Igra skrivača s nevidljivim igračima

Pandemija COVID-19 u Prištini zabilježena okom kamere.

Piše Ferdi Limani - 10.04.2020

Sve je počelo iznenada i nisam mogao da se ne prisjetim onih teških dana uoči bombardiranja od prije nekih 20 godina.

Tad sam gledao roditelje kako žure da nakupuju brašna i hrane koje ćemo ili trošiti zaključani kod kuće ili nositi sa sobom ako nas istjeraju.

U svoj toj neizvjesnosti, provodili smo sate i sate ispred TV ekrana, pribojavajući se narednih vijesti. Bilo da je napad počeo ili ne, mi smo čekali, jer to je uostalom bilo jedino što smo i mogli.

Začudo, bilo je tiho baš kao i sada, u vremenu pandemije.

Tiho, atmosfera opuštena, i svi su mislili da to neće doći do nas.

Nekako smo sve pokušavali logički povezati, valjda da se umirimo. Kina je daleko, pa su male šanse da će virus prevaliti toliki put, je l’ da? “Dobro se oni snalaze. Ljudi su izgradili bolnicu za samo nekoliko dana.”

Uvjereni da smo van dometa virusa, život se nastavio normalnim tokom.

S dolaskom proljeća — nakon jedne čudne zime — napunili su se kafići, parkovi i igrališta. Uvijek je bilo tako, kao da smo svi čekali da nas proljeće na neki način oslobodi.

Zaposlenici firme za dezinfekciju prije zadatka u jednom od vrtića u Prištini.

Dezinfekcija kreveta u prištinskom domu zdravlja.

Pranje ulica glavnog grada dezinfekcijskim rastvorom.

Zaposlenik firme za dezinfekciju prska stubište stambene zgrade.

Tom uvjerenju i razmišljanju “neće to do nas” izgleda da je doprinijela činjenica da je Kosovo među posljednjim zemljama u regiji koje su potvrdile slučajeve zaraze. Međutim, ubrzo su evidentirana prva dva slučaja, tako da je ta uljuljkanost uzdrmana. Sve se odjednom pokrenulo.

Dok su jedni prikrivali napetost, drugi su joj se otvoreno prepuštali: supermarketi su bili krcati, kao da je još jedan rat bio na pomolu.

Kafići, škole i igrališta začas su se ispraznili. Javio se taj kolektivni osjećaj da je život ljudi iznenada stao i čuo se samo bezbrižni cvrkut ptica. Nikad prije nisam bio toliko tužan zbog toga što nisam mogao čuti djecu kako se igraju.

Nadležni su počeli dezinficirati ulice i prskati haustore. Maske su — ironično — ušle u modu, da tako kažem.

Medicinske sestre napuštaju ambulantu studentskog doma u Prištini i odlaze u obilazak pacijenata/ica u karanteni.

Sestre još jednom provjeravaju zaštitnu opremu prije posjete izoliranim pacijentima/cama.

namijenjenom pacijentima/icama koji sumnjaju na simptome zaraze.

Medicinske sestre u centru za preliminarnu dijagnostiku

Sestra moli stariji par da drže razmak prilikom pregleda u domu zdravlja.

na pregledu prije upućivanja na daljnje pretrage koje se obavljaju u domovima zdravlja.

Pacijentica potencijalno pozitivna na COVID-19

Medicinske sestre pripremaju opremu u centru za preliminarnu dijagnostiku.

Sestra puši cigaretu ispred doma zdravlja u Prištini.

Porodica u daljinskoj posjeti svojim najmilijim u studentskom domu pretvorenom u karantenu.

Žena u posjeti svojoj susjedi tokom samoizolacije.

Sve se postepeno počelo usporavati — na neki način dokraja.

Sve, osim politike, koja je postala glasnija, na momente glasnija čak i od samog virusa. Kao da su su se takmičili u tome ko će nas više iscrpiti: virus ili politika.

Na samom početku okršaja s pandemijom, naši tek izabrani predstavnici/e su održali vanrednu sjednicu i tom prilikom podržali rušenje vlade uz izljeve frustracije, bijesa i čega sve ne, kao da nam već nije bilo dosta svega.

To smo toliko dobro odradili da smo postali jedina zemlja na planeti — s obzirom na situaciju, primjerenije mi je da kažem “planeti” nego “svijetu” — koja je izglasala nepovjerenje vladi.

Usamljeni pas na pješačkoj stazi kod Narodne biblioteke.

gdje se kosovska omladina obično okuplja u skoro svako doba dana.

Prazne stolice u i ispred kafića u centralnom dijelu Prištine,

Kafić u centru grada koji je inače pun.

Golubovi nadlijeću puste ulice u centralnom dijelu glavnog grada.

poznatoj po svojim kafićima i barovima. Sada je prazna.

U uobičajenim okolnostima je vrlo teško pronaći mjesto za parkiranje u Ulici Ruga B,

Policajci na Bulevaru Muharema Fejze za vrijeme trajanja policijskog časa.

Kad se sve sabere i oduzme, i dalje smo tu, zatvoreni svako u svojoj u kući ili stanu; vrtimo se i sanjamo o kafama koje bismo ispijali uz cigarete na sunčanim terasama.

Sve dok se svi zajedno ne sastanemo da na proslavimo slobodu, ostanite kod kuće i perite ruke. I zapamtite, smrt je zaista tu, i upravo nam maše s ulice.

Vrana u letu iznad šetnice u krugu Fakulteta tehničkih nauka, inače popularne destinacije džogera/ki.