Na svom malom divnom Kosovu promijenila bih mentalni sklop, mentalni sklop koji zlostavlja i zarobljava žene. Ne samo da bih ga promijenila već bih ga iskorijenila.

Kosovo se sa navršenih 14 godina suočava sa mnogim problemima ekonomske, političke i obrazovne prirode. Ti problemi se mogu riješiti kroz pravo zalaganje. Međutim, ono što nas najviše opterećuje jeste patrijarhalni mentalitet. Moramo ga promijeniti ako želimo da raskinemo ostale okove.

Usljed te patrijarhalnosti, nije najjasnije šta društvo zaista želi. S jedne strane, ono se oslanja na Kanun Lekëa Dukagjinija kada kaže da “Albanka nema pravo na nasljedstvo od roditelja, ni u svom domu, jer Kanun žene smatra viškom”. S druge strane, od iste one žene koja navodno ne pripada porodici očekuje se da na svojim plećima nosi svu “čast” te kuće.

Od žena, djevojaka i djevojčica očekuje se da se ponašaju kao roboti koji reaguju samo na naredbe i kojima nije dozvoljeno da se ponašaju slobodno. Ako se u ovoj zemlji rodite kao ženska osoba, to znači da ćete odrasti sa teškim teretom na plećima te da ćete biti primorani da cijelim tokom svog života ispunjavate rigidna očekivanja.

Društvo vas stalno gleda. Tu je dok birate odjeću za ormar, dok šetate. Ono prati vaš ton, vaš izgled, vaše ponašanje na poslu i sve ostale svakodnevne aktivnosti.

I to je naporno.

“Začepi, sramota, žensko si”

Da me neko pita da li je lakše otići na Sunce ili biti žena, moj odgovor bi glasio: “Otići na Sunce.”

Svakog dana možemo čuti da se desio seksualni napad ili seksualno uznemiravanje nad djevojčicama, djevojkama i ženama. A prema našim sucima_tkinjama — i u doslovnom, pravnom smislu te riječi i figurativno govoreći, tj. prema dežurnim sudijama u društvu — za to su nekako krive žene, žrtve. Jedni kažu da žene svojim načinom odijevanja pozivaju na seksualno uznemiravanje. Drugi kažu da je nasilan odgovor djevojčicama i djevojkama zaslužen čak i ako samo previše govore.

Takva retorika je prisutna svuda, od najobičnijih razgovora preko izvještaja u medijima do saopćenja naših institucija. Ljudi se ne libe da pokažu solidarnost kada neki muškarac doživi nasilje, ali isti aršini se ne primjenjuju kada nasilje, uznemiravanje ili čak silovanje preživi žena.

Na Kosovu ne samo da se daje premalo podrške i solidarnosti, već se često događa i suprotno. Nad žrtvom se vrši diskriminacija, krivica se prebacuje sa počinitelja na žrtvu i prema njoj se iskazuje prezir. Ukratko, više vremena se posvećuje svaljivanju krivnje na žrtvu nego na počinitelja.

A sve to — uz slučajeve silovanja, nasilja i isključivanja — prihvaćeno je kao nešto prirodno, kao sastavni dio “starinskog mentaliteta”. Nije to posljedica nekog dalekog “starinskog mentaliteta”, već ovog aktualnog koji se konstantno učvršćuje kroz suptilne naredbe, pravila i ograničenja vezana za to kako se žene moraju ponašati.

U krugu porodice, dok rastu, djevojčicama se i dalje govori: “nemoj puno pričati”, “nemoj često izlaziti”, “nemoj nositi odjeću koja nije za tebe”, a zatim i “ne posvećuj se toliko karijeri”. Razlog je to što se na razvoj i samostalnost žena, djevojaka i djevojčica i dalje gleda kao na nešto nepoželjno.

Osnovnu školu sam završila prije otprilike 14 godina, ali još uvijek se dobro sjećam predmeta Rukotvorine. Na tom predmetu, od mene i ostalih djevojčica se očekivalo da heklamo, dok su dječaci imali zadatak da prave kule od karata. Od tada je prošlo mnogo vremena, ali čak i danas se u školama reprodukuju isti rodni stereotipi, pri čemu se djevojčicama ne daje prostor za isprobavanje drugih uloga.

Sjećam se da je u udžbeniku iz predmeta Građansko obrazovanje — koji smo imali u devetom razredu — pisalo da zbog ekonomske samostalnosti žena stupanje u bračni odnos više nije toliko nužno kao prije te da to povećava stopu razvoda.

Ne znam šta je opasnije, škola ili širi društveni krug. Bez obzira na to iz kog ugla gledali, kada nosite odjeću koja se vama dopada, kada govorite ono što mislite, kada se oduprete pritisku i ne udate se mladi, kada reagujete na uvrede, stalno vam se čini da nekoga razočaravate.

Biti djevojka na Kosovu znači nemati tu slobodu da izlaziš kada želiš i gdje želiš, jer fizičko, psihičko i seksualno nasilje mogu vrebati iza svakog ćoška.

Biti djevojka znači nemati istu platu kao kolege i ne biti smatrana dovoljno vrijednom da bi se s tobom raspravljalo o politici.

Biti djevojka znači da će ljudi oko tebe, ako ostvariš nešto, govoriti da si uspjela zato što si nekom pružala seksualne usluge ili zato što si imala pomoć porodice — i to se uglavnom pripisuje muškom dijelu porodice.

Biti djevojka znači da ćeš dobiti otkaz ili da uopće nećeš biti zaposlena, a zbog toga što bi mogla zatrudnjeti. Na intervjuu za posao će te pitati: “Jeste li udati?”

Biti djevojka znači da će društvo pokušavati da ti pokaže gdje ti je mjesto: u kući, sa keceljom, gdje kuhaš i obavljaš mnoge druge poslove bez naknade.

Nije dovoljno samo promijeniti zakone. Potrebno je promijeniti mentalitet sudstva i drugih institucija koje i dalje otežavaju implementaciju zakonskih akata.

Zamislite samo koliko bi meni i ostalim djevojčicama i djevojkama bilo lako provoditi vrijeme sa rodbinom da nas ne pitaju jesmo li našle muža, da nas ne “podbadaju” komentarima vezanim za naš izgled te da nas na razne druge načine ne prozivaju i ne etiketiraju.

Kosovu je potrebna društvena revolucija. Moramo promijeniti dominantni mentalni sklop kao i kulturu i strukture koje održavaju rodnu diskriminaciju. Ova zemlja ne treba da sprečava djevojke i djevojčice da budu šta god žele.

Naslovna ilustracija: Arrita Katona / K2.0.