U detalje | region

Podsjetnik na solidarnost

Piše , - 09.07.2019

Skoplje i Banjaluka obnovljeni zahvaljujući međunarodnoj solidarnosti.

Ana Ivanovska Deskova je prije deset godina na Arhitektonskom fakultetu u Skoplju odbranila magistarsku tezu o metodama i procedurama zaštite zgrada iz perioda moderne u Sjevernoj Makedoniji. Kao primjer skopskog modernizma koristila je zgradu osnovne škole „Johann Heinrich Pestalozzi“. 

No, ni 10 godina kasnije, ova zgrada nije upisana u nacionalni Registar za zaštitu kulturnog naslijeđa, niti je bilo šta urađeno na njenoj zaštiti i obnovi. 

Zgradu škole projektovao je jedan od najznačajnijih predstavnika arhitekture moderne u Evropi, Alfred Rot (Alfred Roth), a vlada Švicarske je u ime svojih građana, sa željom da iskažu solidarnost sa tada Socijalističkom Republikom Makedonijom, 1969. godine poklonila Skoplju nakon velikog zemljotresa koji je pogodio ovaj grad. 

Osnovna škola „Johann Heinrich Pestalozzi“ u Skoplju izgrađena je po projektu slavnog švajcarskog arhitekta Alfreda Rota. Foto: Bojan Blaževski.

„Nemam utisak da postoji poseban tretman prema objektima koji su donirani tokom obnove grada nakon zemljotresa, kao ni prema arhitekturi moderne“, kaže Ana Ivanovska Deskova, profesorka na Arhitektonskom fakultetu u Skoplju, koja se i dalje neumorno bori za zaštitu modernističkih zgrada u makedonskom glavnom gradu, uključujući i ovu školu. 

Zaboravljena solidarnost

Ivanovska Deskova je bila uključena i u kustosko savjetodavno tijelo za izložbu „Ka konkretnoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji, 1948-1980“, koja je prošle godine postavljena u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u Njujorku. U partnerstvu sa Vladimir Deskovim i Jovanom Ivanovskim, učestvovala je i u organizaciji izložbe o postzemljotresnoj arhitekturi Skoplja u Beču 2017. godine, te one u Muzeju Benaki u Atini postavljene 2018. godine. 

No, međunarodno interesovanje za arhitekturu moderne na Balkanu nije jednako pažnji koju dobijaju u postjugoslovenskim zemljama. Priču o solidarnosti sa kojom su neke od zgrada iz tog perioda izgrađene zaboravili su gotovo svi. 

Zgrada škole u Skoplju samo je jedan od primjera odnosa prema nasljeđu iz perioda obnove Skoplja nakon razornog zemljotresa. U zemljotresu jačine 6,1 magnitude, koji je 26. jula 1963. godine pogodio ovaj grad stradalo je 1.070 ljudi, povrijeđeno oko 4.000, a više od 200.000 je ostalo bez krova nad glavom. Skoro 80 posto grada je razoreno. Uslijedila je obnova i pozivi na solidarnost cijelom svijetu. Odgovor je bio impresivan. 

I to je samo dio objekata koji su donirani u znak solidarnosti sa Jugoslavijom, a zbog kojih je Skoplje nosilo ime „grad međunarodne solidarnosti“.

U knjizi „Skopje Resurgent: The Story of a United Nations Special Fund Town Planning Project“, koju je objavio UN-ov program za razvoj 1970. godine, navodi se kako je 87 zemalja učestvovalo u slanju različitih vrsta pomoći Skoplju nakon zemljotresa. Od toga, 25 zemalja je direktno učestvovalo u obnovi grada, pored pomoći koja je stigla iz ostalih republika Jugoslavije.

Pored Švajcarske, Poljska je poklonila projekat Muzeju savremene umjetnosti i jednu školsku zgradu; Velika Britanija objekat Dramskog teatra; Francuska i Grčka poklonile su sportske sale; Omladinski kulturni centar je bio podignut sredstvima iz Sovjetskog Saveza i Alžira, dok su Norveška i Švedska zajedno izgradile dječiju bolnicu.

U naselju „Čair“, tadašnji čehoslovački sindikati donirali su sredstva za izgradnju ginekologije, dok je Rumunija izgradila novu polikliniku, a Bugarska srednju školu. 

Do danas, među doniranim objektima najveću pažnju dobija zgrada nazvana Univerzalna sala, koncertna dvorana koja je izgrađena zajedničkim sredstvima iz 35 zemalja. 

I to je samo dio objekata koji su donirani u znak solidarnosti sa Jugoslavijom, a zbog kojih je Skoplje nosilo ime „grad međunarodne solidarnosti“.

No, pet decenija kasnije, donirani objekti su u žalosnom stanju. 

Univerzalna sala je zatvorena za posjetioce već četvrtu godinu zaredom, dok Ministarstvo kulture i Grad Skoplje prebacuju loptu oko toga po čijem projektu treba da se investira u objekat, i da li bi trebalo rušiti ili rekonstruisati staru dvoranu. 

Sportska sala „Partizan“ potpuno je uništena pod naletom vandala, a sala „Kale“ odavno zahtijeva ozbiljnu rekonstrukciju. Na mjestu Dramskog teatra planirana je izgradnja nove teatarske zgrade, a nekoliko doniranih objekata već su porušeni, kao što su ginekologija „Čair“ i Institut za plućne bolesti djece „Kozle“.

Zajedno sa rušenjem i zanemarivanjem doniranih objekata, u Skoplju je zaboravljen i diskurs međunarodne solidarnosti. 

Potiskivanje ovog naslijeđa naročito je bilo vidljivo tokom vladavine Nikole Gruevskog koji je bio fokusiran na promociju i izgradnju projekta Skoplje 2014. Uloženi novac u izgradnju desetine “neoklasičnih“ i “baroknih“ objekata, u kombinaciji sa stotinama spomenika i skulptura, trebalo je da uspostavi novi, kvazimakedonski nacionalni identitet. 

Nedostupne arhive

Profesorka Ana Ivanovska Deskova tvrdi da je međunarodno interesovanje za skopsku arhitekturu moderne u porastu, ali i da aktuelizacija ove teme nije dovoljno iskorišćena u samoj Makedoniji. 

„Ovaj interes neće dugo trajati, proći će nekoliko godina i fokus će biti okrenut prema drugim temama“, upozorava profesorka Ivanovska Deskova.

Sa takvim zaključkom se slaže i makedonski arhitekta Pavel Veljanoski, stručni saradnik na Fakultetu za arhitekturu i dizajn univerziteta Američki koledž u Skoplju. 

„Ovo je period u kojem ljudi iz svih krajeva dolaze i pitaju za postzemljotresnu obnovu Skoplja“, kaže. 

Arhitektonski tim „Varšavski tigrovi“ (Vaclav Kliševski, Ježi Mokšinjski i Eugenjuš Vježbicki) projektovali su Muzej savremene umjetnosti u Skoplju, poklon Poljske. Foto: Bojan Blaževski.

Pavel je krajem 2018. godine završio studijsku posetu Krakovu, Poljska, a u okviru stipendije „Thesaurus Poloniae“ u tamošnjem Međunarodnom kulturnom centru. Ova prva kulturna institucija osnovana nakon pada Željezne zavjese u Poljskoj u julu ove godine otvoriće izložbu „Skoplje – Grad solidarnosti“

Pavel je tokom studijskog boravka istraživao ulogu poljskih stručnjaka u urbanističkoj obnovi Skoplja. Rekonstrukciju, odnosno provođenje Gradskog urbanističkog plana nadgledao je proslavljeni poljski urbanista Adolf Ciborovski, dok je u izradi plana učestvovao Varšavski urbanistički studio. 

No, 50 godina kasnije, vrlo je teško naći publikacije i pisane izvore o tom periodu rekonstrukcije i solidarnosti. Pavel se prisjeća da je bio prinuđen materijale prikupljati na više mjesta, uključujući i lične arhive starijih kolega. 

„Publikacije, odnosno pisane izvore, koji bi nam sada trebali poslužiti kao osnova za obrazovanje i informisanje o urbanizmu i arhitekturi, ne možemo naći na jednom mjestu u Skoplju“, kaže Pavel Veljanoski.

Nove inicijative

Mogućnost promjene ovog odnosa u Skoplju nagovještava se odnedavno. Tako je nedavno pokrenuta inicijativa za obnovu sportske sale „Partizan“. Naime, Opština Karpoš i njen načelnik Stefan Bogoev, započeli su razgovore sa Vladom i drugim državnim institucijama, a razgovarao je i sa francuskim ambasadorom Kristijanom (Christianom) Timoniejem i predstavnicima međunarodne nevladine organizacije „Kulturni eho“.  

Ova organizacija, u saradnji sa nekoliko mlada arhitekta, uključujući Ivona Krsteska, Marija Gelmanovska, Ana Grkovska i Aleksandar Kočovski iz Sjeverne Makedonije, Tomasom Romerom Talejem (Tomás Romero Talley) iz Španije i Mateusom Sartorijem (Mateus Sartori) iz Brazila, već radi na projektovanju idejnog rješenja koje će biti osnova za rekonstrukciju sportske sale.

„Očekujemo da će nam objekat uskoro biti u našem posjedu, nakon čega možemo započeti sanaciju i rekonstrukciju“, kaže gradonačelnik Karpoša Stefan Bogoev. Država je ovu salu prije nekoliko godina dala pod koncesiju privatnom vlasniku koji ju je koristio, ali je potpuno zanemarivao održavanje. 

Pored sportskih sadržaja, ideja je da ovaj objekat u budućnosti ima francuski kutak. Bogoev se nada da njegova inicijativa može poslužiti kao primjer i za druge donirane zgrade, ali i podsjetnik na to koliko je solidarnost značajna. 

Trenutno stanje u kojem se nalazi sportska sala „Partizan“ u Skoplju, koja je poklon francuske vlade. Foto: Bojan Blaževski.

„Dobro je za nove generacije da znaju da je solidarnost osnovna vrijednost društva, a Skoplje i Karpoš izgrađeni su upravo iz svjetske solidarnosti“, potencira gradonačelnik Stefan Bogoev. 

Arhitekta Pavel Veljanoski ističe da je sanacija objekata samo jedan od koraka koje treba preduzeti. On smatra kako institucije koje koriste donirane objekte moraju raditi na sadržajnijem, inkluzivnom programu koji će ljude približiti ovim zgradama i tako ih oživjeti. 

„Treba osmisliti raznovrsne sadržaje i aktivnosti koje će biti povezane sa ljudima kako bi im se približio objekat“, ističe arhitekta Veljanoski.

„Te zgrade ne treba gledati kao zamrznute slike, ali nikada ne trebamo zaboraviti ni međunarodnu solidarnosti kada govorimo o njima.”

Arhitekta Pavel Veljanoski

No, prema njegovome mišljenju, najvažnije je ne zaustavljati razvoj samih objekata, pa čak iako je to eksperiment ili značajna promjena u njihovoj osnovnoj funkciji. „Te zgrade ne treba gledati kao zamrznute slike“, potencira te dodaje kako zgrade ne smiju biti zanemarene, ali “nikada ne trebamo zaboraviti ni međunarodnu solidarnost kada govorimo o njima”.

Profesorka Ana Ivanovska Deskova dodaje da su modernističke zgrade u Skoplju, uključujući i one koje su donirale strane zemlje, ključne za definisanje arhitektonskog identiteta grada. „U protekloj deceniji, tražeći neke različite vrijednosti, izgubili smo dio – i još uvijek gubimo – ono što je možda najautentičnije i specifično za Skoplje“, ističe ona. 

Banjalučka priča

Sjeverozapadno od Skoplja, nekih 500 kilometara, sa sličnom sudbinom se 1969. godine suočila Banja Luka, grad u Bosni i Herzegovini. Kao i u makedonskoj metropoli, ovaj grad je pretrpio razorni zemljotres, nakon čega su se jugoslovenska i međunarodna solidarnost opet pokazali u svojoj istinskoj formi. 

Prema knjizi „Banja Luka – 5. godina poslije zemljotresa“, objavljenoj tokom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, radnici iz čitave Jugoslaviju prikupljali su sredstva za izgradnju Doma solidarnosti; grad Zagreb je izgradio Višu ekonomsko-komercijalnu školu; Bugarska je poklonila zgradu škole, kao i Skoplje.

U objektu koji je nakon zemljotresa Banjaluci poklonio grad Zagreb danas je smješten Ekonomski fakultet. Foto: Milica Pralica.

Pet decenija kasnije, nekadašnji Dom solidarnosti prerastao je u Muzej Republike Srpske, viša škola koju je poklonio Zagreb danas je Ekonomski fakultet,  nekadašnja “skopska škola”, kako je se sjećaju Banjalučani, nedavno je djelimično renovirana i to sredstvima međunarodnih donacija, ovaj put na osnovu projekata, a ne iz solidarnosti. 

Zgrada je obnovljena jer je jedna od najvećih banjalučkih škola, dok u zgradi do danas stoji spomen-ploča kao znak sjećanja da je škola sagrađena 1970. godine zahvaljujući solidarnosti iz Skoplja.

„Od useljenja do danas školski objekat nije mijenjao svrhu niti prestajao sa radom“, kaže direktorica škole Tatjana Vilendečić, dodajući da, i pored toga što je zgrada obnavljana izvana, unutrašnjost je i dalje zapostavljena. 

Osnovna škola „Skoplje“ tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Fotografija iz lične arhive Dražana Crnomata.

Kao i u slučaju Skoplja, tako je i u Banjaluci izgubljena dokumentacija o izgradnji objekata izgrađenih iz solidarnosti. U toku rekonstrukcije škole nedostajala je dokumentacija, čak i ona o izvedbenom projektu, a jedini dokument koji škola posjeduje je tlocrt same zgrade koji je u jako lošem stanju – izbljeđenih crteža, oštećen od presavijanja i na papiru koji je požutio. Ostatak dokumentacije je, vjeruje se, u Skoplju. 

Direktorka je napomenula i da već neko vrijeme pokušava stupiti u kontakt sa predstavnicima Sjeverne Makedonije u Bosni i Hercegovini, a kako bi eventualno zajedno obnovili i unutrašnjost škole, ali bez rezultata. Njena želja je i da predstavnici Skoplja prisustvuju obilježavanju 50 godina od izgradnje škole. 

Škola planira obilježiti ovu godišnjicu, ali za sada niko ne zna da li postoje planovi o obilježavanju u gradu. 

„Kako živimo u vremenu novih istorija i istorijskog revizionizma, nadam se da Banja Luka neće zaboraviti solidarnost koju su tada pokazale jugoslovenske republike, ali i ostatak svijeta“, zaključuje Tatjana Vilendečić.

No, kao i u Skoplju, tako i u Banja Luci, sjećanje na solidarnost odavno blijedi.K  

Naslovna fotografija: Bojan Blaževski

U istraživanju za tekst učestvovala Milica Pralica, novinarka iz Banja Luke, BiH.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI

NAGORE

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.

THANKS FOR SUBSCRIBING

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.