Ko nam služi kafu?
Većina mladih koji izlaze u Prištini sigurno su barem jednom ušli u MIQT Pub. Duh i atmosfera ovog bara, jednog od rijetkih u gradu koji su uređeni po uzoru na irske pivnice, sumirani su u natpisu koji se može vidjeti na jednom od zidova: “Nije ni nama lako izlaziti petkom.” Srijedom, petkom i subotom navečer, dani kada mladi u Prištini kao prema nepisanom kolektivnom dogovoru izlaze, Pub je uobičajeno mjesto gdje se nakon posla ide na pivo.
MIQT Pub je nastao iz želje grupe prijatelja da stvore alternativni prostor u noćnom životu Prištine. Danas, nakon deset godina rada na tri različite lokacije, lokal je postao jedan od najuglednijih u gradu.
MIQT je stekao slavu na svojoj prethodnoj adresi, u kući pored hotela Swiss Diamond pretvorenoj u bar, gdje je bio smješten otprilike četiri godine.
Vlasnici_e su u augustu 2019. godine morali pronaći novu lokaciju te su se odlučili za prostor kod “Kafića” (Kafet e Vogla), kako se popularno nazivaju kafei u Ulici Fehmija Aganija. Nakon više zastoja u Općini, poslovnica je otvorena 23. marta 2020. godine.
“Bar smo preuređivali sedam mjeseca. Otvoril bismo, radili šest sati, a onda zatvorili zbog COVID-mjera”, rekao je Petrit Reçica. Petlla, kako ga zovu, jedan je od ljudi koji vode bar, a njegov ugled je rastao kako je rastao i MIQT.
Vlada je u tom periodu donijela odluku o ograničenju slobode kretanja ljudi i vozila kako bi suzbila širenje COVID-a, a slične mjere su uvedene i za preduzeća. MIQT je jedan od mnogih lokala koji su bili zatvoreni. Sve to je trajalo do početka maja 2020. gdoine, kada je Vlada počela da ublažava mjere.
Budući da su kafei, barovi i restorani dva mjeseca bili zatvoreni, mnogi su ostali bez prihoda, a brojne osobe bez posla, što je doprinijelo slabljenju ekonomije. S tim u vezi je 30. marta 2020. godine donesen Hitni fiskalni paket u vrijednosti od 190 miliona eura. Paket je produžio poreske rokove za preduzeća te im pomogao da pokriju rentu, i to u učešću od 50%, kao i isplatu plata zaposlenicima_ama. Navedene mjere su ujedno navele mnoga preduzeća da registruju svoje radnike_ce, od kojih je veliki broj prethodno bio neprijavljen.
Za to vrijeme su pandemijska ograničenja mnogim osobama dala nov pogled na svakodnevnicu te na njihov odnos prema lokalima koje posjećuju kao “treće prostore”, što je termin koji je skovao urbani sociolog Ray Oldenburg. Iako je odlazak u kafe rutinska radnja zastupljena širom svijeta, to je ujedno i aktivnost gdje se presijecaju važne oblasti života — od ekonomije do kulture. Za one koji su bili primorani da se izoluju, kafei su postali simbol slobode.
Kafei su naročito na Kosovu neodvojivi od ekonomskog, kulturnog i društvenog tkiva društva. Ljudi koriste skraćene nazive za naselja i ulice gdje je noćni život intenzivan. Ne samo da postoji Kafet e Vogla, već i Kafet e Rakisë, ulica sa mnogim barovima u kojima se služi rakija. Tu su onda i Lesna, Cinema ABC, Santeja i Rruga B, dijelovi Prištine poznati po kafeima, te su integralni dio gradskog mozaika.
Nadalje, djelatnost barova i restorana je jedna od najorganizovanijih oblasti u privatnom sektoru te vrši utjecaj na nivo izrade politika, a taj utjecaj se u toku pandemije pojačao.
Pokušaji ujedinjenja glasa
Kao 16- godišnjak, Reçica je krajem 1999. godine počeo da radi u baru u Santeji. Ideja o otvaranju MIQT Puba rodila se mnogo godina kasnije, kada je Reçica zajedno sa Dardanom Ibrahimijem — Dakinom i još jednim prijateljem odlučio da otvori vlastiti lokal. Tako je prije deset godina započela priča o MIQT-u, i to u Kafet e rakisë, nakon čega se Pub preselio na drugu lokaciju u centru te na kraju u Ulicu Fehmija Aganija i Kafet e vogla. U septembru će pivnica proslaviti svoj deseti rođendan.
Od decembra 2021. godine, kada su održani posljednji lokalni izbori, Reçica je zastupnik u Skupštini Općine Priština ispred stranke Lëvizja Vetëvendosje (VV). Kaže da je ušao u politiku između ostalog da bi mogao direktno utjecati na donošenje odluka o pitanjima vezanim za sektor barova i restorana.
Reçica je stupio na političku scenu u isto vrijeme kada je nastupio širi trend produbljivanja veza između preduzetništva i politike, bilo tako što su se vlasnici_e preduzeća kandidovali za funkcije ili što su političari_ke bili u vlasništvu preduzeća u restoranskom sektoru.
Najveće političke stranke kao što su VV, Demokratska stranka Kosova (PDK) te Alijansa za budućnost Kosova (AAK) na lokalnim izborima 2021. godine imale su kandidate_kinje koji su se bavili djelatnošću barova i restorana.
Uran Ismaili, PDK-ov kandidat za načelnika Prištine, koji je na izborima osvojio treći najveći broj glasova, suvlasnik je dva poznata preduzeća u Prištini: Bon Vivant i Matisse.
Veton Zuka, suvlasnik poznatog kafića Lips, također je bio PDK-ov kandidat za Skupštinu Općine Priština. Luaras Meha, vlasnik bara Annex, bio je AAK-ov kandidat za općinsku skupštinu.
Pored toga što učestvujući u zakonodavstvu direktno utječu na politiku na lokalnom i državnom nivou, ova preduzeća su pojačala utjecaj na izradu politika tako što su se interno organizovala. Gastronomsko udruženje Kosova — koje je 2012. godine osnovano pri Trgovinskoj komori Kosova (TKK) kao “Udruženje gastronoma” — formirano je kao predstavničko tijelo sektora barova i restorana na prostoru Prištine. Organizacija je 2017. godine izmijenila statut u sklopu restrukturisanja te je postala Udruženje gastronoma Prištine, a za cilj ima da štiti interese lokalnih preduzeća.
Tokom 2020. godine, kada su pandemijska ograničenja negativno djelovala na preduzeća širom Kosova, Udruženje je počelo da se zauzima za vlasnike_ce preduzeća, koji su ubrzo počeli da se učlanjuju u Udruženje. Posljedično tome, u julu iste godine Udruženje se proširilo i diglo na državni nivo te je nazvano Gastronomsko udruženje Kosova.
Članstvo se u tom periodu značajno povećalo. Većina od trenutnih 500 članova_ica pridružilo se Udruženju nakon jula 2020. godine.
Prema podacima dostupnim na vebsajtu Udruženja, članarina iznosi 20 do 50 eura mjesečno, u zavisnosti od toga koji paket odaberete od ukupno tri. Ti paketi obuhvataju pravnu pomoć, informacije o aktivnostima te pozive na sajam koji se svake godine održava na gala večeri Udruženja. Arian Vranica, generalni sekretar Udruženja, rekao je da je članarina na dobrovoljnoj bazi te de se prikupljeni novac koristi za unajmljivanje kancelarija, isplatu plata te obuku članova_ica.
Članovi_ice Gastronomskog udruženja Kosova su u toku pandemije u znatnoj mjeri vršili pritisak na Vladu kada je riječ o donošenja odluka o mjerama suzbijanja COVID-a. Budući da su barovi i restorani smatrani mjestima gdje se virus lako širi, COVID-mjerama su znatno ograničene aktivnosti u tim radnjama. Učestvujući u protestima, a sve intenzivnije i u javnim raspravama, članovi_ice Gastronomskog udruženja su postali najglasniji u toku pandemije.
Vranica kaže da Udruženje nikada nije bilo snažnije te da je značajno utjecalo na Vladinu izradu mjera kontrole pandemije. Komisija za upravljanje pandemijom, koja je pod ingerencijom Ministarstva zdravstva, često je pozivala Udruženje odnosno njihove predstavnike_ce na sastanke prije uvođenja i izmjena mjera. Njihove preporuke nisu uvijek uzimane u obzir, ali bez njih bi “mjere još teže pogodile preduzeća”, rekao je Vranica.
“Mjere su dobrano pogodile sportove, teretane i centre za fitnes i bilo ih je vrlo lako zatvoriti zato što ih nije predstavljala nikakva organizacija. Niko se nije zauzeo za njih”, rekao je.
Uprkos tome, tokom pandemije, barski i restoranski djelatnici_e su se u više navrata žalili da Vlada donosi preoštre mjere protiv njih. Njihova glavna zamjerka bila je da se radno vrijeme konstantno skraćuje. Još početkom 2022. godine na snazi su bila ograničenja koja su im dozvoljavala da rade samo do 21.00 sat.
Reçica iz MIQT Puba je član Udruženja. Njemu i vlasnicima_ama drugih lokala koji obično rade skoro do ponoći tu mjeru je bilo teško prihvatiti.
Barski i restoranski djelatnici_e često su bili na meti kritika. Iako su bila stavljena na snagu pravila koja je trebalo da spriječe širenje virusa, kao što je ograničenje broja mušterija, nošenje maski, predočavanje negativnog rezultata testa, a kasnije i potvrde o vakcinaciji, pri ulasku, pojedini barovi se nisu pridržavali tih pravila.
Uprkos kritikama, ograničenjima i strahu od širenja COVID-a, ljudi su nastavili da se okupljaju u kafeima, što odražava jaku vezu koju imaju sa tim prostorima.
Nezanemariv sektor
Osim što doprinose privredi, kafei su važni prostori za diskusiju i društvenu mobilizaciju. Štaviše, opisani su kao posebni “treći prostori” kojima ljudi gravitiraju u toku dana.
Američki sociolog Ray Oldenburg u svojoj teoriji o “trećem prostoru” prvenstveno tvrdi da smo u prva dva primarna društvena okruženja — kod kuće i na poslu — izloženi nizu strogih pravila te da se od nas očekuje da obavljamo jasno definisanu društvenu ulogu, ali ta okruženja nisu pogodna za razvoj zajednice. Zbog toga je potreban treći prostor.
Arsim Canolli, profesor antropologije na Univerzitetu u Prištini, u istraživanju naslovljenom “Samo piju kafu: Kafe-kultura u Prištini” napisao je da je Priština “grad kafića [gdje] je kafe-kultura sada u potpunosti integrisana u urbanu sredinu [i u njima] se raspravlja o politici, moralu, etici, identitetu i životu uopće.”
Na Kosovu je uvriježeno mišljenje da ljudi dangube u kafeima te da su polujavna okupljališta krcata samo zato što su mladi besposleni. Prema toj tvrdnji, ljudi borave u kafeima zbog odsustva alternativnih javnih prostora, što pogoršavaju problemi vezani za tržište rada. Oko 49% osoba dobi od 15 do 24 godine nije zaposleno, a pojedini smatraju da je nerazvijena privreda u zemlji rezultat društvene i intelektualne apatije.
Astrit Salihu, profesor filozofije na Univerzitetu u Prištini, odbacuje ovu argumentaciju, navodeći da nagli razvoj barske i restoranske djelatnosti predstavlja radikalnu promjenu na “mikrodruštvenom” nivou te da je poslije rata postao važan za privredu i društvo na Kosovu.
“Zanimljvo je da je pitanje barske i restoranske djelatnosti samo podcrtano u toku pandemije, zbog toga što barovi i restorani nisu samo radnje — oni proširuju vidike te imaju edukativnu i kulturnu svrhu”, rekao je Salihu, dodavši da mladi na Kosovu imaju dovoljno edukativnog i kulturnog prostora. Prema njegovim riječima, ideja da su ljudi besposleni te da zbog toga borave u kafićima ne drži vodu.
Salihu veliki broj krcatih kafea na Kosovu pripisuje ekonomiji orijentisanoj ka uslugama te mladom stanovništvu. Pored toga što su to mjesta u kojima pronalaze “treći prostor”, veliki broj mladih u kafeima također pronalazi svoje prvo zaposlenje.
Kao jedan od glavnih poslodavaca, sektor barova i restorana je jedan od najvažnijih sektora za kosovsku privredu. Podaci iz raznih izvora za 2021. godinu upućuju na to da u ovoj oblasti postoji ukupno 6.200 preduzeća, iako je prije pandemije bilo registrovano oko 8.000. Prema podacima koje je Poreska uprava Kosova (PUK) dostavila K2.0, sektor je 2019. godine uplatio preko 11 miliona eura poreza. Godine 2020. ta cifra je prepolovljena, a 2021. je bila 7 miliona eura.
S druge strane, prema podacima Agencije za statistiku Kosova (ASK), u ovom sektoru je prije pandemije bilo registrovano oko 14.000 radnika_ca. Kako je zbog Vladinih mjera finansijske pomoći registrovano još radnika_ca, u evidenciji se njihov broj povećao za 1.500 te je sada prijavljeno 15.500 radnika_ca.
Međutim, usljed nedostatka podataka koji je uslovljen visokim stepenom neformalnosti u ovom sektoru, navedene službene brojke nužno ne odražavaju stvarne prihode i zaposlenost kada je riječ o barovima i restoranima.
Prema izvještaju koji je objavio Institut za slobodnu tržišnu ekonomiju (ISTE), tijelo pod okriljem TKK, pandemija je nanijela veliku štetu restoranskim djelatnicima_ama zbog toga što su radnje morale da se zatvore. Od 192 ispitanih preduzeća, 67,8% je navelo da su se njihovi mjesečni prihodi u toku potpunog zatvaranja smanjili za 100% u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. Štaviše, oko 53% ispitanih preduzeća bilo je primorano da otpusti sve zaposlenike_ce.
Stručnjaci_kinje za ovu oblast kažu da za težinu koju barovi i restorani imaju u privredi Kosova postoji niz razloga, uključujući relativni manjak drugih većih djelatnosti te manjak diverziteta u ekonomskoj proizvodnji.
Profesor ekonomije Ermal Lubishtani kaže da sektor barova i restorana podstiče ekonomski rast, a naročito u ljetnim mjesecima kada dijaspora posjećuje Kosovo. To indirektno utječe na druga preduzeća i privredu u cjelini.
Važnost sektora barova i restorana za privredu istaknula se kada su pandemijske mjere ublažene, a kako bi se omogućilo da hiljade članova_ica dijaspore posjete Kosovo. Mjere su relaksirane u periodu kada su se novi sojevi koronavirusa, delta i omikron, širili svijetom. Prema najnovijim podacima Centralne banke Kosova, dijaspora je na ljeto 2021. godine samo direktnom potrošnjom doprinijela privredi sa 360 miliona eura, i to mimo doznaka.
“Što se tiče prihoda, radi se o vrlo velikom sektoru, a i što se tiče zapošljavanja, pri čemu je najznačajnija njegova funkcija utjecaj na druge djelatnosti”, rekao je Lubishtani. Barovi i restorani imaju važne ekonomske veze sa nizom drugih preduzeća, a posebno sa onima koje se bave isporukom robe i usluga.
Međutim, ovaj sektor također karakteriše visok stepen neformalnosti — veliki broj restorana ne plaća porez i ne nudi ugovore radnicima_ama, a kako bi izbjegli uplaćivanje doprinosa, pri čemu je zakonska regulisanost niska.
Kako navode iz Gastronomskog udruženja, više od 30% zaposlenika_ca barova, kafea i restorana u Prištini čine studenti_ce. Tokom pandemije, dok su univerziteti i druge visokoobrazovne ustanove u Prištini bili zatvoreni, a nastava se održavala preko interneta, preduzeća su nailazila na probleme sa osiguravanjem zaposlenika_ca jer su studenti_ce koji nisu morali da prisustvuju predavanjima napustili poslove i vratili se kući, nerijetko u druge gradove.
Sekretar Udruženja, Vranica, kaže da ove studente_ice generalno ne zanima formalno zaposlenje, već da je za njih prioritet da ostvare brze prihode kako bi pokrili troškove studiranja. Za to vrijeme, studenti_ce koji uglavnom iz drugih krajeva zemlje dolaze u Prištinu radi studija, često nalaze poslove u uslužnim djelatnostima i nisu svjesni važnosti formalizacije zaposlenja.
“Studenti_ce koriste djelatnost barova i restorana kao sredstvo finansiranja studija i nije im problem to što njihovo zaposlenje u tom stadiju njihovog života nije formalizovano. Njima je važno da imaju neposredan izvor prihoda te da finansiraju studiranje, a ne da razmišljaju o penzionisanju”, rekao je ekonom Lubishtani.
Međutim, Lubishtani kritikuje visok stepen neformalnosti i nedostatak adekvatnih mjera usmjerenih na poboljšanje cjelokupnog stanja.
“Procjenjuje se da je samo 30% zaposlenika_ca barova i restorana prijavljeno”, rekao je, dodavši da bi tu neformalnost mogle smanjiti i konvencionalne i kreativne mjere. Prema njegovim riječima, neke od njih bi mogle biti novčane kazne i sankcije za prekršaje te finansijski podsticaji usmjereni na radnike_ce i preduzeća, ili čak kampanje razvijanja svijesti kojima bi se zaposlenima objasnila važnost formalizacije.
Interesi radnika_ca zaposlenih u privatnom sektoru na Kosovu nikada nisu prikladno zastupani — oni nailaze na poteškoće u konsolidaciji zajedničkog glasa koji će adekvatno riješiti njihove probleme, dok zaštita interesa zaposlenika_ca nije prioritet Gastronomskog udruženja Kosova.
Predsjednik Sindikata privatnog sektora, Jusuf Azemi, smatra da je uz građevinarstvo sektor barova i restorana najproblematičniji u pogledu usklađenosti sa zakonima u radu, a naročito s obzirom na sklapanje ugovora o radu.
Azemi kaže da je pandemija među zaposlenicima_ama razvila svijest u tom smislu da ozbiljnije pristupaju ugovorima i obavezama koje proistječu iz tih dokumenata, a kao što je prijava i uplata doprinosa od strane poslodavaca, što su podcrtale razne mjere ublažavanja koje je Vlada uvela u ovom periodu.
“Postoje slučajevi zaposlenika_ca koji godinama rade u preduzeću i koji su — odlukom [prethodne vlade] da im omogući povlačenje 10% sredstava iz pojedinačnih penzijskih doprinosa — u velikom broju shvatili da njihov poslodavac nije uplaćivao dovoljnu količinu doprinosa”, rekao je Azemi. Ipak, stepen registracije i formalizacije rada i dalje je nizak.
Inspektorat za rad, koji je zadužen za nadzor provedbe desetak zakona vezanih za sigurnost na radnom mjestu, trenutno raspolaže sa samo 35 terenskih inspektora_ica. Oni su odgovorni za obavljanje inspekcija u 75.000 privatnih i javnih subjekata u zemlji. Ako bi svaki inspektor/ica dnevno posjetio/la jedan subjekt, trebalo bi više od pet godina da se izvrši inspekcija u svakom preduzeću i javnoj ustanovi. Kako bi imao cjelovit uvid u stanje, Inspektorat mora barem udvostručiti broj inspektora_ica.
Vršilac dužnosti glavnog inspektora Agim Millaku kaže da nepostojanje djelotvornog sindikata radnika_ca u privatnom sektoru umnogome otežava rad Inspektorata. Prema Millakuovim riječima, zbog neinformisanosti, straha od gubitka posla i otpora prema formalizaciji, zaposlenici_e ne kontaktiraju sa Inspektoratom kako bi prijavili kršenja prava koja vrše poslodavci.
“To nas itekako zanima jer bi bilo dobro da imamo nešto na što ćemo se fokusirati. Sada smo počeli da bliže sarađujemo sa sindikatom privatnog sektora, ali ima mjesta za poboljšanja i bolju organizaciju”, rekao je Millaku, dodavši da bi sindikat privatnog sektora trebalo da bude kontaktna tačka za potencijalna kršenja prava radnika_ca prije obraćanja inspektoratima. Kako navodi Millaku, time bi se povećala efikasnost rada Inspektorata, a sindikat bi bio u mogućnosti da konzistentnije štiti radnička prava.
Više od kafea
Kako je nastala kafe kultura u Prištini.
Antropolog Arsim Canolli piše da je 80-ih godina, prije raspada SFRJ, Priština bila kulturni centar Albanaca_ki u bivšoj Jugoslaviji. Ona je bila živ grad sa kulturom korza (što je podrazumijevalo večernje odlaske u poluformalizovane šetnje gradom) gdje ste mogli otići na balet, muziku, ples ili u kino. Centar grada je bio pun prostora koji su se nazivali kafiqa, od srpske riječi “kafić”.
Krajem decenije, nakon što je 1989. godine Miloševićev režim ukinuo autonomiju Kosova, Priština je postala žarište mirnog otpora okupatorskom režimu. To je bio period u kojem je albansko stanovništvo uspostavljalo paralelne sisteme institucionalnog života. Istovremeno, mnogi ljudi — a posebno mladi — napuštali su Kosovo.
Zbog tih okolnosti, kafei su postali neprocjenjivi hramovi kulturnog i političkog života u glavnom gradu.
Među mnogim barovima kod Palate omladine smještena je Elida, kafe slastičarna, danas skriveni dragulj koji je nekad bio simbol građanskog otpora. Otvorena 1978. godine pod imenom “Boro e Ramizi”, Elida je služila kao alternativni prostor i mjesto sastajanja za ljude koji su se organizovali protiv srpskog režima.
Mnogima je taj lokal bio poznat kao centar za informisanje i koordinaciju te je služio kao okupljalište političara_ki, spisatelja_ica i umjetnika_ca. Tamo su se planirale odluke, reakcije i demonstracije. Tamo su osnivane političke stranke kao i listovi poput Kohe. Tamo je formirana i Demokratska liga Kosova (LDK), čiji je predsjednik Ibrahim Rugova redovno posjećivao Elidu sa drugim poznatim ličnostima. Iako se tokom godina više puta renovirao, lokal izgleda isto kao 1978. godine. Godine 2017. je uvršten u kulturnu baštinu pod privremenom zaštitom.
“Bila je to prirodna organizacija koja se razvila nakon blokade, kada Albanci_ke nisu imali pristup institucijama te su morali da stvore alternativni prostor postojanja gdje bi imali mogućnost da zadovolje svoje duhovne i kulturne potrebe”, rekao je profesor Salihu. Kafei su korišteni kao alternativni prostori, a među njima je Hani i 2 Robertëve, 90-ih godina aktualan kao sastajalište za razmjenu ideja. To je sama po sebi bila kulturna ustanova, a ne samo restoran.
Hani i 2 Robertëve je tokom decenija postojanja mijenjao lokacije u Prištini, uglavnom radeći u podrumima, blizu tunela i raznih skrovišta, kaže vlasnik Fadil Dragaj. Dragaj je sa svojom suprugom Meritom izgradio jedan od kafea koji je trajno urezan u kolektivno sjećanje mnogih generacija Prištevaca_ki.
Međutim, priča o Hani i 2 Robertëveu počinje kasnije, kada se Dragaj premjestio iz Kurizija u Santeju, i to unutar naselja Dardanija, koje je postalo centar albanskog društvenog života. Tamo su odlazili na koncerte i zabave te njegovali kulturnu scenu.
U to vrijeme je Hani postao centar kulturnih aktivnosti u glavnom gradu. Lokal je nastojao da zamijeni institucije tada zabranjene Albancima_kama. Što se tiče karaktera bara tokom godina, Hani je bio kulturni i politički prostor. To je bio glavni centar za međunarodne novinare_ke prije rata i u ratu. Onda je postao diplomatski centar za međunarodne političare_ke koji su željeli da se upoznaju sa prištinskim andergraundom te su nastavili da se sastaju tamo i poslije rata.
Međutim, Hani je danas samo jedan od mnogih barova smještenih u ulicama Prištine. Hani posjećuju vjerne mušterije i dan-danas se može naći kod kafića u Santeji.
Odnos između kafića i politike se promijenio u posljednje dvije decenije. To se pokazalo na lokalnim izborima održanim 2021. godine, kada se na listama kandidata_kinja ispred svake veće stranke mogao naći barem jedan vlasnik/ca kafića. Mimo tih spiskova, postoji nepisano povezivanje kafića sa različitim strankama, bilo zbog klijentele, bilo zbog vlasnika_ca.
Smješten u prolazu pored glavne zgrade Vlade u centru Prištine, Dit’ e Nat’ je već mnogo godina važan prostor za diskusije i kulturu mladih.
Dit’ e Nat’ je otvoren 2009. godine, u isto vrijeme kada je VV intenzivirao svoje političke aktivnosti. Suvlasnik lokala, Genc Salihu — istaknuti urbani umjetnik iz Prištine — sjeća se da je u prvih četiri-pet godina rada Dit’ e Nat’ postao gnijezdo aktivista_ica VV-a, koji su tamo održavali diskusije o političkoj filozofiji i projekcije filmova. Salihu i Kaltrina Krasniqi — njegova partnerica i suvlasnica bara — kasnije su odlučili da stopiraju projekcije, a kako bi izbjegli povezivanje sa politikom te da bi, prema Salihuovim riječima, “učinili [bar] raznovrsnijim u ideološkom smislu”.
Kasnije, 2010. godine, na političkoj sceni se pojavio Fryma e Re (FER), još jedna manja stranka sa imenima koja su kasnije postala važna u kosovskoj politici. Među njima je Shpend Ahmeti, bivši gradonačelnik Prištine koji je istu funkciju obnašao u dva mandata i koji je nekoliko godina i visokopozicionirani član VV-a. Salihu kaže i da je FER napravio prve korake u Dit’ e Nat’u.
S druge strane, Salihu smatra da su s pojavom široko dostupne tehnologije te društvenih medija kafei počeli da gube sposobnost okupljanja ljudi i organizovanja diskusija, što je označilo kraj ere u kojoj su političke alternative stvarane u kafeima.
“Društvene mreže su kafeima oduzele samo nekoliko elemenata, ali sve te komponente su ključne, kao što je mobilizacija — sad je mobilizacija u potpunosti prebačena na društvene medije i tamo je mnogo efikasnija”, rekao je.
U tom kontekstu, Salihu smatra da su kafei 90-ih karakterom bili slični kafeima koji su bili otvoreni u poslijeratnim godinama, a zaključno sa ubrzanim razvoja interneta, koji je prema njegovim riječima mnogo toga promijenio, pa se tako kafei danas koriste više kao dnevni rituali.
“Tokom 90-ih smo držali samo barove i kafee — ništa drugo nismo imali”, rekao je Salihu. “Ipak, čak i nakon rata je bilo lokala gdje su se odvijala najprogresivnija događanja — malo toga se bilo promijenilo u tom pogledu. Međutim, danas je sve drugačije.”
Iako se kafei ostali upamćeni kao prostori napretka, oni su u nekim aspektima još uvijek vezani za tradiciju.
Još uvijek svijet muškaraca
Ulica Fehmija Aganija, poznata kao Kafet e vogla, danas je sa obje strane puna kafea i restorana. Nazvana je po prvom kafiću koji je u njoj otvoren, Kafja e vogël, koji je privukao gradnju sve većeg broja kafea. Odmah iza te ulice je Tartine Deli, lokal koji je uveo inovacije u kosovsku kuhinju te bez izuzetka zapošljavao samo žene. Otvoren je prije sedam godina.
Kada su Adelina Sokoli i Gresa Bakalli otvorile Tartine, jedan od njihovih ciljeva bio je da unutar ove djelatnosti sruše prepreke za žene. Kao što je slučaj i sa svim drugim oblastima, sektorom barova i restorana na Kosovu preovladavaju muškarci. Za žene je pristup zaposlenju kao i vlasništvu nad preduzećima i dalje zanemariv u okviru ove djelatnosti.
Predrasude o ženama kao vlasnicama preduzeća, rekle su Sokoli i Bakalli, neprestano predstavljaju izazov.
“U početku su nam govorili da iza nas moraju stajati muškarci, a trgovci koje smo zvali nikad nisu dolazili na vrijeme, ili su pokušavali da nas prevare, ili su nas pitali gdje su nam muški”, rekla je Sokoli.
Kako navodi Linda Gusia, profesorica sociologije na Univerzitetu u Prištini, u vezi sa kuhanjem i usluživanjem hrane u različitim prostorima prisutna je patrijarhalna podjela. Kod kuće — u privatnim prostorima — hranu uvijek kuhaju žene, dok u restoranima i prostorima izvan kuće — javnim prostorima — hranu pripremaju uglavnom muškarci. Žene treba da ostanu u četiri zida dok javnim prostorom još uvijek dominiraju muškarci.
Nejednaka podjela javnog prostora među rodovima, prema riječima Gusije, također se odražava na vlasništvo nad preduzećima u sektoru barova i restorana, gdje su vlasnici većinom muškarci. Tek odnedavno se bilježi ograničen porast broja žena koje posjeduju takve radnje. Najnoviji podaci ASK pokazuju da je od oko 3.000 preduzeća otvorenih u prva tri mjeseca 2022. godine samo 22% u vlasništvu žena. S druge strane, podaci iz 2019. godine pokazuju da je te godine 11% svih aktivnih preduzeća bilo u vlasništvu žena.
Ove okolnosti preovladavaju u Prištini, gdje su konobari i dalje većinom muškarci, dok su žene u mnogo manjem broju zaposlene u barovima i restoranima te vlasnice istih — što je simptom rodno određenih pitanja ekonomske moći i autoriteta u društvu.
“Sve do prije nekoliko godina bilo je nezamislivo da žene služe goste_šće u restoranima. Žene služe kod kuće, cijeli dan, ali što se tiče restorana, to se smatralo neprikladnom profesijom. Ko kontroliše javnost u globalu, kontroliše i restoranski sektor”, rekla je Gusia.
Gusia kaže da su žene na Kosovu tradicionalno ostajale u četiri zida koji definišu njihovu privatnu sferu djelovanja. Kod velikih, tradicionalnih porodica gdje je “ognjište dom”, za pojam kuhanja se smatra da su u njegovom središtu dom i porodica.
“Kuhanje je kroz historiju bilo važno za čovječanstvo i razvoj ljudskih društava, a žene su bile te koje kuhaju i koje se bave kuhanjem i pripremanjem, sakupljanjem i uzgajanjem bašti”, rekla je Gusija. “Kuhanje se uzima zdravo za gotovo. Ono je nevidljivo, neplaćeno i nepoznato.”
U poznatom prolazu u centru Prištine ponosno stoji bar Te Martini. Još od prije rata, tamo se okupljaju uglavnom muškarci. Međutim, naročito u posljednjih deset godina, ulica je počela da dobija nove barove i nazvana je Kafet e Rakisë. Otvaranje tih lokala je promijenilo demografsku strukturu i klijentele i vlasnika_ca. Danas je ova ulica jedno od rijetkih mjesta na kojima možete zateći i starije i mlađe građane_ke.
U ovoj ulici je otvoren i Pijetore, jedini lokal koji je otvorila i koji vodi žena. Pijetore, čija je suvlasnica Lindita Azemi, postao je jedno od mjesta koja utjelovljuju duh Kafet e Rakisë, buntovničkog sokaka ugniježđenog pored bahatog centralnog trga u Prištini.
Pijetore, kao ni Tartine, nije član Gastronomskog udruženja, a Lindita o toj organizaciji zna vrlo malo.
Sokoli i Bakalli iz Tartine učestvovale su na jednom sastanku održanom u julu 2020. godine, kada se Udruženje širom Prištine sastajalo sa vlasnicima_ama kafea koji bi im se potencijalno pridružili.
“Potegli smo pitanje unapređenja održavanja naše ulice te rasvjete, ali interes [Udruženja] bio je usmjeren na cestu. Mi smo iza i njih nije briga za onaj dio iza njihovih barova”, rekla je Adelina.
Udruženje je zanemarilo njihov zahtjev jer se, prema viđenju Udruženja, interesi Sokoli i Bakalli razlikuju od interesa Udruženja. Ni Sokoli ni Bakali nisu prisustvovali drugim sastancima niti su se učlanile.
Nova borba
Pandemija je bila jedan od najtežih perioda za ovaj sektor. Teškoće se nastavljaju i danas sa krizom poskupljenja uzrokovanom poremećajima na globalnom tržištu snabdijevanja, a koji su se javili zbog COVID-a, a i zbog rata u Ukrajini. U aprilu 2021. godine cijene su počele rasti, a inflacija je u istom mjesecu dosegla stopu od 11%. Za to vrijeme, plate u javnom i privatnom sektoru ostale su iste kao i prije inflacija. To znači da kupci_kinje imaju manje novca za trošenje u kafeima, dok vlasnici_e imaju manje novca za poslovanje.
Zbog tih uzastopnih kriza, Salihu je pomislio da njegov lokal Dit’ e Nat’ neće preživjeti.
“Ova vremena su neizvjesna, a u neizvjesnosti se ljudi ponašaju drugačije, što predstavlja izazov za kosovski gastronomski sektor. Promjene u društvenoj dinamici nisu primijećene u toku pandemije jer su se tada okolnosti privremeno mijenjale. Tek sada osjetimo posljedice svega ovoga”, rekao je.
Mjere borbe protiv virusa donijele su novu stvarnost u kojoj se kafei nisu mogli prilagoditi Vladinim propisima, dok su se i lokali i potrošači_ce našli u teškom položaju usljed rasta cijena.
“Teže je raditi sad nego u jeku pandemije. Ljudi su se finansijski ispraznili, nemaju para i to smo svakako primijetili. Njihovi izbori su ograničeni. Mnogo štedljivije pristupaju trošenju”, rekao je Salihu.
Nakon dvije godine izgubljene zbog pandemije, MIQT Pub se tek u proteklim sedmicama oporavio. I Reçica je primijetio da se promijenio način na koji ljudi pristupaju barovima, a u odnosu na život “bez virusa”.
“Ljudi su zbog pandemije naučili da ne izlaze”, rekao je. “Povećao se broj onih koji nakon posla samo kratko odu na piće zato što su tako istrenirani u toku pandemije, kada smo morali ranije zatvarati. Međutim, sad ima ljudi koji nikako ne izlaze.”
Čak i Lubishtani smatra da je glavni izazov stalni rast cijena koji bi mogao smanjiti broj ljudi koji izlaze u barove i kafee.
“Smatram da su zbog niskih cijena osnovnih proizvoda kao što je kafa kafei bili puni i u mogućnosti da ostvare profit. Sad sve poskupljuje i moje je zapažanje da će biti teže održavati naviku ispijanja kafa vani kao što se to radilo prije”, rekao je.
Pandemija i visoka stopa inflacije navele su preduzeća da dobro razmisle o investiranju u djelatnost barova i restorana, ograničivši izbor dostupan potrošačima_cama.
Uprkos uzastopnim krizama, ovaj sektor je i dalje srž duha Prištine. Barovi i restorani su oaze društvene organizacije, mjesta gdje se mnogi studenti_ce prvi put zapošljavaju te izvori prihoda i mogućnosti za vlasnike_ce koji donose nešto novo u grad. Oni predstavljaju važan izvor sredstava za državni budžet, izazov za inspektore_ice rada kada je riječ o registrovanju radnika_ca te mjesto gdje žene i dalje ruše prepreke određene rodom.
Ova publikacija je objavljena uz finansijsku podršku Evropske unije, a u okviru projekta “Građani, angažujte se”, koji K2.0 provodi u partnerstvu s Institutom GAP. Isključivu odgovornost za sadržaj snose Kosovo 2.0 i Institut GAP . Sadržaj ne odražava nužno stavove Evropske unije.
Zašto je navedena ova klauzula?