Ijan Bankroft (Ian Bancroft) živio je sa svojom porodicom nešto manje od četiri godine u Sjevernoj Mitrovici.

Kao koordinator Ureda Misije vladavine prava Europske unije (EULEX) na sjeveru Kosova, imao je jedinstvenu priliku da bude u kontaktu i sarađuje sa strukturama moći i običnim građanima/kama. Međutim, sjever ne čini samo Mitrovica, već ukupno četiri općine s poviješću i tradicijama o kojima mnogi na Kosovu i u Srbiji malo toga znaju.

U svojoj novoj knjizi pod naslovom “Zmajevi zubi: Priče sa sjevernog Kosova”, Bankroft zaranja u izgubljene prošlosti, burne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti, otkrivajući jedinstven multikulturalni karakter sjevera; tamo i dalje živi preko 4000 Albanaca/ki nastanjenih u deset sela, i to uz brojne pripadnike/ce bošnjačke, romske, aškalijske i egipćanske, turske te goranske nacionalnosti. Tačan broj lokalnog stanovništva ostaje nepoznat budući da potpun popis nije obavljen još od vremena prije rata, s tim da su Srbi/kinje širom Kosova bojkotovali cenzus proveden 2011. godine.

Ijana Bankroft se u svojoj novoj knjizi bavi bogatom poviješću sjevera Kosova — gdje je živio četiri godine zajedno sa svojom porodicom — te savremenim tokovima života na tom području. Fotografija: Naslov knjige.

Kada govorimo o sjevernoj Mitrovici, ne možemo ne spomenuti i jug. Stanje je mnogo kompleksnije od toga da most naprosto dijeli grad na albanski i srpski dio, kako se obično navodi u većem broju međunarodnih i lokalnih medija. Naime, Bankroft pokazuje da granice nisu tačno definisane i da se preklapaju i s jedne i s druge strane, a historija i kultura daleko su komplikovanije nego što se to inače predstavlja.

U ovom intervjuu, autor komentariše osobe poput Olivera Ivanovića, koga je dobro poznavao. Ivanović je bio kontroverzna ličnost: nekadašnji vođa Čuvara mosta — grupe koja je sprečavala Albance/ke da prelaze most koji dijeli Mitrovicu — svojevremeno je imenovan na dužnost “državnog sekretara Srbije u Ministarstvu za Kosovo i Metohiju”.

Ivanović je kasnije postao poznat po svom zalaganju za ostvarivanje kontakta s albanskim [čelništvom] u Prištini, kao i po tome što je raskinuo političke veze sa srpskom vladom, ali je u januaru 2018. godine ubijen; za njegovo ubistvo do sada niko nije odgovarao. Protiv Ivanovića se u to vrijeme vodio ponovljeni postupak u suđenju za ratne zločine za koje ga je prvostepeno osudio EULEX, no presuda je kasnije poništena odlukom Žalbenog vijeća Suda u Prištini.

Kao što je slučaj i s ostatkom Kosova, na sjeveru se neprestano vode rasprave o ratu i tome kako pravda jeste ili nije zadovoljena. Taj problem na sjevernom Kosovu dodatno pogoršavaju međusobno suprotstavljeni narativi i činjenica da konce u tamošnjem društvu još uvijek očajnički povlače različite političke sile.

Bankroft se u intervjuu također dotiče prijedloga o razmjeni teritorije, na što su u više navrata aludirali predsjednik Kosova Hašim Tači (Hashim Thaçi) i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, pri čemu ističe da su mnogi građani/ke na sjeveru zabrinuti tim prijedlogom koliko i njihovi susjedi/e na jugu.

Prije dolaska na Kosovo, Bankroft je radio u Brčkom, Bosna i Hercegovina, i to kao šef lokalne misije Organizacije za sigurnost i saradnju u Europi (OSCE). U državama koje su bile dio Jugoslavije proveo je više od deset godina, a o regiji je pisao za The Guardian i Radio Slobodnu Europu.

Stupanjem na funkciju šefa EULEX-ovog ureda na sjeveru Kosova, Bankroft je ostvario privilegovan pristup i osobama na pozicijama moći i običnim građanima/kama. Fotografija: Ade Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.

K2.0 je s Bankroftom porazgovarao o suočavanju s naslijeđem rata, frustracijama izazvanim aktualnim stanjem neizvjesnosti, kontinuiranim preprekama na putu ka pomirenju te o naporima usmjerenim na stvaranje zajedničkog društva s ostatkom Kosova.

K2.0: Šta Vas je ponukalo na to da pišete o sjevernom Kosovu?

Ijan Bakroft: Ponukalo me je između ostalog to što žalim jer nisam pisao o Brčkom. Uvijek mi je bilo žao zbog toga. Tamo sam načinio gomilu bilješki, ali oduvijek samo žalio zato što te misli nisam oblikovao tako da budu sistematičnije. Nakon dvije godine provedene na sjeveru Kosova, znao sam da ću ostati još dvije, pa sam riješio da budem sistematičniji i napišem knjigu.

Naravno, čim počnete pisati knjigu, ljudi vam dolaze s isječcima, raznim podacima i prijedlozima za čitanje, ponude se da vas vode na mjesta koja u suprotnom možda i ne biste istražili. Nakon dvije godine provedene na malom prostoru, stvari postanu repetitivne. Na neki način mi je vjetar u leđa dalo to što sam se ponovo aktivirao i zaintrigirao svim tim komadićima prošlosti.

Ljudi bi Vam mogli zamjeriti to što ste stranac koji govori u ime drugih.

Ta bi zamjerka bila sasvim na mjestu. Volio bih da više ljudi sa sjevera Kosova, s Kosova i iz regije općenito ispriča svoje priče. Ja sam tamo živio kao stranac, što znači da sam imao privilegovan pristup. Radio sam za međunarodnu misiju i uspostavio kontakt s ljudima.

Ipak, jedna od nezgodnih strana knjige leži u tome što toliko pojedinosti u njoj nema, jer sam bio na takvom položaju da je bilo ponečega što nisam smio objelodaniti. Glasovi koji jesu u knjizi sačinjeni su od mnoštva drugih glasova. Neki od njih su prisutni u direktnim citatima pojedinih osoba, dok su drugi došli do izražaja uplivom na moje opise. Čak i način na koji pišem, uključujući i ono što sam izostavio, utječe na taj takozvani glas.

Prema Bankroftovim riječima, veći dio pažnje namijenjene sjevernom Kosovu neminovno se pridaje Kosovskoj Mitrovici, ali autor napominje da je sjever mnogo širi pojam od “podijeljenog grada”. Arhivska fotografija: Ade Mula / K2.0.

Za sjeverno Kosovo je specifična upravo ogromna raznolikost. Tu su Bošnjačka Mahala, Čabra i albansko selo u Općini Zubin Potok koje je 1999. godine sravnjeno sa zemljom pa potom obnovljeno, i toliko ljudi se tamo vratilo da živi. Jedna od priča koje sam želio ispričati je o razlozima za povratka. Zašto su se ljudi vratili?

Toliko je mjesta na Kosovu i Bosni i Hercegovini na koja se ljudi nisu vratili uprkos tome što je ispunjena većina uslova, prvenstveno u pogledu obnove njihovih domova i unapređenju sigurnosti. Narod se opet nije vratio.

U Čabri su mi rekli da je selo čak i veće nego što je bilo prije rata. Odvijaju se kulturne, vjerske i sportske aktivnosti. Dakle, pregršt je različitih glasova koje sam nastojao obuhvatiti, čisto da demonstriram tu kompleksnost, da demonstriram kako narativ nije samo jedan i da pokušam objasniti različitost individua koje čine tamošnje stanovništvo.

U jednom od barem meni najzanimljivijih dijelova knjige bavite se poviješću sjevera i otvaranjem rudnika Trepča, koji je započeo s radom tek prije 90 godina.

To je fascinantna priča. Morate se vratiti u prošlost sve do saksonskih rudara koje su tu zbog njihove vještine doveli Rimljani. Ali, isto tako se morate osvrnuti na osmanski period i neke od restrikcija koje su tad uvedene; rudnik je bio na izdisaju, kao što je praktično i danas, nažalost.

Sjećam se da me je bivši kolega vodio u Stan Terg ili Stari Trg s južne strane Ibra i proveo pored ruševine starog hotela, kuda smo se popeli uzbrdo do starog bazena. Platforma za skakanje je i dalje netaknuta.

Prema tome, vidite zaostavštinu stranih inžinjera i uprave, vidite kako su nekad živjeli i šta su iza sebe ostavili: teniske terene u Zvečanu i bungalove izgrađene u engleskom stilu.

Fasciniran poviješću rudnika Trepča, Bankroft je iznio na površinu fragmente iz njegove kolonijalne prošlosti. Arhivska fotografija: Ade Mula / K2.0.

Fascinantna je ličnost američkog rudarskog magnata irskog porijekla, Alfreda Čestera Bitija (Chester Beatty), koji je prije 90 godina stavio u pogon rudnik u Trepči kakvim ga danas poznajemo, i to ispred rudarske kompanije Selection Trust iz Ujedinjenog Kraljevstva. Znate i sami da je Biti u Trepču slao inžinjere rudarstva, da je proučavao stare karte i vršio razna istraživanja, ali sve to je imalo i vjersku dimenziju. Naime, on je angažovao ljude da traže ostatke starih crkava i tako su pronalazili ulaze u napuštena rudarska okna.

On je bio uistinu fascinantna ličnost, a danas, kad razgovarate s ljudima na sjeveru, možete primijetiti da je njegovo naslijeđe zaboravljeno. Ljudi nemaju pojma ko je on. U Dablinu postoji njegov muzej, gdje je pohranjivao sve pronađene dokumente koji su od neprocjenjive vrijednosti za pravoslavnu Crkvu, pa i stare islamske spise. To je prava svjetska kolekcija koju bi svako u Dablinu trebao vidjeti i proučiti.

Pozamašna količina te povijesne baštine je izgubljena. Međutim, nadam se da će se u dogledno vrijeme početi raditi na revitalizaciji prije svega ostataka arhitekture u Stan Tergu ili Starom Trgu i u neposrednoj blizini Kosovske Mitrovice, na jugu, a ujedno i ostataka Engleske Kolonije u Zvečanu. Tako su u Hotelu broj tri, naprimjer, još uvijek smještena interno raseljena lica iako je od kraja rata prošlo 20 godina.

Vratimo se sada na raznolikost ovog područja. U današnjem vremenu, veliki broj osoba smatra da je sjever isključivo srpski, no u prošlosti su ljudi iz cijelog svijeta dolazili u Mitrovicu da se obogate. Mitrovica je u neku ruku nalikovala gradićima na granici starog zapada u SAD-u. 

Mada itekako jedinstvena i pozitivna, raznolikost je u današnje vrijeme evidentno manja u odnosu na ‘98. i ‘99. godinu.

S druge strane, demografija Bošnjačke Mahale iz temelja se promijenila. Tu su i mjesta u Suvom Dolu i Brđanima u kojima svakog proljeća vlada pomama za obnavljanjem kuća, tako da, ne, nije sve tako bajno, ali važno je uzeti u obzir raznolikost koja je opstala i razbiti zablude o sjevernom Kosovu kao području koje je stopostotno nastanjeno Srbima kako bismo u toj različitosti pronašli sjeme nade u bolje sutra.

Bankroft u svojoj knjizi piše o dugoj povijesti rudarskog bunta, čiji počeci sežu u 20-e godine prošlog stoljeća. Arhivska fotografija: Ade Mula / K2.0.

I upravu ste, sjever općenito, i tu ne mislim samo na četiri općine koje su u sastavu sjevernog Kosova, oduvijek je bio pogranično područje. U knjizi pišem i o tome kako se u prošlosti gledalo na podjelu sjevera koja je izvršena u periodu oko Drugog svjetskog rata.

Pored toga, razmatram odnose s ljudima sa strane, razmatram kako su u 20-im godinama vršena iskopavanja na starijim rudarskim lokalitetima i kako je pokrenut otpor eksploataciji rudara, kako se u 30-im radnički pokret pobunio. Spominje se tu negdje i jedan od prvih činova otpora usmjerenog protiv nacista na sjeveru Kosova, prilikom čega je grupa rudara sabotirala žičaru koja je služila za prijevoz sirovina na relaciji Stari Trg — Zvečan.

Cilj mi je između ostalog bio da prikažem neke od ovih odnosa sa strancima kao i dugogodišnju tradiciju otpora na sjeveru.  

Mislim da mnogi ne shvataju da je Kosovska Mitrovica univerzitetski centar i da je to zapravo jedna velika industrija bitna za grad. Univerzitet je pokretač lokalne privrede.

Da, u Kosovsku Mitrovicu radi studija dolazi na hiljade ljudi godišnje, i samo da navedemo puni naziv institucije: Univerzitet u Prištini s privremenim sjedištem u Kosovskoj Mitrovici. Insistira se na tome da je sjedište samo privremeno premješteno tamo, iako iz dana u dan postaje sve izvjesnije da je ono tamo trajno izmješteno.

Kako god, hiljade i hiljade studenata dolaze u Sjevernu Mitrovicu. To je blagodat za grad. [Univerzitet] privlači mlade i poznato Vam je već na primjeru Prištine koliko jedno mjesto odiše životom kad u njemu ima omladine.

Situacija je u potpunosti drugačija u Brčkom, koje je posve mrtvo u toku sedmice zato što mlade osobe pretežno studiraju negdje drugdje. [Univerzitet] donosi posao, donosi sve te korisne ideje i perspektive.

Loša strana je to što ljudi uglavnom strahuju kad tek dođu, ljudi koji dolaze iz Kragujevca, Kraljeva i Niša. Oni dolaze sa strahom da je sigurnosno stanje u Kosovskoj Mitrovici vrlo loše.

Svi oni se na kraju uvjere da je život tamo prilično normalan, da je to jedna prijatna sredina. Time se u jednu ruku razbijaju krivi stavovi o Kosovskoj Mitrovici, a u drugu se oni koji dolaze možda i stimulišu da kritički sagledaju ono što im je rečeno o sigurnosnom stanju.

Nakon što odu, mnogima od njih bude više stalo do Kosova i položaja Srba na Kosovu nego što je to prethodno bio slučaj. Vjerujem da neki odlaze s jasnijom slikom o svemu, dok neki postaju ostrašćeniji u vezi s realnim položajem Srba u svakodnevnim tokovima života na Kosovu.

Univerzitet u Sjevernoj Kosovskoj Mitrovici važan je segment i privrede i društvenog tkiva u svakodnevnom životu građana/ki. Arhivska fotografija: Ade Mula / K2.0.

U svojoj knjizi pišete i da dobar dio mladih odrasta usvajajući brojne mitove i mitologije vezane za rat, za ono što se dogodilo, te ideje o jugu Kosova.

Da, pisao sam i o muralu koji se pojavio u blizini Trga Šumadija, tamo gdje je ogromna statua Cara Lazara. Mural je preslikan s jedne fotografije, ako se ne varam, fotografije šest ili sedam mladića koji su izgubili život u bici za Košare. Iz pozadinske priče koju mi je ispričao talentovani autor murala, taj poduhvat je bio potpuno drugačiji od onoga što obično ima priliku slikati.

Mural je naručila grupa mladića koji su jedan dio novca uštedjeli, a ostatak osvojili na kocki. Htjeli su platiti da se naslikaju oni koji su u njihovim očima heroji, mada su ti momci bili u pelenama kad je izbio rat.

Željeli su naći način da uveličaju lik i djelo poginulih mladića, koji su odrasli u nekom drugom dobu, a crtanje grafita je u tom smislu bilo prikladno rješenje.

Evo još jednog primjera: vidjet ćete nogometne navijače koji se protive prisustvu međunarodnih organa, kao što su KFOR i EULEX, te domaćih sigurnosnih struktura, kao što su Policija Kosova i ROSU, specijalna policijska jedinica. Vidjet ćete i grafit na kojem piše da je Kosovo Srbija, a Krim Rusija, uz sliku vezanih zastava. Po gradu ćete čuti razne priče, čut ćete kako se povlače paralele između različitih ideja.

Kako se ljudi osjećaju po pitanju prijedloga o razmjeni teritorije, o kojem javnost već duže vrijeme bruji?

Nedavno je provedena anketa čiji rezultati pokazuju da su građani na tom planu sumnjičavi. Rekao bih da je taj prijedlog dočekan s većim nepovjerenjem u odnosu na većinu ostalih prijedloga jer građane baš i ne veseli mogućnost pune integracije u strukture Kosova. Integracija se dosad obavila u više zasebnih oblasti, recimo u policiji i sudstvu.

Neki bi mogli reći da je integracija obavljena samo na papiru, ali carinski prihodi se uredno prikupljaju i idu u fond za razvoj. Uvedene su neke značajne izmjene, ali ukoliko pitate ljude da li će biti sretni ako se njihov obrazovni ili zdravstveni sistem integrišu, ako postanu sastavni dijelovi obrazovnog, odnosno zdravstvenog sistema Kosova, naići ćete na daleko veći otpor.

S druge strane je razmjena teritorije. Srbi na sjeveru ponekad imaju vrlo privilegovan položaj. Čuli ste za duple plate; ima ljudi koji rade u dvije institucije istovremeno. A znate i da kad radite za dvije institucije u isto vrijeme, zarađujete više od prosjeka u Srbiji.

Dakle, vlada bojazan da će eventualnim iznalaženjem rješenja problema Kosova generalno ili sjevera konkretno [sjeverno Kosovo] biti manje-više zaboravljeno i da će tako doći u rang sa svim drugim starim općinama. Ukoliko prođe prijedlog o razmjeni teritorije, Kosovska Mitrovica će biti samo još jedna općina na periferiji Srbije i konstantno će se susretati s poteškoćama.

Ipak, mnogi na sjeveru imaju konkretne koristi od činjenice da zauzimaju centralno mjesto u sporu. Naravno da će u slučaju razmjene teritorije biti izrađen plan tranzicije i vremenom će te specifične pogodnosti koje uživaju danas biti ukinute.

To je razlog zbog kojeg su građani zabrinuti za univerzitet koji maltene i čini da sjever živi. Ako se univerzitet ugasi, njihova žila kucavica bit će presječena.

Mnogi su skeptični u pogledu prijedloga koji dolaze izvana ili od strane međunarodne zajednice. Veliki broj Srba na sjeveru osjeća da se mnogi od tih prijedloga izrađuju bez dogovora, da se o njima odlučuje negdje drugdje i da im takve odluke bivaju nametnute.

Možda se neće izlaziti na ulice kako se to nekad radilo, ali ukoliko porazgovarate s ljudima u kafanama ili kafićima, ovakve vrste prijedloga nailaze na daleko veći otpor. Lokalno stanovništvo bi naposlijetku moglo biti zaista prisiljeno da nešto od toga prihvati.

U knjizi ste također napisali da je sjever jedna topla sredina, topla društvena zajednica.

Mislim da je to jedini način na koji se građani mogu nositi sa životom u društvu u kojem je prisutna tolika količina neizvjesnosti.

Počevši od prijeratnog perioda preko 2004. godine (kada su izbili nemiri) i povratka strahova i zebnji, protesta održanih 2011. godine (na graničnim prijelazima), pa sve do danas, stalno je bilo nekih varnica s kojima se narod morao suočavati. Ljudi se ne mogu tek tako isključiti iz svega toga, to je vrlo mala sredina u kojoj se ljudi ne mogu izolovati od onoga što se događa oko njih.

Oni su se s tim zbivanjima direktno hvatali ukoštac. Politika itekako utječe na vašu svakodnevicu. Formativno razdoblje [društvene] zajednice [na sjeveru Kosova] bilo je vrlo teško i ljudi su to iskusili u svojim kasnim tinejdžerskim i dvadesetim godinama. Sad su već zagazili u četrdesete, postali su roditelji i žele da njihova djeca odrastaju u što normalnijoj sredini.

Upoznao sam brojne osobe koje su doživjele ogromnu količinu anksioznosti i stresa i uvidio sam kako život u jednom takvom okruženju pogođenom konfliktima uzima danak kod građana. Nemali je broj onih na koje je ta situacija ostavila duboke posljedice.

Arhivska fotografija: Ade Mula / K2.0.

Međutim, kao što sam već rekao, to je mehanizam odbrane, čiji se društveni aspekt ogleda u tome da se narod okuplja i zajedničkim snagama trudi da učini život makar malo podnošljivijim usred sve te neizvjesnosti.

Dobro ste poznavali Olivera Ivanovića. I o njemu ste pisali u knjizi.

Olivera sam upoznao dok je obnašao funkciju državnog sekretara [Srbije] za Kosovo. Znači, to je bilo nekad 2009. ili 2010. godine, eventualno malo ranije. U svakom slučaju, znali smo se duži niz godina. Lično sam ga poznavao i vidio sam da je pokušavao izaći iz kruga vlastite zajednice, raditi na suočavanju i potencijalno trasirati neku alternativnu putanju. Činio je to široke ruke i uistinu je želio ucrtati jedan novi kurs.

Nakon njegove smrti, mnogi su govorili da su poštovali Olivera zbog njegove spremnosti na raspravu. Nisu se svi uvijek slagali s onim što je imao za reći, niti se on uvijek slagao s onim što su drugi imali za reći, ali želio je da započne istinski sadržajan dijalog o greškama koje je napravila [grupa kojoj pripada]]. Sjećam se njegovog govora u kojem je kritikovao naivnost Srba kada se radi o albanskoj historiji, kulturi i jeziku.

Iskoristio je svoju poziciju u društvu da bi otvoreno govorio o greškama vlastitog naroda i te greške otvoreno kritikovao. Lično smatram da su nam potrebni takvi pojedinci koji su spremni i dovoljno hrabri da govore bez dlake na jeziku, ali i da saslušaju druge i da započnu dijalog, između ostalog o tome na koje se načine, prema mišljenju građanstva, može pridonijeti izgradnji mira, o tome kako obrazovati članove jedne zajednice i približiti ih članovima druge. [Potrebni su nam pojedinci/ke] koji će tražiti nove prilike, sagledati greške, i tako dalje.

Njegova smrt je ostavila veliku prazninu.

No, Ivanović je svojevremeno bio i član Čuvara mosta, stoga je njegova prošlost poprilično komplikovana.

Svakako da jeste. Zanimljivo je osvrnuti se na povijest mjesta poput Sjeverne Irske, gdje se mnoštvo članova paravojnih jedinica nakon svega okrenulo radu na izgradnji mira.

U knjizi preispitujem pozadinu ovakvih odluka. Da li ljudi osjećaju grižnju savjesti zbog nekih zločina u koje su bili umiješani ili im svjedočili? Da li je to primarni razlog? Ili se pak zaista zalažu za izgradnju mira? Možda je posrijedi i jedno i drugo.

A možda nije ni važno. Poenta je u tome da oni obično uživaju poštovanje u svojim zajednicama i da kada govore, drugi ih uglavnom slušaju. Prema tome, svakoga ko ima komplikovanu prošlost i pozadinu pozdravljam u nastojanju da iskoristi svoj položaj u pozitivne svrhe.

U SAD-u se kaže da je samo Nikson (Nixon) mogao u Kinu, to jest da samo tvrdolinijaši mogu sklopiti pravi mir.

Da, bez ikakve sumnje. Vjerujem da oni koji su u toku rata bili na istaknutim položajima imaju potencijal da promotre kako obje dimenzije stoje svaka u svom narodu i da možda steknu poštovanje onog drugog naroda, koliko god ono bilo isforsirano, i to poštovanje koje su zaradili komunikacijom s pripadnicima drugih naroda ili svojim ophođenjem prema njima.

Ovdje nije riječ o povlačenju crta u pijesku, već o potrebi da oba pitanja budu razmotrena istovremeno i da se počnu posmatrati kao resursi za budućnost.

Time ne kažem da su ovo jedina sredstva izgradnje mira.

Mislim, tu su priče o nestalim osobama na Kosovu i u Srbiji, o njihovim pokušajima da se povežu na dostojanstven način, da ponekad i potajno izgrade veze, da izgrade razumijevanje; priče o žrtvama koje i dalje čekaju da saznaju istinu o svojim bližnjima i koje su u velikoj mjeri doprinijele izgradnji mira. Tu su i žrtve seksualnog nasilja u ratu. Sve su to resursi koji mogu biti iskorišteni s ciljem postizanja mira.

Kako može biti oprosta kada nije bilo pravde?

Slažem se s tom konstatacijom. To je nešto na što pokušavam ukazati pojedinim Srbima koji smatraju da nije bilo pravde za zločine počinjene nad njima. Tako upadamo u zamku jer onda pravda mora biti zadovoljena za sve počinjene zločine.

Tamo gdje se zločini guraju pod tepih, negiraju, ignorišu, upoznao sam žrtve koje su na rubu očajanja. Čak i da se pravda zadovoljila pred nekim dalekim sudom kao što je MKSJ, opet nemate osjećaj da je zadovoljena u njihovom konkretnom slučaju. S tim u vezi ulazimo u domenu potrage za alternativama domaćem, a bez ikakve sumnje i međunarodnom sistemu procesuiranja ratnih zločina koji pokazuju zaprepašćujuću količinu nesposobnosti.

Ipak, prema svemu sudeći, dobrano smo zakasnili. Ljudi imaju osjećaj da niko više ne mari za njihove priče, da ih niko više ni ne sluša.

Tu je i jedna tvrdnja s kojom se stalno susrećem: “Sve dok se status ne riješi, pravde neće biti.” To zvuči skoro kao implicitno priznanje krivice. “Ako budemo procesuirali i priznavali zločine, to će ići u prilog nezavisnosti Kosova.”

Isto sam mogao čuti i u Bosni. “Ako budemo procesuirali zločine počinjene u Srebrenici i druge genocide, onda ćemo potkopati postojanje Republike Srpske”, što je najobičniji manevar izbjegavanja. I sami ste svjesni da je to laž. Argumenti koji glase da će se odjednom pojaviti spremnost na procesuiranje zločina ukoliko status [Kosova] bude riješen ili ukoliko se zagarantuje opstojnost Republike Srpske naprosto su pogrešni.

Ovi zločini se negiraju, relativizuju i iskrivljavaju i to se neće dokraja riješiti ako budemo pokretali više predmeta vezanih za ratne zločine. Mišljenja sam kako smo došli do tog stadija u kojem moramo podizati više optužnica, jakih optužnica koje će dovoditi do presuda, što mora ići rame uz rame s korjenitim promjenama na drugim poljima, pri čemu je potrebno mijenjati narative zastupljeni u javnoj sferi.

Moramo reformisati obrazovanje i revidirati izučavanje historije, inače je sve uzalud. O inicijativi za stvaranje REKOM-a [Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica] govorilo se godinama, ali ona se nažalost nikad nije realizovala. Znate da i Bosna raspolaže kvalitetnom strategijom tranzicijske pravde koja nikad nije ugledala svjetlo dana. Sve to je vrlo dobro zamišljeno, uloženo je dosta truda, stručnog znanja, ali stanje je i u 2020. godini katastrofalno.

Kako će generacije koje dolaze gledati na ono što se dogodilo ‘90-ih? Bojim se da ću i za 20 godina udarati glavom u zid dok budem slušao tinejdžere i mlade ljude s 20 ili 30 i kusur godina kako govore o tom razdoblju.

Ne možete jednostavno zaboraviti sve to i krenuti dalje, ne možete očekivati da sve to maknete ustranu i napredujete u sferi ekonomije i infrastrukture. Ovim pitanjima se mora posvetiti adekvatna pažnja, a kako bismo uspjeli u tome, trebaju nam hrabri ljudi poput Olivera koji će izaći pred svoje sunarodnjake i reći im šta su učinili loše i šta je učinjeno u njihovo ime.

Zato je neophodno sačuvati uspomenu na njih i omogućiti odgovarajuće obrazovanje, ali ne znam gdje naći takve ljude.

Da li je međunarodna zajednica u konačnici zakazala na ovim prostorima?

Postoji teza da MKSJ nije bio zadužen za pomirenje, o čemu također ima riječi u knjizi. Ono što je MKSJ osigurao jeste obimna dokazna dokumentacija o onome što se događalo u regiji.

Upravo je ta dokazna dokumentacija jedan od najsveobuhvatnijih i za neke od nas najznačajnijih proizvoda koji će biti od neprocjenjive važnosti u radu nadolazećih generacija historičara. Postavlja se pitanje kako ćemo pristupiti tim podacima i zagarantovati da se ugrade u obrazovni sistem, kako ćemo potaći mlade da razgovaraju o tome sa svojim roditeljima i roditeljima njihovih roditelja.

Da li je onda međunarodna zajednica odgovorna za to?

Pa, u slučaju Brčkog, obrazovni sistem je praktično reformisan tako da je nastavni plan i program postao faktor spajanja, a ne razdvajanja. Ako je to već postignuto u mikrokozmosu kakvo je Brčko, o čemu u Dejtonu nije bilo govora zato što je taj zadatak bio prekomplikovan, ne vidim zašto ovlasti međunarodne zajednice ne bi mogle biti upotrijebljene u te svrhe, u svrhe izrade što jedinstvenijih nastavnih planova i programa u Bosni i Hercegovini i na Kosovu.

Međunarodna zajednica svakako ne bi imala takve ovlasti u Srbiji, gdje nikad nije ni bila prisutna u tolikoj mjeri. Nažalost, obrazovanje u tom smislu nikad nije bila stavka kojoj smo posvetili dovoljno pažnje u zahtjevima za članstvo u EU. Saradnja s MKSJ-om prvobitno je bila jedan od zahtjeva, ali čini se da EU ni ne brine o tome kako se presude MKSJ-a primjenjuju i tumače u lokalnom kontekstu.

Mi koji se bavimo tim stvarima već 15 godina, od 2005. ili 2006, znamo kakvo je trenutno stanje u medijima i u područjima kao što je Srbija te na društvenim mrežama. Da ste mi nekad davno rekli kako će danas situacija u Srbiji i ostatku regije biti ovakva kakva jeste, smatrao bih vas krajnjim pesimistom. Na našu žalost, to je naša realnost.

Završimo ovaj razgovor na pozitivnoj noti. Kakva je kulturna scena na sjeveru?

U knjizi između ostalog pišem o mitrovačkom Big Bandu i lokalnom Jazz Festivalu, koji uživa itekakav ugled na međunarodnoj džez-sceni. Ujedno pišem o maloj utopiji u jednoj od zabačenih uličica Bošnjačke Mahale, Aquariusu, gdje se održavaju večeri poezije, pozorišne predstave i umjetničke izložbe.

Ne kažem nužno da je to mjesto reprezentativno u pogledu kulture na sjeveru. Razlog zbog kojeg se više fokusiram na takva mjesta jeste to što želim pokazati da ima nade, da ljudi i sa sjevera i s juga tamo mogu otići na koncert, da ima neka vrsta suštinski zajedničkog prostora.

Znate, mislim na mjesta na kojima ljudi mogu razgovarati, na kojima bez usprezanja mogu iznijeti svoja mišljenja o stvarima koje se ne odnose na sjeverni dio Kosova. Kako ljudi iz Prištine, Skoplja, Gračanice gledaju na određeno pitanje? Kad pišem o tim kulturnim elementima, ja ustvari pišem o jedinstvenim prostorima koji su različiti od uobičajenih tokova na sjeveru Kosova.

Te lokacije su od vitalnog značaja [za lokalnu zajednicu] i pretežno funkcionišu bez podrške međunarodnih aktera; oni im pružaju pomoć samo u nekim aktivnostima. Kako god, ljudi izdvajaju svoje vrijeme i sva ostala sredstva zbog toga što vjeruju da su ti prostori od vitalnog značaja, da su neophodni, i zato se žrtvuju na ličnom planu. Zato sam i ja vjerovao da njihova priča treba biti ispričana.K

Naslovna fotografija: Ade Mula / K2.0.