Perspektive | Editorial

Dobrodošli u naše specijalno štampano izdanje o ‘NADI’

Piše - 08.07.2020

Dok K2.0 navršava svoju 10. godinu, razloga za nadu itekako ima — a za bijes još i više.

Opet smo u štampi! Svoje specijalno štampano izdanje K2.0 nabavite u knjižari ili preko interneta počev od 9. jula 2020. godine.

Evo nas. Deset godina kasnije, istražujemo šta nada znači danas.

Ovo je specijalno štampano izdanje K2.0 koje objavljujemo povodom našeg desetog rođendana i u kojem ćemo razmotriti neka od gorućih pitanja na pragu nove decenije.

S tim u vezi je teško ne dotaći se prethodnog polazišta: 2008. godine i proglašenja nezavisnosti Kosova. Prije deset godina, kada je K2.0 bilo tek u povojima, upravo nam je taj “novi početak” u velikoj mjeri poslužio kao nit vodilja u načinu na koji smo kao građani/ke poimali i doživljavali naše odnose sa zemljom i svijetom. Na kraju krajeva, nezavisnost je bila krajnji politički projekt, težnja čije je ostvarenje trebalo biti prekretnica za našu državu.

Očekivanja su bila ogromna, ali itekako jednostavna: odnosila su se na bolji život, bolju budućnost. U središtu svega toga bila je nada, a ona je imala različite uloge u zavisnosti od toga ko ju je kome pripisivao. Takozvana “budućnost zemlje” otišla je u ruke mladih, demografskoj skupini kojoj smo u to doba pripadali.

Dajite zemlji i za zemlju, koja postoji zahvaljujući žrtvama i kompromisima mnogih prije vas — rečeno nam je. 

Vrijedno radite na razvoju i napretku svoje države (ali samo kada se radi o pitanjima koja se tiču mladih) — rečeno nam je.

Prigrlite “europske vrijednosti” i možda ćete jednog dana ostvariti pravo da slobodno putujete državama Europe ili će vam biti dozvoljeno da pristupite bloku — rečeno nam je.

Dodijeljene su nam odgovornosti i obaveze te smo dobili upute kako da se ponašamo i kako da provodimo svoju politiku. Unaprijed napisane uloge u predstavi koju su režirali drugi. A sve to se odigravalo u razdoblju kada je potreba za protivljenjem bila imperativ.

Prema tome, u K2.0 smo odlučili da propitamo, suočimo se i odupremo brojnim načinima na koje su nas politika koja sputava i pojedinačni narativi ne samo razočaravali i iznevjeravali, već nam i pokušavali oduzeti individualnu i kolektivnu djelatnost u svakom smislu te riječi. Politička uloga koja se očekivala od nas kao omladine često se pretvarala upravo u političku retoriku kojoj se trebalo suprotstaviti. Otpor je zahtijevao od nas konstantne napore ne samo što se tiče reagovanja na ono što se dešavalo oko nas, nego i razumijevanja tih dešavanja u širem kontekstu u kojem su se odvijali, te sistema moći koji su ih održavali na životu.

Sjećam se kada je najesen 2011. godine u SAD-u rođen pokret “Occupy”, u okviru kojeg je dignut glas protiv nejednakosti u prihodima i neprimjerenih političkih utjecaja banaka i korporacija. Tome je prethodilo Arapsko proljeće, niz prodemokratskih ustanaka protiv diktatorskih režima u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku. Ovi pokreti su očima svijeta uprtim u njih ponudili primjer pobune i protesta, ali nama koji smo ih pratili na Kosovu, također su pružili druge načine povezivanja kao i promišljanja o nadi.

Vapaj za demokratijom pušten u Arapskom proljeću bio je bliži našem tadašnjem vokabularu. Njihova nada u pad režima, u političke te kulturne slobode i prava, bila je nalik nadi kakva se oblikovala na Kosovu tokom 90-ih godina. Za to vrijeme, protesti na ulicama Njujorka, Barselone i Istanbula nagovijestili su naše predstojeće borbe.

U to vrijeme, inicijativa “Occupy Prishtina” okupljala je tek tridesetak osoba. Međutim, dvije godine kasnije, u januaru 2013, kada su građani/ke Kosova počeli dobijati račune za struju u tri puta većem iznosu od uobičajenog, žalbe koje su išle od usta do usta dovele su do protesta u glavnom gradu. U tim protestima aktivno su učestvovali razni društveni slojevi, od penzionera/ki do velikog broja mladih — onih koji su inače bili obespravljeni. Bilo je izgledno da skok cijena električne energije nije bio ništa drugo do profiterstvo nedugo prije toga privatizovane elektrodistribucije, koja je navodno imala sumnjive veze s lokalnim vlastima.

Energetski protesti, istina, nisu bili organizovani pod imenom “Occupy”, ali su slično potonjem zaobišli ustoličene političke mašinerije koje pokušavaju kontrolisati “prihvaćene narative i stvarnosti”, prenebregnuvši ih buntom protiv sistema političke i ekonomske eksploatacije. U suštini su to bili prvi pravi građanski protesti usmjereni protiv zarobljene države — stanja koje se u međuvremenu konsolidovalo i vrlo brzo udomaćilo u našem svakodnevnom žargonu.

Kada se osvrnem na začetak K2.0 kroz prizmu nade, uvijek izdvojim događaje s početka protekle decenije jer smatram da su indikativni kada je riječ o tome kako smo stasali — i kao generacija i kao magazin. Od tih ranih dana, razni oblici nepravde, neravnopravnosti i represije ubrzo su se pretvorili u neka od glavnih iskustava koja pokreću naš rad. Ta iskustva nisu bila samo podsjetnici na našu prošlost i odrastanje ispunjene represijom, već i na kontinuirano zanemarivanje i ignorisanje od strane establišmenta utemeljenog prije svega na ličnim interesima i dobiti. Surovost neoliberalnog sistema koji je pucao po šavovima i drugdje, u “etabliranim demokratijama”, otkrivala se i u onome što preživljavaju građani/ke Kosova.

Kroz K2.0 smo željeli staviti našu zemlju na mapu, i to predstavljanjem stvari i iskustava koje dijele zajednice i pokreti društvene pravde i u zemlji i u svijetu. U retrospektivi na deset godina našeg novinarskog rada, rasprava i angažmana, smatram da je sve što smo do sada radili bilo zasnovano na prostom, ali ipak krucijalnom preispitivanju našeg željenog tipa države i demokratije.

Nismo odbacili nadu, već smo je prihvatili pod vlastitim uslovima. Sjedinili smo je s bijesom. A u posljednjih deset godina je bilo mnogo razloga za gnjev.

Politička klasa Kosova koja samovoljno vlada dekretima. U samo deset godina, čak četiri saziva Vlade nisu privela svoje mandate kraju — i to se svaki put dogodilo uslijed političkog mešetarenja s ciljem grabljenja vlasti ili njenog proširivanja.

Zarobljavanje države prerušeno u lažni patriotizam, to jest otimanje, koje je, kako stvari sada stoje, institucionalizovano i postalo očekivan način života.

Susjedna država koja odbija preuzeti bilo kakvu odgovornost za svoju destruktivnu, nasilnu i ugnjetavačku prošlost te koju predvode vlade jedne za drugima posvećene neumornoj, ratobornoj kampanji podrivanja i opstrukcije postojanja Kosova kao države, čime se budućnost dva miliona ljudi stavlja pod znak pitanja.

Regija ogrezla u revizionističkom nadmetanju pod vodstvom autokrata koji u potpunosti zanemaruju bilo kakvu regionalnu saglasnost, pravdu ili dobrobit njihovih građana/ki.

Međunarodna zajednica koja igra na kartu budućnosti pod maskom lekcija o demokratiji koje se još uvijek moraju davati i savladavati.

Svijet koji je stajao i gledao dok su djeca i ostali ljudi gubili živote na obalama kontinenta za koji su se nadali da će im dati sigurnost i bolji život. Svijet koji je i dalje samo posmatrao dok su djeca na drugom kontinentu bila razdvajana od roditelja i trpana u zatvorske kaveze.

Pojedinci/ke, grupe i akteri svih vrsta koji na osnovu sektaških i patrijarhalnih uvjerenja postupaju prema tijelima drugih kao moralna policija, pri čemu su na meti napada LGBTQ+ osobe i žene.

Vlade i društva koja ne razumiju — ili svjesno ignorišu — činjenicu da čak i planeta kao zajednički dom neće biti za vijeke vjekova ako je nastavimo bešćutno zagađivati.

I aktualna globalna pandemija koja je iznijela na vidjelo široko rasprostranjene nejednakosti, koja je pokazala kako se na pristup zdravstvu ne gleda kao na univerzalno pravo i razotkrila lidere/ke koji se služe nesigurnošću zarad jačanja autoritarne vlasti.

Demokratija je sama po sebi već neko vrijeme u krizi. U srži te krize jeste odsustvo zastupljenosti, to što se ljudi ne mogu čuti.

Zašto NADA u 2020. godini?

Dakle, evo nas, deset godina kasnije, kada bi se nada mogla činiti kao previše idealističan, pa čak i naivan sentiment.

To je nježno osjećanje i praksa. Jer, koliko god garantovalo neku promjenu, postoji opasnost da će ono pretočiti očekivanja u daleka rješenja. Nada daje nagovještaj drugačijeg ishoda, ali isto tako može smanjiti volju za učešćem u raspravama. Nada obećava budućnost, no ona istovremeno može prolongirati sadašnjost.

U ovom izdanju prihvatamo nadu stopljenu s bijesom.

Nada je ujedno i opasan osjećaj, zbog toga što se prisvaja i zloupotrebljava duž cijelog političkog spektra. I desni i lijevi ekstremi, populisti i autokrati, svi se oni odveć revnosno oslanjaju na viziju nade. A tako pokušavaju isključiti, marginalizovati ili delegitimizovati one koji im stoje na putu prema moći i kontroli.

Zato u ovom izdanju prihvatamo nadu stopljenu s bijesom, svjesni opasnosti koje donosi, i smještamo je u okvire nove političke mogućnosti kojoj zamah daje moć protesta, otpora i društvenih pokreta. Prepoznajemo i koristimo jezik moći ne samo da bismo dali do znanja da smo prisutni, nego i iskoristili to prisustvo kao zahtjev za promjenu, što obuhvata preobrazbu potencijala političkog terena te promjenu paradigme ličnog, individualnog djelovanja.

I mnogi rade upravo to, ne samo redefinisanjem, već i realizacijom promjena:

To su građani/ke koji spoznaju da se demokratija ne može uzimati zdravo za gotovo te da njihova prava i slobode nisu uvijek garanti prilika, pravde i ravnopravnosti za sve — posebno onda kada se “drugi” smatraju drugačijima. Oni shvataju da više nije dovoljno naprosto imati pravo na slobodu govora i izražavanja, nego da to pravo mora ići u paketu s pravom na to da vas drugi saslušaju i čuju; da izgradnja države ne bi trebala pripadati samo “državnicima” i “vlastodršcima”, nego da svi bivamo sastavni dijelovi tih procesa javnim raspravama i učešćem..

To su feministi/ce koje se bave iskustvima i borbama iz prošlosti dok apliciraju danas neophodan bijes i suprotstavljaju ga ustaljenim praktikalijama represije.

To su pojedinci/ke koji odbijaju da budu ograničeni etiketama ili da ih drugi tretiraju kao otpadnike i trajno ih definišu kao takve — bilo to u pogledu etničke ili rasne pripadnosti, rodnog identiteta ili seksualne orijentacije.

To su novi revolucionari/ke predani obnovi kolektivne svijesti koja će uključivati identitete i prava marginalizovanih ljudi, naročito LGBTQ+ osoba, što čine u sklopu demonstracija koje su prije deset godina bile nezamislive.

To su tinejdžeri/ke učesnici/e pokreta “Petkom za budućnost” koji ruše vještačke podjele u bici za spas jedine prirodne stvari — okoliša.

To su volonteri/ke koji rade u izbjegličkim i migrantskim centrima ili na otvorenom moru, koji izlaze ususret ugroženim susjedima/ama u periodu zabrane kretanja, ili koji svakodnevno pomažu u svojim lokalnim sredinama, uviđajući da je današnjem svijetu potreban svaki mogući čin solidarnosti.

To je nekolicina političara/ki i državnih službenika/ca — bilo veterana/ki ili novajlja — koji nadilaze stranačke linije ili se suprotstavljaju većim subjektima u borbi za principe, vrijednosti i političke platforme.

To su pojedinci/ke, mediji, umjetnici/e i aktivisti/ce za ljudska prava — ma koliko ih malo bilo — koji odlučno i nepokolebljivo pozivaju vlast na odgovornost.

To su ljudi koji su odabrali da se bezuslovno bore i bezrezervno postoje. To su oni koji razumiju šta je demokratija zapravo. Jer, kako kaže jedan pisac: “Paradoks demokratije je u tome što ćemo je najbolje odbraniti napadajući je.”

To je ono čemu u K2.0 težimo već deset godina: da se poslužimo novinarstvom za svrhe neustrašive kritike i u prvi plan stavimo priče o borbama pojedinaca/ki, zajednica i društva. Tako i zamišljamo da će se nada kanalisati u narednoj deceniji: kroz snagu novinarskog otpora.

Nadam se da će ovo izdanje poslužiti kao još jedan prilog tome zašto moramo ustrajati.K

Naslovna fotografija: Ade Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI

NAGORE

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.

THANKS FOR SUBSCRIBING

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.