Podrška Čarlsa Kupčana (Charles Kupchan) sporazumu između Kosova i Srbije o podjeli Kosova po etničkim linijama, privukla je veliku pažnju javnosti, posebno nakon što ga je nazvao “mirni oblik etničkog čišćenja”.

Prema Kupčanu, pragmatizam bi morao da nadjača princip, čak i kada bi rezultat bio moralno uvredljiv. Ovo zvuči kao savjet pravog političkog realiste koji preferira da uzima u obzir odnos moći i političke posljedice, a ne pravne i moralne principe kao kriterije za vanjskopolitičke odluke.

Kupčan je također iznio još jedan stav vezan za podršku podjele po etničkim linijama, koji je bio prilično malo zapažen. On je tvrdio da bi se Srbija, ukoliko dobije dio Kosova, mogla transformisati od “ogorčenog problematičnog subjekta do zadovoljne interesne grupe” u regionu. Kupčanova teorija je bila da nakon što ostvari svoj cilj (postigne zadovoljstvo), Srbija bi mogla obeshrabriti Republiku Srpsku da traži otcjepljenje od Bosne i Hercegovine.

Ideja je prilično jednostavna: učiniti Srbiju zadovoljnom dajući joj dio Kosova, a Srbija će se odreći svojih nacionalističkih potraživanja na Balkanu, posebno u Bosni i Hercegovini. Zadovoljiti Srbiju žrtvovanjem teritorijalnog integriteta Kosova radi većeg dobra, odnosno mira i stabilnosti na Balkanu.

Kako kaže Kupčan, “pozitivni efekti pomirenja između Srbije i Kosova dodatno opravdavaju jednokratnu žrtvu pluralističkih principa.” Međutim, to bi bilo fatalno i pogrešno, ne samo zato što bi se žrtvovali osnovni principi, već zato što se ne bi podržao ni politički test realnosti.

Izgleda da Kupčan predlaže politiku pomirenja prema Srbiji; tj. pokušavajući da zadovolji zahtjeve države koja želi da preokrene postojeći politički poredak. Ova taktika se obično povezuje sa vanjskom politikom koja je kulminirala na Minhenskoj konferenciji iz 1938. godine.

U to vrijeme, Hitler je želio da preokrene politički poredak stvoren Versajskim ugovorom 1919. godine, prema kojem je najviše trpila Njemačka. On je prekršio Versajski ugovor u pogledu ograničenja naoružanja nametnutog Njemačkoj, a 1936. godine je čak okupirao Porajnje (Rhineland). Francuska i Velika Britanija se zaista nisu suprotstavile ovim potezima, jer su, posebno Velika Britanija, gledali na ograničenja koja je Versaj nametnuo Njemačkoj kao nepravedne.

Hitler je 1938. godine opravdao aneksiju Austrije, pozivajući se na princip samoopredjeljenja – dovesti sve Njemce, ‘nazad u Rajh’. Iste godine je potraživao njemačke naseljene djelove  Čehoslovačke.

Na konferenciji u Minhenu 1938. godine, Francuska i Velika Britanija su se složili da podjele Čehoslovačku po etničkim linijama. Hitler je tvrdio da Njemačka neće imati daljih teritorijalnih težnji i da će ugrađivanjem njemačkih dijelova Čehoslovačke biti ‘zadovoljna’. Manje od šest mjeseci nakon Minhenske konferencije, Hitler je okupirao ostatak Čehoslovačke, onda napao Poljsku, a zatim je izbio Drugi svjetski rat.

Ne želeći se vojno angažovati u ‘udaljenim zemljama’, osjećaj krivice vezan za ograničenja koja je Versaj postavio Njemačkoj, kao i pogrešna procjena Hitlerovih vanjskopolitičkih ciljeva motivisala je Francuze i Britance da odobre koncesije na mjestima gdje nisu trebale biti odobrene. Posljedice su bile katastrofalne.

Politički realizam uči da zemlja mora biti pažljiva kada želi da napravi kompromise sa drugom koja nije zadovoljna sa status quo opcijom. Politike kompromisa, davanja i uzimanja i prilagođavanja su razumne kada obje zemlje prihvataju politički status quo, tj. postojeću distribuciju moći i pod uslovom da kompromis ne mijenja status quo. Politike kompromisa ne funkcionišu kada je jedna od zemalja ‘revizionistička’ zemlja, koja namjerava strušiti status quo i promjeniti odnos moći u svoju korist.

Hitlerova Njemačka je bila takva revizionistička zemlja, dok su Francuska i Velika Britanija vjerovali da je to zemlja status quo. Primjena politika kompromisa (pomirenja), koje funkcionišu između ‘status-quo’ država, sa revizionističkom zemljom je pogrešna politika. U ovom slučaju, zadržavanje, tj. odbrana postojećeg statusa quo, je prava politika.

Srbija je takva, revizionistička država. Vojna intervencija NATO-a 1999. godine dovela je do promjene u distribuciji vlasti kada je odcjepila Kosovo iz Srbije. Ovo nije dovelo samo do proglašenja nezavisnosti Kosova u 2008. godini, već je također oslabilo relativnu moć Srbije na zapadnom Balkanu. Iz tog razloga je NATO stvorio novi politički status quo zasnovan na vojnoj pobjedi nad Srbijom, formalizovanog u Vojno-tehničkom sporazumu iz 1999. godine.

Srbija se i dalje protivi ovom statusu i njena zvanična politika je da preokrene ovaj novi politički poredak. Srbija ne prihvata nezavisnost Kosova i nastavlja ga smatra dijelom Srbije. Njena vanjska politika je veoma agresivna u sprečavanju Kosova da stekne nova bilateralna priznanja i postigne članstvo u međunarodnim organizacijama, tj. da bude međunarodno priznata kao država. Srbijanski ministar vanjskih poslova nedavno je izjavio da će Srbija priznati Kosovo “kada svinje počnu letiti”

Uprkos uvjeravanjima Srbije o nekorištenju sile, jedino je vojno prisustvo NATO-a na Kosovu ono što sprečava Srbiju da vojno preokrene status quo. Stavljanje srpske vojske u vojnu pripravnost svaki put kada se Specijalna policija Kosova pojavi u sjevernim opštinama pokazuje kako je srpsko rukovodstvo ‘brzo na obaraču’.

Javno veličanje Slobodana Miloševića, što radi predsjednik Vučić nazivajući ga ‘velikim srpskim liderom čije su namjere bile sigurno u najboljem interesu’ ukazuju na podršku političkim ambicijama stvaranja ‘Velike Srbije’ koja, prema Vučiću, nije uspjela zbog primjene pogrešnih metoda, dok je cilj ostao legitiman.

Iako je Vučić oprezan da javno ne ukazuje na neprijateljstvo prema teritorijalnom integritetu Bosne I Hercegovine, on želi jačati veze između Srbije i Republike Srpske. Uz podršku Srbije i Rusije, Republika Srpska ne samo da naoružava svoje građane i dovodi u pitanje suverenitet Bosne i Hercegovine, već i ‘čeka pogodne istorijske okolnosti’ da se ujedini sa Srbijom. Srbija bi sigurno bila posljednja koja bi se suprotstavila ujedinjenju (u stilu ujedinjenja Krima) Republike Srpske sa Srbijom.

U tom smislu, Kosovo bi napravilo grešku da ustupi Srbiji dio svoje teritorije po etničkim linijama. Kosovo ne bi mnogo dobilo priključivanjem ekonomski slaboj dolini Preševa (Presheve), dok bi Srbija dobila vitalne resurse na sjeveru.

Da li bi se Srbija ovdje zaustavila? Kada se principi političkog poretka na Zapadnom Balkanu promjene i kada je ‘politika etničkih linija’ legitimizirana, Srbija može da koristi isti princip kako bi napravila dodatne zahtjeve za Srbe u južnim dijelovima Kosova.

Gdje će ovo odvesti? Teritorijalna autonomija za srpske opštine u preostalim djelovima Kosova? Srpskoj pravoslavnoj crkvi na Kosovu će također biti potrebna dodatna zaštita i odgovarajuća koncesija. Ako ‘politika etničkih linija’ funkcioniše na Kosovu, zašto ne bi funkcionisala i u Bosni i Hercegovini, a možda i u Makedoniji.

Da li će Srbija priznati Kosovo ukoliko dobije dio Kosova? Najvjerovatnije ne. Da li će se Kosovo pridružiti EU i UN-u samo zato što su zadovoljeni zahtjevi Srbije? Najvjerovatnije ne, jer je Kosovo još uvijek daleko od ispunjavanja osnovnih kriterija za članstvo u EU, a i pristupanje UN-u bi još uvijek moglo doživjeti neuspjeh zbog mogućnosti veta od Rusije i Kine.

Ključna stvar je da bi Srbija mogla svojom politikom uspjeti da preokrene status quo stvoren NATO intervencijom. Ova promjena bi bila na štetu Kosova, a Srbija bi to postigla, iako nevjerovatno, uz podršku Kosova.

Kosovo bi trebalo braniti status quo i ni u kom slučaju praviti teritorijalne ustupke Srbiji, niti ikakve ustupke koji znatno mijenjaju prirodu sveobuhvatnog prijedloga za rješavanje statusa Kosova (Ahtisaari Plan). Kosovo ima uticaj nad Srbijom i trebao bi ga koristiti. Srbija neće moći da se pridruži EU, čak i ako ispunjava sve druge kriterije, ukoliko ne postigne zakonski obavezujući sporazum sa Kosovom.

Socijalni i ekonomski troškovi Srbije zbog neuspjeha pridruživanja EU su mnogo veći od kosovskih. Kosovo ima dovoljnu finansijsku podršku od EU kroz IPA fondove i bilateralnu pomoć donatora, zapravo veću nego što može apsorbovati. Još uvijek treba preduzeti značajne ekonomske, administrativne i pravne reforme prije nego što bi mogla i početi razmišljati o pristupanju EU.

Iako je poželjno da Kosovo što prije postigne sporazum sa Srbijom, to ne bi trebalo da bude po bilo koju cijenu. Kosovo može podnijeti dugačke pregovore sa Srbijom bez značajnih gubitaka. S druge strane, Srbija ne može priuštiti dugotrajne pregovore, jer će se njegovi relativni troškovi za pružene prilike (oportunitetni trošak) povećati što više vremena bude provodila u pregovorima o sporazumu sa Kosovom

Zabrinutost o približavanju Srbije Rusiji kao rezultatu blokade Kosova za ulazak u EU mogla bi se objasniti nedavnom podrškom SAD-a i EU koja se ticala podjele Kosova po etničkim linijama. Moglo bi se naći brzo rješenje na račun Kosova kako bi se smirila Srbija, kao ispravan način da zadrži Srbiju dalje od Rusije.

Da li to znači da bi Kosovo trebalo popustiti? Odgovor je ne. Kosovo bi trebalo iskoristiti svoj uticaj time što će uzrokovati troškove Srbiji što duže ona bude odbijala sporazum koji priznaje Kosovo kao nezavisnu državu u okviru postojećih granica.

Kosovo bi se trebalo uključiti u konstruktivne pregovore nudeći manjinama ostvarenje prava i zaštitu, zasnovanih na principima multietničnosti i državnosti, a ne na etničkoj pripadnosti i nacionalizmu. Trebalo bi pregovarati i braniti status quo zasnovan na vrijednostima i principima Evropske unije i pokazati da je odgovoran partner u izgradnji mira i sigurnosti na Zapadnom Balkanu.

Držeći se ovog pravca, Srbija će doživjeti neuspjeh i doći do prelomnog momenta kada, kako je već rekao Vučić, Srbija neće dobiti “ništa značajno od pregovora sa Kosovom” i na kraju će ga opet morati priznati.

Da bi ovo funkcionisalo, članovi kosovskog političkog rukovodstva moraju biti lavovi a ne jagnjad. Ova metafora se odnosi na distinkciju politologa Randolfa Švelera (Randolph Schweller) između država koje su spremne da plate visoku cijenu kako bi zaštitile ono što posjeduju (‘lavovi’) i one koje su voljne platiti samo malu cijenu za odbranu svojih vrijednosti (‘jagnjad’).

Kako Šveler objašnjava, jagnjad su slabe države koje se odlikuju relativno malim kapacitetom, nedostatkom institucionalne legitimnosti, unutrašnjom podjelom i razbijenim/pokidanim identitetima. Biti ‘jagnje’ je također i način razmišljanja koji je usadilo političko rukovodstvo zemlje koja preuzima tu ulogu, jer ona odgovara ličnim interesima političkih elita ili jednostavno zato što nije dovoljno samosvjesna i nema dovoljno samopouzdanja da bude ‘lav’.

Spremnost da pristane na podjelu odražava mentalitet ‘jagnjeta’. Ali, Kosovu nisu potrebna ‘jagnjad’, trebaju mu ‘lavovi’ koji žele zaštititi interese Kosova i koji su voljni da plate cijenu potrebnu za očuvanje Kosova od revizionističke Srbije. Postavljajući ‘lavove’ da upravljaju Kosovom i da vode pregovore, kao i da se oslobode ‘jagnjadi’ predstavlja pravi izazov za Kosovo.

Naslovna fotografija: Besnik Bajrami / K2.0.