Jedne srijede početkom septembra, novinari/ke su se tačno u podne sjatili u neku malu prostoriju Univerzitetskog kličničkog centra Kosova (UKCK) radi iznenadne konferencije za štampu.

“Ovo je već drugi ovogodišnji slučaj [djeteta rođenog] s ovim sindromom [kongenitalna adrenalna hiperplazija, KAH], koji ima za simptom ambigvitetne spolne organe”, izjavio je Dževdet (Xhevdet) Gojnovci, direktor Klinike za neonatologiju. “Dakle, po medijima kruže razne vijesti, za koje ne bih rekao da su sa sigurnošću provjerene, no zaista se radi o KAH-u.”

Odgovarajući na nekoliko pitanja prisutnih novinara/ki, ljekari UKCK-a naizmjenično su tvrdili i osporavali da se rodilo, kako su ga i sami nazvali, “dvorodno dijete”. Nakon konferencije, koju se moglo pratiti i uživo na društvenim mrežama, brojne medijske kuće su prenijele da je rođeno “dijete s dva roda”, stoga se ta nazovi-priča proširila poput požara i na internetu i na televiziji.

Hajrulah Fejza, doktor seksologije čovjeka, smatra da rođenje interseksualnog djeteta nije ni približno nešto neobično, te je mišljenja da je „skandalozno“ sazivati konferenciju za štampu zbog takvog događaja. Fotografija: Ferdi Ljimani (Limani).

Međutim, Hajrulah (Hajrullah) Fejza, doktor seksologije čovjeka, naglašava da rođenje interseksualnog djeteta — što je općeprihvaćen termin za ljude s genitalijama koje “ne odgovaraju ustaljenim definicijama muških ili ženskih tijela” — teško može biti udarna vijest u oblasti ljudske biologije.

“To je učestala pojava, s obzirom na to da međunarodni statistički podaci pokazuju da je 1,7% osoba rođeno kao interseksualno”, objašnjava Fejza. “Ni medijske organizacije ni ljekari/ke ne bi trebali predstavljati takav događaj kao nešto neobično. Što se samog izvještavanja tiče [i konferencije za štampu], ono je bilo skandalozno, nepotrebno i nadasve neprofesionalno.”

Gojnovci kaže da su mediji navaljivali s time da govori o rođenju interseksualnog djeteta pošto su procurile informacije iz UKCK-a.

Dan ranije, jedna relativno mala novinska agencija, Front Online, prenijela je vijest o tome da se rodilo interseksualno dijete, povavši se na jedan jedini neslužbeni izvor. Povrh toga što je prekršena novinarska konvencija koja podrazumijeva potkrepljivanje informacija navodima iz više izvora, ta agencija je također netačno navela da je “takvo nešto nezapamćeno na Kosovu.” 

U izvještaju koji su 2015. godine objavili australski medicinski stručnjaci/kinje istaknuto je da je njihov tim tokom pet kratkih posjeta samo u periodu od 2011. do 2015. godine razmatrao “pet slučajeva interseksualne novorođenčadi”. Prema podacima koje je iznio Gojnovci, na Klinici za ginekologiju i akušerstvo UKCK-a godišnje se rodi otprilike 11 000 beba, pri čemu je u posljednje tri godine rođeno po jedno interseksualno dijete.

S druge strane, ta cifra iznosi samo 0,01% ukupnog broja rođenih beba, što ukazuje na to da kada taj broj uporedimo s globalnom stopom od 1,7%, postaje izvjesno da će broj kosovske djece rođene kao interseksualci/ke biti u značajnoj mjeri zanemaren.

Šta se događa kada se rodi interseksualno dijete?

Shodno odredbama Zakona o civilnom statusu, rođenje djeteta roditelji moraju prijaviti u roku od 15, a u “iznimnim” slučajevima najkasnije u roku od 30 dana — u zakonu nije precizirano na šta se misli pod “iznimnim slučajevima”. U rodnom listu koji se potom izdaje naznačen je spol djeteta koji prema kosovskom zakonu može biti ili ženski ili muški.

Ukoliko je dijete interseksualno, zakonopravni okvir ovlašćuje ljekare/ke da odrede spol djeteta.

Jasno je da na Kosovu nije rijetkost zatražiti hiruršku intervenciju nakon što nadležni ljekar/ka odredi spol. Gostujuće medicinsko osoblje iz Australije operiralo je petero interseksualne djece koje su promatrali; dječiji hirurg Defrim Kocinaj za K2.0 je prethodno izjavio i da zahvaljajući tim posjetama, kao i obuci u bolnicama širom Europe i u Turskoj, kosovski ljekari/ke sada mogu vršiti operacije u širem dijapazonu slučajeva.

Gojnovci izdvaja da ne posjeduje informacije o tome da li ima interseksualne djece čiji spol nije promijenjen u muški ili ženski, budući da je ovo nadležnost endokrinologa/inja, genetičara/ki, dječijih te plastičnih hirurga/inja. “Ja mogu govoriti jedino iz ugla neonatologije”, objašnjava Fejza, čija je struka njega koju se pruža u prvih 28 dana po rođenju djeteta.

Već nekoliko godina unazad, aktivisti/ice za ljudska prava i razna međunarodna tijela izražavaju nezadovoljstvo globalnim trendom podvrgavanju interseksualne novorođenčadi operacijama. UN je pokrenuo i kampanju pod nazivom “Slobodni i ravnopravni” (“Free and Equal”), u okviru koje se naglašava da je medicinska intervencija pretežno nepotrebna sa stajališta medicine i da može uzrokovati “trajnu neplodnost, fizičke bolove, inkontinenciju, gubitak seksualnog osjećaja i cjeloživotnu duševnu bol.”

I UN i Vijeće Europe pozivaju na ukidanje zakona koji dozvoljavaju obavljanje hirurških zahvata nad interseksualnom djecom u njihovoj ranoj dobi, pri čemu ističu da bi svaka takva intervencija trebala biti moguća samo uz dozvolu te osobe nad kojom će se eventualno vršiti, i to onda kada bude dovoljno zrela da donese svjesnu odluku.

Prema podacima iz izvještaja Vijeća Europe, procjenjuje se da najmanje 8,5, a najviše 40% interseksualnih osoba “na kraju promijeni spol koji im je određen rođenjem, što svjedoči o grubim povredama njihovog mentalnog integriteta”.

Stručnjaci/kinje UN-a upozoravaju da oni roditelji koji podlegnu pritisku i dozvole takve operacije “često navodili kako žale jer ta odluka nije koristila njihovom djetetu, već mu je nanijela štetu i stvorila probleme na relaciji roditelj-dijete”. Uprkos ovim upozorenjima, nije moguće ustvrditi da roditelji na Kosovu imaju pristup dovoljnoj količni informacija da bi donijeli bilo kakvu svjesnu odluku u ovom pogledu.

Dževdet Gojnovci, direktor Klinike za neonatologiju UKCK-a, tvrdi da roditelji informacije o tome da su njihova djeca interseksualna dobijaju na kašičicu od raznih specijalista/ica. Fotografija: Atde Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.

Gojnovci navodi da Klinika za neonatologiju roditeljima pruža informacije o općem zdravstvenom stanju interseksualne novorođenčadi, “osim pojedinosti vezanih za njihov spol, imajući u vidu činjenicu da je to prethodno potrebno potvrditi.”

Dodaje i da njegov odjel obavještava roditelje o “anatomskim promjenama” na genitalijama njihovog djeteta, kao i o narednim koracima s obzirom na odabir specijalista/ica s kojima će biti obavljene konzultacije radi provjere dijagnoze.

Ipak, kaže i da ne postoji standardni proces u kojem se roditeljima otkriva da je njihova beba interseksualna, odnosno u kojem ih ljekar/ka eksplicitno informira o tome ili im objašnjava značenje interseksualnosti. Umjesto toga, grupa medicinara/ki, uključujući endokrinologa/inju, genetičara/ku, radiologa/inju i dječijeg hirurga/inju, malo-pomalo izvještava roditelje o različitim stvarima od kojih se svaka odnosi na određena polja specijalizacije tih stručnjaka/inja.

“Svako od njih dijeli podatke o onome za što je nadležan/a”, ističe on. “Tako informacije ostaju nepotpune, što znači da će ih se razmatrati i upotpuniti tek naknadno.”

Da bi se odredilo da li je dijete interseksualno, muško ili žensko neposredno nakon njegovog rođenja, prema pravilu je nužno mišljenje različitih specijalista/ica, stoga Fejza izdvaja da bi u toj etapi trebale biti izvršene razne pretrage, pa i one radiografske.

Međutim, Ljinda Gusija (Linda Gusia), predavačica sociologije na Univerzitetu u Prištini, konstatira da roditelji imaju pravo na informiranost u vezi s njihovim djetetom te da bi te informacije trebale biti jasno kontekstualizirane kako bi mogli razumjeti šta znače u praksi. Šturo obavještavanje roditelja o tome da je njihova beba interseksualna, kao i tome šta to znači, “temeljno je kršenje prava i etičkih principa”, ali i blatantna zloupotreba, viđenje je Gusije.

“To je pravo na znanje. Roditelji imaju pravo znati šta to znači”, poručuje ona. “Ukoliko je potrebna operacija, šta bi to značilo? Da li to znači da će se dijete osjećati kao djevojčica [naprimjer]? Šta sad to znači? Da li to znači da će djetetu trebati posvetiti dodatnu pažnju? Šta bi pak to značilo?”

Dva roda nasuprot dva spola

Kada govore o djeci, i doktor Gojnovci i većina medija upotrebljavaju termin “me dy gjini” (“dvorodno”, ili “s dva roda”) umjesto onog pravilnog, “interseksualno”.

Miješanje riječi “spol” s riječju “rod” prilično je česta pojava u diskursu na albanskom jeziku, a i u kosovskim zakonima ova dva pojma često su korištena kao sinonimi. Ova dva pojma jasno se razlikuje jedino u Zakonu o rodnoj ravnopravnosti, gdje je spol definiran kao skup “biološk[ih] i fiziološk[ih] karakteristik[a] koje definišu muškarca i ženu”, dok je rod uloga ili identitet “koji je naučen, promenjen tokom vremena koji se u velikoj meri razlikuje unutar i između kultura” [sic].

Takva brkanja za posljedicu imaju i administrativne greške, zbog čega se u sudskim odlukama i u ličnim dokumentima može naći riječ “rod” kada je zapravo riječ o “spolu” i obrnuto

U jednoj odluci koju je nedavno donio Ustavni sud, u dijelovima teksta [na albanskom jeziku] u kojima se spominje muški i ženski spol pogrešno je iskorištena sintagma “oznaka za rod”, umjesto čega je trebalo pisati “oznaka za spol”. Nadalje, građani/ke Kosova imaju lične karte na kojima je svaka stavka napisana na tri jezika, pa je tako na ovim dokumentima prisutna sljedeća kategorija: gjinia (alb. “rod”), пол (odn. spol), sex (eng. “spol”).

Fejza ističe da je važno praviti jasnu distinkciju između spola i roda, zato što, kada institucije pomiješaju ta dva pojma, “dolazi do pometnje u izjavama, zakonima, procedurima i svemu ostalom.”

S druge strane, Gusija naglašava da se društvo u cijelosti vrlo grubo odnosi prema različitostima.

“Naše društvo kažnjava svaku različitost koju smatra hendikepom”, objašnjava ona. “Ono je nadasve surovo prema svim ljudima koji su iole drugačiji — drugačiji u tom smislu da su gej ili osobe s invaliditetom, ili da izgledaju malo drugačije. Veoma je neugodno biti različit.”

Gusija navodi da bi se društvo i institucije trebali prestati baviti različitostima te se okrenuti ka tome da život svake osobe učine lagodnijim.

“Mislim da se nauka barem pokušala staviti u službu olakšavanja života ljudi, no isto tako vjerujem da bismo trebali [formulirati društvena i medicinska pitanja] tako da se zapitamo koliko zaista znamo”, ocjenjuje ona.

Ukazuje i na način na koji se predaje gradivo iz anatomije čovjeka kao i ono vezano za genitalije, za koje konstatira da je uslovljeno dominantnim društvenim normama. Kao primjer izdvaja ozbiljne netačnosti u znanjima o spolnim organima koja se prenosilo u prošlosti.

“Ljekari/ke su u 18. stoljeću vjerovali da je žensko tijelo samo muško tijelo okrenuto naglavačke”, podcrtava ona. “[U to vrijeme] imali smo samo anatomiju muškarca jer je to bila norma. Anatomiju žene se nije izučavalo.”

Sociologinja Ljinda Gusija tvrdi da su na Kosovu i dalje prisutne ogromne zablude u vezi s rodom i spolom. Fotografija: Majljinda Hodža (Majlinda Hoxha) / K2.0.

Gusija je također mišljenja da se ulogu i važnost genitalija uglavnom pogrešno shvata.

“Svoje studente/ice pitam iz čega proizlaze naše rodne predispozicije. Da li proizlaze iz naših spolnih organa?”, svjedoči ona. “I odgovor većine njih je potvrdan…”

Ona insistira na tome da moramo prevazići takve ideje i početi sagledavati sebe iz više različitih aspekata. “I da bismo razumjeli rod … koji obuhvata mnogo više od genitalija, budući da su najnovija istraživanja dokazala da su spolni organi sekundarne značajke [kod ljudskih bića].”

Ipak, sve ukazuje na to da takvu promjenu stava cjelokupnog društva zadugo nećemo vidjeti, posebno zato što ono čemu učimo učenike/ce i studente/ice na Kosovu u velikoj mjeri nije usklađeno s globalnim dostignućima kada se radi o stjecanju uvida u ova pitanja.

Nedžmi Hiseni (Nexhmi Hyseni), dječiji pedijatar na UKCK-u i predavač na Univerzitetu u Prištini, ističe da njegovi studenti ne uče o interseksualnosti niti iz udžbenika niti na predavanjima koja slušaju na Odsjeku za hirurgiju.

Štaviše, čini se da je interseksualnost u potpunosti izostavljena iz školskih i fakultetskih udžbenika o ljudskom tijelu.

O intertekstualnosti nema ni spomena čak ni u školskim udžbenicima koje je Ministarstvo obrazovanja, nauka i tehnologije uvelo ove godine. Tako su, primjerice, učenici/ce šestog razreda dobili novi udžbenik biologije u kojem je obrađena seksualnost čovjeka. U jednom dijelu tog udžbenika, homoseksualnost, heteroseksualnost i biseksualnost navedene su kao “različite seksualnosti”, ali u poglavlju koje se odnosi na ljudsko tijelo razmotrena su samo tijela muškarca i žene, dok tijela interseksualnih osoba nema.

Hajrulah Fejza smatra da bi literatura poput ove trebala sadržati definiciju interseksualnosti.

“To ne bi trebao biti tabu, baš kao ni seksualna orijentacija ili rodni identitet; ništa od toga ne bi trebalo biti tabu-tema”, objašnjava on. “O svemu navedenom bi se trebalo govoriti i ne bi trebalo biti sramota napisati jednu jednostavnu definiciju: ‘Sve osobe čiji spolni organi ne odgovaraju definiciji muškog ili ženskog nazivaju se interseksualnim osobama’.”

I Ljinda Gusija ocjenjuje da je vrijeme za to da se naprosto prihvati različitost.

“Mislim da smo kompleksna bića, stoga bismo [tu činjenicu] trebali prihvatiti takvom kakva jest — uvažiti različitost i fluidnost postojanja”, poručuje ona. “Naša iskustva nisu ista, naše patnje nisu iste, a nije isti ni način na koji smo [fizički] građeni. Cilj je to da prestanemo normativizirati, disciplinirati i kažnjavati sve one ljude koji se ne uklapaju u ove norme.” K

Naslovna ilustracija: Majljinda Hodža / K2.0.

Ovaj članak je napisan u okviru projekta “Unapređenje položaja LGBTI osoba u društvu” koji podržava Ambasada Kraljevine Nizozemske na Kosovu, a realizira Centar za ravnopravnost i slobodu (CEL).