Jutro je, 1. oktobar 1997. godine. Mladi student tamne kose duge do ramena obučen u neuvučenu bijelu košulju priprema se da povede svoje kolege/ice i ostalo osoblje u simbolični marš na kojem će od represivnog režima zahtijevati osnovna obrazovna prava.

Danas, 22 godine kasnije, Aljbin (Albin) Kurti, podšišan i u košulji uz koju redovno nosi kravatu i sako, sprema se da stane na čelo nove vlade nezavisnog Kosova nakon kampanje tokom koje je njegova stranka Samoopredjeljenje obećala da će se reforma obrazovanja nalaziti na vrhu liste njihovih političkih prioriteta (što je ponovio i njihov potencijalni koalicijski partner, LDK).

Pošto je dva desetljeća proveo protestirajući izvana, izgleda da je Kurti ozbiljan u namjeri da zasuče rukave i počne povlačiti poluge moći. Teži dio posla tek slijedi.

Za provođenje reformi pred sobom ima cijeli mandat, no obimnost tog zadatka se ne bi trebalo podcijeniti. Godine nemara, koristoljublja i ad hok izrade politike, kao i breme razaranja koje je kosovski sistem obrazovanja pretrpio devedesetih godina, u vremenu orkestrirane represije, dobrano su narušile obrazovni sistem kojem je prijeko potrebno ljubavi i pažnje.

O brojnim zamkama i neuspjesima u tom pogledu naveliko se piše već nekoliko godina unazad. Rezultati koje srednjoškolci/ke s Kosova postižu na standardiziranim testovima među najslabijim su u svijetu; mnoge obrazovne ustanove, među kojima je i javni Univerzitet u Prištini, trpe posljedice duboko ukorijenjene korupcije; stilovi podučavanja mogu biti restriktivni te takvi da zahtijevaju bespogovornu poslušnost, pri čemu nastavnici/e ne ohrabruju razvoj ključnih vještina kao što je kritičko mišljenje; udžbenici su pretežno zastarjeli ili su iznimno problematični.

Ipak, zbog dubine krize, prostora za korjenite promjene ima čak i više.

Kosovo polako ulazi u novu političku eru, a pitanje koje se postavlja u vezi s obrazovanjem — ali i kada je riječ o nizu drugih oblasti — glasi: Šta građani/ke žele vidjeti?

Dok smo radili na našoj prethodnoj monografiji (prije nego što je bilo ikakvih naznaka o tome da bi se mogli održati prijevremeni izbori), nastojali smo raščlaniti pojam obrazovanja tako da dođemo do njegovih osnovnih odrednica. To da je kamen-temeljac svakog društva neosporna je činjenica, no zapitali smo se za šta nam ono je tačno potrebno.

Da li se obrazovanje svodi na dobijanje ocjena i stjecanje zvanja? Ili je ono što učimo — i način na koji to usvajamo — jednako važna stavka u tom pogledu? Da li je uvijek krajnji cilj školovanja dobiti posao ili unapređenje? Ili je to više trajni proces, nešto što nikad zapravo ne “okončamo”? Šta nas motivira da se obrazujemo? Šta utječe na takve odluke?

Kako smo o tome diskutirali, shvatili smo da smo u suštini razgovarali o tome šta je obrazovanje za život, i to je nit koja povezuje svaku od naših priča.

Prvi susret s bilo kakvom vrstom institucionaliziranog obrazovanja većina osoba doživljava kada se upiše u osnovnu školu — obično je to s navršenih pet godina života — čime se grade temelji za budućnost. U periodu nakon završetka rata, na polju osnovnoškolskog obrazovanja na Kosovu provedene su mnogobrojne reforme kako bi bio stvoren sistem koji adekvatno oprema djecu ne samo znanjem, već i vještinama koje će im biti potrebne kasnije u životu. U članku Glavne brige ometaju obrazovne reforme, Nerina Guri je pružila uvid u izazove koji su se javljali prilikom pokušaja da se pređe na sistem usmjeren na kompetencije i vještine.

U odnosu na rigidnost učionice, domena neformalnog obrazovanja gotovo da je i potpuno drugi svijet kada uzmemo u obzir njen fokus na razvoj takozvanih “mekih” vještina i razvoj pojedinaca/ki. Sindre Langmoen nam je pobliže objasnio ovaj koncept u tekstu Škola nije sve, te nam je pokazao kako se sve ljudi mogu obrazovati čak i onda kada ni ne znaju da uče.

S obzirom na sva ta raznovrsna poimanja edukacije i učenja, samo obrazovanje je bez ikakve sumnje širok pojam koji različitim osobama predstavlja različite stvari. U našoj fotoreportaži pod naslovom Kako do celoživotnog obrazovanja?, širokom dijapazonu ljudi — od osnovnoškolaca/ki do diplomiranih studenata/ica, od neformalnih edukatora/ica do profesionalnih nastavnika/ica — postavili smo pitanje šta za njih znači “obrazovanje za život”.

Možda su oni koji su najbolje upoznati s različitim načinima na koje obrazovanje može funkcionirati osobe koje su se obrazovale u različitim sistemima. U najnovijoj epizodi našeg serijala Konteksti, Iz inozemstva do Kosova i obrnuto, glavna i odgovorna urednica K2.0-a, Besa Ljuci (Luci), ugostila je tri žene koje su stekle obrazovanje na različitim nivoima i u zemlji i van nje da bi napravile uporedbu različitih obrazovnih okvira.

Srž sistema obrazovanja u mnogim državama je strukovno obrazovanje, u sklopu kojeg se za ekonomiju 21. stoljeća obučavaju mehaničari/ke, medicinske sestre i tehničari, poljoprivredni djelatnici/e, veterinari/ke, kuhari/ce i krojači/ce. Međutim, strukovne škole na Kosovu često nose stigmu i smatra se da su namijenjene učenicima/ama koji nemaju dobre ocjene. Sihana Kljisurica (Klisurica) je u članku Sređivanje strukovnih škola dublje zaronila u ono što ovaj tip obrazovanja zaista jeste, pri čemu se osvrnula se na korake koje se poduzima kako bi se njegova reputacija poboljšala.

Stav da je univerzitetsko obrazovanje jedini respektabilan oblik obrazovanja zastupa veći dio stanovništva, ali upis na fakultet je omogućen širim slojevima građana/ki Kosova tek pošto je prije pola stoljeća osnovan Univerzitet u Prištini. U tekstu Pedesetogodišnji univerzitet, Aurelja Kadriju (Aurela Kadriu) razgovarala je sa šest bivših studenata/ica prve generacije ove visokoškolske ustanove koji su s njom podijelili njihova sjećanja, iskustva, kao i poteškoće na koje su nailazili.

Za te prve generacije studenata/ica, ono što su naučili na fakultetu — i u amfiteatrima i u društvenim događanjima u kojima su učestvovali u tom vremenu — istinsko je obrazovanje za život koje je ostavilo neizbrisiv trag na sve što je uslijedilo nakon toga. Četrdeset devet godina kasnije, životne lekcije koje se nude na UP-u nisu toliko bajne. U našem posljednjem članku, Borba protiv uznemiravanja na univerzitetu, Ljeonida Molićaj (Leonida Molliqaj) je pisala o borbi koju vode oni posvećeni dokidanju seksualnog uznemiravanja na kampusu, jer ukoliko obrazovna institucija ne prizna sigurnost i samostalnost kao koncepte od ključnog značaja za studentsko tijelo te ustanove, onda se gubi njena glavna svrha.

U izradi ove monografije smo saznali mnogo toga, a nadamo se da ćete i vi. Dobrodošli u “Obrazovanje za život”. K

Naslovna ilustracija: Arita (Arrita Katona) / K2.0.

Vrati se na monografiju