Voljela bih da mi je ispričala svoju priču. Voljela bih da je ja mogu ispričati. Ali to je sada nemoguće. Ostaje samo neizrečena trauma koja je bila veća od povjerenja, koja se nije probila kroz ljubav, koja je bila nesaopštiva. I konačna.

Zato mi svako ”Šta je čekala do sada?” ili ”Zašto je ćutala?” zariva prst u ranu, produbljuje je i kopa kroz prostor i vrijeme ne uspijevajući da je dovede do riječi. Ali, pored toliko hrabrih žena koje su, podržane jedna drugom, odlučile da progovore o seksualnom nasilju i silovanjima koja su doživjele, malo je prostora za tišinu i samo žrtve imaju pravo na nju.

Kad padne zidne šutnje

Sredinom januara ove godine jedna od njih odlučila je razbiti tu tišinu.

Beogradska glumica Milena Radulović prijavila je svog nekadašnjeg nastavnika glume Miroslava Miku Aleksića za silovanja koja su se, tvrdi, u više navrata desila prije devet godina. Tada je Milena imala sedamnaest godina i pohađala je glumačku školu ”Stvar srca” koju je preko četrdeset godina vodio ovaj, uslovno rečeno, pedagog.

Iz njegove škole izrasla je plejada vrhunskih srbijanskih glumica i glumaca, ali — po koju cijenu? Mileninim optužbama pridružilo se još nekoliko djevojaka koje su pohađale istu školu, a njihove prijave su pokrenule zastrašujući i istovremeno zadivljujući domino efekat na jugoslovenskom prostoru.

Na različitim regionalnim platformama žene dijele svoja iskustva. Mnoge od njih prvi put progovaraju o različitim vidovima seksualnog uznemiravanja i nasilja kojima su bile, ili su i dalje, izložene, o muci dešavanja i muci sakrivanja, o krivici i samooptuživanju, o stidu zatočenom u umu i tijelu koji ne nalazi put do riječi i akcije.

Među ovim svjedočenjima ima i žena iz Crne Gore. Dok ovo pišem, 28. januara, pokrenuta je prva inicijativa jednog crnogorskog fakulteta kako bi ohrabrili i podržali studentkinje da prijave seksualno uznemiravanje ili nasilje od strane nastavnika.

Pa je li nam sada jasnije ”zašto su ćutale” i ”šta su čekale do sada”?

Njihova tišina nikada nije govorila da nasilja nema, jer su svjedočanstva oduvijek postojala. Nije govorila o ženama iz Crne Gore. Govorila je jedino o njihovom okruženju. O podršci koju imaju i povjerenju sa kojim računaju.

Govori o izlapiloj mitomaniji čojstva koje ne haje za ”tuđe večere” [u Crnoj Gori postoji stara izreka “đevojka je tuđa večera]. Konačno, govori i o društvu koje će prije preispitivati motive prijavljivanja, nego što će povjerovati žrtvi silovanja. O društvu koje ženu može da žali, ali ne može da joj vjeruje i da je podrži. U takvom društvu podižemo svoje kćeri.

Zato i mislim da ne može biti previše tekstova o silovanju i da njihova buka i bijes i neumorno opismenjavanje emocionalnih analfabeta i dežurnih branilaca nasilnika moraju konačno da razbiju olovnu, toksičnu tišinu koja je štitila samo silovatelje i zlostavljače.

Stravična tišina lišena odgovornosti

Ispostavlja se da su ih regionalni fakulteti puni, o čemu govore i sadašnje i bivše studentkinje. Ispostavlja se da neki od ovih fakulteta i u svojim normativnim aktima odgovornost za seksualno uznemiravanje i nasilje prebacuju na žrtvu ili je ”dijele” sa njom, poput Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu koji u svojim “Standardima o radu” — koji su do prije samo par dana bili dostupni na zvaničnoj stranici fakulteta — propisuje pristojnu i primjerenu odjeću za zaposlene i studente koja treba da bude takva da ”ne može da služi kao povod ili izgovor za seksualno uznemiravanje”. 

Ustanova koja je obrazovala preko stopedeset generacija pravnika, koja je školovala one koji nas zastupaju ili će nas zastupati između ostalog i u slučajevima seksualnog nasilja ili uznemiravanja, ”nepristojnu i neprimjerenu” odjeću smatra povodom za seksualno uznemiravanje. Ta Ustanova, par dana nakon što je Centar za ženske studije na FB stranici objavio fotografiju Standarda, uklanja — bez ikakvog obavještenja — kompletan sadržaj dokumenta sa svog zvaničnog sajta.

I ovo je dio te stravične tišine lišene odgovornosti za saučesništvo u formiranju i normalizovanju kulture nasilja i straha u kojoj živimo.

”Kad je o ćutanju reč, ono kod svake od nas poprima oblik sopstvenog straha”, kaže Audre Lorde koja je tako divno pisala i o ćutanju i o strahu te o njihovoj neraskidivoj povezanosti: ”Smrt je, s druge strane, konačno ćutanje (…) Umreću, pre ili kasnije, bez obzira na to da li sam ikad i sama nešto rekla. Moje ćutanje me nije zaštitilo. Vaše ćutanje vas neće zaštititi.”

Koliki je vrh, a koliko glomazno i teško dno ledenog brijega ”tamnih brojki” odnosno neprijavljenih slučajeva silovanja ne možemo sa sigurnošću znati. Ogromna je nijema armija povrijeđenih, traumatizovanih, posramljenih, ubijenih žena koja leži pod tim vrhom i njihove priče više niko ne može da čuje.

Zato slušajmo žene koje još imaju glas, slušajmo šta govore, slušajmo na kakvim smo fakultetima studirali, slušajmo u kakvim smo preduzećima radili, slušajmo u kakvim smo se porodicama podigli. Slušajmo koliko su ćutale jer su mislile da je to jedini način da prežive, slušajmo ih kada grme jer je ćutanja bilo previše.

Grmite sestre jer je dosta bilo njihovih masnih ruku na našim tijelima. Grmite sestre jer nismo tražile.

Grmite sestre jer niste same.

Naslovna ilustracija: #nisamtrazila & K2.0.