“Ako ubiju novinara, to znači da je paralelna država preuzela kontrolu, ili čak nešto gore.” Ovo je napisao Kostas Vaksevanis, novinar i urednik grčkog dnevnog lista Documento, u tekstu koji je objavljen nakon ubistva njegovog kolege Jorgosa Karaivaza u aprilu 2021. godine.

Karaivaz je 14. novinar ubijen u Evropi od početka 2017. godine. Mnogi drugi su zastrašivani, dobijali prijetnje ili napadani, i to zbog vlastitog rada i posvećenosti javnosti.

Najugroženiji su oni novinari/ke koji istražuju povezanost mreža organizovanog kriminala s političkim elitama. Jedna od njih je i Bojana Jovanović — zamjenica urednika Mreže za istraživanje kriminala i korupcije (KRIK) u Srbiji — koja tvrdi da je novinarstvo u današnjem svijetu opasna profesija.

“Vlasti nam predstavljaju veću opasnost nego kriminalne organizacije”, objašnjava Jovanović, koja prilično dobro zna koliko je opasno biti novinar/ka u Srbiji.

Primjeri iz drugih zemalja, uključujući pojedine države članice EU, pokazuju da je situacija veoma slična i drugdje.

Ciljane prijetnje

Grupa istaknutih svjetskih organizacija koje se bave slobodom medija nedavno je objavila izvještaj o Srbiji izražavajući zabrinutost u vezi sa slobodama medija i sigurnošću novinara/ki u toj zemlji.

Jedan u nizu srbijanskih medija na udaru upravo je KRIK, mreža sa sjedištem u Beogradu čiji su novinari/ke već godinama izvrgnuti napadima i uznemiravanju. Napadi u pojedinim slučajevima dolaze direktno od visokopozicioniranih srbijanskih političara/ki, koji ne prezaju od toga da medije odane njihovim strankama i Vladi iskorištavaju u svrhu blaćenja drugih medijskih kuća.

Međutim, to nije spriječilo KRIK da postane jedna od najcjenjenijih medijskih organizacija na Balkanu, čemu svjedoče brojne nagrade koje su osvojili ne samo u Srbiji, nego i šire. KRIK je počevši od 2015. godine aktivan član mreže OCCRP, čiji je cilj da “raskrinkava i tumači sponu između novca i moći” u svim krajevima svijeta.

Bojana Jovanović i njeni kolege/ice prije šest godina su pokrenuli KRIK vođeni uvjerenjem kako je za javnost neophodno da mediji razotkrivaju “sumnjive i koruptivne prakse vođa, njihove veze s ljudima iz organizovanih kriminalnih skupina te zloupotrebu državnog budžeta.”

Bojana Jovanović, zamjenica urednika KRIK-a i novinarka, ističe kako je neophodno da mediji razotkrivaju prijestupe državnih službenika/ca. Fotografija: Privatna arhiva Bojane Jovanović.

“Da nije nas, građani/ke nikada ne bi saznali da ministar unutrašnjih poslova, Aleksandar Vulin, ne može dokazati porijeklo novčanih sredstava kojima je kupio stan”, dodaje Jovanović dok nabraja neke od najutjecajnijih priča KRIK-a objavljenih u posljednjih nekoliko godina.

“Ili da je ministar finansija, Siniša Mali, svojevremeno bio direktor jedne ofšor kompanije koja je nabavila 24 stana u Bugarskoj. Niti bi znali za zajedničke poznanike Zlatibora Lončara, ministra zdravstva Srbije, i članova ozloglašene kriminalne organizacije Zemunski klan, inače povezane s policijom i ostalim državnim strukturama.”

Mada ih je svaka od tih priča dodatno ugrozila, KRIK i njegovi novinari/ke istovremeno su postali odlučniji u namjeri da nastave istraživati. Sam proces vremenom je ipak otežan, ne samo usljed prijetnji, već i usljed ograničenog pristupa informacijama koje bi trebale biti dostupne za javnost.

“Državni službenici/e čiju imovinu istražujemo ne pristaju na razgovor — ne žele odgovarati na naša pitanja na pres-konferencijama, izbjegavaju novinare/ke, ili nas čak napadaju”, naglašava Jovanović.

Uprkos svim pritiscima, KRIK i dalje izvještava, šta god se dogodilo.

Glavni i odgovorni urednik, Stevan Dojčinović, zajedno sa svojim timom redovno se pojavljuje a u medijima i nudi uvid u istraživanja na kojima rade.

Dojčinović je ujedno napisao knjigu o “balkanskom narko-kralju”, Darku Šariću, koji je 2014. godine uhapšen u Južnoj Americi, a zatim isporučen Srbiji. Zbog šverca kokaina, potonji i njegovi pomagači 2018. su osuđeni na 15-godišnju kaznu zatvora.

Na Balkanu je nakon pada Šarićevog klana otpočela nemilosrdna borba za prevlast i kontrolu nad kanalima trgovine drogom između Južne Amerike i Evrope, tako da su neka nova imena iznenada dospjela u javnost. Kako navode iz OCCRP-a, rat mafije koji vode dva crnogorska klana iz Kotora — porodice iz mjesta Škaljari i Kavač — uznapredovao je 2014. godine, a ubistva su se prelila i izvan granica Crne Gore.

U ovom osvetničkom ratu za utjecaj, poznatijem kao “rat crnogorskih klanova”, prema izvještajima medija do sada je poginulo više od 50 osoba.

Javnost u regiji saznala za ovaj sukob zahvaljujući izvještavanju KRIK-a, čiji su novinari/ke razotkrili neke od veza između srbijanskih vlasti i mafije.

Rat protiv KRIK-a

Godine 2016, srbijanski ministar unutrašnjih poslova i službeno je objavio rat mafiji. Dojčinović je s druge strane rekao da su sudovi u Srbiji naknadno podigli optužnice s ciljanom namjerom da se hapšenjima i sudskim procesima oslabi Škaljarski klan, a s obzirom na činjenicu da su istraživanja KRIK-a Kavački klan dovela u vezu sa srbijanskim političkim vrhom i policijom, pa čak i sa sinom Aleksandra Vučića. Izvještavanje o ovoj temi izložilo je novinare/ke KRIK-a još većem pritisku.

U kampanju blaćenja KRIK-a uključili su se provladini mediji, kao što su televizijska stanica Pink te tabloidi Informer, Kurir i Telegraf, a Alo je nazvao KRIK “glasilom mafije”.

“Lijepili su nam etikete kriminalaca, neprijatelja vlasti, stranih plaćenika i špijuna”, prisjeća se Jovanović.

Klevetničku ofanzivu zasnovanu na dezinformacijama i lažnim vijestima podržali su pojedini članovi/ice vladajuće partije SNS. Naime, na zasjedanju Skupštine u martu 2021. godine zastupnica Sandra Božić i zastupnik Vladimir Orlić iznijeli su tvrdnju da KRIK sarađuje s organizovanim kriminalnim skupinama.

Kampanje blaćenja jedan su od alata vlasti uperenih protiv novinara/ki KRIK-a, pa tako i protiv urednika Stevana Dojčinovića, koji je prije nekoliko godina dobio parnicu protiv jednog tabloida. Fotografija: Katja Lihtenvalner.

Javnost je na lažne optužbe gledala s podozrenjem te su ih mnogi odbacili, a sama redakcija KRIK-a dobila je podršku sa svih strana. Između ostalih ih je podupro Vladimír Bilčík, stalni izvjestitelj Evropskog parlamenta za Srbiju, koji je izrazio zabrinutost u vezi s kampanjom usmjerenom direktno protiv novinara/ki KRIK-a.

Jovanović navodi kako je cilj blaćenja bio da se KRIK odvrati od istraživanja korupcije i poveznica državnih službenika/ca s kriminalom.

Nažalost, borba protiv klevetničkih napada u proteklim godinama se našla u opisu posla novinara/ki KRIK-a.

Godine 2016, Dojčinović je dobio tužbu koju je podnio protiv tabloida Informer zbog nanošenja štete njegovom ugledu i objavljivanja pojedinosti iz privatnog života, a pošto je u navedenom listu okvalifikovan kao “sado-mazo francuski špijun”, “saradnik mafije” i “terorist”.

“Provladini mediji djeluju pod palicom vlasti”, konstatuje Jovanović. “Izvještavanje te vrste teško da ima ikakvih dodirnih tačaka s novinarstvom.”

Novinar ubijen u Atini

Dvije nepoznate osobe na mopedu početkom aprila su usmrtile 52-godišnjeg novinara Jorgosa Karaivaza hicima iz vatrenog oružja. Napad je izvršen pred Karaivazovom kućom smještenom u atinskom naselju Alimos. Kolege/ice za Karaivaza govore da je bio dobro informisan novinar koji se primarno bavio izvještavanjem o kriminalu.

Karaivaz je radio za privatnu televiziju STAR, koja u većem dijelu javnosti i novinarskih krugova u Grčkoj ne uživa reputaciju vjerodostojnog medija. Njihovo izvještavanje smatra se kontroverznim, a utvrđeno je i da se u pojedinim slučajevima zasnivalo na dezinformisanju, montažama videozapisa i izvještajima prilagođenim tako da se događaji uklope u određenu agendu.

Pored toga, Karaivaz je bio glavni i odgovorni urednik portala usmjerenog na izvještavanje o kriminalu, Bloko.gr, gdje su došle do izražaja njegove vještine, stručnost te veze s policijskim organima.

Matajos Cimitakis, novinar i glasnogovornik Aleksisa Ciprasa za vrijeme njegovog premijerskog mandata, kazao je za K2.0 da je Karaivaz predano izvještavao o organizovanom kriminalu “koji je u zemlji uzimao sve više maha, i to kroz potplaćivanje državnih organa — a između ostalih i policije.”

“Za razliku od kolega/ica iz struke, on nije važio za nekoga ko se ponaša kao portparol MUP-a”, napominje Cimitakis. “Na taj način je zavrijedio poštovanje i u policijskim redovima i kod ostalih novinara/ki, ali je i stekao neprijatelje među nekolicinom korumpiranih službenika/ca policije te u organizovanim kriminalnim skupinama.”

Ubistvo Karaivaza uzrdmalo je i Evropsku komisiju. Věra Jourová, komesarka za vrijednosti i transparentnost EU, istog dana je tvitala da je “duboko potresena viješću o ubistvu novinara Jorgosa Karaivaza u Atini.”

Grčki premijer Kirijakos Micotakis sačekao je 24 sata pa tek onda izdao saopćenje u kom je zatražio da “slučaj bude što prije rasvijetljen.”

Napadi na sjedišta medija prilično su učestala pojava u Grčkoj, ali ubistva novinara/ki dešavaju se vrlo rijetko. Prije Karaivazovog, posljednje se odigralo prije jedanaest godina, kada je novinar Sokratis Giolijas ustrijeljen ispred svog doma u Atini. Giolijas je neposredno prije smrti istraživao koruptivne radnje.

Insert iz Star TV-ove rekonstrukcije ubistva Jorgosa Karaivaza. Fotografija: Katja Lihtenvalner.

I Giolijas i Karaivaz ubijeni su u kiši metaka koje su ispalile još uvijek nepoznate osobe. Prema navodima policije, potonji je smaknut u mafijaškom stilu, a istražni organi su tragediju smjesta doveli u vezu s tzv. “grčkom mafijom”.

Mediji su prenijeli da su policijski službenici/e pregledali stotinjak videosnimaka, uzeli izjave od 22 osobe te pretražili Karaivazov telefon nakon što je izvan svake sumnje ustanovljeno da motiv ubistva nije ličnog karaktera, već da je vezan za Karaivazov rad.

“U periodu od 2016. do 2018. godine Karaivaz je izvještavao o nizu ubistava počinjenih u ratu lokalne mafije u Atini, pri čemu se nije libio da iznosi pojedina imena u javnost i govori o ulozi svih aktera/ki, među kojima su korumpirani policajci i kriminalci povezani s političkim miljeom”, prisjeća se Cimitakis.

U jednom od svojih posljednjih istraživanja Karaivaz se pozabavio slučajem Meniosa Furtiotisa, manje poznatog, konzervativnog TV voditelja koji njeguje veze s Novom demokratijom, vodećom političkom strankom u Grčkoj. Furtiotis je kasnije bio upleten u prevaru te je optužen za to da je povezan s organizovanim kriminalom.

Samo dva dana prije Karaivazovog ubistva jedan izvor je kontaktirao Kostasa Vaksevanisa, urednika Documenta, te ga obavijestio da Furtiotis kuje zavjeru i kako planira “ubiti [Vaksevanisa] i još jednog novinara.”

Furtiotis je potom uhapšen pod sumnjom da je počinio razna krivična djela, od kojih su neka režiranje napada na vlastiti dom, formiranje bande i zloupotreba oružja. Furtiotis je i dalje u zatvoru, ali do sada nije utvrđena njegova umiješanost u ubistvo Karaivaza.

Korumpirana policija i rat između kriminalnih skupina

Karaivazov istraživački rad kao i sve ono što je objelodanjivao na Star TV-u svjedoče da nije zazirao od objavljivanja imena. Izvještavajući o smaknućima u grčkom podzemlju, Karaivaz je bio direktan te je jednom prilikom izjavio: “Neka od ubistava među organizovanim kriminalnim skupinama ukazuju na povezanost bogatih ličnosti iz svijeta biznisa, političara/ki, ali u pojedinim slučajevima i službenika/ca policije kao i pravoslavnog klera.”

Njegove aktivnosti dokazuju da je ulazio u opasni svijet korumpiranih policajaca/ki, utjecajnih političara/ki i organizovanih kriminalnih skupina, ali ubistvo Jorgosa Karaivaza ipak je izazvalo šok.

“Kako je radio za medijsku kuću u vlasništvu jedne od najmoćnijih porodica u zemlji, očekivalo se da će biti zaštićen”, kaže Cimitakis, aludirajući na Vardinojaniseve — vlasnike konglomerata New Television S.A. kom pripada i Star TV.

Cimitakis se pita da li ubistvo Karaivaza, mimo toga što podcrtava napade na medije, upućuje i na neke druge probleme koji bi se mogli javiti u budućnosti.

Kada je riječ o organizovanom kriminalu uopće, okolnosti u Grčkoj slične su onima u Crnoj Gori i Srbiji: bjesni rat za prevlast koji je započeo prije četiri godine i koji iz mjeseca u mjesec odnosi nove žrtve. Od Karaivazovog ubistva u aprilu u Atini su u vrlo sličnim okolnostima ubijene još tri osobe.

Međutim, u Grčku su se preselili članovi/ice brojnih stranih grupa, ili su se tamo pojavili u proteklim godinama. Imena nekih od njih već su poznata srbijanskoj javnosti zahvaljujući izvještavanju KRIK-a.

U januaru 2020. godine dva člana tzv. Škaljarskog klana iz Crne Gore ustrijeljena su u Atini dok su večerali sa svojim porodicama. Šest mjeseci kasnije još dva člana istog klana ubijena su na ostrvu Krf. Istragom policije ustanovljeno je kako je u Grčku izbjeglo deset do 15 lica s Balkana direktno povezanih sa škaljarsko-kavačkim sukobom.

Dok se konflikt između organizovanih kriminalnih skupina nastavlja, istražni postupci vezani za navedene zločine ne polučuju rezultate, a životi novinara/ki su u opasnosti kao što su bili i prije.

“Izvještavanje o organizovanom kriminalu u svakoj zemlji slovi kao opasan posao”, naglašava Cimitakis. “Karaivaz je bio jedan od rijetkih što im je pošlo za rukom da se probiju u svijet organizovanog kriminala i u tančine izvještavaju o istom.”

Ubistvo Jána Kuciaka i Martine Kušnírove

Krajem februara 2018. godine, 27-godišnji novinar Ján Kuciak i njegova zaručnica, arheologinja Martina Kušnírová, ubijeni su hicima iz vatrenog oružja u svom domu u Veljkoj Mači, nedaleko od slovačke prijestolnice Bratislave.

“Ján Kuciak je bio izuzetno talentovan istraživački novinar”, kaže Lukáš Diko, svojevremeno urednik vijesti na Radio-televiziji Slovačke, a sada glavni i odgovorni urednik Istraživačkog centra Ján Kuciak (ICJK).

Objašnjava da je slovačko društvo nakon ubistva “ostalo prestravljeno i zapalo u stanje šoka.”

Kuciak je radio za informativni portal Aktuality.sk, istražujući navode o utajama poreza i prevarama u koje su umiješani visokorangirani službenici/e s jakim političkim vezama, sumnjivi preduzetnici/e te organizovane kriminalne skupine. Također je sarađivao s OCCRP-om, stoga je mreža po Kuciakovoj smrti objavila seriju njegovih tekstova kao i hronološki pregled dešavanja koja su prethodila njegovoj smrti.

Bez obzira na sve, ubistvo Jána Kuciaka uslovilo je izvjesnu promjenu u Slovačkoj kako na društveno-političkom, tako i na medijskom planu. Javnost je reagovala demonstracijama u kojima su učestvovale desetine hiljada osoba — bili su to prvi masovni protesti još od pada komunističkog režima. Građani/ke su protestovali i protiv ubistva i protiv vladavine premijera Roberta Fica.

Posljedično tome, Fico je tri sedmice kasnije podnio ostavku, dok je dvije godine nakon toga, u martu 2020, njegova Socijaldemokratska partija izgubila izbore. Glasači/ce su dali šansu borcu protiv korupcije i populistu Igoru Matoviču.

Nova vlada je otvorila niz istraga vezanih za korupciju, između ostalih u slučajevima kojima su se bavili Kuciak i njegovi kolege/ice. U tom procesu uhapšena je mreža visokih dužnosnika/ca koje je navodno podmićivao bivši imućni biznismen Marián Kočner — jedna od glavnih ličnosti u Kuciakovom opusu.

“Oni što su prije bili nedodirljivi uhapšeni su i optuženi za pranje novca i korupciju”, ističe Diko u kontekstu onoga što naziva “transformacijom pravosudnog sistema.”

Međutim, podcrtava da slom kriminalnih skupina i procesuiranje visokih dužnosnika/ca ne znače da slovački novinari/ke mogu na miru i neometano raditi.

“Trenutno su najveći problemi za novinare/ke u Slovačkoj pritisci i uvrede koje dolaze od raznih visokorangiranih dužnosnika/ca”, podvlači Diko.

Utočište za međunarodni organizovani kriminal

Kako je precizirano u izvještaju Državnog sekretarijata SAD-a iz 2014. godine, Slovačka je “bila tranzitna destinacija za falsifikovanu i krijumčarenu robu, krađu motornih vozila, prevaru u vezi s PDV-om te šverc ljudi, oružja i opojnih droga, što koordinišu organizovane kriminalne skupine i iz zemlje i iz inozemstva.”

Padom Željezne zavjese mnoge organizovane kriminalne skupine, a naročito one iz istočne i jugoistočne Evrope, utočište su pronašle upravo u Slovačkoj. Tamo se 90-ih nastanio i Baki Sadiki, šef lanca trgovine heroinom — inače kosovski Albanac — te se sprijateljio s jednim visokim sucem. Kasnije je uhapšen na Kosovu i isporučen Slovačkoj, gdje trenutno izdržava 22-godišnju kaznu zatvora koja mu je izrečena zbog trgovine drogom.

Slovačka je također bila jedna od zemalja članica EU koje su velikodušno davale pasoše licima povezanim s organizovanim kriminalom. Između ostalih, Dragoslav Kosmajac — koji je zaradio nadimak “srpski Eskobar” pošto je navodno osnovao jednu od najvažnijih balkanskih ruta za trgovinu drogom — dobio je slovačko državljanstvo 2004. godine u Bratislavi. Kosmajac je prošle godine preminuo u Srbiji kao slobodan čovjek.

Nadalje, prema nekim izvorima, spomenuti Darko Šarić je od 1998. godine imao stalno prebivalište u Slovačkoj, a državljanstvo mu je dodijeljeno 2006. Kao nositelj pasoša EU konstantno je umicao organima gonjenja.

U jednom od svojih posljednjih istraživanja Kucak je ispitivao veze između ‘Ndranghete, bande iz italijanske regije Kalabrija, i slovačkih političkih elita — pri čemu se usredsrijedio na navodnu povezanost ‘Ndranghete s članicom Ficovog kabineta, Márije Troškove. Kucak taj svoj rad nije priveo kraju.

Tekućim istragama i sudskim procesima na svjetlo dana se iznose pojedinosti koje se tiču poveznica između bivših pripadnika/ca državnih struktura Slovačke i organizovanog kriminala.

Nekadašnji vojnik Miroslav Marček u aprilu 2020. godine je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 23 godine, a nakon što je priznao da je izvršio ubistvo Jána Kuciaka i Martine Kušnírove. Zbog pomaganja u napadu zatvor je određen još dvjema osumnjičenim osobama. Marián Kočner pak — kome se stavlja na teret da je upravljao napadom na Kuciaka i Kušnírovu — prvostepenom odlukom suda je oslobođen svih optužbi zajedno sa svojim suzavjerenikom. Vrhovni sud će 15. juna 2021. donijeti konačnu presudu u predmetu ovog dvostrukog ubistva.

Novinari/ke u Slovačkoj ipak ne odustaju. U namjeri da jedni druge zaštite, ali i da govore o poteškoćama s kojima se susreću u poslu, članovi/ice mnogih redakcija sarađuju u okviru “Kočnerove biblioteke”, projekta vezanog za istragu ubistva. Koordinator projekta je ICJK.

“Ova saradnja je jedinstvena. Novinari/ke iz konkurentnih medija sarađuju jedni s drugima”, napominje Diko. “To doprinosi osjećaju sigurnosti, a kada su zajedno, njihova analitička moć je veća.”

Ekipa je osvojila Novinarsku nagradu Slovačke iz oblasti istraživačkog i analitičkog novinarstva za 2020 godinu, i to za istraživanje navoda o pranju novca u koje je bio umiješan oligarh Norbert Bödör.

“Kada ubiju novinara, a ubica nije luđak, to znači da je demokratija trula, to je krajnje poniženje vladavine zakona. Ubistvo novinara je nešto više od zločina. To je dokaz opasne stvarnosti”, zaključio je Vaksevanis u svom članku objavljenom nakon Karaivazovog ubistva u Atini.

Novinari/ke u Grčkoj, Srbiji i Slovačkoj naučili su tu lekciju na teži način.

Naslovna fotografija: Katja Lihtenvalner.