O filmu ‘Quo Vadis, Aida?’, feminizmu i odrastanju nakon genocida.
Pisati o genocidu u Srebrenici iz iskustva mladića koji je rođen u Bosni i Hercegovini, godine 1995. kada je genocid počinjen, znači govoriti o tragediji koja je obilježila sve godine mog odrastanja.
Godinama unazad, tema genocida u Srebrenici u kojem je ubijeno oko 8.000 ljudi, većinom dječaka i muškaraca, a koji je počinila Vojska Republike Srpske uz logističku pomoć Srbije, predmet je interpretativnog rata u kojem su teške riječi, relativizacija i negiranje činjenica utvrđenih sudskih presudama zamijenile oružje. Mnoge žene iz Srebrenice i danas traže posmrtne ostatke svojih sinova, muževa, braće i rođaka.
To je ključni razlog zbog kojeg sam odlučio napisati osvrt na film “Quo vadis, Aida?” bosanskohercegovačke redateljice Jasmile Žbanić. Želim na ovaj način doprinos koji je autorica ostavila društvu za izgradnju mira i suočavanje s prošlošću, nadopuniti vlastitim zapažanjima o filmu i vizijama budućnosti.
Genocid viđen očima žene
Film Jasmile Žbanić inspiriran je historijskim činjenicama iz 11. jula 1995. godine, prvorazredno je filmsko ostvarenje koje potiče na kritičko razmišljanje o prošlosti, ali i razmišljanje o budućnosti bez mržnje, nacionalizma i političkih prijetnji ratom.
“Quo vadis, Aida?” nije osvetnički film; to nije film koji o genocidu u Srebrenici govori kroz jezik generalizacije i propagande, već jezikom istine i nade.
Glavna junakinja Aida (Jasna Đuričić), je žena koja, sa hiljadama drugih, prolazi kroz tragično iskustvo borbe za preživljavanjem. Film je ustvari dramska priča promatrana “očima žene”, učiteljice i prevoditeljice Aide (Jasna Đuričić) kojoj u ratu ubijaju supruga i dvojicu sinova. Nakon rata, vraća se u Srebrenicu, gdje nastavlja obavljati svoj ‘životni poziv’ – posao učiteljice – u školi koju danas zajedno pohađaju djeca srpske i bošnjačke nacionalnosti.
Trailer Zahvaljujemo producentskoj kući Deblokada
Redateljica Jasmila Žbanić vjerodostojno je ispričala tragičnu, dirljivu i tešku priču o najvećem zločinu u Evropi počinjenom nakon Drugog svjetskog rata. Ali “Quo vadis, Aida?” nije osvetnički film; to nije film koji o genocidu u Srebrenici govori kroz jezik generalizacije i propagande, već jezikom istine i nade, jezikom feminističkog mirovnog angažmana, po kojem je redateljica Jasmila Žbanić prepoznata na Balkanu u godinama nakon razornog rata.
Veličanstvenim umjetničkim jezikom i slikom, oneobičavanjem žanrovskog formiranja, ovaj film ispisao je prazne stranice “svjetske filmske tišine” o genocidu nakon kojeg su Srebrenicu natopile suze majki u potrazi za kostima članova svojih porodica. To su hrabre žene koje – unatoč proživljenoj epskoj tragediji – ne mrze nikoga, već samo žele istinu, mir i suosjećanje.
Snaga imaginacije
Kada sam odlazio u kino da pogledam “Quo vadis, Aida?”, očekivao sam da ću u filmu vidjeti teške scene ubijanja, zlostavljanja, scene krvi i ljudske brutalnosti. Ali u ovom filmu nema takvih eksplicitnih scena. Jasmila Žbanić je, očito, željela ekranizirati tragediju iz 11. jula 1995. godine bez stereotipnih redateljskih šablona, i na taj način je iznenadila gledatelje, tek naslućujući užasna ubijanja kroz mnogobrojna ingeniozna redateljska rješenja.
Ovaj film nije samo, poput zraka, potreban Bosni i Hercegovini. Ovaj film Jasmile Žbanić potreban je cijelom svijetu.
Zapravo, najveća istina u filmu – istina o masovnom ubijanju – ispričana je metodom da ono što je odsutno bude prisutno u prisutnom, odnosno, da neprikazivanjem eksplicitnog ubijanja, to bude ispričano posredno. Ispostavit će se da je baš taj redateljičin izbor potvrdio bitnost gledateljskog udioništva u filmu: koliko je važna snaga imaginacije, razmišljanja i sudjelovanja u razumijevanju filmske i izvanfilmske stvarnosti. Baš na toj razini, autoreferencijalno gledano, redateljica je u potpunosti nadmašila horizont očekivanja.
Ovaj film nije samo, poput zraka, potreban Bosni i Hercegovini. Ovaj film Jasmile Žbanić potreban je cijelom svijetu.
“Quo vadis, Aida?” ostat će trajni feministički ekranizirani spomenik žrtvama i preživjelima genocida u Srebrenici. Zašto feministički? Brojni su razlozi zbog kojih interpretiram feministički značaj Jasmilinog filma, a centralni razlog je izbor glavne junakinje koja se snažno i nepokolebljivo bori sa ratom, koja upire prstom u odgovorne, koja poziva na ljudskost u doba odsustva ljudskosti, koja govori o čovjeku, dok sistem sterilno govori o procedurama.
I koja, naposlijetku, bira budućnost – bolju budućnost tuđe djece, svojih učenika, dok istovremeno trajno čuva uspomenu na svoju vlastitu djecu, na djecu ubijenu 11. jula 1995. godine u genocidu u Srebrenici.
Naslovna ilustracija: Zahvaljujemo producentskoj kući Deblokada, Sarajevo.
