Jedan na jedan | Film

Kaltrina Krasniqi: Započnimo međugeneracijski dijalog između žena

Piše - 31.01.2022

Rediteljica Kaltrina Krasniqi govori o filmu i zaboravljenoj generaciji žena.

Baklava koju je Vera (Teuta Ajdini Jegen) kupila za rođendan svom mužu Fatmiru poslužena je rodbini i prijateljima_cama koji su došli na žalost, a nakon što se Fatmir ubio u porodičnom stanu u Prištini. “Ako neko umre, to ne znači da ne treba proslaviti njegov rođendan”, kaže Vera gostima_šćama. Rođak njenog preminulog supruga, Ahmet (Astrit Kabashi), ponovo kuca na vrata nekoliko dana kasnije, ali ovaj put ne da utješi Veru, već da zatraži vlasništvo nad jednospratnom kućom na selu za koju tvrdi da je Fatmir namijenio njegovom sinu jedincu.

Vera — kao i Ahmet — ima samo jedno dijete, kćerku Saru (Alketa Sylaj).

Sara također ima samo jedno dijete, kćerku Hanu (Arona Zyberi).

“Otac kćeri ne ostavlja dio imovine u nasljedstvo”, poručuje muški dio familije kada Vera ode na selo da zaštiti svoja imovinska prava.

Kroz ličnu dramu koju proživljava ova tumačica znakovnog jezika u svojim 60-im godinama, debitantski igrani film režiserke Kaltrine Krasniqi “Vera sanja o moru” — čiji scenario potpisuje Doruntina Basha — donosi na platno višegeneracijsku borbu žena za ekonomsku ravnopravnost u poratnom društvu.

Skroman dijalog praćen muzikom za gudački kvartet koju su komponovali Petrit Çeku i Genc Salihu ostavlja prostora za tišinu, sjetu, tjeskobu i napetost. Film na realističan način oslikava nastojanje žena da se suprotstave patrijarhalnim tradicijama, uče o sebi i jedne druge shvate.

“Filmsku ekipu su većinom činile žena”, rekla je Krasniqi, spomenuvši pritom scenaristicu Bashu kao i glavnu snimateljicu Sevdije Kastrati. “Bila je to i namjera. Budući da je moje polazište feminističko, važno je da me ekipa razumije.”

Film je doživio svjetsku premijeru na Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji u septembru 2021. godine, a od tada je prikazan na 15-ak internacionalnih filmskih smotri u Evropi, Aziji te Sjevernoj i Južnoj Americi. Između ostalih priznanja osvojio je glavnu nagradu na Međunarodnom filmskom festivalu u Tokiju i Srebrnog Aleksandra u Solunu.

K2.0 je sa Krasniqi porazgovarao o tome kako se žene prikazuju u filmovima kao i o njihovim karijerama unutar filmske industrije, zatim o novom valu rediteljica na Kosovu te o moru kao metafori za spokoj i nepoznato.

K2.0: More je važna vizualna metafora u filmu. Pojavljuje se cijelim njegovim tokom — najprije je mirno, a kasnije je uzburkano. Šta more predstavlja Veri?

Kaltrina Krasniqi: “Vera sanja o moru” je tekst Doruntine Bashe i to je od početka bio naslov filma. Kada mi je 2014. godine dala scenario da ga pročitam, prvo što me je šokiralo bio je upravo naslov, koji je u meni pobudio osjećaj duboke čežnje.

Tekst sam pročitala za dva dana i zbog nekog razloga sam se zaista povezala sa glavnim likom. Isprva me je iznenadilo to što se radi o ženi iz generacije s kojom se obično ne susrećemo u književnosti, filmu ili teatru. Drugi značajan element je veoma slojevita i u tančine razrađena ličnost protagonistice. Kroz nju sam mogla sagledati današnje kosovsko društvo.

Bilo mi je važno to što je ona tip žene koju nikad ne vidimo i nemamo na pameti, a koja je povrh svega tumačica znakovnog jezika. To je njen maternji jezik. Uz to, ona dolazi iz zajednice koja ionako nema glas. Vera je glas svoje zajednice, ali platforme za izražavanje tog glasa previše su ograničene.

Element mora u samom narativu figuriše kao pojam mira, tišine i porodice. Međutim, nakon samoubistva Verinog supruga, ono se pretvara u tjeskobu. Bilo mi je zanimljivo razmišljati o tome kako se jedno staro tijelo koje lako sanja o nečemu tako lijepom, spokojnom i poznatom počinje suočavati sa nečim tako neznanim i stranim poput mora. Pritom se radnja odvija u Prištini, gdje nema mora i gdje je sam taj pojam u prvom redu romantičan, a istovremeno i nepoznat.

Što se tiče kinematografije uopće, upotreba mora kao simbola veoma je stara praksa — ono se često koristi i nekima je čak i dosadno. Meni nije, jer mi je pomoglo da razvijem Verin razgovor sa samom sobom, a da ne upotrebljavam velike dramatične scene i scene dijaloga, koje me u principu i ne interesuju.

More mi je pomoglo da govorim o Verinom liku iz njenog ugla. O toj generaciji se govori isključivo među njenim pripadnicima_ama, ali ne i u umjetnosti, književnosti i teatru. Kada pomislite na žene koje pripadaju toj generaciji u globalu, ako su već i zastupljene u nekoj predstavi, one uvijek igraju sekundarne ili tercijarne uloge i često su podložne stereotipiji. Te žene se koriste kao instrumenti za stvaranje određenih situacija.

“Vera sanja o moru” kod mene je ostavio potpuno suprotan utisak — doprla sam do jedne generacije, inače generacije moje majke. Žene su u 20. stoljeću napravile ogromne korake naprijed, ali su živjele u okruženju u kom nisu mogle naglas artikulisati vlastite pobjede. Svaki njihov korak bio je predmet direktnih pregovora sa tradicijom.

Insert iz filma “Vera sanja o moru”.

Čini se da Vera i dalje mora pregovarati o tim strukturama. Ona važi za samostalnu ženu koja radi, vozi te ide u pozorište i na pivo, ali onog trenutka kada zatraži svoja imovinska prava, muškarci u njenoj okolini je diskredituju kao “gradsku ženu koja nema pojma ni o čemu”.

Da, Vera izgleda kao žena koja ima sposobnost djelovanja, koja je samostalna i koja ne mora pregovarati o svom prostoru u društvu u kom živi. No, kada se desi nešto dramatično kao što je samoubistvo njenog supruga ili prisvajanje njene imovine od drugih osoba, ona biva lišena sposobnosti djelovanja jer tada stupa na teritoriju koju su muškarci uredili muškarcima.

Zanimljivo je posmatrati to koliko brzo biva lišena svoje djelatnosti. Ja sam okružena ženama koje su veoma napredne, ali svaka od njih se u jednom trenutku našla u takvoj situaciji da je od nje zatraženo da pregovara o elementarnim aspektima vlastitog života.

Aspekt imovine mi je omogućio da napravim poveznicu između sadašnjosti i prošlosti koja nije tako daleka. Na tom nivou mi je bilo važno da vidim kako društva koegzistiraju sa svojom prošlosti i kako se tradicija na veoma perfidan način još uvijek koristi za isključivanje žena iz ekonomije.

Scena u kojoj Vera govori svojoj kćerki Sari da ni ona nije naslijedila imovinu zato što je njen otac odlučio da podijeli porodične nekretnine samo između muškaraca podsjetila me je na kocept feminizacije siromaštva. Žene su kroz povijest siromašnije od muškaraca, a gro tog siromaštva se prenosi s koljena na koljeno. Stekla sam dojam da je to jedna od centralnih tema u filmu.

Za mene to i jeste ključna tema jer žene kroz povijest nasljeđuju siromaštvo. Ekonomska samostalnost otvara mogućnost da žene budu svoje, da otkriju ko su i šta su. Ukoliko ste finansijski nesamostalni, nemate prostora za istraživanje sebe, već samo prenosite modele koji su vam unaprijed određeni na narednu generaciju. Ekonomska samostalnost vam omogućava da se zamislite.

U filmu je razrađen složen odnos između sela i grada. Patrijarhalni sistem nije svojstven samo seoskom društvu. Možete li se osvrnuti na tu dinamiku u filmu?

Ne smatram da patrijarhat živi na selu. On živi svugdje. Ima različit modus operandi u različitim kontekstima, ali je prisutan svugdje. Izuzetno je važno da žene u svakom kutku svijeta budu svjesne toga. Žena koja živi i radi u Kopenhagenu i gleda kosovski film ne treba da osjeti olakšanje i kaže: “Jao, tuga, šta se dešava ljudima u selima i manjim mjestima”, jer, sigurna sam da će se čim izađe iz kino-dvorane susresti sa nekim oblikom patrijarhata. Prema tome, da, bilo mi je važno da ne lokalizujem patrijarhat na ruralne predjele.

S tim u vezi je Verina šutnja morala biti predočena. Njena šutnja je kod mene u početku proizvodila ogromnu neprijatnost. A onda, kada sam vidjela kako su žene živjele u to vrijeme, počela sam uviđati da je sve što imamo danas — uključujući moje buntovništvo — rezultat načina života žene tog doba.

Ono što su za mene izbori nisu tako doživljavale moja majka, baka ili prabaka, koje su živjele u istom stoljeću. Moja prabaka je bila nepismena, baka je znala nešto malo pisati, majka je išla na fakultet, a sestra i ja smo diplomirale [smijeh]. Za žene su to drastični društveni skokovi.

Mislim da je sada, nakon svih tih pomaka, vrijeme da stvorimo platformu za međugeneracijski dijalog između žena i drugih marginalizovanih skupina društva — LGBTQ zajednice, nebijelih osoba, svih. Moramo shvatiti, pronići u to zašto ja nemam isti strah koji je imala moja majka i zašto moja kćerka neće imati isti strah koji sam imala ja.

Insert iz filma “Vera sanja o moru”.

U pojedinim scenama u filmu vidimo kako žene razgovaraju jedne s drugima, kao što je ona scena u kojoj se Sara suprotstavlja Veri i optužuje je da nije dovoljno hrabra. Mimo toga, u jednom segmentu supruga rođaka Ahmeta odlazi da razgovara s Verom i njeno gledište je prilično složeno — ona u vezi sa Verom ne zastupa principijelniji stav.

I ne može. Žene nemaju taj komfor da zastupaju principijelniji stav. Teško možete biti principijelni kada ste kroz historiju izloženi ugnjetavanju. Za mene je bilo važno da Ahmetova supruga ne bude prikazana kao negativka, ali i da ujedno ne bude površno obrađena kao neko ko kaže: “Ja želim da stvorim platformu solidarnosti između nas.” Ne, to ne može učiniti jer nema prostora za to. Moramo vidjeti i razumjeti zašto se sve ovo dešava, a ne zatvarati oči i osuđivati: “Zašto nisi solidarna? Zašto ne izađeš i protestuješ kad ti je rođak mrtav?” Razlog je to što se nakon svega mora vratiti kući, a po povratku kući nakon takvog protesta mogla bi postati iduća žrtva. I ona je toga svjesna. Zna koliko je njen život dragocjen u zajednici u kojoj živi.

Ahmetova žena ima vlastito mišljenje o cijeloj stvari, naravno. Međutim, ono je djelimično oblikovano nesvjesnim usvajanjem patrijarhata, što ona kao žena prihvata kako bi preživjela. Ta internalizacija je također veoma važna u filmu jer je glavno nastojanje pripovjedačica u kinematografiji širom svijeta — ne samo na Kosovu — otklon od muškog pogleda kojim su žene kroz historiju bile gledane i intepretirane. Stoga smo mi žene kroz historiju patile od veoma oskudnih prikaza koji nisu dolazili iz perspektive nekoga ko živi kao građanin drugog reda.

Možete li nam reći nešto više o tom naporu usmjerenom ka otklonu od muškog pogleda u filmu?

Oduvijek je bilo rediteljica koje su se bunile protiv tog poretka — recimo, Chantal Akerman, Agnès Varda i dr. — ali nikada u dovoljnoj mjeri, jer žene su kroz povijest isključivane iz filmske industrije. Filmom dominiraju muškarci, i to ne samo u Americi, već i u Evropi.

Uzmimo za primjer Kosovo. Naime, krajem 60-ih i početkom 70-ih godina krenule su prve produkcije. Filmovi su u početku snimani u saradnji sa zagrebačkim i beogradskim kino-centrima. Zatim je na Kosovu počela s emitovanjem televizija na albanskom jeziku. Tako se javila potreba za stvaranjem trajnih grupa ljudi koji žive na Kosovu te koji poznaju kulturu i stvaraju za potrebe zajednice. Zato su generacije muškaraca odlazile na studije u Zagreb i Beograd i oni su bili glavna imena kosovske kinematografije sve do konca 80-ih godina. Neki od njih su nastavili snimati filmska djela koja su tipični primjeri isključivanja jedne perspektive — ženski likovi su prikazivani veoma površno.

Nakon rata, osnovan je Odsjek za film na [Fakultetu umjetnosti] Univerziteta u Prištini, a njime su rukovodili isti ovi muškarci. Najveće iznenađenje im je bilo to što su djevojke pokazale veliko interesovanje za studij filma. Kolegice mi nerijetko pričaju kako im je neki profesor rekao: “Veoma si talentovana, ali šteta što studiraš glumu jer danas-sutra ćeš se udati i ovako samo uzimaš mjesto nekom momku koji će jednog dana postati reditelj” [smijeh]. Već smo ušli u 2022. godinu, a u posljednjoj deceniji najvažniji glasovi u kosovskoj kinematografiji jesu glasovi žena.

Ova generacija će ostati upamćena po tome što je utrla put za drugačiju vrstu pripovijedanja.

Je li ijedan od tih važnih glasova imao slična iskustva?

Da, ponavljaju se manje-više iste priče. Takvo nešto se nije dogodilo meni, ali znam da su moje prijateljice povremeno dobijale roditeljske savjete da odustanu od ove profesije jer nije za žene. Šta li ti profesori pomisle kada nas vide na festivalima u Kanu i Veneciji, na Sundanceu — o kojima mogu samo sanjati.

Ovaj period će zlatnim slovima biti upisan u historiju filma, ali i u historiju Kosova. Naravno, bit će izložen kritici zbog nekih stanovišta, grešaka i problema. No, ova generacija će ostati upamćena po tome što je utrla put za drugačiju vrstu pripovijedanja.

Kako je prema vašem mišljenju došlo do ove promjene, koja se smatra novim valom u kinematografiji zemlje, novim modelom snimanja filmova različitim od dosadašnjih?

Većina tih rediteljica su mojih godina — neke su malo mlađe, neke malo starije, ali uglavnom su dobi od 30 do 40 godina. Bile smo tinejdžerke 90-ih, u deceniji koja se ne može u potpunosti opisati ni riječju “mrtva”, deceniji koja je donijela raspad jednog društva. Onda je izbio rat, nakon čega je došla postepena obnova društva. Kada živite u neposrednoj blizini drame, ili kada ste njen akter, stvari koje su se prije činile nemogućima više ne djeluju tako strano.

Drugim riječima, mislim da su ta dramatična historijska i politička kretanja koja smo doživjeli stvorila mentalitet opstojnosti, održivosti. Sve smo započele karijeru na akademiji [na Univerzitetu u Prištini], ali onda smo posegnule za drugim vidovima obrazovanja i drugim platformama koje su nam pružile mogućnost da shvatimo šta je naš glas. Mislim da to u velikoj mjeri ima veze sa Verinom generacijom, sa ženama koje jednostavno ne žele da prolaziš kroz ono što su prošle one.

Tako da, da, mislim da je ovdje posrijedi jedan val. Ima sve karakteristike vala — kao što su bili film noar, italijanski neorealizam itd. Konkretna politička i društvena kretanja stvaraju određene talase u filmu. U našoj zemlji je ovaj val, naravno, bio očekivan jer su žene do sada bile utišavane u umjetnosti uopće, ne samo u filmu.

Je li “Vera sanja o moru” za vas feministički film?

Da, to je jedan tipičan feministički film. Sve pojedinosti i teme koje su obrađene — a mnogo ih je — obojene su feminizmom.

Interesantno je to kako je Fatmirov lik razrađen u filmu. Na početku izvršava samoubistvo, stoga priliku da saznamo nešto više o njemu dobijamo kasnije, kroz sve ono kroz što prolazi Vera. Iako je u društvu bio cijenjen kao dobar sudac, ispostavlja se da je kockao kao i da je bio umiješan u koruptivne radnje te da nije bio tako progresivan kada je riječ o imovinskim pravima svoje kćerke Sare. Može li se reći da je Fatmir personifikacija pravosudnog sistema koji stalno donosi problematične odluke — prožete seksizmom i diskriminacijom nad ženama — čemu svjedočimo na Kosovu?

Da, njegov lik je utjelovljenje iskvarenih vrijednosti sistema koji postoji već 70 godina, recimo — tj. od kraja Drugog svjetskog rata, s obzirom na to da smo i prije imali sudstvo. Žene na Kosovu su dobile pravo glasa 1941. godine, za vrijeme Jugoslavije, a 1945. su stekle i imovinsku ravnopravnost.

Sve to mi je veoma blisko, cijela Verina drama. Naime, moji roditelji su se razišli 80-ih godina te je majka odlučila da pokrene brakorazvodnu parnicu, jer je vjerovala u sistem. Međutim, nakon četiri godine razvlačenja po sudovima, morala je odustati od svoje borbe zato što je finansijski bila skršena.

Iako je pravno gledano imala pravo na jedan dio zajedničke svojine, to pravo nije mogla ostvariti zbog toga što se predmet “otegnuo”. Za nju, za njenu generaciju, to je bio prvi susret sa činjenicom da se pravosudni sistem nikada nije ni odvojio od tradicije. On se u potpunosti ravnao prema muškoj liniji nasljedstva. Iako je mama imala pravo na imovinu, ljudi koji su stajali iza tog sistema bili su drugačijeg mišljenja. Pravosuđe je istrošilo svu njenu finansijsku i ljudsku energiju te se na kraju samo predala. I to nakon što je odlučila da novac uloži u mene i moju sestru, a ne u advokata [smijeh].

Prema tome, Fatmirov lik je veoma interesantan. Vera pravosudni sistem ni ne uzima u razmatranje kao opciju. Ona pokušava da pregovara o vlastitom položaju kroz tradiciju jer zna da se tako donose odluke.

Insert iz filma “Vera sanja o moru”.

Jedna od najzanimljivijih scena je ona u kojoj Vera odlučuje da se javno suprotstavi svom i Fatmirovom prijatelju te da ga diskreditujem, što čini u jednom kafiću gdje se okupljaju gluhe osobe i gdje ostatak posjetitelja_ica ne može razumjeti o čemu razgovaraju. Možete li nam reći nešto više o tome kako je izgledao proces osmišljavanja ovog segmenta?

Od samog početka zamisao je bila da glavni lik bude tumačica znakovnog jezika. Znala sam da sam takav lik mogla otjelotvoriti jedino tako što ću se obratiti zajednici gluhih osoba. Dok sam živjela sa majkom, stanovale smo kod hotela Grand. Sa centralnog dijela trga — blizu onoga što se zvalo “korzo” — moglo se skrenuti u jednu uličicu u kojoj je bio smješten centar za ljude sa oštećenjem sluha.

Sjećam se da bi se nakon svakog sedmičnog sastanka okupljali ispred zgrade, tu na trgu, gdje su vodili žustre razgovore. A ja bih, kad god bih prolazila tuda, sjela i gledala ih.

Počela sam posjećivati centar dok smo radili na scenariju i ubrzo su nam našli tumačicu. Isprva sam pokušavala da naučim što je više moguće o historiji jezika. Tako sam saznala da osobe s Kosova koje koriste znakovni jezik i one koje ga koriste u Albaniji teško komuniciraju jedne s drugima. U Albaniji se znakovni jezik razvio u toku izolacije, za vrijeme Hoxhinog režima, a kako je Kosovo bilo u sastavu Jugoslavije, osobe s Kosova mogle su razgovarati sa svim ljudima sa oštećenjem sluha na području tadašnje Jugoslavije.

Gluhe osobe na Kosovu nikada nisu bile vidljive. Tek su u toku pandemije ostvarile neku vidljivost. Međutim, njihova ratna iskustva, recimo, krajnje su užasna jer ti ljudi nisu imali nikakve informacijske kanale. Većinom su bili u informacijskom mraku. Čak je i obrazovanje otežano, pa je sve donedavno stopa nepismenosti u zajednici gluhih osoba bila izuzetno visoka.

Tokom posjeta centru odlučila sam da će se ključna scena dramskog sukoba dogoditi baš tamo. Nakon što vidite konfrontaciju, shvatite šta znači biti dio zajednice koja mora imati centar gdje će se osjećati sigurno. To okruženje mi se činilo najrealnijim. Tamo se Vera osjeća kao kod kuće.

Ne volim da stvaram vještačke heroje_ine. U jednom feminističkom filmu poput ovog postoji opasnost od stvaranja neprirodnih motivacijskih scena, odn. od toga da bi žene mogle biti prikazane kao da posjeduju vještačke moći. Draže mi je da istražujem i pronalazim načine stvarnog prikazivanja onoga što smatram mogućnostima jednog lika. Da, ljudima je potreban moment Verine eksplozije, koja je žestoka i dramatična. Ipak, mislim da je to njen maksimum.

Vera mora diskreditovati prijatelja jer je na njega cijelog života gledala kao na porodičnog prijatelja. Međutim, to mora učiniti u javnom prostoru. Da su sami, Vera ne bi bila sigurna. Da su na mjestu gdje svi slušaju, on bi bio zaštićen, ali ona ne bi. Vera je nevidljiva.

Publici smo morali pokazati koliko posla koji nije plaćen obavljaju nevidljive osobe.

U mnogim scenama gledamo Veru u njenom domu — u kuhinji, na balkonu, u dnevnoj sobi — gdje pokušava da savlada tugu i bol. Ti detalji su me podsjetili na ostvarenja belgijske rediteljice Chantal Akerman. Je li fokus namjerno stavljen na prostore u domu?

Da. Smatrala sam važnim da vidimo Veru u njenom tipičnom okruženju, jer je to izuzetan pokazatelj njenog života. Ona posjeduje dom uobičajen za tu generaciju, namještaj kupljen 70-ih godina koji je očuvan i koji je neko uvijek čistio, čime je očuvan i sam pojam doma.

Smatrala sam važnim da vidimo Veru u kućnom prostoru gdje se odvija život zato što smo publici morali pokazati koliko posla koji nije plaćen obavljaju nevidljive osobe. Drugim riječima, da nije tog rada žena, postojeća globalna ekonomija ne bi opstala.

Dom je također prostor u kojem se Vera suočava sa boli. Tako su se žene i kroz historiju suočavale sa boli — kroz rad. Ali čak ni tu, u svom najprivatnijem prostoru, ona ne dopušta sebi da preispita kroz šta prolaze njeni duša i um.

Insert iz filma “Vera sanja o moru”.

Film se također bavi urbanističkim haosom. Možete li nam pojasniti zašto je Verina lična drama stavljena u takav društveni kontekst?

Bilo bi veoma neprirodno prikazati ogroman most ili neku sličnu građevinu koja se negdje gradi, a prije toga ne pružiti vizualni i socijalni kontekst koji podržava tako agresivnu gradnju u ruralnim predjelima. To je ujedno bio važan dio drame uopće jer ako ljudi žive u zemlji gdje se stalno odvija urbana obnova, to ujedno odražava opće društveno-kulturne promjene. Zanima me agresivna obnova koja se prema ljudima odnosi kao prema kolateralnoj šteti.

Odnedavno se vode rasprave o tome treba li film tretirati kao važnu industriju u zemlji. Jeste li pratili te rasprave i šta mislite koje korake bi trebalo preduzeti u ovom pogledu?

Da, naravno. Neophodno je preduzeti nekoliko stvari.

Glavna prepreka je postojeći zakonski okvir, koji je veoma star. Nama je potreban zakon koji je napredniji i pogodniji za autore_ice.

Drugo, važno je dati podsticaj formalnim i neformalnim platformama za filmsko obrazovanje, a naročito u sektorima koji su manjkavi, kao što je npr. tonska produkcija.

Isto tako, moramo sačuvati integritet Kosovskog centra za kinematografiju (KCK). Proces odabira projekata i očuvanje integriteta tog procesa uvijek su bili veoma važni. U posljednjih deset godina sve ove rediteljice su ostvarivale pobjede zbog toga što proces ima integritet. Neki kažu da je bilo nepravilnosti. U tom slučaju, imamo nadležna tijela koja mogu ispitati je li došlo do nepravilnosti.

I, naravno, mora se povećati budžet. U posljednjih deset godina, godišnja budžetska sredstva KCK iznosila su po pola miliona eura, što je veoma malo jer film poput “Vere” košta isto toliko. To u nekim fazama dovodi do frustracija jer godinama — pored toga što radite na razvoju scenarija filma — morate iznalaziti sredstva kako bi film završili. Nisam mišljenja da KCK treba da pokriva sve troškove jer to nije slučaj nigdje u svijetu, ali svakako bi trebalo da nudi veću finansijsku podršku, a kako bi se cijeli proces skratio i kako bi se proizvodilo više filmova.

Problem leži prvenstveno u činjenici da se u ovom periodu razvoj kinematografije ubrzava, a podrška kaska. Scena ipak napreduje, uprkos sabotaži, kojoj moramo stati na kraj. Moramo početi komunicirati sa institucijama i shvatiti da filmska industrija vrlo lako može postati unosna. Štaviše, neobično je to što je 2021. kao najuspješnija godina za našu scenu istovremeno bila godina u kojoj je KCK najviše napadan. Trebaju nam nezavisne kulturne ustanove. Uprkos svim problemima i izazovima KCK je samostalan.

Radite na novom scenariju sa Doruntinom Bashom. U kojoj fazi ste trenutno? Hoće li to ponovo biti feministički narativ?

Dugo nam je trebalo da dovršimo “Vera sanja o moru”. Već dvije godine neprestano diskutujemo o novom scenariju, čiji je naslov “Izbjeljivač”. Posvetile smo se klasnoj dinamici među ženama, o čemu se rijetko govori.

Godine 2020. radila sam projekt vezan za usmenu predaju, i to sa ženama koje se bave kućanskim i poslovima staranja. Zanimala me je dinamika između žena koje su dio tog sektora i pomažu ženama van njega, ali koje istovremeno teže drugim djelatnostima. Uhvatile smo se ukoštac sa ekonomskim teorijama kako bi ta dimenzija bila savršeno uklopljena. Bitno mi je da analiziram kako potlačene grupe zaboravljaju da razgovaraju jedne s drugima. To se događa zbog više razloga. Kao prvo, sama iskustva su veoma traumatična i osobe ne žele da govore o njima. Kao drugo, unutar tog prostora tlačenja i ugnjetavanja stvaraju se neke malo povoljnije pozicije.

U početku sam mislila da će cijeli proces teći sporije, ali uvidjela sam da nam je bilo važno da film ima premijeru, tako da smo se sada u potpunosti posvetile novoj temi.

Članak je uređen radi preglednosti. Razgovor je vođen na albanskom jeziku.

Naslovna fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.

 

Ovaj članak je nastao uz finansijsku podršku “Balkanskog trusta za demokratiju” (Balkan Trust for Democracy), projekta Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država (German Marshall Fund of the United States) i norveškog Ministarstva spoljnih poslova. Stavovi izneseni u ovom članku nužno ne odražavaju stavove Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu, Balkanskog trusta za demokratiju, Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država niti njihovih partnera.