Jedan na jedan | Hrvatska

Davor Mišković: Kultura je marginalizirana, a istodobno od nje previše očekujemo

Piše - 20.05.2020

Sociolog i aktivist govori o kulturi i festivalima u doba korone.

Rijeka, treći najveći hrvatski grad po veličini i najveća luka u zemlji, u subotu 1. veljače 2020. godine postala je Europska prijestolnica kulture (EPK) uz irski Galway. Tijekom godine, u gradu se trebalo odviti više od 600 kulturno-umjetničkih događanja, uz sudjelovanje brojnih umjetnika/ca, kulturnih ustanova i organizacija iz Hrvatske i svijeta.

No, neposredno nakon otvaranja, program planiran za ožujak i travanj morao je biti otkazan zbog proglašenja pandemije virusa korona. Zatim je, 17. travnja, javnost obaviještena o otpuštanju 59 radnika/ca, a sudbina većeg dijela programa je neizvjesna. Ipak, nastavak programa najavljuju za svibanj i lipanj. 

O utjecaju pandemije na program, ali i samog programa na riječku i hrvatsku kulturu, stanje u kulturi u zemlji, K2.0 je razgovarao sa jednim od ključnih protagonista riječke kulturne scene, sociologom i voditeljem udruge Drugo more Davorom Miškovićem koji je ujedno i voditelj jednog od glavnih programskih pravaca EPK naziva Dopolavoro (“Nakon posla”).

Fotografija: Lična arhiva Davora Miškovića.

K2.0: Program Europske prijestolnice kulture upravo se počeo zahuktavati kada je nastupila svjetska kriza oko korona virusa. Na koji način vam je ovo poremetilo planove?

Davor Mišković: Sve što se trebalo dogoditi u trećem i četvrtom mjesecu smo odgodili. Sedam solo izložbi, jednu veliku grupnu izložbu, postavljanje jedne velike instalacije, koncerte… odgodili smo mnogo događaja. Od samog početka smo se nadali da će se situacija u nekom trenu normalizirati, no to je “račun bez krčmara”. 

Nažalost, u većini slučajeva radilo se o radovima u visokoj fazi realizacije. Radovi su bili spremni, prostori pripravni, PR napravljen. 

Budući da se sada situacija u Hrvatskoj stabilizirala i određene mjere su popustile, planiramo početi s produkcijom nekih programa. Primjerice, u sklopu programa Dopolavoro, od 19. svibnja će biti otvorena izložba “Prošlost je otkazana, budućnost je nepovratna”, bečkog umjetnika Olivera Resslera.

Što se tiče cjelokupnog programa Europske prijestolnice kulture, s time će se krenuti u lipnju, dakako u skladu s propisanim mjerama, što znači da neće biti velikih otvaranja izložbi, da će se u prostore propuštati ograničen broj ljudi i da će se oni morati propisno dezinficirati. 

Počet će se s produkcijama s lokalnim i međunarodnim umjetnicima koje su u visokom stupnju dovršenosti. Dakako, sve je još neizvjesno, jer ne znamo kako će izgledati epidemiološka slika u budućnosti.

U gradu se tijekom godine trebalo odviti više od 600 događaja, što znači da je izrazito veliki pritisak na gradske izložbene i ine prostore, pa je problem ukoliko budemo morali “nagurati” sve događaje u period od šest mjeseci ili tri mjeseca. 

Drugi je problem što je naš program, a pogotovo programski pravac Dopolavoro, stvarno bio zamišljen kao međunarodni susret umjetnika. Dakle ne ovisimo samo o situaciji u Hrvatskoj, već o situaciji u cijeloj Europi, u SAD-u, Japanu, odakle nam dolaze umjetnici.

Također, ovo je događaj koji utječe na sve nas i na naše prioritete. Veliko je pitanje koliko će ljudi biti zainteresirani za kulturne programe. Fokus ljudi i njihovi interesi su se promijenili. 

Jesu li se programi pokušali prilagoditi novonastaloj situaciji ili razviti nove teme vezane za trenutnu krizu?

Mi se u sklopu pravca Dopolavoro bavimo pitanjem rada kao aktivnosti koja je izrazito bitna za ljude, ne samo u smislu proizvodnje novih predmeta i pružanja usluga nego i samoispunjavanja ljudske uloge u svijetu. Zanima nas na koji se način reguliraju pitanja rada, slobodno vrijeme, tipovi rada i na koji način se mijenja uloga čovjeka u radnom procesu pod utjecajem novih tehnologija.

Tijekom razvijanja programa, imali smo ideje i bavili se temom visoke nezaposlenosti i pokušajem odgovora društva na takvu situaciju. U drugim aspektima programa, dotaknuli smo se kritičke infrastrukture, logistike, internetom. Radi se dakle o temama koje su veoma aktualne u ovom trenutku!

No nije jednostavno promijeniti fokus preko noći. Neke sadržaje smo mogli prilagoditi vrlo brzo — primjerice projekt Pirate Care se veoma brzo “resetirao” i putem bloga su se počele izdavati upute oko koronavirusa: kako funkcionirati u ovoj situaciji, kako se brinuti za ugrožene i starije ljude. Ljudima se ponudila literatura vezana za epidemiju i mogućnost društvenog odgovora na to. To je, primjerice, dio programa koji jako dobro funkcionira online.

U veljači je Rijeka postala Europska prijestolnica kulture zajedno s irskim gradom Galwayjem. Fotografija: Press EPK.

Također, s američkom umjetnicom Jennifer Lyn Morone, koja se bavi zanimanjima budućnosti, krenuli smo u izradu websitea i Facebook grupe, kroz koje smo počeli analizirati koja su ključna zanimanja danas i vidjeti kako se ljudi odnose prema tim pitanjima.

Budući da ću se granice počele otvarati, razmišljamo o tome da bismo mogli napraviti i pravu prezentaciju toga u osmom ili devetom mjesecu, ako stanje dopusti. 

Kultura je na margini, ali se u kulturu i jako puno projecira, jako puno se od nje očekuje.

Razmišljamo o tome kako veliku konferenciju koju smo imali u planu napraviti online. Tako možda umjesto prezentacija napravimo online intervjue s ljudima… Budući da svjedočimo poplavi online sadržaja, radimo na tome da nađemo pravu formu, koja se neće svesti samo na Skype razgovor, koja će moći zaokupiti pažnju ljudi.

Čini mi se da se upravo od programa EPK mnogo očekivalo. Jesu li bila opravdana očekivanja da će ovaj program “probuditi” kulturu u gradu i šire, u Hrvatskoj?

Tijekom cijele ove godine kultura je trebala biti u centru zanimanja u Rijeci budući da se radi o najvažnijem kulturološkom projektu u Hrvatskoj. 

Mislim da je pozitivno to što je ove godine kultura u Rijeci izazvala toliku pažnju, no pitanje je koliko će se to u budućnosti odraziti na konkretnom interesu za umjetničke programe. Kultura je na margini, ali se u kulturu i jako puno projecira, jako puno se od nje očekuje. Kao da kultura može jako puno toga riješiti!

Postojale su, i još postoje, projekcije o tome što će se sve dogoditi kada Rijeka bude prijestolnica kulture — grad će postati čist, uredit će se fasade, riješiti infrastruktura… No budžet EPK je oko 30 milijuna eura. Ne znam koliko bi to bilo kilometara autoceste, šest ili sedam? Je li toliko kilometara autoceste ikome promijenilo život? 

Ovakav projekt iz perspektive kulturne organizacije ima ogroman budžet, ali iz perspektive infrastrukturnog projekta ne radi se o nikakvom budžetu! Stvoriti veoma visoka očekivanja od kulture, očekivati da će kulturne politike promijeniti grad, čini mi se veoma opasno. Postoji niz drugih politika kroz koje se ti gorući problemi trebaju rješavati. 

Jedan ovakav događaj ne može promijeniti putanju razvoja grada, to je po meni nerealno. Može doprinijeti, pomoći i odmoći, ali da to bude glavni i jedini faktor čini mi se nerealno. 

Također, mislim da je ova dimenzija “europskog” izazvala konfuziju kod nekih ljudi u Rijeci. Ljudi su se fokusirali na činjenicu da je baš Rijeka prijestolnica kulture, pa su se samim time dogodila velika očekivanja lokalnih umjetnika i kulturnih radnika da sudjeluju u projektima u Rijeci. 

Budući da se radi o europskoj prijestolnici kulture, teme kojima smo se bavili trebale su biti ne isključivo riječke već nadnacionalne, te su se kroz njih angažirali i radnici i izvođači iz Europe. U programskom pravcu Dopolavoro nismo inzistirali na tome da se teme nužno vežu uz grad, jer smatrali smo da ako napravimo program koji će otvoriti neke perspektive publici, oni će biti ti koji će kasnije djelovati u gradu.

Rijeka je znana kao industrijski grad i za vrijeme Jugoslavije bila je jedno od industrijskih središta države. Budući da se Dopolavoro bavi ljudskim radom, jeste li se u sklopu programa dotaknuli i specifičnosti Rijeke kao industrijskog grada?

Teško mi je govoriti o specifičnosti Rijeke u smislu industrije. Ono što čini specifičnost nekog grada prvenstveno je spoj različitih aktivnosti koje su u njemu prisutne. Ništa od industrije koja je tu postojala nije specifično za Rijeku — brodovi su se gradili i drugdje, brodogradilišta svugdje slično izgledaju, papir se proizvodio na mnogim mjestima.

Rijeka se kao grad zapravo razvijala u odnosu na svoje industrije i na ono što je mogla ponuditi industrijama koje su se tu smjestile. 

Čini mi se da je u Rijeci, kao i drugdje u Hrvatskoj, a i šire, prisutan određeni nostalgičan pogled na prošlost.

Razvoj luke dogodio se zahvaljujući dubokom gazu uvale; tvornica papira se razvila na gradskoj rijeci, Rječini, jer su na takvim mjestima i inače nastajale tvornice papira kojima treba jako puno vode za proizvodnju… Te su industrije dakako s vremenom dale gradu poseban “štih” i oblikovale ga na način da to možemo percipirati kao nešto posebno. 

Ima jako malo gradova koji imaju nešto posve jedinstveno, nešto što postoji samo u njima. Ali spoj svega što imaju, kao i konfiguracija terena i ljudi koji tamo žive, stvaraju jedinstvenost i posebnost.

U sklopu pravca Dopolavoro, nismo se željeli vratiti u prošlost i raditi komparaciju toga kakav je grad nekad bio i kakav je sada. Čini mi se da je u Rijeci, kao i drugdje u Hrvatskoj, a i šire, prisutan određeni nostalgičan pogled na prošlost. Prošlost je viđena kao neko zlatno doba, razdoblje koje je bilo puno bolje u odnosu na ono što živimo danas.

Dakako, moguće je ili sigurno da je tome tako u određenim aspektima, ali kada govorimo o radu, mislim da nije sve bilo tako idealno kako ljudi to vole zamišljati. Vraćati se u prošlost komparacijom jako je sklizak teren jer se prošlost može analizirati samo u kontekstu toga vremena. 

Dotičete li se lokalnog konteksta kroz raščlanjivanje drugih problematika, primjerice automatizacije?

Automatizacija nam je bila izrazito bitna tema jer je prisutna u cijelom svijetu, pa tako i u Rijeci. Istina je da je na ovim prostorima mnogo industrije propalo ‘90-ih. 

Dogodio se tad rat, privatizacija i dakako pljačka, čitav niz procesa koji su većini gradova na obali odredili da im je more jedini resurs koji imaju, da su jedine stvari kojima se mogu baviti turizmom i pomorstvom. No da je nešto od te industrije opstalo, vjerojatno ne bi zapošljavala toliki broj ljudi. 

Kako se mijenja produktivnost rada, tako se mijenja i izgled grada, struktura društva. Jer, smanjuje se broj ljudi zaposlenih u proizvodnom procesu, a razvijaju se uslužne djelatnosti. To mijenja samu strukturu grada i ono što u njemu možemo doživjeti.

Riječka luka je dobar promjer. Danas ljudi često govore da u Rijeci luka više ne radi jer ne vide brodove kako stoje u luci kao nekada i malo je ljudi zaposleno tamo. Oni se prisjećaju luke iz perioda ‘70-ih ili ‘80-ih godina. No ako usporedimo prekrcani teret, on se tada i sad ne razlikuje znatno. 

Ono što se promijenilo jest prvenstveno tehnologija. Brodovi više ne ostaju dugo u lukama, ne stoje danima na doku. Luka je danas automatizirana, a terminal prekrcava jednako tereta iako u luci radi mnogo manje ljudi nego prije. No promijenila se tehnologija rada. 

Kroz program težimo tome da prikažemo današnje stanje i ono što se stvarno događa u svijetu rada. Htjeli smo se fokusirati na ono što se događa danas kako bi ljudi vidjeli što se zbiva i imali bolju sliku toga na koji način ti procesi utječu na razvoj grada i opću perspektivu. Stalnim vraćanjem na prošlost i glorifikacijom prošlosti neće se i ne može se ništa dogoditi. 

Ipak, mislim da postoji jedna bitna stvar na koju ljudi zaboravljaju: Gubitkom industrije se ne gube samo radna mjesta, već i znanje koje je kumulirano desetljećima, koje se prenosilo s generacije na generaciju. Znanje o tome kako nešto treba napraviti, bio to brod ili papir. To je ono što je izgubljeno u Rijeci i što je možda najveća katastrofa deindustrijalizacije i tranzicije. 

Uslužni sektor je nisko produktivna djelatnost koja zahtjeva da veći broj ljudi za obavljanje poslova za koje ne treba visoko specijalizirano znanje… I to je jedna od stvari koje se dotičemo kroz program Dopolavoro. No, ne bavimo se uspoređivanjem znanja nego konstatacijom da je to znanje bitno. I to ne samo u ekonomskom smislu. 

Znanje je neki tip iskustva koje se stjecalo uz rad, ali je unapređivalo produktivnost rada. Mnogo je tehnoloških izuma nastalo tijekom rješavanja radnih zadataka u tvornici ili laboratoriju, vezanima za proizvodni proces. A to se izgubilo. 

Rijeku u Hrvatskoj, ali i šire, u regiji, prati glas otvorenog i alternativnog grada. Smatrate li da je taj brend (i danas) opravdan?

Pa opća je karakteristika brendova da od njih postoje odstupanja (smijeh). Kada razgovaram s ljudima koji su stvorili tu reputaciju Rijeke, shvaćam da je i tada situacija bila slična onome što danas doživljavamo, tj. da su mjesta na koja su oni izlazili i događaji u kojima su sudjelovali bili marginalni.

Ne mislim da je slika Rijeke kao “rock grada” potpuno izmišljena priča, nego su je određeni procesi koji su se tada zbivali naglasili, vjerojatno jer su predstavljali iskorak u odnosu na druga mjesta ili na vrijeme kada su se desili. 

Rijeka je imala dobru startnu poziciju za izgradnju rockerskog identiteta.

U cijeloj Jugoslaviji u tom periodu, krajem ‘70-ih i ‘80-ih godina, događali su se slični procesi u većim gradovima, a Rijeku je možda obilježila i blizina “Zapada” te činjenica da je bila lučki grad i da je tim putem još od ‘50-ih na neki način privilegirana u smislu prijenosa inozemne kulture. Pomorci su donosili ploče koje su se izdavale vani i bili u doticaju s vanjskim trendovima.

Rijeka je imala dobru startnu poziciju za izgradnju rokerskog identiteta. Trenutno većina mjesta ne odgovara slici rokerskog grada, ali ne bih to puno problematizirao. Tako je bilo i prije. Veće pitanje je koliko ta kultura na margini mainstreama ima utjecaja.

Nekada je svega nekoliko bendova iz Rijeke, primjerice Denis i Denis, Parafi, Let 3, imalo bitan utjecaj na kulturu ne samo grada već i cijele Jugoslavije… Na taj se način stvorila slika da je ovo super mjesto za alternativu!

Čini mi se da je danas kultura općenito marginalizirana, ne samo u Rijeci nego u čitavoj Hrvatskoj. Tijekom ‘90-ih je kultura imala bitan utjecaj, no samo u svrhu izgradnje nacionalnog identiteta, pa smo svjedočili povratku u povijest, iskorištavanje tema prošlosti.

To je (gotovo) nestalo u 2000-ima, a zadnjih 20 godina nema ničega u kulturi što će uzbuditi širu javnost na način koji to može napraviti jedna nogometna utakmica. Kultura je izgurana u marginalnu poziciju. A s druge strane, kada upitate ljude koliko im je kultura bitna, ispada da je vrednuju. Bitno im je da postoji, iako je ne konzumiraju.

Program u veljači je spektakularno otvoren u riječkoj luci. Fotografija: Press EPK.

Čini mi se da se cijela naša slika društva znatno promijenila na razdoblje od ‘70-ih ili ‘80-ih godina kada je kultura imala bitan utjecaj. Ako se promisli o tim godinama, tada je dolazilo i do stvaranja omladinskih klubova. Tadašnjoj politici je taj tip kulture bio važan, a otkada je Hrvatska samostalna država, nije došlo do ulaganja u takav tip omladinske kulture. Zbog toga što nije bilo ulaganja, kultura je izgubila utjecaj, a kako se smanjuje njezin utjecaj, smanjuje se i daljnje ulaganje. I tako smo ušli u začarani krug.

Koliko je onda opravdan epitet otvorenog grada koji je sadržan u samom nazivu projekta Europske prijestolnice kulture, “Luka različitosti”?

Ljudi koji budu dolazili u Rijeku tijekom ove godine i prisustvovali izložbama i izvedbama stvoriti će neku sliku Rijeke kao eksperimentalnog grada ili grada kulture koja zapravo ne odgovara pravoj slici. To je jedan trenutak u vremenu jer smatram da je inače kultura u Rijeci konzervativna kao svugdje drugdje. 

Ali opet, s druge strane, valja priznati da su u Rijeci napravljeni neki bitni koraci koji se nigdje drugdje nisu dogodili. Recimo, Oliver Frljić je bio ravnatelj HNK Rijeka i napravio je jednu ingenioznu stvar vođenjem kazališta i propitivanjem raznih tema u sklopu kazališnih programa (primjerice, odnos prema srpskoj manjini u Hrvatskoj ili prema LGBTQ+ zajednici, op.a.). To je stvarno fascinantno jer se možda u par gradova u Europi to dogodilo.

No to što je on u Rijeci napravio, ovdje se nije vrednovalo, izazivalo je prijepore, bilo je čak prosvjeda branitelja i navijača protiv njega. Otišao je čak prije isteka mandata. No, iako je pitanje otvorenosti u Rijeci kompleksno, ipak ne znam niti jedan drugi grad u Hrvatskoj, pa i šire, u kojemu bi Oliver Frljić mogao postati ravnatelj HNK i pritom djelovati na takav način. Jedna vrsta otvorenosti je prisutna, otvorenost prije svega prema nekom tipu eksperimenta. K

Naslovna fotografija: Privatna arhiva Davora Miškovića.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI

NAGORE

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.

THANKS FOR SUBSCRIBING

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.