Krajem 90-ih godina prošlog stoljeća, Pedro Sánchez je — i dalje u svojim 20-im — provodio dane igrajući košarku sa španskim vojnicima u Sarajevu.
Njegov svakodnevni posao bila je dužnost šefa Kabineta visokog predstavnika UN-a za BiH, što je između ostalog obuhvatalo zadatke poput pregovora o izgledu registarskih oznaka za motorna vozila te dogovaranja zastave i himne prihvatljivih za sve strane. Rat koji je godinama bjesnio na prostoru ove bivše jugoslavenske republike bio je gotov, ali je drugi već bio zahvatio obližnje Kosovo.
Sánchez nije mogao ni zamisliti da će dvije decenije kasnije Kosovo biti neriješen problem u vanjskoj politici njegove zemlje, niti da će kao ponovo izabrani premijer Španije, a ujedno i čelnik Socijalističke radničke partije (PSOE), snositi krajnju odgovornost za trasiranje puta na tom planu.
“Pitanje Kosova” u dogledno vrijeme i nije baš završilo na vrhu liste njegovih prioriteta, čija je glavna stavka odgovor na novu globalnu pandemiju koja hara svijetom, no ono uprkos svemu itekako zahtijeva njegovu pažnju.
Dana 6. maja 2020. godine, nakon što je u Parlamentu izborio tijesnu većinu za produženje vanrednog stanja u Španiji usljed COVID-19, Sánchez se pripremio za najnoviji samit EU i Zapadnog Balkana. Sastanak se trebao održati u Zagrebu, ali su regionalni i lideri/ke Unije ostali u svojim domovima i uredima te započeli videokonferencijski poziv.
Španski premijer Pedro Sánchez učestvovao je u virtualnom samitu EU i Zapadnog Balkana u maju 2020. godine, dvije godine nakon što je njegov prethodnik bojkotovao sastanak zbog prisustva Kosova. Fotografija: Pool Moncloa / JM Cuadrado.
Kako je i dogovoreno, nije bilo zastava ni naziva zemalja. No to je ipak bio napredak.
Dvije godine ranije, tadašnji premijer Španije iz sada opozicijske Narodne stranke (PP), Mariano Rajoy, odbio je prisustvovati sastanku u Sofiji u društvu s delegacijom Kosova. To je bila najniža tačka u odnosima Španije i Kosova, na službenom nivou najčešće skoro pa nepostojećim još od kada je 2008. godine Kosovo proglasilo nezavisnost, što Španija ne priznaje.
Na ovogodišnjem (virtualnom) samitu u Zagrebu bio je gospodin Pedro Sánchez, premijer Španije, kao i gospodin Hashim Thaçi, predsjednik Kosova. Vlasti Španije i Kosova zajedno su prisustvovale istom sastanku, a to je bio događaj koji je zavrijedio medijsku pažnju.
No signalizuje li to promjenu u vanjskoj politici Španije prema Kosovu te zaokret u odnosu na dosadašnji tretman? Ili je to pak samo još jedna priča kratkog roka trajanja namijenjena za hvatanje klikova?
Mimo priznanja
Kako bismo razumjeli sadašnjost, prvo se moramo ponovo osvrnuti na prošlost. Razlozi zbog kojih Španija ne priznaje Kosovo moraju biti shvaćeni u kontekstu unutrašnje politike Španije, makar djelimično.
Kosovo je 2008. godine proglasilo nezavisnost tri sedmice uoči općih izbora u Španiji, na kojima se ondašnji premijer i član PSOE-a, José Luis Rodríguez Zapatero, kandidovao za svoj drugi mandat, a na kraju ga i osvojio.
Četiri godine ranije, 2004, Zapatero se u svojoj pobjedničkoj kampanji jasno i glasno zalagao za poštivanje međunarodnog prava, prvenstveno u namjeri da iskritikuje tadašnjeg premijera, Joséa Maríju Aznara, te njegovu stranku, i to zato što su podržali invaziju na Irak pokrenutu 2003. godine.
U međuvremenu, državna vlast u Španiji mijenjala se u više navrata, a administrativne i poteškoće vezane za formiranje vlasti prisutne od 2015. godine dovele su do toga da se u četiri godine četiri puta raspišu opći izbori.
Na mjesto Rajoyevog PP-a — koji je preuzeo vlast 2011. i zadržao je sve dok im 2018. nije izglasano nepovjerenje — 2019. godine su došli Pedro Sánchez i njegov PSOE, stranka lijevog centra.
PSOE je od januara ove godine u manjinskoj koalicijskoj vladi s ljevičarskom strankom Unidas Podemos i to je prva koalicijska vlada u Španiji još od 30-ih godina. Koalicija je formirana zahvaljujući suzdržanosti nekolicine stranaka koje podržavaju nezavisnost Katalonije, te se tako Sánchez našao na meti optužbi opozicije da se udružio s partijama koje imaju za cilj “raskomadati Španiju”.
Relativna unutarpolitička nestabilnost u Španiji, kao i potreba za rješavanjem drugih, urgentnijih pitanja na domaćem i međunarodnom planu, pokazuju kako malo ko očekuje da će se išta radikalnije promijeniti u odnosu Španije prema Kosovu u skorijoj budućnosti. Glasnogovornik Podemosa izjavio je za K2.0 da stranka ne želi komentarisati to pitanje, dok su u Vladi Španije i dalje stava da se ništa nije promijenilo.
U saopćenju koje je K2.0 dobilo od Ministarstva vanjskih poslova Španije potvrđeno je da Španija nije promijenila službeni stav prema Kosovu uprkos učešću na samitu EU i Zapadnog Balkana. Iz Ministarstva konstatuju da je španska politika “nepriznavanja jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova zasnovana na međunarodnom pravu” te da je “u skladu s Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 1244”, pozivajući se na rezoluciju iz 1999. godine koja je pomogla da se okonča rat na Kosovu.
Salvador Llaudes, stručnjak za pitanja EU — koji je prethodno radio kao istraživač u madridskom trastu mozgova Real Instituto Elcano, a nedavno i obnašao funkciju višeg savjetnika u Ministarstvu vanjskih poslova Španije — kaže da se stajalište Španije “pokazalo sasvim valjanim” jer “počiva na pravnoj osnovi i nije izolovano od ostatka svijeta.”
Međutim, Llaudes napominje da je imao priliku vidjeti kako su “vlasti u Španiji polako započele internu raspravu o tome kakvu ulogu žele imati u regiji”, pri čemu smatra da je za kosovske vlasti važno “da pronađu opcije u okviru kojih će španskim zvaničnicima biti ugodnije razgovarati”, umjesto da od Španije traže trenutno priznanje.
Prema riječima Ruth Ferrero-Turrión, takva vrsta simboličnog napretka na relaciji Kosovo–Španija realna je za očekivati u bližoj budućnosti sve dok Kosovo u potpunosti ne normalizuje odnose sa Srbijom. Akademkinja ukazuje na blage pomake koji su bili “nezamislivi prije tri godine”, kao što su studentske razmjene, slanje delegacija na nivou privatnih poduzeća i održavanje neformalnih ličnih sastanaka između državnika/ca.
“Mogli bismo očekivati scenarij u kojem ćemo vidjeti veću fleksibilnost i određenu dozu razumijevanja, ali to će se dogoditi kroz sporedne kanale”, naglašava.
Španski glasovi sa svih dijelova ideološkog spektra osporavaju analogije koje se prave između situacije na Kosovu i Kataloniji.
Činjenica da je ova epizoda tokom godina prirodno izblijedjela u kolektivnom sjećanju možda je omogućila Španiji da preispita svoju poziciju na Zapadnom Balkanu, posebno u vezi s Kosovom, gdje je u tom razdoblju i dalje bila aktivno uključena. Naime, u Istoku su svojevremeno bile stacionirane španske jedinice KFOR-a.
S druge strane, uspon katalonskog separatizma u lokalnim raspravama — a naročito upotreba kosovskog iskustva samoopredjeljenja u nastupima stranaka koje se zalažu za nezavisnost Katalonije — destimulisao je neostrašćen pristup odnosima [na relaciji Španija–Kosovo].
Španski glasovi sa svih dijelova ideološkog spektra danas osporavaju analogije koje se prave između situacije na Kosovu i Kataloniji. Takve uporedbe se čak i očitije odbacuju u Prištini, gdje oni koji su dobro upućeni u špansku politiku podcrtavaju razlike između španskog modela autonomnih zajednica — u okviru kojeg Katalonija uživa poseban status i nadasve značajne ovlasti — i sistemskog ugnjetavanja na Kosovu provođenog u doba Jugoslavije Slobodana Miloševića.
Ipak, te analogije još uvijek otvoreno prave političke stranke koje promovišu nezavisnost Katalonije, a koje porede katalonsku borbu s drugim pokretima za nezavisnost prisutnim širom svijeta, od Škotske do Nove Kaledonije.
Nakon što je špansko pravosuđe presudilo da je referendum o nezavisnosti Katalonije održan 2017. godine nezakonit, aktualni predsjednik Vlade Katalonije, Quim Torrá, naveo je i Kosovo i Sloveniju kao uzore u naporima za ostvarenje nezavisnosti. U javnosti su takve analogije potpirile strah od “balkanizacije” Španije, što je samo doprinijelo političkom tabuiziranju mogućnosti da Španija podrži državnost Kosova.
Politički analitičar i autor Miguel Roán dojma je da Španija od proglašenja nezavisnosti Kosova s teškom mukom pokušava razraditi vlastitu ulogu u regiji. Fotografija: Zahvaljujemo Miguelu Roánu.
Miguel Roán, španski politički analitičar i autor knjige iz 2018. godine posvećene iskustvima koje je stekao živeći u Beogradu i putujući po regiji u razdoblju od deset godina, među najcjenjenijim je analitičarima koji se bave ovim pitanjem. Roán smatra kako takvi strahovi proizlaze iz toga što većina ljudi u Španiji jedva da je i u kakvom doticaju s regijom, te je stoga i slabo upoznata s ovim podnebljem.
On kaže da riječi kao što su “nezavisnost” i “jednostrano proglašenje” same po sebi imaju snažnije značenje nego konkretne specifičnosti. Zato je postao standardan refren da Španija posjeduje “respektabilan i dosljedan stav nepriznavanja jednostranih proglašenja nezavisnosti”, koji je vrlo uspješno prodro u javno mnijenje u Španiji.
“Tu se i ne radi o tome šta se zaista dogodilo, već više o tome šta ljudi misle da se dogodilo”, objašnjava Roán. “Glasači nemaju vremena da analiziraju povijest odnosa Kosova i Srbije, što mnogi političari/ke — uključujući i katalonske separatiste — iskorištavaju u vlastite svrhe.”
Roán ističe da je širom balkanske regije prisutna pozamašna količina naklonosti prema Španiji, ali da se Madrid time nikada nije pozabavio. U isto vrijeme dodaje i da manjak geopolitičkog interesa Španije za regiju znači da joj “Kosovo ne predstavlja direktnu korist”, te da je još od povlačenja svojih trupa 2010. godine “Španija više bila fokusirana na izbjegavanje diplomatskih udaraca nego na to da ih predusreće ili njima manevrira.”
Španija je između 2008. i 2018. godine bila jedna od europskih zemalja s najrigidnijim stavom prema Kosovu.
Ruth Ferrero-Turrión, ugledna akademkinja koja se bavi istočnoeuropskom politikom i predaje na Univerzitetu “Complutense” u Madridu, slaže se da gro problema čine povijesna ravnodušnost i nesvjesnost.
Ona smatra da bi se na odnos Španije prema Kosovu trebalo gledati složenije nego samo kroz prizmu priznanja ili nepriznanja, pri čemu naglašava da postoji mnoštvo načina kako mimo eksplicitnog priznanja suverenosti stupiti u kontakt s državom koju priznaje ograničen broj zemalja svijeta.
U novijim publikacijama na temu stava Španije prema Kosovu — uglavnom u poređenju sa drugim zemljama EU, s tim da uzima u obzir i ostale četiri koje ne priznaju Kosovo — Ferrero-Turrión navodi da je Španija između 2008. i 2018. godine bila jedna od europskih zemalja s najrigidnijim stavom u tom pogledu.
Ona tvrdi da mogućnosti za saradnju ne bi trebale biti isključene čak i ukoliko Španija i dalje ne bude priznavala Kosovo, budući da su zemlje poput Grčke uspostavile trgovinske odnose s Kosovom i poslale zvanične delegacije u Prištinu iako ga ne priznaju.
Od proglašenja nezavisnosti Kosova, Španija uglavnom nije pribjegavala takvim rješenjima te je najčešće birala da participaciju svede na minimum.
Naznake promjene
Od maja 2018. godine, kada je Rajoy odbio učestvovati na istom sastanku s delegacijom Kosova u Bugarskoj, povremeno je bilo momenata koji su nagovještavali zatopljenje u prethodno beskompromisnom odnosu Španije prema Kosovu na međunarodnoj sceni, mada u ograničenom obimu.
To su prije bile pragmatične reakcije na date okolnosti nego nagovještaji neke usaglašene promjene u vanjskoj politici te se ponovo barem djelimično mogu objasniti tokovima u unutrašnjoj politici Španije.
Jedan od poteza o kojima se najviše raspravljalo bila je odluka Vlade Španije iz novembra 2018. godine, kada je sportistima/cama s Kosova dozvoljeno da pod svojom zastavom nastupaju na sportskim takmičenjima organizovanim na španskom tlu. Ta je odluka uslijedila nakon što je Međunarodni olimpijski komitet upozorio da bi Španiji trebalo biti zabranjeno da održava međunarodne sportske događaje sve dok ne dozvoli kosovskim sportistima/cama da se takmiče pod jednakim uslovima.
Gotovo dvije godine kasnije, sportska scena ostaje jedina sfera u kojoj službeni simboli Kosova i Španije stoje jedni do drugih. Premijer Sánchez je prisustvovao ovogodišnjem samitu EU i Zapadnog Balkana zajedno s predstavnicima/ama Kosova tek pošto je dobio potvrdu da na sastanku neće biti istaknuti bilo kakvi nacionalni simboli ili imena zemalja.
Pojedini mediji i članovi/ice Europskog parlamenta okarakterisali su ovaj potez kao ukidanje španskog veta usmjerenog na kosovske delegacije, ali on nije popraćen bilo kakvim zvaničnim saopćenjem o takvoj odluci.
Štaviše, to stajalište ne predstavlja nikakav novitet. Do sada su predstavnici/e Španije učestvovali u raznim sastancima skupa s delegacijama Kosova, i to posljednji put 2010. godine, na samitu EU i Zapadnog Balkana u Sarajevu.
U Vladi Španije su i dalje stava da se ništa nije promijenilo.
U međuvremenu, državna vlast u Španiji mijenjala se u više navrata, a administrativne i poteškoće vezane za formiranje vlasti prisutne od 2015. godine dovele su do toga da se u četiri godine četiri puta raspišu opći izbori.
Na mjesto Rajoyevog PP-a — koji je preuzeo vlast 2011. i zadržao je sve dok im 2018. nije izglasano nepovjerenje — 2019. godine su došli Pedro Sánchez i njegov PSOE, stranka lijevog centra.
PSOE je od januara ove godine u manjinskoj koalicijskoj vladi s ljevičarskom strankom Unidas Podemos i to je prva koalicijska vlada u Španiji još od 30-ih godina. Koalicija je formirana zahvaljujući suzdržanosti nekolicine stranaka koje podržavaju nezavisnost Katalonije, te se tako Sánchez našao na meti optužbi opozicije da se udružio s partijama koje imaju za cilj “raskomadati Španiju”.
Relativna unutarpolitička nestabilnost u Španiji, kao i potreba za rješavanjem drugih, urgentnijih pitanja na domaćem i međunarodnom planu, pokazuju kako malo ko očekuje da će se išta radikalnije promijeniti u odnosu Španije prema Kosovu u skorijoj budućnosti. Glasnogovornik Podemosa izjavio je za K2.0 da stranka ne želi komentarisati to pitanje, dok su u Vladi Španije i dalje stava da se ništa nije promijenilo.
U saopćenju koje je K2.0 dobilo od Ministarstva vanjskih poslova Španije potvrđeno je da Španija nije promijenila službeni stav prema Kosovu uprkos učešću na samitu EU i Zapadnog Balkana. Iz Ministarstva konstatuju da je španska politika “nepriznavanja jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova zasnovana na međunarodnom pravu” te da je “u skladu s Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 1244”, pozivajući se na rezoluciju iz 1999. godine koja je pomogla da se okonča rat na Kosovu.
Salvador Llaudes, stručnjak za pitanja EU — koji je prethodno radio kao istraživač u madridskom trastu mozgova Real Instituto Elcano, a nedavno i obnašao funkciju višeg savjetnika u Ministarstvu vanjskih poslova Španije — kaže da se stajalište Španije “pokazalo sasvim valjanim” jer “počiva na pravnoj osnovi i nije izolovano od ostatka svijeta.”
Međutim, Llaudes napominje da je imao priliku vidjeti kako su “vlasti u Španiji polako započele internu raspravu o tome kakvu ulogu žele imati u regiji”, pri čemu smatra da je za kosovske vlasti važno “da pronađu opcije u okviru kojih će španskim zvaničnicima biti ugodnije razgovarati”, umjesto da od Španije traže trenutno priznanje.
Prema riječima Ruth Ferrero-Turrión, takva vrsta simboličnog napretka na relaciji Kosovo–Španija realna je za očekivati u bližoj budućnosti sve dok Kosovo u potpunosti ne normalizuje odnose sa Srbijom. Akademkinja ukazuje na blage pomake koji su bili “nezamislivi prije tri godine”, kao što su studentske razmjene, slanje delegacija na nivou privatnih poduzeća i održavanje neformalnih ličnih sastanaka između državnika/ca.
“Mogli bismo očekivati scenarij u kojem ćemo vidjeti veću fleksibilnost i određenu dozu razumijevanja, ali to će se dogoditi kroz sporedne kanale”, naglašava.
Stručnjakinja za istočnoeuropsku politiku Ruth Ferrero-Turrión mišljenja je da bi čak i bez priznanja Kosova od strane Španije te dvije zemlje trebale težiti ka razvoju konkretne saradnje. Fotografija: Univerzitet “Complutense” u Madridu.
Ona se prisjeća da joj se nije dopao proces u kojem je Kosovo u konačnici jednostrano proglasilo nezavisnost 2008. godine, ali sada priznaje da je postignut “niz ključnih ostvarenja” koja pokazuju da je proces ipak “ireverzibilan”.
Međutim, napominje da “ne bi baš imalo smisla priznati Kosovo u ovom trenutku ako se time ne bi doprinijelo pronalasku konačnog rješenja” statusa Kosova.
“Konačno rješenje” koje spominje vezuje se za tekući dijalog Kosova i Srbije, čiji je centralni akter upravo jedan Španac: visoki predstavnik EU za vanjske poslove, Josep Borrell.
Kada je u julu 2019. godine predložen za tu funkciju, pojedini analitičari/ke su izrazili skeptičnost prema imenovanju Borrella na jedan takav vodeći položaj s obzirom na to da dolazi iz Španije, koja ne priznaje Kosovo. Drugi su pak sugerisali da bi mu njegova pozadina mogla dati prednost u ulozi medijatora pregovora jer je sposoban razumjeti koliko su neriješena pitanja između Kosova i Srbije štetna za EU.
Budući da je i sam Katalonac koji se žestoko protivio nezavisnosti Katalonije na svojoj prethodnoj funkciji, kao ministar vanjskih poslova Španije, stavljanje normalizacija odnosa Kosova i Srbije u vrh prioriteta moglo bi čak poslužiti i kao sredstvo pomoću kojeg će se delegitimisati separatističke tvrdnje i analogije između katalonskog i kosovskog pitanja.
I zaista, Borrell je od preuzimanja funkcije u decembru 2019. godine pokušao udahnuti novi život procesu “normalizacije”, a među njegovim prvim inicijativama bio je odlazak u službenu posjetu Prištini.
O tome hoće li ishodi procesa dijaloga i bilo kakav eventualni dogovor Beograda i Prištine signalizovati zvaničnu promjenu pozicije Madrida glede statusa Kosova može se samo nagađati, imajući u vidu činjenicu da je još uvijek prisutno toliko neizvjesnosti i varijabli.
Ipak, Borrell je u nedavnom odgovoru na ovo pitanje u svojstvu ministra vanjskih poslova Španije natuknuo je da bi u takvim okolnostima bilo teško da Španija zadrži aktualni stav, rekavši: “Ne možemo biti veći katolici od pape.”K
Naslovna fotografija: Juan Manuel Montoro / K2.0.
