Arrita) Katona / K2.0.

Muzika: Ljiburn Jupoli (Liburn Jupolli).

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI

NAGORE

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.

THANKS FOR SUBSCRIBING

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.