Jedan na jedan | Prava žena

Lara Vajt: Feminističko istraživačko novinarstvo propituje patrijarhat

The well-known journalist from Northern Ireland talks about women on the frontlines, the far-right and investigating patriarchy.

Piše - 31.01.2020

Lara Vajt je bila prisutna na mjestima na kojima su se odigravali događaji od presudnog značaja, no ona nikada nije pisala udarne vijesti.

Umjesto toga, ona nastoji pružiti dublji uvid u najvažnija svjetska događanja, pri čemu pokušava obuhvatiti što više slojeva i perspektiva te na taj način predočiti što precizniju verziju istine.

Rođena u Sjevarnoj Irskoj, s trenutnom adresom u Londonu, ova nezavisna istraživačka novinarka i producentica dokumentarnih filmova u prvom redu se bavi temama koje su mediji u prošlosti zanemarivali i izbjegavali, uključujući: značaj rodne dinamike u aktivizmu, politički pokreti (ljevičarski i desničarski), ratišta, sukobi i epidemije.

Ponekad odlazi i do samih linija fronta. Tako je imala priliku razgovarati s pripadnicama ženske brigade kurdskih paravojnih formacija u Siriji i Iraku poznate pod nazivom YPJ (Ženske jedinice zaštite), koja se inače nalazi u sastavu kurdskog pokreta otpora u Siriji, a protiv IDIL-a bore se još od 2011. godine.

Prošle godine je objavila knjigu: “Borkinja za slobodu: Moj rat protiv IDIL-a na sirijskom ratištu”, u kojoj je dokumentirala naprosto nevjerovatni život Džoane (Joanna) Palani. Ta žena se našla na naslovnicama medija kada je napustila Dansku i pridružila se YPJ-u u borbi protiv IDIL-a u ratu u Siriji.

“Borce IDIL-a je vrlo lako ubiti,” rekla je u razgovoru koji je Vajt s njom vodila 2016. godine dok je pripremala članak za Vajs (Vice). Palani u to vrijeme nije mogla napustiti Dansku budući da su joj vlasti oduzele pasoš zbog ilegalnog pridruživanja kurdskim snagama.

Vajt je također profilirala aktivistice s krajnjeg desnog dijela političkog spekta. Prema tome, u tekstovima koje ona piše glavne ličnosti su akteri/ke najznačajnijih događaja današnjice.

S vremena na vrijeme istražuje i događanja čije su posljedice zaboravljene, kao što je borba žena protiv trudnoće među tinejdžerkama nakon epidemije ebole u Sijeri Leone, a ponekad analizira rod i desničarski pokret u Europi. BBC je prošle godine objavio njen dokumentarac “Nadesno”, u kojem je govorila o mladim ženama desnice.

“Rod, mladi i ekstremizam” neka su od ključnih pitanja koja obrađuje, kaže za K2.0.

Vajt — prepoznatljivo ime BBC-a, Gardijana (The Guardian), Dejli mejla (Daily Mail), Čenel four njuza (Channel 4 News), Vajsa, ITV-a i Open demokrasija (openDemocracy) — svoja iskustva je podijelila s nama na Kosovu u razgovoru održanom u okviru programa Pojačaj u Habu K2.0. Razgovarali smo s njom o izvještavanju o kurdskim borcima/kinjama koji se bore protiv IDIL-a, ženama u ekstremnoj desnici te feminističkom istraživačkom novinarstvu.

Fotografija: Atde Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.

K2.0: Vaš portfolio je ogroman, i kao novinarke i urednice renomiranih medija u Ujedinjenom Kraljevstvu i kao autorice izvanrednih djela. Kako ste započeli svoju novinarsku karijeru?

Lara Vajt: Prvi posao sam naša u Belfastu, gdje sam radila za jednu lokalnu radiostanicu. Tada sam se i počela zanimati prije svega za vijesti iz svijeta. Nakon toga sam upisala studij drame na engleskom jeziku i stekla izuzetno korisnu diplomu (smijeh), da bih kasnije razvila interes prema radiju.

Na radiju sam i započela karijeru. Imala sam prilično mnogo gostiju/šći iz svih krajeva svijeta, a izdvojila bih jednu aktivističku grupu žena koje su bile jednostavno neustrašive. Ta grupa se zove “Žene Zimbabvea, dignite se” (WOZA) i tada su radile na svrgavanju Mugabea preuzevši na sebe veliki rizik.

Tu je bila i grupa RAWA, Revolucionarno udruženje žena Afganistana. Dakle, u tom periodu sam počela slušati žene koje su zastupale radikalne ideje i pristup ženskim pravima. 

Tada sam prvi put na neki način pomislila da bi se kroz novinarstvo u suštini mogla posvetiti pravima žena i njihovim pričama. Tako sam rekla samoj sebi: “Dobro, možda ću i pokušati da budem novinarka.”

Na televizijama sam predlagala mnoštvo priča o pravima žena, ili sam pak željela sama raditi na reportažama o pravima žena, ali urednici/e su mi govorili: "Ovo nije priča."

Po završetku koledža, pohađala sam kurs o radijskoj produkciji u Dablinu. Radio može da pruži mnogo prostora za debatu, za razliku od video-formata.

U pojedinim fazama svog života sam radila za velike medijske kuće, što je bilo iznimno izazovno jer se moglo dogoditi i da se mišljenje urednika/ce u vezi s određenom pričom može blago kositi s mojim. I toliko sam puta pisala o britanskoj kraljevskoj porodici, dosta mi je toga više.

Ipak, na radiju, na radiju lokalne zajednice sam se upravo počela baviti novinarstvom. Tamo sam mogla čuti različite perspektive ljudi i to me je navelo da radim i onlajn, s obzirom na to da smo tada svjedočili eksploziji društvenih mreža i interneta i da smo se mogli čuti sa svakim.

To mi je davalo ogromnu količinu motivacije. Bila sam oduševljena potencijalom koji internet posjeduje, vjerovatno i pomalo naivno vjerujući da će taj medij biti fantastičan oblik demokratije, da će promijeniti svijet. Očigledno i jeste promijenio svijet.

Međutim, smatrala sam da će razbiti medijski mejnstrim i stvoriti nešto novo. Što više radnog staža imam u ovoj oblasti, to sam uvjerenija u činjenicu da je novinarstvo vještina, i to jako zahtjevna vještina. Ne bih rekla da svako može biti novinar/ka samo zato što može napisati nešto na internetu.

U svom radu se fokusirate na rodna pitanja. Da li ste zaista morali ulagati velike napore kako bi se Vaše reportaže objavljivale?

Da. Duže vrijeme u velikom broju slučajeva nisam uspijevala, jer se na prava žena gledalo kao na pitanja koja su u nadležnosti nevladinih organizacija. Zato je internet sjajan, zato što odjednom imate čitatelje/ke koji žele te priče.

Na televizijama sam predlagala mnoštvo priča o pravima žena, ili sam pak željela sama raditi na reportažama na tu temu, ali urednici/e su mi govorili: “Ovo nije priča.” Jedine reportaže koje su uistinu prolazile bile su one o pravima životinja. Velika sam zagovornica prava životinja, no to nije jedina tema koja mi je važna. Prolazile su i reportaže o ekologiji.

Nije ispravno gledati kako samo muškarci učestvuju u nekim stvarima jer su žene oduvijek učestvovale u raznim pokretima. One su oduvijek učestvovale i u ratovima.

Ženski likovi [u pričama] obično su bili žrtve, tako da je narativ bilo nešto što sam istinski željela dekonstruirati u svom radu i na internetu. Na kraju sam i pronašla publiku.

Prema tome, predlagala bih reportaže o pravima i pravdi, i urednici/e su na početku negodovali. Ipak, na internetu su te reportaže itekako prolazile. Ljudi su ih željeli čuti.

U svojim reportažama razgovarate s različitim ženama, od onih koje su preživjele ili direktno učestvovale u ratu, do onih kontroverznih i problematičnih ličnosti, poput članica desničarskih organizacija. Da li u neku ruku i namjerno birate te teme i likove kako biste na nekonvencionalan način prikazali žene koje se bave stereotipno muškim stvarima?

I jedno i drugo, da budem iskrena. Priče i teme koje najradije obrađujem tiču se roda, mladih i ekstremizma. Džoana Palani je, primjerice, sve to u jednom.

Odnos koji sam izgradila s njom pretočila sam u knjigu. Mislim da sam s njom pripremila brojne reportaže o genocidu nad jazidskim narodom, o stravičnim zločinima koje je IDIL počinio nad ženama i jazidskom populacijom, ali i nad sirijskim kršćanima/kama te mnogim drugim manjinama na području Iraka i Sirije.

To je ličilo na odmazdu protiv ženskih prava i sloboda koja su jedva ostvarena u Europi i ostatku svijeta. Priče koje pokušavam pronaći i priče koje urednici/e vole tiču se prkosa. Smatram da je narativ vezan za žene koji je i dalje zastupljen u medijskom mejnstrimu vrlo dosadan, pa i neistinit. Nije ispravno gledati kako samo muškarci učestvuju u nekim stvarima jer su žene oduvijek učestvovale u raznim pokretima. One su oduvijek učestvovale i u ratovima.

I držale puške kao Palani, što nije slika koju imamo priliku često vidjeti…

To je tačno. Kurdska vojska i YPJ su me fascinirali zbog mnogo toga. Tu sam reportažu započela istražujući genocid nad jazidskim narodom. Pripadnici IDIL-a su zarobili veći broj Jazidki koje su im potom hrabro uzmicale. U medijskim izvještajima o onome što se tim ženama nakon toga dogodilo sve se vrtjelo oko stradalništva.

Tako sam posjetila njihovu vojsku uvjerena u jednu stvar da bih zatim naišla na neku sivu zonu, kao što se to uvijek i događa. Uvijek je sivo, nikada nije crno-bijelo.

One s kojima sam se ja susrela zapravo su uspjele pobjeći. Znate da sam poznavala četrnaestogodišnjakinju [Jazidku] koja je u bijegu skočila s jedne četverospratnice na drugu. Kada sam čitala tekst o njoj u jednim drugim novinama, sve se baziralo na tome da je bila žrtva. Ona je preživjela, nije stradala.

Ta diferencijacija je za mene bila ključna. Neke od Jazidki koje su bile zarobljene kasnije su se pridružile kurdskoj vojsci, koja ima ženski ogranak. Ovaj ženski odred ustrojen je prema učenju Abdulaha Odžalana (Abdullah Öcalan), a njegove pripadnice za sebe smatraju da čine feminističku armiju.

Ja sam, dakle, željela saznati kako Zapad podržava tu vojsku i šta ona radi na terenu, no što sam dublje ulazila u tu priču, sve zamršenije je to izgledalo. Mislim da su te vojnikinje bile izuzetne za potrebe kurdske propagande, i zaista jesu bile izuzetne. Međutim, te tinejdžerke su često služile kao paravan međunarodne koalicije koja se borila protiv IDIL-a.

Kada su te tinejdžerke slali u borbu, obučavali su ih kao bombašice samoubice. Učili su ih kako da rukuju suludim oružjem i izrađuju eksplozivne naprave. Jedna od djevojaka s kojom sam razgovarala rekla mi je da žene imaju manje prste i da se bolje snalaze prilikom izrade bombi.

Fotografija: Atde Mula / K2.0.

Sve u svemu, željela sam saznati više o ovoj meni vrlo zanimljivoj rodnoj dinamici, a još uvijek nisam sigurna ni da li smo saznali cijelu priču o toj vojsci. Njima se [kurdskim borkinjama] nameću stroga pravila, između ostalih i kada je riječ o nevinosti. Mišljenja sam da jedna feministička armija ne bi trebala držati pod kontrolom seksualnost svojih članica.

Tako sam posjetila njihovu vojsku uvjerena u jednu stvar da bih zatim naišla na neku sivu zonu, kao što se to uvijek i događa. Uvijek je sivo, nikada nije crno-bijelo.

Da li uopće možete saznati cijelu priču? Da li novinari/ke mogu ispričati cijelu priču?

Često pomislim da su novinari/ke lijeni pri izvještavanju. Znate, popričamo s ovim političarom/kom pa onda popričamo s onim/onom. Pričamo s jednom pa drugom žrtvom, s jednom osobom koja je počinila zločin pa s drugom.

Obuhvatiti jednu priču u cijelosti predstavlja ogroman izazov zato što svako pokušava uvjeriti novinara/ku u njegovu stranu priče, i to vas kao nekoga ko se bavi novinarskim radom iscrpljuje jer vi niste ni na čijoj strani. Ako započnete istraživanje s pretpostavkom da ste uistinu uvjereni u nešto, pri čemu se zauzimate za jednu stranu u određenom konfliktu, možete se zapetljati.

Niko ne podržava IDIL, ali kurdska vojska s druge strane iskorištava djecu, uvodi represivna pravila za žene te ih koristi za potrebe propagande. Da li je to istinski feminizam?

Fotografija: Atde Mula / K2.0.

Želite ispričati hrabru priču, želite priču o nadi, naročito o nadi žena koje se bore protiv IDIL-a. Ne umanjujem njihovu hrabrost, one stvarno jesu neustrašive, no vi biste željeli ispričati priču o tome kako izgleda feministička vojska u Kurdistanu.

Ja onda moram biti oprezna zbog svojih predrasuda koje imam kao Irkinja, bjelkinja, koja živi u Engleskoj, kao žena sa Zapada. Ne mogu nametati svoj feminizam bilo kome i smatram da je to nešto čega morate biti itekako svjesni kada razmatrate feminizam na svjetskoj sceni, imajući u vidu činjenicu da moj feminizam i vaš feminizam mogu biti u potpunosti različiti. Poenta feminizma je prema mom mišljenju posmatrati muškarce i žene kao jednake, stoga nam je potrebno ravnopravno učešće u medijima, društvu i novinama.

Mit je da žene ne učestvuju u ratovima. One idu na liniju, one nose municiju. Tako su me kurdske vojnikinje na frontu u početku zaintrigirale, i zato sam željela proniknuti toliko duboko u cijelu tu priču. Osim toga, te žene su isprva bile vrlo otvorene.

Novinarstvo ne mora imati nikakve veze sa mnom. Novinarstvo ima veze s drugim ljudima.

Mislim da jedna grupa ljudi može biti prijemčiva u početku, kada su uvjereni da vas mogu iskoristiti radi propagande. Isto mi se dogodilo i s ekstremnim desničarima/kama, vjerovatno jer mogu sjediti u nekoj prostoriji, slušati grozne stvari i zadržati [neutralan] izraz lica.

Imam osjećaj da su pojedinci/ke, posebno u “Nadesno” [dokumentarnom filmu], vjerovali da na neki način suosjećam s njima. Onda konačno bude objavljen tekst u kojem nisam suosjećajna. Znate, na kraju može biti gadno.

Uvijek ste suočeni s rizikom od toga da ćete zvučati kao snishodljiva novinarka sa Zapada, prvenstveno kada radite na reportažama o osobama koje nisu sa Zapada. Kako održati balans u tom pogledu?

Stava sam da samo trebate ostati novinar/ka. Trebate ostati znatiželjni. Vi niste tu da pričate. Morate misliti na svoje čitatelje/ice, na ono što oni žele čuti. Vaše čitateljstvo ne zanima kako funkcionira jedan pokret. Njih zanima samo to da se žene i više nego produktivno i radikalno bore protiv IDIL-a. Za mene teret novinarstva leži u tome što niste ni na čijoj strani. Niste na strani ni vlade ni vojske.

Čak i oni ljudi u koje imate neizmjerno povjerenje ne bi morali nužno govoriti o sebi onako kako bi željeli da vi govorite o njima. Naprosto morate porazgovarati kao odrasle osobe. Oni ne mogu imati uvid u ono što vi radite, ne mogu utjecati na vas na bilo koji način, ali mogu pročitati vaš tekst i potom vam zabraniti pristup ako to žele. To je rizik koji morate preuzeti.

Mislim da ljudi u postkonfliktnim društvima vrlo dobro poznaju šta je katastrofa, trauma, i kako se to manifestira iz generacije u generaciju.

Smatram da je ključ biti iskren i vjeran čitateljstvu. Razmišljajte o tome ko je vaša publika. Da izvještavam za neki kurdski magazin, morala bih imati u vidu čitatelje/ice koji se u mnogo čemu razlikuju od onih na Zapadu. Međutim, ako ste čitali moj članak o Džoani [Palani], upravo ona je članak. Moj komentar je suvišan, neka moja analiza je nevažna. Ona to sve već ima.

Mislim da u novinarstvu i kod novinara/ki ponekad vlada mišljenje: “Evo me, sve se vrti oko mene.” Prezirem tu vrstu novinarstva. Novinarstvo ne mora imati nikakve veze sa mnom. Novinarstvo ima veze s drugim ljudima.

Fotografija: Atde Mula / K2.0.

Novinari/ke stalno vode rasprave o pretpostavci koja glasi da u nekim situacijama morate zauzeti stav, a prije svega onda kada je jasno ko je odgovoran za nešto. O tome se raspravlja i u našoj regiji, gdje smo prije dvadeset godina proživljavali krvave ratove i gdje je objektivnost postala izazov.

Jednom sam čula sljedeću krilaticu: “Ako ti jedan čovjek kaže da pada kiša, a drugi da je napolju suho, tvoj posao nije da ih obojicu citiraš. Tvoj posao je da pogledaš kroz prokleti prozor i vidiš šta je istina od to dvoje.”

Zato vjerujem da je utvrđivanje činjenica toliko važno. Krivci, oni koje drže poluge moći, nerijetko uživaju podršku medijske mašinerije i tako se probijaju. To je prvi po redu izazov. I da, svakako, objektivnost u novinarstvu je teško postići.

Vijesti o sukobu u Sjevernoj Irskoj koje su se odnosile na moju [katoličku] zajednicu na trenutke su se činile netačnim, nepravednim i neobjektivnim. Da sam pripadnica neke druge zajednice, ne bih imala taj osjećaj. Mislim da ljudi u postkonfliktnim društvima vrlo dobro poznaju šta je katastrofa, trauma, i kako se to manifestira iz generacije u generaciju.

S tim u vezi, smatram da novinari/ke moraju zauzeti stav, no da li taj stav određujete vi ili vaš/a urednik/ca? To je ta struktura moći, ta borba za prevlast koja u medijskom prostoru u kojem moramo raditi može biti izazovna.

Govore nam da trebamo poštivati tradicionalne kulture i religije, i naravno da trebamo. Međutim, i kultura i religija moraju poštivati žene, kao i muškarce.

Ako namjeravamo ostaviti sukob iza sebe, onda moramo započeti jedan nadasve neugodan razgovor i ostati u prostoriji. Kako dalje? Dobar dio onoga što sam radila u Sjevernoj Irskoj radila sam s pripadnicima/ama zajednice koja je suprotna mojoj i koje sam propitivala na osnovu premise koja je glasila: “Želim ovo shvatiti”. Bila sam izopćena i novinarstvo za mene bio način na koji sam iz prikrajka mogla saznati neke stvari.

Najstrašnija stvar koja vam se može dogoditi kao novinaru/ki jest sljedeće: razgovarate s nekim čija su vam stajališta ni manje ni više nego odvratna, ali ispostavi se da je ta osoba divna na nekim drugim frontovima, da je dobar član/ica svoje zajednice ili da ima djecu i da ih voli, iako zastupaju vama odbojne stavove o određenoj stvari. Vjerujem da sam lično oduvijek nastojala saznati šta nam je zajedničko, a ne stavljati akcent na različitosti.

Jedne prilike su me optužili da sam pristrana i da zastupam stav koji se inače u potpunosti kosi s mojim ličnim uvjerenjem. Smatram to komplimentom, jer je taj stav toliko različit od onoga što stvarno mislim, tako da sam očigledno ovladala tom minimalnom dozom razumijevanja.

Ipak, kada pokušavam doprijeti do pojedinih osoba, nikada ne bih odala koje je moje političko opredjeljenje i vrlo sam stroga u tom pogledu. To je sigurnije za vas, a i za vašu porodicu.

U periodu dok ste radili za Open democracy s drugim novinarkama isticali ste da je potrebno dodatno promovirati feminističko istraživačko novinarstvo. Kako biste objasnili pojam feminističkog istraživačkog novinarstva?

Feminističko istraživačko novinarstvo temelji se na pojačavanju glasova koji se namjerno guše i zanemaruju. Širom svijeta se žene raspoređuju po linijama fronta, no njihovi glasovi često izostaju iz reportaža. Širom svijeta se ubijaju braniteljice ljudskih prava, ali tek nekolicina istraživanja kao polazišnu tačku uzima pitanje zašto dolazi do ubistava tih žena. Ako se osvrnemo na reportaže o zemljišnim pravima, žene se suočavaju s dvostrukim napadima — kao demonstrantice i kao instrumenti pomoću kojih se napadi usmjeravaju na muškarce.

Srž je realistično propitivanje patrijarhata. Srž je način obrade podataka, način percepcije onoga što prihvatamo kao normalno i zavirivanje u razlog zbog kojih mislimo da nešto nije uredu. Srž je u analizi stanja u kojem je napredak ostvaren na polju prava žena trenutno u opasnosti i da ta opasnost u mnogim područjima dolazi pod krinkom vjerske slobode.

Pod time mislim na ograničavanje reproduktivnih prava, što je postala praksa u mnogim zemljama svijeta. Tamo gdje su ta prava zagarantirana zakonom, te se odredbe ublažavaju, kao što je slučaj u Americi. U državama u kojima ne postoje pravne regulative vezane za seksualna i reproduktivna prava žena vode se kampanje koje imaju za cilj održanje tog katastrofalnog statusa kvo.

Feminističko istraživačko novinarstvo zasniva se na istraživanju svijeta s uvjerenjem da žene odista jednako važne. Ono se bazira na tome da se smrt tinejdžerki koje umiru pri porodu, ili prilikom neuspjelih pobačaja, ili u trudnoći na koju nisu mogle utjecati, nazove femicidom kakav i jest, ne samo tužnom pojavom. Govore nam da trebamo poštivati tradicionalne kulture i religije, i naravno da trebamo. Međutim, i kultura i religija moraju poštivati žene, kao i muškarce, i sve one osobe koje se ne definiraju jednim od ta dva pojma unutar binarnog rodnog sistema. 

Ako uzmete u obzir šta je feminizam zapravo, što je za mene jednakost žena i muškaraca, oni bi trebali imati jednake mogućnosti, što otvara prilike za pisanje mnoštva reportaža o tome kako to ustvari nije istina.

Vi kao novinar/ka u početku smatrate da nemate ideja, no sve ono što vas iritira vjerovatno jeste jedna priča. Vrsta diskriminacije na koju nailazite kao žena vjerovatno je dostojna reportaže, i kada to kažem, mislim na sve — od onog perverznog nastavnika koji vam je predavao u školi do onog manje iskusnog, ali vrlo samouvjerenog mlađeg kolege koji ima veću platu od vas. Zahvaljujući pokretu “I ja” (“Me Too”), došlo je do razotkrivanja cijelog tog sumnjivog i mučnog zlostavljanja na radnom mjestu koje smo samo tako prihvatili kao “kulture kauča za kasting”.

Feminističko istraživačko novinarstvo bazira se na kopanju po pričama i problemima za koje su nam prethodno govorili da je tako kako je, bazira se na tome da ih sagledamo onakve kakve jesu: način na koji se održava patrijarhalni status kvo, status kvo kojem je vrijeme isteklo.K

Naslovna fotografija: Atde Mula / K2.0.