“Grad stoga mora biti osmišljen kao fleksibilan most između tehnološkog aparata civilizacije koji se razvija bez prestanka i njegovih nepromjenjivih ljudskih faktora. Potreban mu je “transformator” koji će obim i brzinu opreme čovjeka smanjiti na obim i brzinu čovjeka samog. Treba mu i “spremnik” takvih dimenzija da ga se može prehodati, a kako bi se u njemu sadržale i stare i nove manifestacije čovjekovog duha.”

—Obnovljeno Skoplje: Priča o urbanističkom projektu Specijalnog fonda Ujedinjenih nacija iz 1970. godine

Trogodišnji projekt u kom se Muzej savremene umjetnosti Skoplje osvrnuo na svoju kolekciju završen je 26. jula, i to događajem pod naslovom “Utopijska urbanizacija, globalni grad i Skoplje”.

Ovaj datum je izuzetno značajan za Skoplje. Naime, 26. jula 1963. godine, u 5.17 sati, skoro 80% grada je uništeno u zemljotresu. Poginulo je više od hiljadu ljudi. Kao otvorena rana, izložen ekstremnim julskim vrućinama, grad je morao biti iznova zamišljen i iz temelja obnovljen. Sjećanje na njega je izgubljeno, a valjalo je redefinisati načine života.

Već duže od pet decenija, u gradu se 26. juli obilježava manifestacijama koje slave solidarnost. Svijet je usred možda i najzategnutijeg razdoblja Hladnog rata udružio snage te — uprkos vojnim i političkim sukobima — pomogao Skoplju i njegovim građanima/kama. Tako je za manje od godinu dana preko 80 zemalja dalo svoj doprinos onome što je danas poznato kao “Grad međunarodne solidarnosti”. Taj projekt solidarnosti i dalje se ubraja u najsvjetlije primjere internacionalizma.

Grad je obnovljen u do tada neviđenim razmjerima. Zahvaljujući međunarodnoj podršci i novčanim sredstvima koja su pristizala iz cijelog svijeta, započet je Projekt urbanističkog planiranja Skoplja, program pomoći Ujedinjenih nacija “drugačiji od svih dotadašnjih poduhvata te vrste” (kako je navedeno u dokumentu iz 1970. godine). Cilj je bio da se lokalnim vlastima pomogne u procesu ponovnog urbanističkog planiranja grada, a uzimajući u obzir budućnost.

Sam nastanak Muzeja savremene umjetnosti, a samim time i njegova kolekcija, usko su vezani za obnovu grada Skoplja. Muzej je projekt solidarnosti unutar projekta solidarnosti.

Dok je međunarodna zajednica ulagala napore u obnovu Skoplja, pojedini lokalni umjetnici/e te historičari/ke umjetnosti pozvali su svoje kolege/ice iz svijeta da se solidarišu i s tim u vezi podrže osnivanje jedne ustanove za savremenu umjetnost. Posredstvom italijanskog ogranka Međunarodne asocijacije prostorne umjetnosti poziv na solidarnost iz Skoplja odaslan je na kongresu Udruženja održanom u Njujorku.

Darovi u vidu umjetničkih djela počeli su stizati u grad, od Picassa i Caldera pa sve do Hansa Hartunga, Bridget Riley, Wifreda Lama i mnogih drugih. Tako je sakupljena jedinstvena međunarodna kolekcija umjetničkih djela koja se razlikovala od svih ostalih postavki tada izlaganih u svjetskim muzejima, budući da je većina kolekcija patila usljed političkih nadmetanja aktualnih u toku Hladnog rata. Kolekcija [Muzeja savremene umjetnosti] postala je društveni prostor gdje se moglo govoriti o umjetnosti s obiju strana Željezne zavjese.

Izložba u Muzeju savremene umjetnosti Skoplje. Fotografija: Tomislav Georgiev.

U proteklom periodu, jedna od glavnih izložbi u Muzeju bila je “Obnovljeno Skoplje”, koja je pratila stvaranje muzejske kolekcije. Paralelno s razmatranjem sistema solidarnosti u kom je za godinu dana grad dignut iz pepela, a za deceniju proizvedena urbana sredina adaptirana ljudskim potrebama, s tim da su radi ostvarivanja umjetničkih susreta za opće dobro premoštena i geopolitička suparništva, u postavci je ispitano i to kakve mogućnosti obnove — i na društvenom, i na političkom, i na umjetničkom planu — imamo u današnjem vremenu.

Redefinisanje solidarnosti

“Grad međunarodne solidarnosti” odnedavno važi za “Prijestolnicu kiča”, grad u kom su u posljednje tri decenije korumpirane gradske vlasti progutale javni prostor, pri čemu je Skoplje istovremeno postalo jedan od najzagađenijih gradova u Evropi što se tiče kvaliteta zraka. Moj zadatak kao kustosice bio je da pokrenem diskusiju o našem odnosu prema međunarodnoj solidarnosti kakva je bila 1963. godine, i to tako da promislimo o tome kakve mogućnosti u pogledu solidarnosti imamo danas.

“Obnovljeno Skoplje” zatvorili smo objavivši katalog u kom su objedinjeni akademski i spisateljski osvrti na kolekciju Muzeja, a ujedno smo održali i dva javna predavanja.

Prvo je održala Ana Ivanovska Deskova, predavačica historije moderne arhitekture na Arhitektonskom fakultetu u Skoplju, dok je drugo održala Saskia Sassen, akademkinja koja se bavi globalizacijom, imigracijom, globalnim gradovima, tehnologijama mreža te promjenama u liberalnoj državi proisteklim iz aktualnih transnacionalnih okolnosti.

Glavna pitanja koja smo postavili glasila su: Koji su to novi oblici solidarnosti potrebni našim razorenim gradovima?; Kako možemo preusmjeriti fokus na opće dobro i razviti nove prostore solidarnog stvaralaštva orijentisane ka budućnosti?; Koje prakse će iznjedriti nove načine zajedničkog bivstvovanja i razmišljanja, i to ne samo unutar umjetničkih ustanova, već i na nivou kolektiva?

Izložba u Muzeju savremene umjetnosti Skoplje. Fotografija: Tomislav Georgiev.

“Arhiva nije isto što i skup oblika sjećanja, ili pak historija”, podvlači nam historičar umjetnosti Charles Merewether. “Manifestujući se u obliku tragova, ona ima potencijal da razlomi i destabilizuje ili sjećanje kao nešto zabilježeno ili povijest kao nešto zapisano, a figurišući kao sredstvo dovoljno bitno da ima konačnu riječ u zabilješkama i zapisima o onome što je prošlo.”

Njegove riječi nas podsjećaju na to da praćenje toka historije putem arhiva može biti alat za ispitivanje rupa u zvaničnim povijestima, što otvara prostor za nove mogućnosti i tumačenja.

Prema tome, dosadašnjim metodologijama arhive smo morali promatrati kroz prizmu borbe, imajući na umu preoblikovanje društva koje se odvijalo u trenutku u kom su [arhive] stvarane. U isto vrijeme smo tragali za aspektima svih ovih gesta solidarnosti koji su opstali u savremenoj kulturi i savremenoj politici.

Uprkos rascjepima u prekinutim historijama i ranjenim institucijama, od slika koje nedostaju, napuštenih povijesti i spisa što su požutjeli napravili smo slagalicu.

U svojim opširnim raspravama jasno smo istakli nekoliko stvari. Naime, danas naša obaveza u muzejima te u javnim i kolektivnim umjetničkim ustanovama — kao i u gradskim institucijama —  nije samo da memorijalizujemo prošlost ili da sačuvamo i čuvamo predmete, odn. materijalnu kulturnu baštinu unutar skladišta. Naša obaveza je također da tražimo pukotine u zvaničnom narativu i rekonstruišemo odnose koji su omogućili kolektivno djelovanje među umjetnicima/ama, ustanovama i zajednicama. Upravo se kroz rekonstrukciju i kritički osvrt stvara novo znanje.

To je jedini način da se arhiva oslobodi Muzeja kako bi se obustavile autohistorizacija i reprodukcija linearnih narativa te umjesto toga predložili novi odnosi i tumačenja, a čime bi se ujedno kreirale nove političke mogućnosti. Takve procese i tipove znanja moramo njegovati ako želimo razviti sisteme koji će omogućiti procvat života — ljudskog i neljudskog — i danas i u budućnosti.

I umjesto da se bavimo time, kao društvo svjedočimo posljednjim danima ovog grada, regije i planete, gradeći buduće arhive solidarističkog projekta usmjerenog na uništenje planete.

Zaključak — bez obzira na to koliko neukusno može zvučati — vrlo je jednostavan. Ili ćemo sve spasiti ili ćemo sve upropastiti, solidarno.

Naslovna fotografija: Tomislav Georgiev.