Prije pandemije, naučnici/e širom svijeta su se borili za prostor gdje bi predstavili rezultate svojih najnovijih istraživanja. Malo ko je mogao i zamisliti da će na pragu nove decenije ta borba biti eliminisana tako što će se naučnici/e naći u žiži pažnje.

Kao dva stručnjaka koja rade u različitim, ali međusobno povezanim oblastima unutar iste industrije, na pojavu vakcina gledamo kao na naučni trijumf. Međutim, to na površinu iznosi neka suštinska pitanja. Kako proizvodne kapacitete proširiti tako da se vakcinama snabdije cijeli svijet? Šta smo to naučili o praćenju i sigurnosnim procesima vršenim nakon početka masovne vakcinacije? I, napokon, kakvi izazovi proizlaze iz uproštavanja javnog mnijenja o kompleksnim naučnim pitanjima?

Shodno CMC-u (engl. Chemistry, Manufacturing, and Controls — “hemija, izrada i kontrola”), u toku procesa razvoja medicinskog proizvoda javlja se niz izazova. Obično je najveći od njih povećanje obima proizvodnje, i to zbog toga što ishodište svakog procesa proizvodnje mora biti kvalitetan proizvod te što mora biti zagarantovano održivo globalno snabdijevanje istim. Svaki korak u proizvodnji treba biti osmišljen tako da se ne umanjuje ni kvalitet ni sigurnost datog medicinskog proizvoda.

Upravo to je razlog zbog kojeg je proizvodna propusnost svake od vakcina odobrenih u Evropi — Pfizer/BioNTech, AstraZeneca, Moderna i Janssen — manja nego što je bilo očekivano. Jer, sama vakcina je izuzetno kompleksan proizvod za masovnu proizvodnju.

Sve serije vakcine moraju zadovoljavati specifikacije i uslove postavljene u postupku njenog razvoja. Ipak, sposobnost serije da ispunjava proizvodne kriterije neraskidivo je povezana s vremenom utrošenim na optimizaciju procesa proizvodnje. Zbog ogromne potrebe za time da pacijenti/ce što prije ostvare pristup cjepivu, parametri proizvodnje su dovoljno razvijeni da se proizvode kvalitetne vakcine, ali time nije ostavljeno prostora za razvoj visokoefikasnih procesa kojim bi se smanjila količina otpada koji nastaje u toku proizvodnje.

Dakle, klinički gledano imamo sigurne i učinkovite vakcine, ali efikasnost njihove proizvodnje nije na toliko visokom nivou.

Brz pronalazak vakcina protiv COVID-a jeste trijumf nauke

Farmaceutskim rječnikom rečeno, svaki proces proizvodnje obuhvata odlučujući korak koji određuje koliko brzo proces može biti dovršen. U procesu proizvodnje vakcina koje sadrže genetičke informacije o virusu, mRNK, odlučujući korak je uvijanje mRNK u nanomolekule lipida — vakcina Pfizer/BioNTech, recimo, ima četiri takve molekule.

Uvijanjem u komadiće lipida mRNK se štiti od razgradnje te se olakšava njen prijenos kroz organizam. I najmanja razlika u obliku i sastavu lipida može dovesti do promjene osobina i posljedično tome izmijeniti propustljivost te masne tvari, što utječe na učinkovitost vakcine. Precizno uvijanje je delikatan i u prvom redu neophodan korak koji usporava proizvodnju vakcine — usljed čega su pojedini proizvođači proizveli manje doza nego što je očekivano.

U drugoj tehnologiji proizvodnje vakcina, virusnom vektoru, glavni izazov je uzgoj ćelija u kojima se adenovirus umnožava kao aktivni sastojak vakcine. Zato se, npr, AstraZeneca susrela s problemima u pogledu isporuke doza vakcine.

Naime, aktivna tvar koja se dobija procesom uzgoja ćelija — koji traje gotovo deset dana — ima drugačiji prinos u svakoj seriji proizvedene vakcine, što se direktno odražava na količinu doza koje mogu biti proizvedene. Nakon ovog koraka dodaje se adenovirus, koji se nekoliko dana umnožava da bi se dobila aktivna tvar vakcine. Upravo je sama nepredvidivost uzgoja ćelija glavni uzrok zastoja u pogledu isporuke vakcine.

Bez obzira na pritiske uslovljene pandemijom, provjera vakcina protiv COVID-19 — koja je u nadležnosti državnih regulatornih tijela — obavljena je u skladu s istim standardima kvaliteta, sigurnosti i efikasnosti koji se primjenjuju za druge medicinske proizvode. Evropska agencija za lijekove (EMA), zatim Regulatorna agencija za lijekove i zdravstvene proizvode (MHRA) u Ujedinjenom Kraljevstvu te Uprava za hranu i lijekove (FDA) Sjedinjenih Država provjeravaju dokumentaciju koju im dostavljaju farmaceutske kompanije. Ako na kraju utvrde da su koristi medicinskog proizvoda veće od rizika, izdaje se dozvola za stavljanje produkta u promet te se od tog trenutka dopušta njegova upotreba.

Uporedo s pregledom dokumentacije koji vrše regulatorna tijela, farmaceutske kompanije i pojedini odjeli nadzornih tijela radi se i na izradi planova za praćenje sigurnosti i efikasnosti medicinskog proizvoda dok se potonji upotrebljava u zajednici. Taj proces obavlja se zato što u kliničkim istraživanjima učestvuje ograničen broj osoba kod kojih se možda nisu pojavile sve moguće nuspojave, a naročito kada je riječ o rijetkim neželjenim efektima.

Nadzor koji se vrši nakon izdavanja dozvole od krucijalnog je značaja jer se time provjerava jesu li koristi cjepiva i dalje veće od rizika. Ukoliko rizik prevagne, farmaceutska kompanija bit će primorana da povuče vakcinu s tržišta.

U poređenju s “klasičnim” medicinskim proizvodima — čiji broj potrošača/ica zavisi od broja ljudi koji imaju određenu bolest — žurnost oko COVID-19 za vrlo kratko vrijeme je podstakla vakcinaciju velikog broja osoba. U vijestima o vakcinama koje se munjevito smjenjuju ustvari su pogrešno apostrofirane nuspojave cjepiva, u čijoj su sjeni ostale koristi.

No, koliko su sistemi praćenja sigurnosti efikasni i koje su njegove pozitivne i negativne strane, posebno s obzirom na to da smo već preko godinu dana suočeni s pandemijom?

Praćenje sigurnosti i skeptična javnost

Razvijene zemlje usavršile su sisteme prijavljivanja nuspojava, bilo u slučaju da ih prijavljuju zdravstveni radnici/e ili direktno pacijenti/ce. Neposredno po početku vakcinacije, broj prijava se povećavao, čime su u prvi plan dospjele komplikacije kao i neželjeni efekti koji prethodno nisu bili zabilježeni u okviru kliničkih testiranja. Do sada su dvije vakcine protiv COVID-19 — AstraZeneca i Janssen — stavljene pod lupu regulatornih tijela i pojedinih organa nadležnih za vakcinaciju, što je jasan pokazatelj stabilnosti navedenih sistema.

Ozbiljni neželjeni efekti zabilježeni kod ograničenog broja vakcinisanih osoba sa sobom nose još nuspojava, a to su intenzivnija skepsa i sve veći strah od vakcina.

Povrh čitave medijske i javne buke oko pandemije, ljudi koji posjeduju ograničeno znanje u oblasti prirodnih i medicinskih nauka stvorili su dodatnu paniku. Kada nestručne osobe daju neutemeljena mišljenja o virusu i vakcinama, trebalo bi ih zanemariti. Kada njihova mišljenja povećaju skeptičnost i strah od vakcina, protiv njih bi se trebalo boriti. Pandemiju i infodemiju moguće je poraziti isključivo pomoću nauke i činjenica.

U periodu kada je broj zaraženih osoba u svijetu ponovo oborio rekord, intervencije laika su opasne jer zanemaruju kontekst pandemije. To nas dovodi u opasan položaj, s obzirom na to da komplikacije i neželjeni efekti primijećeni kod malog broja vakcinisanih osoba ugrožavaju ogromnu većinu stanovništva — koje je i dalje nezaštićeno od COVID-19.

S tim u vezi se suočavamo s jednom moralnom dilemom: je li u toku pandemije ispravno obustaviti upotrebu efikasnih i sigurnih vakcina zbog neučestalih nuspojava koje su rijetko smrtonosne i tako ugroziti živote stotina hiljada još uvijek nevakcinisanih ljudi?

Pandemija COVID-19 ustvari je korjenito promijenila oblast razvoja, komercijalizacije, a usto i provjere lijekova i medicinskih proizvoda. Niko početkom 2020. godine nije mogao naslutjeti da ćemo u idućih nekoliko mjeseci razviti vakcine za čiju je proizvodnju obično potrebno više od deset godina i koje u većini slučajeva nisu uspješne.

Iz toga smo naučili da kada imamo platformu za naučnu saradnju, njeni rezultati neposredno doprinose spašavanju života. Pored toga, situacija je toliko osjetljiva da bi uspješnost razvoja protupandemijske vakcine mogli ostati u drugom planu usljed infodemije, u okviru koje lažne i neprovjerene vijesti inficiraju društvo i ugrožavaju trijumf nauke.

Zahvaljujući ovoj pandemiji uvidjeli smo da medicinski proizvodi mogu biti razvijeni i ispitani brzinom proporcionalnom intenzitetu javne zdravstvene krize. Ipak, čini se da je uskogrudno stavljanje fokusa na manjkavosti tog procesa — pri čemu se zaobilaze sve koristi proizašle iz njega — novi izazov u kojem se robustnost nauke našla u srazu s pojednostavljivanjima nastalim u društvu.

Naslovna ilustracija: CC0.

Stanovišta autora su lična i zasnovana na njihovom profesionalnom iskustvu te ne odražavaju stavove bilo koje farmaceutske kompanije.