Blogbox | Rat

Kuća cvijeća

Piše - 07.11.2023

Iz zbirke „Trenutak kad je meni počeo rat“.

Za nas je to bilo obično poslijepodne. Došli smo na groblje zaliti cvijeće. Baka i nana svakog proljeća zasiju sjeme. Nešto od tog kupe na pijaci, a nešto im poklone prijateljice. Ljeto je u cvatu. Iznikli su narcisi, tulipani, muškatle, krizanteme, petunije. To je stalna postavka, njih znam raspoznati. Znam i šta je korov, njega uvijek treba počupati. Prošle sedmice sam napunila dvanaest godina. Mama je mrtva otkad znam za sebe. Kad su me prvi put ovdje doveli, rekli su mi, grob je kuća kad se umre. Ja je zovem kuća cvijeća, po uzoru na Titov grob. Ponosna sam na nju. Nema joj na Barama ravne. Baka i deda su mamini roditelji. Nana i dedo, tatini. Sad su sve četvero u invalidskoj penziji. Kad se zapričaju krive njenu smrt što su rano oboljeli. Za rođendan je bilo baš veselo. U naninu i dedinu kuću, gdje smo, kad je mama umrla, tata i ja preselili, došli su i djeca i odrasli. Dobila sam brdo poklona. Jeli smo tortu, pjevali i plesali. Kad je počeo dnevnik, dedo je uzeo daljinski i pojačao ton. Spiker je rekao da je raspad Jugoslavije sve izvjesniji. Odrasli su ušutjeli, a mi smo nastavili slavlje na ulici.

Na groblje smo došli iz dva različita dijela grada. Baka i deda sa Grbavice, a mi sa Vratnika. Našli smo se na trolejbusnoj u Đure Đakovića. Nemamo auto. Od njih četvero samo je dedo nekad vozio. Imao je žutog fiću, ali ga je nakon infarkta prodao. Volim trolejbuse. Zovem ih gigantski električni mravi. Posebno volim one koji imaju zglob. Stanem u njega, uhvatim se za dršku, pa krivudam kao i ulice. Ispred grobljanske kapije je cvjećara. Vlasnica je starija žena. Pamtim joj lik, a za ime je nikad nismo pitali. Nama nikad dosta cvijeća. Treba nešto staviti i u vaze. Jedna je u vrhu, druga u dnu spomenika. Baka i nana se kratko došaptavaju. Izbor je pao na ruže i karanfile. Uspon prema maminoj parceli je oštar i dugo traje. Baka svako malo zastane da povrati dah. Deda hoda najbrže. S kanisterima odlazi do česme. Dok se mi popnemo, stigne i da zapali. Procedura je uvijek ista. Prvo iz vaza vadimo staro cvijeće. Svenulo je. Voda je isparila. Baka i nana razmotavaju nove bukete i velikim makazama podrezuju duge peteljke. Dedo i deda čupkaju korov. Obojica na košulji imaju velike krugove znoja. Kamen se čisti i pere. Svježa voda ulijeva u vaze. Tog dana glavna tema je početak nove školske godine. Nabrajaju šta mi sve treba. Dogovaraju ko šta kupuje. Sparno je, već dugo nema kiše. Valjda zato, osim nas, nikog nema. Meni je tišina groblja lijepa. Nekako smirujuća. Sviđa mi se i pogled na Hum. Gore je veliki predajnik. Nešto što iz daljine liči na kuglicu probodenu čačkalicom. Kad smo sve odradili, posjedali smo na ivice. Jedino je nana ostala stajati. Naslonila je leđa na toplu ploču susjednog spomenika i rekla, dobro je za reumu.

Baka se najduže oprašta. Svi poljubimo maminu sliku, ali baka je ljubi dvaput, pa joj palcem pomiluje obraze. Trpamo kanistere u cekere. Skupljamo vrtni alat. Otpad nosimo do kante na izlazu. Cvjećara je zatvorena i cesta je prazna. Saobraćaj zamre u predvečerje. Poslije groblja se ide na ćevape i kolače. Zato nam treba stopetica koja vozi do Trga 6. april. Šutimo na stajalištu. Dok čekamo, za oko mi zapne vrana s orahom u kljunu. Sleti na vrh loptaste krošnje. Pogne glavu i otvori kljun. Orah se raspukne na cesti. Ona učas sleti i kljuca, parče po parče. Ne pričamo puno ni u ćevabdžinici, ni kasnije u slastičarni. Sve je već dogovoreno. Malo ćemo prošetati, pa ću ja s bakom i dedom na Grbavicu. Tata će doći po mene u nedjelju. Jedino na što mislim je kako nakon kolača reći da bih i sladoled. Noć je donijela malo svježine. Vjetar pirka, ljudi opušteno šetaju. Moj sladoled se topi. Ližem brzo svaku kap, kad odjednom, s dna ulice zagrmi glas: „Vukovar gori!”. Ljudi zbunjeno okreću glave. Glas pripada sijedom muškarcu koji u rukama nosi debeli svežanj sutrašnjih novina. Te dvije riječi ne prestaje ponavljati. Lice grada se mijenja. Prolaznici vade novčanike. Plaćaju, neki zaborave na kusur, otvaraju novine i čitaju na licu mjesta. I mi smo zastali. Mislila sam da ćemo kupiti novine. Grickam kornet, oni se mršte. Ne znam ko je napravio prvi korak. Možda baš ja. Ostali su slijedili. Lagano smo izmigoljili iz gužve.

Šetnja se odužila. Hodali smo tako dugo jer nismo bili spremni slušati o sutra. Kamo li pomisliti da na proljeće nećemo saditi cvijeće; da će na predajnik na Humu pasti stotine granata; da će ginuti i ptice i ljudi; da i nas više neće biti. Barem ne zajedno. Već smo se pitali kud dalje, kad smo ugledali prazan park. Polako smo spustili cekere na travu. Noge su mi pulsirale od umora. Iskoristila sam preostalu snagu i otrčala na vrtešku. Nana i baka su sjele na ljuljačku. Deda je rekao, nemojte, kasno je, ali smo mi baš htjele. Zvale smo i njih. Malo su se snebivali. Vidjelo se da im je neprijatno. Na kraju su popustili i zasjeli na klackalicu. Sve je najednom živnulo. Cičali smo od smijeha. Oči su nam suzile i nebo se zavrtjelo. Tad sam nas, kao nikad prije, vidjela sasvim jasno. Spustila sam nogu i još se jače odgurnula. Vrteška je ubrzala i ja sam konačno shvatila! Naša je tuga toliko duboka da će u nju moći leći cijela država.

 

​​Naslovna fotografija: Marko Šerer

Trenutak kad je meni počeo rat je zbirka kratkih priča izvorno objavljena na bosanskom/hrvatskom/srpskom/crnogorskom jeziku, kao doprinos inkluzivnijoj kulturi sećanja. Priče su napisali poznati postjugoslovenski pisci i spisateljice, odgovarajući na jednostavno pitanje kako se sećaju burne poslednje dekade dvadesetog veka. Prevod na albanski jezik uključuje dodatne tri priče autora iz Kosova, knjigu su objavile Inicijativa mladih za ljudska prava i forumZFD Srbija. Urednici su Vladimir Arsenić, Ana Pejović i Anton Berishaj.