Dana 17. novembra 2019. godine, Bulćiza je bila poprište impresivnog događaja. Naime, rudari/ke Albkroma (AlbChrome) tog dana su ozvaničili osnivanje novog sindikata na gradskom trgu, što je bila spontana reakcija zaposlenih u ovom poduzeću na disfunkcionalnost starog sindikata i navode o korumpiranosti struktura unutar te organizacije. 

Živeći život u kojem svakodnevni odlazak na posao označava ili pobjedu nad smrću ili poraz od nje, rudari/ke su shvatili da više ne smiju tolerirati ponižavanje, smiješne plate i normalizaciju ropstva, stoga su pronašli rješenje za ostvarivanje svojih uskraćenih prava strukturirano se udruživši u aktivnu i demokratsku sindikalnu organizaciju.

U okviru te inicijative, kao aktivisti/ce pokreta “Političke organizacije” rudarima/kama smo na njihovim radnim mjestima ponudili svu pomoć koju im možemo pružiti u organizacijskom i pravnom smislu. 

Međutim, samo pet dana nakon zvaničnog uspostavljanja novog sindikata, Eljton Debreši (Elton Debreshi) — prethodno izabran za trogodišnji mandat predsjedavajućeg SMBB-a — dobio je otkaz bez ikakve prethodne najave. S druge strane, SMBB je smjesta pokazao svoju snagu kada je zahvaljujući solidarnosti i učinkovitom organizacijskom radu organizirao hvale vrijedan protest kojem se priključila većina rudara/ki Albkroma. Tako je otpočeo i štrajk, pri čemu je proizvodnja obustavljena na više od sedam dana.

Zahtjevi upućeni rukovodstvu kompanije bili su jasni i o njima štrajkači/ce nisu željeli pregovarati. U njima su između ostalog navedeni povećanje plata, isplaćivanje dnevnica za dane provedene u štrajku i vraćanje Eljtona na njegovo radno mjesto.

Glavni mediji u zemlji nisu izvještavali o protestu iako je eskalirao potrajavši duže od sedmicu dana, i to pošto je otpušten i Eljtonov kolega Bećir Duriči (Beqir Duriçi), predsjednik Vijeća SMBB-a, a ujedno i šef finansija sindikata. Isto se dogodilo i Beharu Đimiju (Gjimi), te naposlijetku i Aljiju Đeti (Ali Gjeta).

Poduzeće je krenulo u žestoku borbu protiv svojih zaposlenika/ca samo zbog toga što su odlučili ostvariti svoja ustavom zagarantirana prava osnivanjem sindikalne organizacije.

Naravno, mi aktivisti/ce, kao i sami rudari/ke, želimo saznati zašto je Albkrom tako reagirao na osnivanje novog sindikata koji zastupa ogromnu većinu radnika/ca u rudniku. Želimo saznati i zašto je Albkrom odbio sklopiti novi kolektivni ugovor sa SMBB-om. No, prije svega toga želimo saznati čega se u cijeloj ovoj situaciji boji Samir Mane, vlasnik ne samo Albkroma, već i cijele oligopolske mreže kompanija raspoređene po Albaniji i inozemstvu.

Ipak, uvjerljivi odgovori iz Albkroma i nisu bili za očekivati.

O svojim iskustvima su pak spremni ogovoriti rudari/ke iz novog sindikata — ali rijetko kada dobijaju medijski prostor koji zaslužuju svojim naporima.

Budući da sam željela to promijeniti, porazgovarala sam s Eljtonom Debrešijem kako bi nam iz intimnog ugla pružio uvid u novu sindikalnu organizaciju, njegov angažman u sindikatu, porodične odgovornosti i o samoj Bulćizi.

Gresa Hasa: Kako je nastala ideja o osnivanju novog sindikata?

Eljton Debreši: O osnivanju novog sindikata se među rudarima/kama govorilo godinama. Međutim, tek u maju smo uspjeli prikupiti značajniji broj potpisa koji nam je bio potreban za pokretanje pravnog postupka uspostave SMBB-a, organizacije koju je Sud u Tirani priznao 15. oktobra 2019. godine.

Uslovi u kojima radimo nisu samo otežani, nego su i krajnje opasni, s obzirom na to da svakog dana idemo duboko u zemlju i suočavamo se sa smrću. Čak i kada izbjegnemo smrt, ono što nas sustiže su bolesti uzrokovane neprestanom izloženošću vlazi, udisanjem plinova i općim nedostatkom sigurnosti. Kod nas se često ironično kaže da u Bulćizi nema starijih ljudi, što je u neku ruku i tačno, zato što svako ko radi u rudniku jedva da dočeka penziju.

U rudnicima su prisutni brojni problemi. Za Albkrom sam radio kao rudar tragač sve donedavno, kada sam otpušten s posla. Zadatak rudara tragača je taj da otkopava nove stijene da bi došao do hroma. Dakle, mi razbijamo kamenje u potrazi za hromom i nikada ne znate šta će se dogoditi u tom procesu, kako će se stijene raspasti. Povrh toga, rudnik se nalazi pod ogromnim pritiskom, tako da postoji rizik od eksplozija vodikovog plina koje vas mogu koštati života.

Nadalje, u dijelu rudnika u kojem sam radio temperature su vrlo visoke. Što dublje idete, to je toplije, a ponekad vas vrućina može i ugušiti. Stanje je još gore kada je povećana vlažnost zraka. Oba ta faktora dovode do gušenja. Prilikom rada se također suočavate s opasnošću od odronjavanja i sve to je mač sa dvije oštrice.

Što je najmarkantnije od svega: u potpunosti smo sami! Dolje nema nikoga, tamo smo sami, naši prijatelji/ce i mi, i samo nam Bog može pomoći. Albkrom nema hitnu službu. Tu je neka grupa stručnjaka/inja koje obično možemo vidjeti kako se gozbe kao paše s direktorom dok ih on čuva uz sebe. Ti stručnjaci/kinje dolaze na mjesto nezgode tek nakon što ozlijeđenom/oj rudaru/ki hitnu pomoć ukažu njegovi/njeni kolege/ice.

U takvim uslovima su mnogi rudari/ke izgubili prste na rukama ili nogama, ozlijedili rame, glavu itd. Tri puta sam morao otvarati čeljust svojih kolega/ica koji su se onesvijestili od raznih toksičnih plinova koji kolaju rudnikom. Bio sam tu i kada je mog prijatelja Eduarda Džeku (Xheka) zgazio vagon, i kada je ozljede zadobio još jedan prijatelj, Eljton Hodža (Elton Hoxha), kada sam morao brzo reagirati i pomoći mu koliko god sam mogao.

Od otvaranja rudnika u Bulćizi život je izgubilo 364 rudara/ki, dok je na hiljade njih ozlijeđeno. Državu nije briga! Medije nije briga! Poslodavci rudare/ke tretiraju kao roblje, kao imena i brojeve, ali za nas i naše porodice, naši životi su sve. Ne vjerujemo da smo zaslušili ginuti u ovakvim okolnostima.

Sve to, uključujući zloupotrebe za koje je odgovoran stari sindikat, kao i činjenica da on i dalje funkcionira kao fiktivna sindikalna organizacija, navelo nas je na to da podignemo glas kao oni koji rade ispod zemlje i uzmemo stvari u svoje ruke.

SMBB ne zanimaju političke stranke, za razliku od starog sindikata koji se s njima gozbi. Za kršenje prava rudara/ki optužujemo tri vodeće političke partije i korumpirane sindikaliste/ice Kolja Nikolaja (Kol Nikollaj) i Tafa Koljecija (Koleci). Ne zanima nas ništa osim naših prava, naših osnovnih prava, koja ne obuhvataju samo pravo na zaštitu naših života, već i na dostojanstven život.

Mediji su cenzurirali naše napore usmjerene ka ostvarivanju humanih uslova rada, naš štrajk, prekršaje koje je počinio Albkrom te njihove prijetnje. Bez ikakve sumnje, bili smo svjesni da će se nešto takvo dogoditi, imajući u vidu moć Samira Manea koju je proširio i na najveće televizijske kuće u zemlji. Te kuće su sada njegove marionete. 

Bez obzira na to, nećemo stati sve dok na vidjelo ne iznesemo istinu o Bulćizi. Građanima/kama Albanije ćemo predočiti dokaze o onome što se događa u ovom gradu. Bulćiza ima svoj duh! Pokrenuta je jedna pravedna inicijativa koja će služiti radnicima/ama u svakom sektoru u Albaniji, ne samo rudarima/kama.

Kakvo je Vaše gledište kada je riječ o stavu Albkroma prema SMBB-u?

Odluka Albkroma da otpusti moje prijatelje i mene nepravedna je, nezakonita i revanšistički orijentirana ne samo prema nama i našem sindikatu, nego i prema svim drugim rudarima/kama. Samir Mane i njegov predstavnik u Albkromu, Ljuan Saljiaj (Luan Saliaj), očajnički pokušavaju zastrašiti rudare/ke i eliminirati SMBB.

Ono što gospoda ne razumije jeste to da nas dubine rudnika uče vrednotama solidarnosti, čestitog rada i povjerenja u prijatelje/ice. Tamo dolje, vaš život je u rukama vašeg prijatelja/ice i obrnuto. Naš sindikat je plod te solidarnosti.

U odnosu na način na koji funkcionira stari sindikat, SMBB je nešto novo. U našem temeljnom dokumentu, Statutu, odlučili smo da našu sindikalnu organizaciju neće biti vođena posredstvom jedne osobe, već principima demokratije i inkluzije svih članova/ica. Jednu osobu, koliko god odlučna bila, mogu podmićivati i ucjenjivati, no to ne mogu raditi svima nama zajedno.

Najvažnije odluke o interesima radnika donosi Generalna skupština članova sindikata. Drugo tijelo, Vijeće sindikata, značajno se proširilo i sada broji 20 članova/ica, a nadležno je za provođenje odluka Skupštine. Direktor/ica predstavlja sindikat i odluke koje usvaja većina članova/ica. Prvi mandat direktora/ice sindikata i članova/ica Vijeća traje godinu dana. Po isteku tog mandata, voljom većine se kroz slobodno i demokratsko glasanje vrši odabir predstavnika/ca čiji će mandat trajati tri godine.

U takvom organogramu uočljive su ne samo organizacijska jednostavnost, transparentnost, demokratičnost u odlučivanju i nesmetana funkcija, nego i ideološka srž sindikata. Rudare/ke iz Bulćize napustili su država, mediji i ostale važnije instuticionalizirane strukture, ali ne i njihovi prijatelji/ce, mjesto Bulćiza, kao ni narod Albanije, jer problemi rudara/ki iz Bulćize ujedno su problemi društva u cjelini.

Trenutno sam nezaposlen, što je u Bulćizi smrtna kazna, kao što je i rad u rudniku. Razlog je to što ovdje nema drugih prilika za rad i opstanak osim u rudniku. Glava sam porodice, otac troje djece. Moja supruga je nezaposlena. U Bulćizi nema tvornica tekstila niti pozivnih centara. Djeca od mene očekuju da im donosim hljeb u kuću. Kako da im objasnim zašto sad odjednom nemamo više toliko hrane u frižideru?

Postoje dvije opcije: ili ćemo se moji prijatelji/ce i ja pomiriti sa svime i nastaviti raditi u katastrofalnim uslovima kako bi se Samir Mane mogao bogatiti našom krvlju, ili ćemo ostati jedni uz druge i boriti se protiv ovog zla i nepravde, ne samo radi nas, već i radi budućih generacija rudara/ki — zato što se naši životi i dostojanstvo ne mogu platiti niti oskrnaviti.

To je upravo ono čega se Samir Mane Boji: činjenica da će SMBB poslužiti kao primjer sindikalnog udruživanja u drugim sektorima rada. To je čovjek koji se obogatio zloupotrebama. Stvorio je lanac koji broji i na Balkanu i šire broji stotine marketa, supermarketa, prodavnica kućanskih aparata, hotela, turističkih poduzeća, i sl. On se boji i pomisli na to da će se radnici/e organizirati i stati u kraj njegovom kriminalnom porivu tako što će od njega zahtijevati da snosi odgovornost za svoja djela.

Kako izgleda jedan prosječan dan u životu rudara/ke u Bulćizi?

Ja živim sedam-osam kilometara dalje od grada, pa ustajem u 5:20 da bih se stigao spremiti za posao, s kojim počinjem u 7 sati. Svakog jutra se pomolim Bogu da niko od rudara/ki taj dan ne pogine. Ponekad doručkujem, no ponekad i nemam apetita zbog stresa.

Ima i onih rudara/ki koji nemaju taj luksuz da doručkuju jer kod kuće nemaju šta jesti, tako da doručak preskaču. Ko ima šta jesti, jede. Ko nema, ide pravo na posao.

Prije nego što otrčim na kombi kojim idem do Bulćize, zagrlim suprugu i djecu u nadi da ću ih ponovo vidjeti popodne. U galeriji provodim cijeli dan, a ako imam sreće, kući se vraćam nakon 17 sati.

Oni koji su u mogućnosti poslije posla popiju kafu ili odu kupiti hranu djeci. Ipak, djeca ne mare za ono što je u kesi kada njihovi očevi dođu kući, nema veze da li je prazna. Važno je to da su se njihovi očevi živi i zdravi vratili. Tako izgleda jedan dan u Bulćizi. Tako je bilo i meni prije nego što sam otpušten.

Šta znači raditi u rudniku?

Ima više poslova. Rudara/ki poput mene ima više od 50 i njihov zadatak je razbijanje stijena i pronalaženje hroma, počevši od dubine od četiri sprata, odnosno od 480 metara pod zemljom, pa sve do dubine od nekoliko hiljada metara.

Tu su i čistači/ce otkopa, vozači/ce vagona, prijevoznici/e, signalizatori/ce i transporteri/ke koji odvoze hrom iz rudnika i predaju ga ženama koje ga čiste i vrše selekciju. One rade u tri smjene, uključujući i zimi, baš kao i muškarci, i po cijeli dan drže ruke u vodi za platu od 280 do 320 hiljada [starih] leka (230–260 eura).

Te žene su u Bulćizi u drugom planu. O njima niko ne govori. Na štrajkovima uglavnom uzvikujemo: “Minatori, minatori, minatori!” [rudari], pri čemu često zanemarujemo žene. Moram biti kritičan prema mojim prijateljima i sebi u vezi s tim te istaći da su žene žile kucavice Bulćize.

One u gradu nemaju prilika za zaposlenje. Kada neke od njih izgube muževe, te žene obično preuzimaju odgovornost za brigu o porodici, stoga su primorane prikupljati hrom iz krhotina kako bi prehranile svoje najmilije. Ponekad su zimi ceste u potpunosti zatrpane snijegom i u većini takvih slučajeva žene iz okolnih sela moraju ići na posao pješice u treću smjenu.

Desetine njih su doživjele istu sudbinu kao i njihovi supruzi, braća, očevi ili sinovi. Osim 10 do 15 hiljada [starih] leka (8–12 eura), ne dobijaju nikakvu naknadu u slučaju nesreće. Nerijetko im je jedina “nagrada” to što su uspjele izvući živu glavu. Ti ljudi cijeli život zarađuju za hljeb radeći u rudniku Samira Manea, koji se neprekidno hrani krvlju Bulćize.

Bilo je slučajeva kada djeca po povratku iz škole ne bi zatekla roditelje kod kuće. To ne da je žalosno… to je monstruozno!

Kolike su plate i doprinosi rudara/ki?

Postoji nešto što zovemo “poseban tretman”, što se održalo još od prošlog sistema, a pod time mislim na hranu koju kompanija daje rudarima/kama prije nego što uđu u rudnik. S uvođenjem demokratije i osnivanjem sindikalnih organizacija, taj tretman je pretvoren u novčane doprinose. Prema tome, pored svojih plata, rudari/ke dobijaju novac za hranu, ali se suma nije povećavala.

S tim dodatkom, naše plate se kreću od 450 do 550 hiljada [starih] leka mjesečno (370–450 eura). Ako zanemarimo “poseban tretman”, mjesečna plata iznosi 320 do 420 hiljada [starih] leka (260–345 eura).

U skladu s našim ugovorima o radu, na kraju godine primamo i dodatnu platu koju zovemo “trinaesta plata”. Međutim, to nije bruto plata, nego doprinos koji oporezuje država. Moja trinaesta plata može iznositi i do 350 hiljada [starih] leka (otprilike 285 eura). Ako pak Samir Mane dobro zaradi od hroma, svako od nas dobija još 200 hiljada [starih] leka (otprilike 165 eura). Ipak, to se događa samo ako mu zarada dostigne određenu cifru. Ako ne dostigne, onda ne dobijamo taj novac.

Eljton Debreši kaže da je bilo slučajeva kada porodice rudara/ki poginulih u rudniku nisu dobili naknadu na koju imaju pravo. Fotografija: Atde Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.

Šta se događa nakon što rudar/ka zadobije ozljede? Kakvu naknadu primaju?

Kada zadobijemo ozljede, iz poduzeća nas prisiljavaju da to ne iznosimo u javnost, da ni s kim ne govorimo, poručujući nam konkretno da te informacije ni u kom slučaju ne smiju biti proslijeđene medijima. Štaviše, prije nego što stignemo u bolnicu, tamo se pojave direktor kompanije, glavni inžinjer i šef proizvodnje. Oni su ti koji razgovaraju s ljekarom/kom u ime rudara/ke i postižu dogovor koji je njima najpogodniji.

Ljekar/ka, primjerice, može potpisati jedan običan nalaz koji predviđa bolovanje u trajanju od dvije sedmice i tako se slučaj rješava na licu mjesta. Naše porodice ne dobijaju nikakvu naknadu ako se ozlijedimo. Bilo je slučajeva kada su rudari/ke izgubili život u jami, a njihove porodice nisu dobijale naknadu od 60 miliona [starih] leka (49 hiljada eura) na koju imaju pravo. Neke od tih porodica su angažirale advokate/ice, obećavši im da će im dati polovinu te sume samo da bi mogli doći makar do pola tog novca.

Kolika je vrijednost rudarske penzije?

Sretnici/e su oni od nas koji dožive starost, imajući u vidu to da rudari/ke pretežno umiru mladi. Ne kažem da se to događa samo zato što dubine gutaju rudare/ke jedno po jedno. Čak i kada uspiju izbjeći smrt u rudniku, rudari/ke se često suočavaju s bolestima. Mnogi od njih imaju različite zdravstvene tegobe: neki imaju probleme s plućima zbog vlage, neki imaju probleme s vidom, neki probleme s pamćenjem, dok se neki suočavaju s ireverzibilnom štetom koju je njihov organizam pretrpio u nezgodama..

Rudar/ka koji je radio u oknu trideset godina dobija penziju od 240 do 280 hiljada [starih] leka (196–230 eura) mjesečno. To je sramotno! Ne uzima se u obzir činjenica da je taj čovjek još uvijek glava porodice, tako da nije odgovoran samo za sebe, već i za ostale ukućane/ke.

Kako taj rudar/ka može postaviti prioritete s tom penzijom? Kako će plaćati lijekove i kako će ići ljekaru? Kako će plaćati vodu i struju? Kako će se pobrinuti za to da se njegova porodica može prehraniti i kako će se pobrinuti za ostae potrebe u svom omaćinstvu? Šta on/a može raditi u hladnoj, snijegom zavijanoj Bulćizi u kojoj nema nikakvih u oblasti poljoprivrede recimo? Bulćiza je sinonim za samo jednu riječ: rudnik.

Prije tri godine, u italijanskoj istraživačkoj televizijskoj emisiji pod nazivom “Le jene” (Le Iene) prikazani su razgovori s djecom iz Bulćize koja ne pohađaju školu jer su primorana prikupljati hrom kako bi zarađivali za svoju porodicu. Da li danas u Bulćizi ima mnogo djece koja rade?

Gledao sam tu emisiju i dobro je se sjećam zato što su je prenosili i neki mediji u Albaniji. Naše televizije govorile su o Bulćizi sve dok su te priče bile u znaku samilosti, umjesto toga da su nudile kritičko mišljenje ili pozivale na odgovornost onih koji su odgovorni za ovu situaciju, onih koji su opljačkali i uništili Bulćizu.

Sjećam se isto tako da je Rama italijansku emisiju svojevremeno nazvao “kazanom”, što je sramno zbog više razloga. Prvi razlog je to što je iznio uvredu na račun pravednog, objektivnog i ispravnog rada kojim se bavila cijela ekipa koja je došla u Albaniju da istraži ono što naša država i naši mediji ne žele. Drugi je to što su u toj emisiji objelodanjene pojedine činjenice koje su kod premijera izazvale nezadovoljstvo i narušile lažnu sliku o Albaniji kakvom je on predstavlja ostatku svijeta. Treći razlog je to što njegova pozicija moći ne opravdava upotrebu takvih izraza prilikom opisivanja rada medija i novinara/ki.

Međutim, premijer može bljuvati otrov koliko god želi, no niti on niti bilo ko drugi ne može izbrisati činjenicu da je Bulćiza pravo lice Albanije. Bulćiza predstavlja bijedu, ugnjetavanje i pobunu cijelog našeg cijelog društva kao posljedice rasula do kojeg su doveli beskrupulozni političari/ke kao što je Rama u saradnji s krvožednim oligarsima/injama poput Samira Manea.

Jedino što je [italijanska emisija] pokazala bila je istina. Zapravo, ni ta novinarka nije uspjela prikazati koliko je stvarno stanje zaista teško. U Bulćizi su stotine djece napustile školovanje da bi prikupljali hrom i tako pomagali svojm porodicama, s obzirom na to da očevi nekih od njih imaju invaliditet, dok su majke drugih suočene sa zdravstvenim tegobama. Neki imaju samo jednog roditelja; čak i pojedini desetogodišnjaci/kinje nose hrom na svojim krhkim leđima.

U brojnim slučajevima su djeca ostajala zarobljena ispod stijena hroma, pa smo ih morali vaditi bagerima ili pak rukama jer u protivnom ne bi preživjeli. I ja sam otac. Supruga se nedavno porodila i dobili smo treće dijete. Ne mogu ni zamisliti situaciju u kojoj ja nisam živ, a moji supruga i djeca prikupljaju hrom Samira Manea samo kako bi zaradili ne bi li se mogli prehraniti.

Sjećam se da je jednog dana u Bulćizi neki trinaestogodišnjak ostao prikliješten ispod krhotina rude dok je prikupljao hrom. Njegovoj majci je bio rođendan i želio joj je nešto pokloniti. Iako mu je otac rekao da ne vadi hrom i obećaoi mu da će mu dati nešto novca da bi majci mogao kupiti poklon, dječak ga nije poslušao zato što je znao da njegov otac nema novca i da mu je dao isprazno obećanje samo kako bi ga spriječio da ode kopati. Roditeljska intuicija ne vara: dječak je kasnije teško ozlijeđen! Mada je izbjegao smrt, i dan-danas ima ozbiljne zdravstvene tegobe.

Eljton izdvaja da je neko vrijeme radio u Grčkoj te da nigdje nije mogao pronaći posao nakon što se vratio osim u rudniku. Fotografija: Atde Mula / K2.0.

I povrh toga, kao da sve ovo nije dovoljno loše, često se oni koji tako prikupljaju hrom nazivaju “lopovima”. “Oni kradu hrom od vlasnika.” Ali hrom nema vlasnika. Hrom pripada svima nama. Hrom pripada svim Albancima/kama, no prigrabio ga je Mane zajedno sa svojim saradnicima, baš kao što su prigrabili obalu na jugu, baš kao što su prigrabili i gotovo svako drugo prirodno i rudno bogatstvo.

Kad biste mogli birati, kojim biste se poslom bavili?

U Bulćizi ne možete raditi ništa drugo. Nemate gdje drugo raditi osim u rudniku. Pokušao sam raditi i u inozemstvu. Prije nekoliko godina sam odselio u Grčku, gdje sam se bavio građevinskim radovima, popravkama, čime god, samo da je pošten posao. Ipak, poslali su nas nazad zajedno s još nekim Albancima/kama. Nakon toga, i to posebno nakon što sam i sam osnovao porodicu, pognuo sam glavu i ušao u rudnik. Nisam imao drugog izbora.

Želio sam se dalje obrazovati i upisati fakultet, ali moja porodica to nije mogla priuštiti. Nisam imao novca. Nikada nisam imao novca. Ja sam treća generacija u porodici rudara. Moj otac je bio rudar, i moj djed, i njegov otac isto. Zaposlio sam se u rudniku kao dvadesetogodišnjak. Sada imam 30 godina.

Bez obzira na to, moram reći da sam oduvijek gajio ljubav prema slikanju. Vjerujem da mi je Bog podario taj talent. No, više ne slikam. Šta bih uostalom i mogao slikati? Figure rudara/ki?

Naslovna fotografija: Atde Mula / K2.0.