Mirjeta Zeka-Shabani, 41-godišnjakinja iz Kosovske Mitrovice, vodi se kao nestala od kraja marta 2019. Njena braća tvrde da su je posljednji put vidjeli 31. tog mjeseca, kada se spremala za povratak u Njemačku. Naime, tamo je Mirjeta nekoliko godina živjela sa svojim mužem Nehatom koji ima i kosovsko i njemačko državljanstvo.

Mirjetina porodica kaže da je državno tužilaštvo u Mitrovici “tiho” o ovom slučaju, i da su više pažnje trebali obratiti na ono što je radio njen muž, kojem je dozvoljeno da se vrati u Njemačku bez da je ispitan o njenom nestanku. 

U međuvremenu, ostalo je malo nade da će Mirjeta biti pronađena živa. 

Njihova sumnja proizlazi ne samo iz činjenice da je Nehat važio za nasilnog čovjeka, već i iz njegove reakcije na Mirjetin nestanak. “Tri mjeseca nakon što je Mirjeta nestala, renovirao je kuću, spalio svu njenu odjeću pa tek onda prijavio nestanak”, objasnio je Rexhep.

Kako ističu Mirjetina braća, Državno tužiteljstvo u Kosovskoj Mitrovici je “zataškalo” slučaj. Njen suprug nije proveo niti jedan dan u pritvoru te mu je dopušteno da se vrati u Njemačku, a da prethodno nije ni saslušan.

Namjerno ubijanje žena samo zato što su žene — poznato pod nazivom femicid — najekstremnija je manifestacija nasilja protiv žena. Međutim, tu nisu posrijedi izolovani činovi ekstremnog nasilja niti zločini manje skupine muškaraca koji svoje okrutne misli provode u djelo. Femicid je zapravo posljedica ideologije prenošene kroz vijekove: mizoginije, to jest mržnje prema ženama ili duboko ukorijenjenih predrasuda prema ženama i njihovoj čovječnosti.

U skladu s tim, rodno zasnovana ubistva žena pripisuju se dugoj tradiciji nasilja nad ženama koje se očituje na razne načine. Globalni nedostatak podataka o femicidu dokazuje da su životi žena zanemareni: prema navodima Svjetske zdravstvene organizacije, prikupljanje podataka o femicidu izazovno je prvenstveno zbog toga što u većini zemalja svijeta ni policija ni sistemi prikupljanja medicinskih podataka u okviru kojih se dokumentuju slučajevi ubistava “ne posjeduju neophodne informacije i ne bilježe ni odnos žrtve i počinitelja ni motive ubistva uopće, a kamoli one motive koji su povezani s rodom.”

Takav manjak poštovanja prema ženskom životu ukorijenjen je u sve kulture, tradicije i zakone, čime se omogućava brisanje života žena iz kolektivnog sjećanja, kao da nisu vrijedne toga da ostanu pristojno upamćene. Najučestaliji oblik femicida jeste femicid koji počini intimni partner, no postoje i brojni drugi oblici, od ubistava iz časti do selektivnog pobačaja.

U svojoj knjizi “Down Girl: The Logic of Misogyny”, američka autorica Kate Manne uvodi pojam herasurea [engl. her — objekatski oblik zamjenice she (“ona”); erasure — “brisanje”], odnosno tendencije brisanja žrtvine priče kao i vjerodostojnosti te priče kao predmeta uskraćivanja “ljudskih usluga” koje muškarci potražuju od žena. Budući da su žene društveno pozicionirane kao ljudski davaoci, Manne konstatuje da se “smatra kako one svoj status osobe duguju drugima, i to u vidu uslužnog rada, ljubavi i odanosti”. Nasilje je ono što slijedi kada se muškarcima uskrate te usluge.

Zejnepe Berisha

“Sud mora objelodaniti motiv i razloge jednog takvog ubistva”, izjavio je Esat Gutaj u namjeri da pojasni žalbu koju je namjeravao uložiti kao advokat Nebija Berishe. Dana 23. oktobra 2015. godine, Berisha je usmrtio svoju suprugu — 40-godišnju Zejnepe — zadavši joj 20 uboda hladnim oružjem dok je njihovo četvero djece bilo kod kuće. Jedna od kćerki je zadobila povrede kada je skočila da zaštiti majku.

“Motiv ovog krivičnog djela krije se u sumnji da je [Berishu] njegova žena varala s policajcem u Suvoj Reci”, nastavio je Gutaj.

“Ima li dokaza za to?”, pitao je jedan novinar u vezi s advokatovim tvrdnjama o Zejnepinoj nevjeri, na što je Gutaj odgovorio da ih “ima dovoljno”.

Ta ravnodušnost institucija prema žrtvama femicida na Kosovu učestala je koliko i suosjećanje prema ubicama. “Njemu je potrebno neuropsihijatrijsko liječenje, a ne kazna, jer ljudima koji nisu odgovorni za svoje postupke nije mjesto u zatvoru”, podcrtao je Gutaj na ročištu pred Apelacijskim sudom.

Povrh toga, Gutaj je i javno uvrijedio žrtvu tako što je tvrdnjama o nevjerstvu pokušao opravdati nasilje koje je pretrpjela Zejnepe. Takav pristup služi kao upozorenje drugim ženama da varanje može završiti smrtnim ishodom od 20 uboda hladnim oružjem.

Prebacivanjem krivice na ubijene žene i njihovim javnim obeščašćivanjem perpetuira se ritual u kojem se smatra da žene nisu vrijedne da ostanu u pristojnom sjećanju, usljed čega vremenom bivaju zaboravljene. Žrtve femicida na Kosovu pretežno se pamte kao majke koje su iza sebe ostavile siročad, kao nesretne žrtve i eventualno kao preljubnice. Informacije o tome ko su te žene bile kao osobe vrlo su ograničene, ako ih uopće i ima.

Donjeta Pajazitaj

“Svašta se tog dana počelo pričati”, izjavio je sudski svjedok u vezi s glasinama koje su kružile selom u toku šest sedmica potrage za nestalom 24-godišnjakinjom Donjetom Pajazitaj. Navodno ju je oteo njen rođak, 56-godišnji Naser Pajazitaj, koji ju je odveo u obližnju šumu i ubio ispalivši joj dva metka u glavu. Šest sedmica kasnije, mještani/ke sela su našli Donjetino tijelo prekriveno granjem. Njen rođak je osuđen na doživotni zatvor i trenutno je na odsluženju kazne.

Muškarci Kosova uglavnom se slažu da je čast muškarca važnija od života žene. Kada Esat Gutaj brani svog klijenta Nebija Berishu opravdavanjem teškog krivičnog djela koje je Berisha izvršio nad svojom suprugom Zejnepe, on javno iznosi uvjerenje koje mnogi muškarci (kao i pojedine žene) bez oklijevanja iskazuju u neformalnom okruženju, a to je da “niko neće počiniti takav zločin osim ako nije prisiljen na to.”

Muškarci ujedno podstrekuju jedan drugog na legitimizaciju albanskog običajnog zakona poznatog kao “Kanun”, u kojem piše da “krv žene nije jednaka krvi muškarca”. Dok su oplakivali gubitak voljene kćerke i sestre koja je skončala nasilnom smrću, Donjetini bližnji su istovremeno bili izloženi pritisku seoskih starješina koji su tražili da se porodica žrtve pomiri s porodicom ubice: da oproste i zaborave.

Umjesto da se oda počast ubijenoj mladoj ženi, Donjetin život je ocijenjen nerelevantnim: mještani/ke sela u kojem je odrasla, u kojem se igrala kao djevojčica, u kojem je išla u školu i napose izrasla u mladu ženu, utopili su bol i bijes njene porodice u ovlašni proces pomirenja.

Valbona Marku

U maju 2019. godine, kuća u kojoj je živjela Valbona Marku do temelja je spaljena. Kuća je bila napuštena još od augusta 2018. godine, kada je 34-godišnju Valbonu upucao njen suprug Pjetër Ndrecaj. Nakon što ju je godinama teško zlostavljao, muž ju je i ubio u kući njenog oca smještenoj u selu Brekovac, gdje se pokušala sakriti. Hicima iz Ndrecajevog kalašnjikova ubijena je i njihova kćerka, Klara.

Apelacijski sud prvobitno je osudio Ndrecaja na doživotnu kaznu zatvora zbog planiranog ubistva Valbone Marku. Međutim, Vrhovni sud je poništio presudu i naložio obnovu postupka s obzirom na to da je Ndrecaj bio decidan da je svoju kćerku ubio slučajno.

Uzrok požara u Valboninoj kući i dalje je nepoznat, ali ovaj incident bi mogao biti uzet kao simbol načina na koji sudstvo tretira njen slučaj, pri čemu radi u korist njenog ubice te pretvara u pepeo važnost njenog života i dugogodišnjeg zlostavljanja kojem je bila izložena.

Antigona Morina

Antigona Morina je sklopila dogovoreni brak i preminula tri dana nakon vjenčanja. Bračno silovanje koje je dovelo do njene smrti nepostojeći je pojam za Osnovni sud u Đakovici i njegov ogranak u Orahovcu, koji se — za što je zaslužan internalizovani himpathy [engl. him — objekatski oblik lične zamjenice he (“on”); sympathy — “suosjećanje”) — poslužio Krivičnim zakonikom kako bi klasifikovao Antigoninu smrt kao “povredu porodičnih obaveza”. S tim u vezi, njen suprug proglašen je krivim samo za to što joj “nije pružio medicinsku pomoć” dok je drugi dan krvarila, ali nikada se nije suočio sa optužbama za silovanje i ubistvo.

Žalba koju je tužiteljstvo uložilo na presudu nekako je nestala, s tim da je navedeno kako žalba jeste zaprimljena, ali da dokumentacije nema. Da mediji nisu izvještavali o ovom slučaju i da nije bilo feminističkog aktivizma, kosovsko društvo nikada ne bi saznalo za Antigonu i ono što joj se dogodilo, a njen predmet u Osnovnom sudu u Orahovcu bio bi gurnut pod tepih.

Dafina Zhubi

“Radi se o samoubistvu”, saopćeno je iz Državnog tužiteljstva u Prištini. Dafina Zhubi je pronađena mrtva u stanu njenog dečka 17. februara 2016. godine, kao još jedna žrtva femicida koji je izvršio intimni partner. Jedini osumnjičeni bio je upravo njen dečko Astrit Dibra — inače vlasnik kockarnice — ali ubrzo je pušten i slučaj je odbačen uz obrazloženje da je riječ o samoubistvu. Međutim, nezavisni tim švicarskih vještaka/inja dokazao je da Dafina nije počinila samoubistvo, već da je ubijena. Astrit Dibra u međuvremenu je pobjegao iz zemlje i trenutno je na slobodi, i nikada mu nije suđeno. 

Diana Kastrati

Sličan scenarij odigrao se 2011. godine, kada je vatrenim oružjem usmrćena 35-godišnja Diana Kastrati. Sudac je odbio njen zahtjev za izricanjem mjere zabrane prilaska njenom bivšem mužu, nakon čega je Diana usred bijela dana ubijena samo nekoliko koraka ispred svog doma u Prištini, na putu ka fakultetu. Studirala je medicinu. 

Za njenog bivšeg supruga, Adnana Jasharija, vjeruje se da je u Španiji i ne može biti vraćen na teritoriju Kosova zbog toga što Kosovo nije država članica Međunarodne policijske organizacije, Interpola, niti je potpisalo bilateralni sporazum o izručenju sa Španijom.

“Ustani i idi na predavanja. Pred tobom je svijetla budućnost”, na dan njenog ubistva Diani je rekla njena majka, Makfire Kastrati. Duboko ožalošćena, pri čemu pomalo krivi i samu sebe zato što ju je probudila tog jutra, Makfire plačući čezne za time da ponovo dotakne svoju kćerku, zagrli je i osjeti njen miris.

“Da sam te tog dana samo čvrsto zagrlila: dovoljno čvrsto za cijeli život. Ali nijednoj majci nikad nije dosta djeteta”, napisala je na društvenim medijima.

Iako su državne vlasti kompenzovale porodicu Kastrati, Makfire zna da Dianino ubistvo nije izolovan slučaj, nego dio obrasca. “Prošlo je osam godina, ubijene su i druge djevojke, a država okreće glavu”, napisala je 2019. godine.

Skupština Kosova prvi put je odala počast žrtvama femicida. Dana 25. septembra, kada je Istanbulska konvencija Vijeća Evrope unijeta u Ustav kao amandman, Vjosa Osmani — tadašnja predsjednica Skupštine — naglasila je:

“Usvajanje ovog amandmana samo je izvinjenje ženama koje nismo uspjeli zaštititi prije nego što su ubijene”. Osmani je posvetila usvajanje amandmana Zejnepe, Donjeti, Valboni, Klari, Antigoni, Diani, Dafini i svim drugim ženama kojima, prema njenim riječima, “država nije pružila sigurnost”.

Donjetina majka Lumnije koliko-toliko se uspokojila kada je Donjetino tijelo konačno pronađeno. “Bilo mi je isto kao da su je pronašli živu”, rekla je, te dodala da joj je laknulo zato što njena kćerka “više nije u rukama neprijatelja”. Mada su muškarci gurnuli sve ove žene u nasilnu smrt, trajni neprijatelj sigurnosti i slobode žena još uvijek je mizoginija, koju pravosudni sistem Kosova otvoreno promoviše.

Ne štiteći vlastite građane/ke i ne uspijevajući ni da se popravi ni da preuzme punu odgovornost, država čini upravo ono što nasilni muž čini ženi: pronalazi načine da okrivi žene i uskrati im mogućnost da ostanu upamćene ljudski i s poštovanjem. Time ne samo da se ubijene žene sprečava da ostvare pravdu, već se ujedno jača tradicija sahranjivanja njihovih priča tih žena zajedno s njihovim tijelima.

Naslovna fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.

Vrati se na monografiju